The Church

– – .

Je li na australskom tlu ikada postojao dostojan ekvivalent britanskog novog vala a da se nije zvao “Triffids” ili “Go-Betweens”? Provjerite!

Priča o sastavu The Church započinje rane 1980., kada glazbenik sa već povelikim fundusom vlastitih skladbi, Steve Kilbey (inače rođen u Welwin Garden Cityju, Engleska) sa gitaristom Peterom Koppesom i bubnjarom Nickom Wardom pokreće sastav Limosine. Nedugo potom im se priključuje još jedan britanac, došljak iz Liverpoola, gitarist Marty Wilson-Piper. Time je praktički formirana najranija jezgra benda koji će kroz svega mjesec dana održati svoj prvi nastup pod nazivom The Church. U tim početničkim danima nije nedostajalo volje i entuzijazma (a neće ga nedostajati ni u vremenima koja će uslijediti). Iako se basist Kilbey odmah nametnuo kao vrstan tekstopisac i kompozitor, ne treba zanemariti ni doprinos dvaju gitarista. Na većini od dosad objavljena 23 albuma, odnosno na svim projektima koji su uslijedili nakon Remote Luxury (1984.), postoji barem po jedno autorsko djelo Koppesa i Wilson-Pipera. Ipak, nepobitno je da su upravo Kilbeyjeve oniričke i nadrealne  poetske opservacije protkane misticizmom, religijskom simbolikom te Barrettovsko-Bolanovskim witches/unicorns/magicians/gnomes/fairies legendarijem najzaslužnije za specifičnu auru koja će vrlo brzo okružiti bend i njegove skladbe.

jedna od promotivnih fotografija iz ranije faze

Od samog je početka nominalno garažna glazba The Churcha prožeta neopsychodelic vibracijama, karakterističnijim za britanske new wave sastave poput Echo & the Bunnymen, The Teardrop Explodes ili Icicle Works nego za australsku post punk scenu na kojoj je glavno mjerilo vrijednosti i dalje bilo naslijeđe imena poput The Realsa, Young Charlatansa, Saintsa ili Radio Birdmana. Nije li to utjecaj ambijenta kojeg su Wilson-Piper i Kilbey upijali odrastajući na obalama Merseysidea, odnosno u smirujućem zelenilu londonskog Metrolanda, precizno pogođena frekvencija na kojoj nekoliko kreativnih jedinki nalazi zajednički jezik ili pak osobna projekcija Kilbeyjevog stvaralačkog genija? Odgovor i nije toliko bitan, pošto je Australija dolaskom osamdesetih u vidu The Churcha dobila jedan uistinu zanimljiv i jedinstven sastav – na kraju krajeva, otočni će se novi val u nadolazećim vremenima uglavnom pamtiti kroz tri imena – Triffidse, Go-Betweense, i naravno, aktere ove priče, The Church.

Prvijenac Of Skins and Heart izlazi koncem 1980., te opravdava očekivanja i sastavu donosi  prvi veliki hit, The Unguarded Moment (koji će četvrt stoljeća kasnije The Church ponovno snimiti u sporijoj, akustičnoj verziji). Album je prožet jangle pop i college rock zvukom, ponajviše zalugom Wilson-Piperovog pristupa Rickenbaker gitari kojim evocira utjecaje Byrdsa, a ukupnoj atmosferičnosti doprinose i Kilbeyjevi autosugestivni vokali i repetitivne bas dionice, kao i Koppesovo zanimljivo poigravanje feedbackom i gitarskim efektima.  Sličnog lepršavog ugođaja jest i njegov sljedbenik Blurred Crusade (1982.), album kojim bend nastavlja trend uspona na australskim top ljestvicama – na lokalnoj razini dospjeva među deset najprodavanijih ploča, dok će skladba Almost With You biti prvi međunarodni hit The Churcha.

