THE BEACH BOYS / Pet Sounds (1966.)

Iako u biti genijalni uradak jednog čovjeka, Briana Wilsona, ‘Pet Sounds’ kalifornijskih The Beach Boysa je u trenutku objavljivanja (1966.) svojom kompleksnom strukturom, neuobičajenim instrumentarijem i vanvremenskim melodijama postavio standarde za budućnost, koji su se posebice odrazili na britanskoj underground sceni druge polovice šezdesetih, no isto tako nijanse ovog veličanstvenog albuma odjekuju i u dobrom dijelu današnje glazbene produkcije. Uvjerite se u to preslušavajući ‘Pet Sounds’ u ovotjednom KLFM-ovom podsjetniku na kultna i nama draga ostvarenja, ruubrici ‘Nezaboravne Vatre’.

 

Koncem 1964., The Beach Boys su završavali promotivnu turneju albuma All Summer Long. Pri povratku avionom u Los Angeles, Briana Wilsona je uhvatio jedan od njemu uobičajenih napada panike, no ovoga se puta uspostavilo da je riječ o ozbiljnijem slomu živaca. Posljedica toga jest njegovo apsolutno udaljavanje od nastupanja s ostatkom sastava – iduće će godine Wilson provesti uglavnom zatvoren u svojoj vili, provodeći dane u skladanju melodija i pisanju tekstova za matični sastav. No, ovo je povlačenje sa scene imalo i jednu pozitivnu posljedicu, pošto se Brian, suočen s nenadanim mirom i viškom vremena našao u situaciji gdje svoje kompozicije može nesmetano brusiti do savršenstva. odvažio na kreiranje vlastitog tour-de-forcea, koji će 16. svibnja 1966. ugledati danje svjetlo kao Pet Sounds, jedan od najboljih i najutjecajnijih albuma svih vremena!

Brian Wilson i Mike Love, 1966.

Brian Wilson i Mike Love, 1966.

Ovaj se album definitivno mora promatrati kao djelo jednog čovjeka i njegove svjesno odabrane izolacije od ostatka sastava, a na neki način i svijeta. Tijekom 1965., Brian je pripremao koncept Pet Soundsa, no nije žurio s finalnim rezultatom. Iste je godine napisao glazbu i tekstove za još dva albuma The Beach Boysa; Summer Days /and Summer Nights) i Beach Boys’ Party, uratke koji su ujedno predstavljali oproštaj sastava s onom za ranu fazu karakterističnu ‘beach, girls & surf’ tematiku. Dok je preostala petorka (Mike Love, Al Jardine, Dennis i Carl Wilson te Bruce Johnston, novopridošli ‘surogat’ za Briana na stageu) promovirala ta ostvarenja na pozornicama diljem Sjedinjenih Država, Brian Wilson je u apsolutnom miru svoje losanđeleske sobe uobličavao prve skice skladbi koje će sačinjavati tkivo budućeg remek djela. Pomalo nesiguran u vlastite poetske sposobnosti, udružio je snage s britanskim pjesnikom i glazbenikom Tonyjem Asherom. Iako se većina na koncu uvrštenih tekstova u potpunosti može smatrati Brianovim djelom, neke su mu ideje zadavale poprilične glavobolje. Tako je u slučaju pojedinih skladbi (sa sigurnošću se to može reći za God Only Knows, You Still Believe In Me i Wouldn’t It Be Nice) svoje vizije i gotove melodijske podloge iznio Asheru, koji je po datim naputcima kreirao stihove.

Ipak, jedan je događaj u pozitivnom smislu poremetio tijek nastajanja ovog albuma. Početkom prosinca 1965., Beatlesi su objavili svoj šesti album Rubber Soul, na kojemu su (vrlo vjerojatno pod utjecajem još jednog losanđeleskog sastava, The Byrds) svoj već prepoznatljivi izričaj obojili nijansama R&B-a, psihodelije i folk rocka. Taj je uradak ostavio žestok utisak na Briana, koji je stoga okrenuo zacrtane smjernice doslovice naglavačke. Uostalom, međusobni utjecaj The Beach Boysa i The Beatlesa nikada nije ni dovođen u sumnju, a činjenica da je Paul McCartney naknadno jednu skladbu s Pet Soundsa – riječ je o God Only Knows – proglasio najdražom pjesmom napisanom od strane nekog drugog autora dovoljno govori.

