Terraneo – dan drugi; Terra Stage

Iako nisam mogao sebi dopusiti trodnevni boravak na Terraneu, večer drugog dana je na glavnom Terra Stageu rezultirala eksplozijom oduševljenja, što je i više nego dovoljno. Imena poput Gang of Four , Calexico i My Bloody Valentine su valjda pristojna garancija!

Draž svakog višednevnog festivala leži u njegovoj šarolikosti, pa i nepredvidivosti, što se posebice odnosi na tzv. multistage događaje u koje spada i Terraneo. Za razliku od klasičnih koncerata takve vrste, gdje se izvođači izmjenjuju na tek jednoj pozornici, postojanje više njih svakako pruža ugođaj fleksibilnosti, ostavljajući posjetitelju mogućnost da kreira vlastitu rutu kretanja u prostoru i zvuku.

Zbog poslovnih i drugih obveza, morao sam svoj posjet ovogodišnjem Terraneu smjestiti unutar desetak sati u noći između osmog i devetog kolovoza, no zvjezde – kako one sa headlinera, tako i ‘prave’, udaljene svjetlosnim godinama su se poklopile u savršenom poravnanju. Štoviše, bilo je dovoljno zadržati se uz jednu od četiri pozornice, u konkretnom slučaju uz onu glavnu – Terra Stage, gdje je spomenutu noć u razdoblju od 20.45 h pa do negdje iza dva ujutro energijom prožeo zamalo kontinuirani nastup tri imena, koja bi svakom štovatelju popularne glazbe trebala nešto značiti.

Zahuktavanje: legendarni Gang of Four nakon trideset godina gura sa tek dva izvorna člana, i to je možda jedini argument za sukobljavanje mišljenja; pošto su zvučali poletno i svježe!

Zahuktavanje: legendarni Gang of Four nakon trideset godina gura sa tek jednim izvornim članom, i to je možda jedini argument za sukobljavanje mišljenja; pošto su zvučali itekako poletno i svježe! (foto: Igor Mihovilović)

Gang Of Four (za fanove GO4) jest post punk iz Leedsa, koji uz manje ili duže prekide djeluje skoro već četrdeset godina. Članovi su se upoznali studirajući na Leeds Polytechnic koledžu, a koliko to danas apsurdno izgledalo, zbližila ih je ljubav prema blues/hard rock sastavu Free. No, neka vas to ne zavara – prihvaćajući nova kretanja u glazbi, a ljevičarskih nazora, osnovali su band koji je postao temelj punkfunka ili alterfunka (kako vam drago).

Andy Gill i Jon King su inače prijatelji iz djetinjstva, čini mi se, a nesreća banda se sastojala u tome da je basist, Dave Alen, jedan od najinovativnijih basista u pop povijesti patio od stanovitog kompleksa jer je potjecao iz radničke obiteljai, dok ova dvojica iz ‘intelektualnih’, te on nije uvijek mogao biti na razini njihovih rasprava (ili je tako barem umislio).

It’s not a group’s function just to be entertaining. A group should entertain and try and change things. You can’t change the actual status quo, the power structures, but you can change the way people think.

/Andy Gill, Gang of Four, Melody Maker May 1979/

Gitarista Andy Gilla su u domaćim tiskovinama sa početka osamdesetih nazivali jednim pravim nasljednikom Jimi Hendrixa, a njihov utjecaj na ex-jugoslavensku scenu je bio nemjerljiv, posebice nakon nastupa na zagrebačkom Bienallu godine 1981., čega oni nisu bili svjesni sve do skorog povratka u Zagreb i Beograd. Prije nastupa u Domu sportova su se navodno tresli od treme jer nikada nisu nastupali pred toliko ljudi, no naša domaća newave ekipa ih je bodrila. Svejedno, sjajan nastup Šarla Akrobate u vidu predgrupe nije ih baš energizirao. Ipak je Koja (ako to ne brkam s nastupom Stranglersa) vikao da poslije koncertnog uprizorenja Gang Of Four on osobno više nikada neće imati muda svirati bas.

Nije nam bilo jasno da smo prisustvovali magijskom ultimatumu koji nam je postavio najradikalniji revolucionarni komitet koga je Britanija ikada iznedrila: Gang of Four, nekomercijalna grupa čija je osnovna svrha bila da budi ljude oko sebe. Nosili su masku agitatora komunizma jer su bili svesni da će poruka o duhovnom buđenju biti prokazana, da će ih blatiti da su sektaši, da će ih potcenjivati; i tako su nas, iako smo već znali dosta o njima i slušali njihove albume, uhvatili nespremne na legalu.

/preuzeto sa portala ‘Pionirov Glasnik’/

Između ostalog, u njihovom životopisu piše da se za nastupa u zagrebačkom Pauku 2009., dvadesetiosam godina nakon prvog inkarniranja na Bienalleu krov doslovno htio dići u zrak!