1234

Neki od, po mišljenju potpisnika ovih redaka, ključnih albuma The Churcha – The Blurred Crusade, Heyday, Starfish i Priest=Aura

Seance (1983.) i Remote Luxury (1984.) su nešto manje energični, no svejedno generacijski korektni novovalni uradci. I dalje je prisutan prepoznatljivi gitarski zvuk, mada ponešto eteričniji, što u kombinaciji sa  inteziviranim korištenjem klavijatura dovodi do toga da skladbe dobiju privid dubine i prozračnosti. Ipak, čvrsta je kičma rock pjesme sačuvana lucidnom produkcijom Nicka Launayja, čovjeka iza kojega u već u to vrijeme stajala remek djela poput Junkyarda Birthday Party ili The Flowers of Romance Public Image LTD-a. To je naročito uočljivo u potencijalnim hitovima poput Constant in OpalDropping by Names ili Electrical Lash, te u ponešto kakofoničnoj eksperimentalnoj pjesmi Travel by Thought.

Heyday (1985.) u potpunosti opravdava svoje ime. The Church se nalaze na vlastitom kreativnom vrhuncu, a poredbama i klasifikacijama skloni kritičari neće propustiti povlačenje paralele sa američkom Paisley Underground scenom (koja je, istini na volju, krenula od istih premisa kombiniranja garažnog zvuka i psihodeličnog naslijeđa šezdesetih). Ovaj će album iznjedriti neke od ponajvećih hitova sastava, tek da spomenemo Myrrh, Already Yesterday ili Columbus, a posebnu mu draž daju mali skriveni dragulji kao što su Tristesse ili Roman. Na određeni će način Heyday popločati put svojem zvjezdanom nasljedniku Starfish (1988.), možda ne najboljem, ali definitivno najpoznatijem albumu The Churcha, na kojemu se nalaze neke od njihovih najpoznatijih kompozicija koje i danas čine obavezni dio koncertnog repertoara ovog satava – Under the Milky Way, Reptile, Destination i Hotel Womb. Ono što je na ovom uratku uočljivo jest ujednačenost materijala, svojevrsna kohezivna sila koja svih deset pjesama stapa u jedinstvenu cjelinu, što je posljedica nepostojanja lošeg momenta na albumu, ali i svjesne namjere sastava koji je u losanđeleskim studijima proveo skoro četiri  mjeseca.

Gold Afternoon Fix (1990.) nastaje u ponešto otežanim uvjetima. Sa jedne strane, tu je sveprisutni pritisak globalnog uspjeha prethodnog albuma – novopečena publika, uglavnom bez uvida u prethodno stvaralaštvo sastava koja očekuje dostojnog nasljednika albuma Starfish, a tu su i menađeri, diskografska kompanija Arista Records i ostali showbiz elementi koji nastoje dobro unovčiti svoju zlatnu koku. Istovremeno, članovi The Churcha su svjesni opasnosti koja vreba iz takvih nerealnih zahtjeva i očekivanja, kao i jezive mogućnosti da ih se proglasi novim U2. Sve će to, uz odlazak dugogodišnjeg bubnjara Richarda Plooga djelovati na album u nastajanju. Kilbey će tijekom završnog mixa skoro u potpunosti izbaciti već snimljene Ploogove dionice te ih zamjeniti ritam mašinom. No, upravo će takvim eksperimentiranjem sastav ponovno otkriti zaboravljene draži sintetizatora i sekvencera – uvodna Pharaoh i odjavna Grind su najočitiji primjer takvog pristupa. Unatoč činjenici da je raznovrsniji i atmosferičniji od ispeglane pop ujednačenosti Starfisha, Gold Afternoon Fix (inače, favorit potpisnika ovih redova) je nažalost album kojim je najavljena silazna i potom stagnirajuća faza The Churcha, koja će potrajati sve do milenijskog preokreta.

church gold afternoon fix

“Gold Afternoon Fix” iz 1990. je defintivno najzrelije ostvarenje sastava The Church