Proces snimanja albuma nije bio nimalo lagan. Pošto je matični bend većinu vremena provodio na turnejama, Brian je bio osuđen surađivati s drugim glazbenicima koji su, unatoč tome što su spadali u sam vrh kalifornijskih studijskih čarobnjaka (tzv. The Wrecking Crew), vrlo teško dokučivali njegove ideje i vizije, posebice imajući u vidu promjenjivu strukturu samih pjesama. Udio ostalih članova The Beach Boysa je u konačnici sveden tek na izvedbe određenih vokalnih dionica i harmonija, no ta je procedura trajala mnogo dulje no što je prvotno planirano: samo je snimanje vokala za uvodnu skladbu Would’n It Be Nice trajalo dulje od tjedna!

Kada je 16. svibnja 1966. album konačno objavljen, izazvao je podjeljene reakcije. Čelni ljudi Capitol Recordsa već odprije nisu vjerovali u uspjeh Brianovog ‘eksperimenta’, te su odlučili usporedo s Pet Sounds objaviti i kompilaciju dotadašnjih najvećih hitova The Beach Boysa. Na koncu, dugo razrađivani uradak dosegnuo je deseto, a kompilacija osmo mjesto američke nacionalne ljestvice albuma.

Ukoliko na matičnom tlu Pet Sounds i nije polučio nekakav bitan početni uspjeh, na drugoj je strani Atlantika, u Velikoj Britaniji primljen s gromoglasnim oduševljenjem. Njegovi se tragovi naziru u stvaralaštvu brojnih britanskih sastava iz tog razdoblja, no posebice je bio značajan po pitanju smjernica kojima su se Beatlesi razvijali od Revolvera, objavljenog nepuna tri mjeseca po izlasku Pet Soundsa. Imajući u vidu već spomenuto McCartneyjevo i Wilsonovo prijateljstvo, to niti ne treba čuditi (uostalom, Paul je navodno posjetio Briana u Los Angelesu za vrijeme njegova rada na rudimentarnim verzijama skladbi koje će naknadno biti uvrštene na album). Postoji i neprovjerena mada vrlo vjerojatna priča po kojoj je, za posjeta Londonu u jesen 1966. Brian Wilson u svojoj hotelskoj sobi Lennonu i McCartneyju u par navrata pustio kompletan album. Bilo kako bilo, činjenica je da su nedugo potom, osmog prosinca Beatlesi iznova ušli u studio započevši rad na vlastitom remek djelu Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Da ovo sve nisu prazne priče svjedoči i izjava Georgea Martina:

Bez Pet Soundsa, nikada ne bi bilo Sgt. Peppera… Taj je album bio pokušaj da se dosegne razina Pet Soundsa.

Krug međusobnih utjecaja dva velika sastava ovim nije zatvoren, pošto je upravo Sgt. Pepper inspirirao Briana Wilsona za idući uradak, album Smile čije se snimanje u cilju postizanja savršenstva otegnulo u nedogled, a ni danas se ne može reći da je zaokružen u pravom smislu riječi.

Jedna od fotografija sa sessiona za naslovnicu albuma, snimljena u Zoo vrtu grada San Diego

Jedna od fotografija sa sessiona za naslovnicu albuma, snimljena u Zoo vrtu grada San Diego

No, što je to što Pet Sounds čini uistinu velikim, generacijskim albumom? U prvom redu, tu je Brianov neortodoksni skladateljski i aranžerski pristup. Ukoliko su prethodni uradci The Beach Boysa uglavnom predstavljali pozadinsku plesnu glazbu za plaže i ljetnje kalifornjske noći, ovaj je album zacrtan i realiziran na sasvim drugačiji način. Stihovi – kako Wilsonovi, tako i po njegovim idejama skrojeni Asherovi postaju mračniji, dublji i refleksivniji. Same su skladbe sada miljama daleko od banalnih ponavljanja dvije strofe i refrena: prelamaju se na neočekivanim mjestima, nudeći neuvježbanom uhu pomalo zbunjujuće kompleksne odnose struktura i harmonija. Promjene atmosfere i ritma obilježavaju većinu pjesama, a sam je instrumentarij proširen na dotada rijetko korištena glazbala u domeni popularne glazbe, poput flauta, harpiskorda, vibrafona, timpana, teremina, ukulelea, raznih elektroničkih klavijatura te pozadinskog gudačkog kvarteta. Pored toga, ovaj album uključuje i veći broj zvučnih efekata.

