The Byrd Who Flew Alone: The Triumphs and Tragedy of Gene Clark (DVD documentary)

Nedavno promovirani dokumentarac o Gene Clarku, ključnom članu The Byrdsa čije su autorske skladbe popunjavale rane albume (dok se McGuinn još borio s Dylanovim obradama, a Crosby i Hillman s vlastitom sramežljivošću) nudi i nešto više – pogled na Gene Clarka kao ljudsko biće oslobođeno tereta karijere rock glazbenika. Svaka je smrt prerana, i svaki je odlazak bolan, no Clark je iza sebe ostavio pregršt uistinu vrijednog glazbenog materijala, čime je njegov život produžen praktički do vječnosti. Problem jest u tome što čak Geneovi kolege iz kultnih Byrdsa skoro do nedavno nisu priznavali te više nego očite zasluge. Srećom, stvari se mijenjaju, a dobrim će dijelom u tome pomoći i dokumentarni film oca i sina Paula i Jacka Kendalla, koji se, eto, bavi životom i djelom jednog od najnesretnijih glazbenika dvadesetog stoljeća!

 

Gene-Clark-HeaderU jednom od brojnih intervjua koje je svakodnevno davao u drugoj polovici šezdesetih, dakle u vrijeme svoje najveće popularnosti, Bob Dylan je imenovao svoja tri najdraža kantautora. Jedno od ponuđenih imena poprilično je zbunilo novinara, i to s razlogom. Za razliku od tada već kutlnih pokojnika Buddy Hollyja, Richie Valensa ili Big Boppera, zatim stvaratelja u naponu snage poput Johna Lennona, Briana Wilsona, Ray Daviesa i sličnih, ili pak Dylanu bližih protestnih pjesnika kao što su Joan Baez, Donovan ili Phil Ochs, navedeni Gene Clark nije ništa značio širim masama. U to je vrijeme upravo napustio sastav kojemu je znatno doprinjeo vlastitim autorskim kompozicijama, svejedno ostajući čitavo vrijeme u anonimnosti i sjeni bitno eksponiranijih jedniki, te se pripremao za snimanje prvog samostalnog albuma.

Gene Clark

Gene Clark

S pravom se može kazati kako je Gene Clarku nanesena jedna od najvećih nepravdi u povijesti popularne glazbe. Iako je bio među onom čuvenom petorkom koja je 1964. utemeljila izvornu postavu The Byrdsa, nikad nije stekao slavu jednog Davida Crosbyja, Rogera McGuinna ili Chrisa Hillmana, a na određeni su ga način zasjenili i naknadno pristigli članovi poput Grama Parsonsa i Clarence Whitea.

Ipak, Clarkov je doprinos prvim trima albumima The Byrdsa; Mr. Tambourine Man, Turn! Turn! Turn! i 5th Dimension praktički nemjerljiv. U tom ranom razdoblju, dok je nametnuti vođa McGuinn još uvijek obrađivao skladbe drugih glazbenika, posebice Dylana (mora se priznati – uspješno!), a Crosby i Hillman sramežljivo pokušavali progurati pokoju vlastitu autorsku pjesmu, Gene Clark je već imao brojne kompozicije koje će se savršeno uklopiti u neminovne ‘rupe’ nastale takvim McGuinnovim pristupom. Tako, primjerice na legendarnom prvijencu nalazimo I’ll Feel a Whole Lot Better, You Won’t Have to Cry, Here Without You, I knew I’d wanted You, It’s No Use i She Has a Way (ovu potonju u formi bonusa na CD reizdanju). Znakovito je da su svega dvije skaldbe od navedenih napisane u kolaboraciji s McGuinnom, i to You won’t Have to Cry i It’s No use. Iako će na idućem albumu Byrdsa (Turn! Turn! Turn!, 1965.) njegov doprinos biti sveden na svega tri pjesme: Set You Free This Time, The World Turns All Around Her i If You’re Gone (razlog tome treba tražiti u polaganom buđenju kreativnih sposobnosti Crosbyja i McGuinna), riječ je o uspjelijim trenucima ploče!

smalllgene

Ako Vas zanimaju detalji o Clarkovu napuštanju The Byrdsa, kliknite na sliku za veći, dobro čitljiv članak!