Sa albumom Priest=Aura (1992.) započinje faza relativno dužih i slojevitijih kompozicija, mada će, paradoksalno, upravo to ostvarenje ostati zapamćeno po kratkim pjesmama poput Swan Lake i Witch Hunt. Nedugo po njegovu objavljivanju, sastav napušta i izvorni gitarist Peter Koppes. Slijedi niz uistinu blijedih i jednoličnih albuma – jedan za drugim se kotrljaju Sometimes Anywhere (1994.), Magician Among the Spirit (1995.) te Hologram of Baal (1998.), ostvarenja na kojima su nekdašnja poetičnost i energičnost ustupile svoje mjesto hladnoj perfekciji progresivnog rocka. U takvoj beznadnoj situaciji čak ni Koppesov povratak nije garantirao uspješno pomicanje sa mrtve točke, tako da je trenutno zamrzavanje autorskih ambicija i snimanje jednog tribute to albuma predstavljalo optimalno rješenje. Sa te je strane A Box of Byrds (1999.) u potpunosti otvario svoju svrhu – preoblikujući izvorne skladbe Ultravoxa, Televisiona, Hawkwinda, Neila Younga i drugih, članovi The Churcha su napunili kreativne baterije i zacrtali novi plan djelovanja. Isplatilo se – albumi After Everything Now This i Forget Yourself (2002., odnosno 2003.), te posebno odličan Uninvited, like the Clouds (2006.) vraćaju natruhe izgubljene osobnosti i duha koji je prožimao The Church u njihovim pionirskim danima. Više nema usiljenosti i hladnoće koja je morila sastav veći dio devedesetih. Dva albuma sa akustičnim obradama vlastitih kompozicija možda djeluju kao pretjerano forsiranje i recikliranje davno odrađenog materijala, no iako uz obaveznu fans only napomenu, starije skladbe u novom ruhu itekako dobro zvuče.  No istinski comeback će se zbiti tek albumom Untitled #23 iz 2009.

još malo povijesti, ili kako su The Church dovitljivo stopili utjecaje svojih uzora iz '60-ih i suvremenika iz ranih '80-ih: The Byrds meets early Echo & the Bunnymen... kako na glazbenom, tako i vizualnom planu

Još malo povijesti, ili kako su The Church dovitljivo stopili utjecaje svojih uzora iz ’60-ih i suvremenika iz ranih ’80-ih: The Byrds meets early Echo & the Bunnymen… kako na glazbenom, tako i vizualnom planu…

Tijekom svjetske turneje 2006/07., The Church posjećuju i ovdašnje krajeve, te 14. travnja 2007. nastupaju u relativno polupraznom zagrebačkom Pauku. Za naše podneblje već uobičajeno maltretiranje glazbenih imena od strane carinika rezultira četverosatnim zadržavanjem sastava na slovensko-hrvatskoj granici, što opet pomjera termin početka koncerta na skoro 23.30 h. No, tu nije kraj problemima – Kilbey je iziritiran nemogućnošću pribavljanja em striktnog veganskog obroka, em određenih ‘lakih’ stimulansa. Nakon pristojne ali ipak mlake svirke, sastav će ‘otploviti’ ka Beogradu, a Kilbey na svojem blogu i myspaceu objaviti poprilično agresivne tekstove u kojima će za sve organizacijske propuste i slične nevolje u dva najveća grada bivše države – posebno Zagrebu – optužiti ni manje ni više već publiku! Štoviše, Steve će se zdušno obrušiti na nešto što naziva ‘balkanskim mentalitetom’, te se dotaknuti uspomena iz osnovne i srednje škole kada u on i ostali učenici, djeca civiliziranih građana Australije, bilo engleskog, irskog, aboridžinskog, ruskog, filipinskog ili njemačkog podrijetla panično bježali kad bi uočili određenu grupaciju djece hrvatskih, srpskih ili bošnjačkih korijena, penjali se pred njima na stabla eukaplitusa potajno gestikulirajući koalama nek šute kako ih ne bi izdali, ili se pak skrivali u sladoledarnicama i juice barovima u kakve ta balkanska, od malih nogu na alkohol naviknuta bagra ne zalazi. U stvari, iz tih ste Kilbeyjevih riječi mogli doslovno isčitati strah da mu neka sjekira ili buzdovan ne dolete u glavu iz mračnih zakutaka nemoguće geometrije balkanske krčme zvane Pauk. Autor ovog teksta se, kao jedan od tvrdokornih fanova sastava te sudionik iz prvog reda ispred pozornice odvažio napisati podulji odgovor kojeg je Steve, istina, izbrisao nakon nekoliko dana (shvaćam ga, ni ja se nisam libio teških riječi), no barem je postignut cilj – uvaženi australski slikar, pjesnik i kantautor Steve Kilbey je odgovorio pruživši nekoliko rečenica putem kojih se ispričao fanovima, posjetiteljima njegovih koncerata te cjelokupnom pučanstvu zaostalih i primitivnih balkanskih republika. Mada, kad se bolje sagleda ta balkanska doseljenička krema nastanjena u Australiji, dobija se dojam da je čovjek rekao istinu.