Tako se primjerice na odjavnoj kodi skladbe You Still Believe In Me mogu čuti truba i zvonce dječjeg bicikla (ovdje je bitno napomenuti kako je ova pjesma u radnoj verziji nosila ime In My Childhood), a kroz pjesme se provlače i zvukovi koji bi se mogli definirati kao elementi konkretne glazbe, primjerice zveckanje limenki Coca-Cole. Jednako radikalan jest i završetak kompozicije Caroline, No (na nekim izdanjima zastupljen kao zasebna skladba trajanja 45 sekundi, nazvana Conclusion) na kojemu se može čuti signalno zvono na željezničkom prijelazu, kao i lavež dva psa. Riječ je o Brianovim ljubimcima zvanim Banana i Louie, a njihovo je ‘gostovanje’, izgleda, kumovalo nazivu čitavog projekta.

Ovaj vanvremenski album, uz nesretni Smile (odnosno njegovu krnju verziju iz 1967. nazvanu Smiley Smile), te njihova sljednika Wild Honey nesumnjivo predstavlja kreativni vrhunac The Beach Boysa, odnosno njihovog ‘Čarobnjaka iz Oza’, genijalnog manipulatora iz sjene – Briana Wilsona.

Lavina koju je Pet Sounds pokrenuo, posebice na britanskoj sceni je posebna priča. Danas ga se s pravom može tretirati kao prvi konceptualni album u glazbenoj povijesti, dok sa epitetima poput progresivnog, psihodeličnog, te posebice folk-rockerskog treba baratati nešto opreznije, pošto je sličan učinak gotovo istovremeno polučio još jedan sastav iz Los Angelesa, The Byrds. Ipak, pogledamo li popis svih onih glazbenika koji navode Pet Sounds kao vječnu ili barem djelimičnu inspiraciju; lista je i više nego dugačka: među takvima su, pored već spominjanih Beatlesa i Keith Moon (kao i ostatak družine The Who), Roky Erickson, Syd Barrret i ostali članovi Pink Floyda, braća Davies (The Kinks), Nick Drake, David Bowie, Daniel Johnston, Thurston Moore, R.E.M., My Bloody Valentine, Radiohead, The Jesus and Mary Chain, Fleet Foxes i brojni drugi, a bilo bi nepravedno isključiti i štovatelje iz literarnog miljea poput uvijek tajnovitog Thomasa Pynchona. Barem tako govore urbane legende.

Bruce Johnston, Brian Wilson, Al Jardine i Dennis Wilson tijekom snimanja vokalnih dionica za 'Pet Sounds'

Bruce Johnston, Brian Wilson, Al Jardine i Dennis Wilson tijekom snimanja vokalnih dionica za ‘Pet Sounds0

Kroz otprilike godinu dana navršit će se pola stoljeća od početka rada na ovom iznenađujućem i svakim slušanjem sve boljem i mističnijem albumu. Naravno, u tom je razdoblju popularna glazba napredovala eksponencijalnim koracima, tako da se ono što danas tretiramo kao ‘progresivno’ više ne može niti usporediti s sadržajem Pet Soundsa.

Svejedno, u vrijeme svojeg objavljivanja ovaj je album predstavljao sam vrh kako skladateljskih, aranžerskih i producentskih ideja, tako i korištenja raspoloživog instrumentarija i studijske tehnike.

Možda bi ipak trebali iskazivati malo više poštovanja prema onima koji su hrabro krčili puteve suvremene glazbe, dokazujući da je ista mnogo više od popodevne razbibrige i bljedunjave pozadinske podloge za kvartovske plesnjake i ljetnje bašte!

71nFZNXN5ML._SL1300_

The Beach Boys: Pet Sounds (Capitol Records, 1966.)

01 Wouldn’t It Be Nice  2:22
02 You Still Believe In Me  2:33
03 That’s Not Me  2:27
04 Don’t Talk (Put Your Head On My Shoulder)  2:52
05 I’m Waiting For The Day  3:01
06 Let’s Go Away For Awhile  2:18
07 Sloop John B  2:57
08 God Only Knows  2:46
09 I Know There’s An Answer  3:10
10 Here Today  2:38
11 I Just Wasn’t Made For These Times  3:21
12 Pet Sounds  2:20
13 Caroline No  2:16
14 Conclusion  0:45
15 Hang On To Your Ego  3:03

 

 

Vjeran Stojanac

30/06/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,