Iako je na idućem izdanju The Byrdsa, 5th Dimensionu (1966.) većina skladateljskih sloboda u rukama Crosbyja i McGuinna (a i povućeni Hillman pruža prve naznake svojeg glazbenog genija), Gene Clark se navodi kao ključni autor možda najpoznatije skaldbe sastava, ‘psihodelične himne’ Eight Miles High. U tom je kontekstu nepobitno kako je upravo on autor temeljne melodije, aranžmana i većeg dijela teksta, dok se doprinos supotpisanih McGuinna i Crosbyja uglavnom svodi na definiranje zvuka vlastitih instrumenata, odnosno gitara (ovdje opet treba biti pravedan i naglasiti kako je McGuinnov vanvremenski gitarski solo ipak jedan od zaštitnih znakova pjesme). No, prateći ovakvu regresiju, Gene Clark nije mogao gaijiti nekakva pretjerana očekivanja u okviru matičnog benda, posebice sada kada nove uloge podjeljene po McGuinnovu diktatu njega uopće nisu spominjale. Jedini logičan potez bio je napuštanje sastava vlastitom voljom, prije nego što to odluči većina sastavljena od ‘novopečene elite’. Uostalom, na koga je Gene mogao računati? Glasovi bubnjara Michaela Clarkea, te producenta Terryja Melchera bi vjerojatno išli u njegovu korist, no to ni izdaleka nije bilo dovoljno da bi se uzdrmali već konsolidirani temelji na kojima će McGuinn, Crosby i Hillman snimiti dva vrhunska albuma –Younger Than Yesterday i The Notorious Byrd Brothers; prije no što i ovu dvojicu potonjih zadesi sudbina slična Clarkovoj.

Gene Clark nije pretjerano čekao, pa već nekoliko tjedana po odlasku iz The Byrdsa ulazi u studio, započevši pripreme za snimanje nastupnog samostalnog albuma Gene Clark with the Gosdin Brothers (1967.). Uhvativši tempo od otprilike jednog dugosvirajućeg projekta godišnje, 1968. i 1969. u suradnji s Dougom Dillardom snima The Fantastic expedition of Dillard & Clark, te Through the Morning, Through the Night.

Tijekom sedamdesetih Clark snima neke od svojih najpoznatijih albuma kao što su White Light (1971.), Roadmaster (1973.), No Other (1974.), Two Sides to Every Story (1977.) – ovi naslovi imaju kultni status među Geneovim štovateljima, a koncem desetljeća iznova surađuje s dvojicom članova sada već raspuštenih Byrdsa, Jimom McGuinnom (koji je u međuvremenu iz vjerskih razloga promjenio ime u Roger) i Chrisom Hillmanom na albumima McGuinn, Clark and Hillman (1979.), te City (1980.).

Nažalost, već ranih osamdesetih se njegovo zdravlje ozbiljno narušava, što je očito neminovni danak dugogodišnjem boemskom životu koji je uključivao nekoordinirano korištenje alkohola i opijata. Svejedno, Gene će smoći snage, i tijekom tog desetljeća snimiti dva izvrsna ostvarenja; samostalni Firebyrd (1984.), te tri godine kasnije So Rebellious a Lover, u suradnji s Carlom Olson.

Koncem desetljeća započinje novu fazu života – boravak na Havajima u kombinaciji s čišćenjem od alkohola i droge postiže zapanjujuće dobre rezultate, i Gene se osjeća poletan, sposoban vratiti na scenu, tako da se početkom devedesetih posvećuje pisanju novih pjesama. Nažalost, taj materijal nikada neće biti snimljen. 24. svibnja 1991., u dobi od 46 godina Gene Clark gubi višegodišnju bitku s rakom i odlazi u legendu. Dogodilo se to taman po još jednom kratkotrajnom reunionu Byrdsa (ljeto 1990.) u kojemu zbog zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati, no povodom kojeg je Roger McGuinn u jednom intervjuu striktno naglasio nepobitan Clarkov utjecaj u na preostalu četvorku u pionirskim danima sastava.

byrd_who_flew_alone_triumphs_tragedy_of_gene_clarkOvaj je dinamičan i pomalo tugaljiv životopis inspirirao pisca i redatelja Paula Kendalla, koji je uz pomoć svojeg sina Jacka prije nekoliko godina odlučio snimiti dokumentarni film o životu i djelu velikog kantautora. No, stvari od samog početka, dakle još od priprema nisu tekle glatko. Otac i sin Kendall su se odmah suočili s problemom autorskih prava na korištenje ne samo audio snimki pod skrbništvom različitih diskografskih kompanija, već i na brojne video zapise koji bi trebali prestavljati srž filma. Mnogo je vremena potrošeno na te birokratske zavrzlame, a kada je jednom taj stavak sređen, javio se problem oko intervjuiranja potencijalnih gostiju; ljudi koji su poznavali Clarka, družili se s njime, te na koncu zajedno učestvovali u nastancima nekih od vrhunskih albuma, kako onih The Byrdsa, tako i njegovih samostalnih. U finalu je izbor sugovornika pao na Rogera McGuinna, Davida Crosbyja i Chrisa Hillmana, bar što se tiče izvornih Byrdsa (bubnjar Michael Clarke je u međuvremenu također umro). Snimljeni su i razgovori s ostalim Geneovim glazbenim suradnicima, odnosno Carlom Olson i Dougom Dillardom, te članovima obitelji Clark. Zanimljivo, upravo su rođaci koji su nadživjeli Genea pokazali određenu rezigniranost prema čitavom projektu, no na kraju su popustili i dali svoj obol tom vrijednom dokumentarcu.