Nastup na Terraneu je samo potvrdio već poznate činjenice, te prisutnima pružio istinski glazbeni užitak koji je trajao nešto više od sat vremena. Hibrid punka, funka i čiste energije nikad još nije bio tako pitak, mada ne u konzumerističkom, već u onom izvornom, rudimentarnom smislu. Dobar dio njihove kultne sljedbe, među kojima je i potpisnik ovih redova je te večeri konačno došao na svoje. Ne trebate voljeti ljude u uniformama, ali, dovraga sa siromaštvom!

Gang of Four, Irving Plaza, NYC, 1980. Tako je to izgledalo prije 33 godine!

Gang of Four, Irving Plaza, NYC, 1980. Tako je to izgledalo prije 33 godine!

No, kada sagledamo situaciju izvan svjetla onog početnog ushita, stvari lagano dobijaju drukčije konture. Ovaj Gang of Four, koji je relativno ranim terminom možda i propustio masivniju posjećenost, tek imenom priziva svoju inkarnaciju iz ranih osamdesetih. Od čitave je izvorne postave bio prisutan tek gitarist Andy Gill, mada je po mnogima riječ o čovjeku koji se i u takvoj situaciji može promatrati kao samo srce sastava. Očekivano, nastup je postavio savršen teren za odmjeravanje snaga između onih ortodoksnih štovatelja kojima ovakav odnos originalnih i novopridošlih snaga predstavlja svetogrđe, te onih manje radikalnih, kojima je bitniji bio glazbeni nego deklarativni aspekt. Svejedno kojoj od ovih skupina pripadate, ne možete poreći da su dečki iz Leedsa u situaciji kakva jest pružili maksimum!

Calexico u punom scenskom zamahu

Calexico u punom scenskom zamahu

Slično sastavu Gang of Four, ni Calexico nije nepoznanica domaćoj publici, mada je do njihovog prvog hrvatskog koncerta (bio je to danas već antologijski nastup u pulskoj Areni početkom kolovoza 2005.) trebalo proći desetak godina od utemeljenja. U to je vrijeme sastav već imao za sobom četiri izvrsna albuma, te cementiran kultni status među fanovima nečega što se u širem smislu zove ‘alternativni country’, iako je njihova zvučna slika bitno bogatija i složenija. Polaganim širenjem članstva od izvorne ritam sekcije Giant Sanda (Joey Burns i John Convertino, treba li uopće napominjati?) na danas aktualnu šestorku, odnosno sedmorku, Calexico se od elitističkog i eksperimentalnog usputnog projekta vremenom pretvorio u primarno koncertnu atrakciju, sposobnu zapaliti i najnezainteresiraniju publiku.

Joey Butns i John Convertino, kreativna jezgra Calexica

Joey Burns i John Convertino, kreativna jezgra Calexica (foto: Vjeran Stojanac)

Bilo bi pošteno naglasiti da je Calexico ovaj nastup odradio u popriličnoj strci, natežući se sa ugovorima, terminima i žegom kakvu teško podnose čak i iskusni pustinjski gušteri. Dan prije je održao koncert u Beogradu, a za otprilike osamnaest sati po okončanju šibenskog koncerta su se morali pojaviti na pozornici mađarskog Szigeta.

Ukoliko je uprizorenje na Terraneu možda na trenutke djelovalo kao nešto sažetija verzija njihovog lanjskog zagrebačkog koncerta, to im nipošto ne treba zamjeriti. Težište je postavljeno na nešto bržim i gibljivijim skladbama, što je opet uvjetovano festivalskim modelom koji ne dopušta silaske sa definirane energetske crte, a setlista posložena na način da otprilike ravnomjerno prekriva zasad posljednji studijski album Algiers (skladbe Dead Moon, Sinner in the Sea, Maybe on Monday…), uz povremena umetanja dokazanih hitova iz ako ne bolje, onda barem stilski raznovrsnije prošlosti (Para, Minas De Cobre i dr.). Pridodamo li svemu tome veliko finale u kojemu se odlično uklopila obrada Love will tear us apart Joy Divisiona, sve eventualne zamjerke postaju bespredmetne. Calexico jednostavno ne može razočarati, već eventualno regrutirati pokojeg novog štovatelja!