Svejedno, ne vjerujem da bi Vas se istinski dojmile Kilbeyjeve umotvorine datirane 16. travnja, dakle dva dana nakon zagrebačkog koncerta. Za one koje zanima, evo nekoliko izvadaka, tek onako zbog vjerodostojnosti:

we certainly kicked their austrian asses
 but, the next day croatia
 oh my
 what a different story
 we fucked around at border crossings
 drove thru slovenia then into croatia
 the gig sucked
 it was quite empty
 the people there didnt really dig it
 i dunno why
 it was such a contrast from nite before
 i had straddled that viennese stage like a god of rock
 in zah-grub i felt like i was back in canberra
 struggling with baby grande
 to a bunch of people who werent sure what was going on
 such is life on the road
 extreme exhilaration
 followed by mediocre disappointment
 no jazz in croatia fiendss
 not a sniff of nothin'
 it was a waste of time
 and i wouldnt care if i never see the place again
 the people here seem kinda angry n impatient
 the slavs have always frightened me a little
 so i keep my head down n say little
 had a eatable vegan dinner tho here n croatia
 not very nice
 so thats a positive always
 looks like its gonna be red bully n jaggermister
 for this olde gooseball tonighty
 my hotel room not quite big enough to do yoga in...
 my lower back aching from long miles in car
 im getting far too olde to drive all day
 to just play in some awful dive
 to 100 confused people
 surely the end must be in sight...
Steve Kilbey, hippy, Aussie i WASP-ovac u stanju šoka pred krvoločnim balkanskim auditorijem (Pauk, ZG, 13. travnja 2007.)

Steve Kilbey u stanju šoka pred krvoločnim balkanskim auditorijem (Pauk, ZG, 14. travnja 2007.)

Bilo je tu i gorih gnjusodbi koje ne navodim zbog čitatelja slabijih živaca. No, barem sam našao shodno odgovoriti mu na tom istom njegovom blogu (uz sigurnosnu kopiju na myspaceu):

Yeah, I see what you mean. There weren’t enough people there, cause our prodigal youth went to Therapy gig – true. The room seemed distant, cold and boring – true. Your tour manager is useless incompetent moron, refrain to say ‘an asshole’ – true.

I mean, after reading this, some things I could not distinguish the other night cause I was out of myself, suddenly came to me clear. I knew that something was wrong, but I was too frightened to even think about it, cause I didn’t want to spoil my enthusiasam and happiness. Now that you said it, I’m really ”proud” to announce that it made me feel not just as empty and cold as that room was, but also 250 times worse. I mean, it’s really tough when you read things like this from people you truly love. Yeah, I reckoned that the crowd wasn’t in awesome mood, but it kept my thoughts busy for just few seconds cause I wanted to be a part of the Church sound with whole my body and spirit. And apparently, it turned out to be a kind of honor I hadn’t expect to have…

Besides, not to mention the spectacular coherence with the Therapy concert, as well as your soon to be ”incompetence award winning” tour manager. Yeah, it really gave a special flavour of irony to the whole thing.