I’ve had people in their twenties or thirties who’ve heard of The Byrds, but not knowing about Gene Clark, coming up to me and saying they’re going to find out more about his music. The whole motivation for the film wasn’t to preach to the converted – it was to try and spread the word and get  Gene more of the recognition he deserves.

Kendalli su odlučili ovaj uradak složiti u pomalo kolažiranom obliku, u kojemu se vremena i lokacije neprestano izmjenjuju: Los Angeles sredinom šezdeseetih, Havaji dvadesetak godina kasnije, zatim Missouri i Kanzas u kojima je Gene proveo svoje djetinje dane… Paul će u jednom nedavno datom intervjuu čak naglasiti pomalo mističan trenutak kojemu je filmska ekipa prisustvovala pri snimanju kadrova u kantautorovoj obiteljskoj kući u Bonner Springsu, predgrađu Kansas Cityja:

We were filming wind chimes that were hanging from the porch, and a hummingbird flew into shot and hovered, looking down the camera. Someone told me that hummingbirds are – if you believe in this kind of thing – the souls of the people who’ve passed away. So that was probably Gene coming to keep an eye on us.

Vjerovali mi ili ne u ovakav vid (re)inkarnacije, koji se kosi kako s kršćanskim tumačenjem, tako i budističkim pristupom, jedan detalj itekako bode oči, a to je pojava ptice (kolibrića), dakle upravo one životinje koja je u općenitu smislu kumovala nazivu Geneovog prvog i najdražeg sastava; The Byrds.

Ukoliko je ova Kendallova izjava pomalo ishitrena, usporedba Gene Clarka i Grama Parsonsa je usitinu bila nepotrebna. Srećom, takve su komparacije sadržane tek u datim intervjuima o dokumentarcu, i ne javljaju se unutar njegove radnje koja traje nekih 110 minuta. Svejedno, nemoguće je pobiti činjenicu da danas, 23 godine nakon Geneove smrti, i više od četiri desetljeća od odlaska Grama Parsonsa ovaj drugospomenuti pobire bitno više lovorika od svojeg prethodnika u Byrdsima. No, Kendall zaboravlja na značaj nekih drugih parametara i činjenica – Gene Clark je na svoj specifičan način također tražio mogućnost suživota sveameričkog glazbenog naslijeđa u formi onoga što je Parsons nazivao Kozmičkom američkom glazbom. To što je Parsons možda poznatiji široj publici, posljedica je mita nastalog oko njegove smrti, kao i (zamalo) članstva u kultnom ‘klubu 27’. Gene je ipak umro u relativno zrelim godinama, na samom izmaku mladosti.

Još je jedan detalj otežao slaganje ovog dokumenta, a to je činjenica da praktički nema video zapisa Gene Clarka u jednom periodu koji prekriva njegovih trinaest najplodnijih godina – konkretno; od napuštanja Byrdsa 1966., pa sve do reuniona s McGuinnom i Hillmanom koncem 1979. Srećom, Kendallovo je redateljsko iskustvo malim trikovima doskočilo ovoj prijetećoj praznini, tako da se dokumentarni film punog naziva The Byrd Who Flew Alone: The Triumphs and Tragedy of Gene Clark potencijalnom gledatelju predstavlja u svoj svojoj punoći i logici; dakle kao smislena priča o čovjeku nevjerojatnog potencijala kojeg život nije mazio, no koji je na koncu uspio ostaviti duboki i nezaobilazni trag u tkivu suvremene glazbe.

Za kraj ovog osvrta je ostavljen jedan naizgled nametnut, no ako se dublje zamislite ne samo logičan već  i jedini moguć redateljev zaključak o onoj skrivenoj, intimnoj strani pokojnog Clarka:

He was clearly a man with at least two sides to his story – there was Gene, the shy, retiring, mystical poet guy and there was the Gene Clark who could be an out of control nightmare. He was very complex man nad if you’d put him in front of a Psychoanalyst, they have had a field day. Great artists invariably are very complex people!

 

Vjeran Stojanac

24/03/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,