My Bloody Valentine

My Bloody Valentine

Zadnji element ovog ‘sretnog trolista’ jest kultni My Bloody Valentine, sastav koji je tijekom osamdesetih uknjižio hrpu odličnih singlova, zaokruživši priču sa dva vrhunska albuma Isn’t Anything (1988.) i Loveless (1992.). Tada dolazi do jedne od najčudnijih priča u povijesti rocka: sastav doseže pomalo nenadanu točku zasićenja, promptno smanjivši nekad izraženu koncertnu aktivnost, mada još ništa nije ukazivalo na predstojeću diskografsku pustoš. Štoviše, raskid sa malom nezavinsom kućom Creation, te potpisivanje za uvaženi Island Records su obećavali, a sljedba je sa nestrpljenjem čekala onaj ključni, treći album na kojemu u pravilu padaju i bitno veća imena. Što se događalo u glavi Kevina Shieldsa, nije poznato, no novi se materjal usavršavao i modificirao puna dva desetljeća, pojavivši se konačno početkom ove godine u formi dugosvirajućeg izdanja MBV. Bio je to možda i zadnji prihvatljivi termin, pošto se nad sudbinom sastava i albuma nadvila prijetnja polaganog nestajanja u blijedilu vlastite težnje ka savršenstvu (sjetite se Briana Wilsona i njegovog nesretnog remek djela Smile!), što se srećom nije dogodilo.

Zahvaljivali mi opet zvjezdanim poravnanjima, naglom naletu kreativne volje ili tek običnim zemaljskim pritiscima advokata velike diskografske kuće; My Bloody Valentine su opet s nama, a aktualna promotivna turneja u naporima trećerođenog ostvarenja MBV ih konačno donosi u ova podneblja.

Nastup koji je trajao standardnih (kad je o ovom sastavu riječ) devedesetak minuta je neupućenima možda djelovao kao neopravdani sonični šok, no zato je potvrdio sve one premise koje ovaj sastav čine veličanstvenim u punom smislu te riječi. Prvi atribut koji se nameće pri spominjanju njihovih koncerata jest prisustvo obilnog, skoro pa opipljivog navalnog zida buke u kojoj ćete, ovisno o sklonostima i ambicijama tražiti melodiju ili nešto posve drugo – natruhe ambijenta, nekakav skriveni potpis utisnut u materijalizirane valove ili mističnu formulu koja se ultrabrzim svjetlosnim efektima ispisuje na u formi zida posloženim pojačalima? Zaboravite, jer u ovom slučaju recept savršenog spektakla leži tek na tri oslonca – kreativnosti, vjernom fandomu, i na koncu u vanvremenskoj buci koja opravdava sve potencijalne ljudske strahove od prenaglašenih decibela, u rasponu od lavlje rike do rulanja Airbusa 380!

Pozornica spremna za klimaks drugog dana Terranea - neposredno pred nastup My Bloody Valentinea (foto: Igor Mihovilović)

Pozornica spremna za klimaks drugog dana Terranea – neposredno pred nastup My Bloody Valentinea (foto: Igor Mihovilović)

Istureni dvojac My Bloody Valentinea, Kevin Shileds i Bilinda Butcher nisu pokazali pretjeranu scensku mobilnost, no to je već konstanta čiji korijeni sežu u vrijeme kada je bend pomalo ishitreno proglašen rodonačelnikom britanskog shoegazea – kažem ishitreno, pošto ih je možda realnije promatrati kao proto-noise bend. Upravo je ta ograničenost u pokretima, uparena sa neponovljivom dragom bukom postala predmetom dvojbi oko kvalitete i uspješnosti samoga nastupa, ali pitam se, znaju li ljudi koji postavljaju takva apsurdna pitanja tko su uopće My Bloody Valentine, i što ih čini toliko posebnim u odnosu na ostatak glazbene scene?

Za mene nema dvojbe. My Bloody Valentine su jedan od rijetkih razloga koji u današnjem svijetu opravdavaju vjeru u nekakvu bolju glazbenu budućnost, čak kada je ista slojevito proaranžirana sa djelićima prošlosti. You Never Should. Feed Me With Your Kiss, Only Tomorrow, Wonder 2, When You Sleep, Soon, Thorn, I Only Said… OK; možda baš i ne tim redom, no redosljed je još jedan segment čiju svrsishodnost možete zanemariti kada je ovaj sastav u pitanju.

Kevin Shields, nositelj neskrivene energije sastava My Bloody Valentine

Kevin Shields, nositelj neskrivene energije sastava My Bloody Valentine (foto: Vjeran Stojanac)

Dobili smo veliko finale. Dobili smo Naš Bloody Valentine, i mogli smo sretni otići svojim domovima, uz izuzetak naravno onih sretnika kojima obveze nisu spriječile prisustvo tijekom čitava tri dana festivala.

Tako je, eto završio Dan drugi, Terra Stage na Terraneo festivalu.

Dogodine ponovo, posebice ako organizatori uspiju privući imena poput ovog našeg ‘sretnog trolista’, u što ne bi trebalo biti sumnje!

 

Vjeran Stojanac

10/08/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,