And about those obviously clear observations of this fuckin’ country – didn’t it made you think that we are struggling with this same shit throughout our whole life? Every fuckin’ day!!! And you know how we bare it? I’ll give you a hint – emotions, man, big loads of fuckin’ emotions! And aticipations that something big would come to feed them with it. You came, made it happen, but afterwards  ran over it as if it was something not even worth of your attention. I mean, thanx, man. That’s just the fuckin’ thing we needed. And I’m not talkin’ about those motherfuckers who came just to be seen cause some dude told them that Church is a great band. I’m talking about people who love your asses and grew up listening to your music. So, though it may have seemed to you as empty and cold and dark, believe me that there where people whose hearts were lit up just by your presence. And my opinion is that they don’t deserve to read this pile of unfriendly comments towards them. It’s just not right. I mean, it would really be a bummer if some of your biggest fans here would start to percieve your above mentioned comment of Church ”being the best band in the history of independent rock” as shallow and in someway hilarious as most of other rock fans would take it.

Sorry about harassment and wasting your precious time,

Vjeran (Split, Croatia)

 Očekivano, Kilbey je podvio repić i započeo s poduljim izvinjavanjem (i’m realy very very very sorry — it was simply just rubish — …), pozivanjem na humanizam, općeljudsko bratstvo, uz poseban naglasak na detalju kako ničim, baš ničim nije želio uvrijediti ljude slavenskog podrjetla. Ah, nema ništa tužnije od ostarjelog hipija!

Playlista, koja je, poput Martyjevog papira s akoridima za 'Hotel Womb' završila u rukama potpisnika teksta. Za razliku od nadrkanog Kilbeyja, Wilson-Piper je bio voljan porazgovarati i potpisati se na ulov

Playlista, koja je, poput Martyjevog papira s akordima za ‘Hotel Womb’ završila u rukama potpisnika teksta. Za razliku od nadrkanog Kilbeyja, Wilson-Piper je bio voljan porazgovarati i potpisati se na ulov

Unatoč apatičnim očekivanjima potaknutim filmskom glazbom Shriek: Excepts from the Soundtrack (konac 2008.), kao i ne baš blistavim najavnim singlom Coffee Hounds te nesretnim (ako je vjerovati teoretičarima zavjere i Williamu S. Burroughsu) rednim brojem 23, ovaj je album pokazao kako i nakon trideset godina sastav još posjeduje emotivnu dubinu i kreativni potencijal. Odbacivši progresivnu monumentalnost ostvarenja iz devedesetih te sa početka novog milenija, Untitled #23 se vraća energičnom ambijentalizmu koji je krasio albume The Churcha iz osamdesetih, primjerice Heyday ili pak posljednji u nizu odličnih uradaka, Gold Afternoon Fix. Ipak, najbolje što novi album pruža jest kontinuitet nalik onome sa kultnog Starfisha. Od uvodne Cobalt Blue pa sve do zaključne kompozicije Operetta isprepleću se melodije i atmosfere, ali bez padova i gubitaka. Svaka je pjesma malo remek-djelo povezano s prethodnom te slijedećom, ostvarujući u konačnici dojam cjelovitog mada ne i konceptualnog albuma. Ako bi pak trebalo izdvojiti neke highlight trenutke, onda bi to zasigurno bile Pangeaa, skladba izrazito hitoidnog potencijala, Happenstance u kojoj drugi gitarist Peter Koppes briljira sa svojom solo dionicom, te subliminalni dvojac Anchorage i Lunar.

Osim po ujednačenosti i kvaliteti pjesama, ovaj je projekt značajan i po tome što je ponovo predstavio članove The Churcha kao uigrani kolektiv, gdje Kilbeyevi mistični stihovi, Koppesovo igranje efektima (slično angažmanu Jonnyja Greenwooda u Radioheadu) te Wilson-Piperova kompulzivna gitarska tkanja podjednako doprinose ukupnom rezultatu, baš kao i u najboljim danima.

Sve u svemu, Untitled #23 odličan album kojim bi The Church u nadolazećim vremenima mogli vratiti pozicije koje su imali prije sveopće apatije u koju su zapali početkom devedesetih, što potvrđuje i zasad posljednji uradak, solidni Further/Deeper iz 2014.

Možda iznova posjete i ove krajeve, te održe koji brižno, detaljno isplanirani nastup uz osiguranje koje se mjeri u troznamenkastom broju ljudi, uključujući i snajperiste!

21/04/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , ,