Tajnoviti sibirski ‘kotlovi’

Diljem uglavnom nenastanjene tajge zapadne Jakutske navodno postoji veći broj misterioznih metalnih objekata izrađenih od nepoznatog metala. O njihovim tvorcima i svrsi se može samo nagađati, no zanimljivo je da na njih tek slučajno nabasaju lovci i nomadi, dok se od svih organiziranih potraga ovi kotlovi, oko kojih je zabilježena i radioaktivnost) skrivaju; kao da to rade vlastitom sviješću. Kakve tajne krije zapadni Sibir, i koliko ima istine u riječima doktora Uvarova, po kojemu je riječ o izvanzemaljskom sustavu koji brani Zemlju od udara meteora i asteroida?

S površinom koja iznosi nešto više od tri milijuna kvadratnih kilometara, Jakutska, odnosno Sakha najveća je republika Ruske Federacije i predstavlja srce šireg područja poznatog pod imenom Sibir. Dobrim je dijelom prekrivena tajgom, dok sjeverne okrajke karakterizira stalno zaleđeno tlo s rijetkom, polarnim uvjetima prilagođenom vegetacijom. Uslijed negostoljubive klime, krakovi ovog permafrosta prodiru i znatno južnije u široke zone crnogoričnih šuma. Sredinom dvadesetog stoljeća ime ovog dijela Rusije izgovaralo se tiho i sa zebnjom, pošto je upravo tu bila smještena većina zloglasnih Staljinovih radnih logora, Gulaga.

Rijeka Viljuj vijuga kroz jakutsku tajgu u duljini od skoro dvije tisuće kilometara!

Rijeka Viljuj vijuga kroz jakutsku tajgu u duljini od skoro dvije tisuće kilometara!

Jakutska je u pravilu slabo nastanjena, posebice njen zapadni dio u kojem obitavaju tek malobrojna nomadska plemena, primjerice Evenki, dok se na stotinjak tisuća kvadratnih kilometara oko gornjeg toka rijeke Viljnuj doslovce ne može naći ni žive duše – tek poneki lutajući lovac ili omanje skupine istraživača i odvažnijih kampera.

To je područje među okolnim stanovništvom poznato kao Uliuiu Cherkechekh, odnosno Dolina smrti. Istina, slični toponimi postoje diljem svijeta, no svoj nastavak uglavnom duguju ekstremnim klimatskim ili geološkim uvjetima, dok razlozi zaslužni za neslavno ime i reputaciju zapadne Jakutske već spadaju u domenu paranormalnog.

Jedno od brojnih kružnih jezera, koja u svojim njedrima navodno kriju potopljene misteriozne kotlove.

Jedno od brojnih kružnih jezera, koja u svojim njedrima navodno kriju potopljene misteriozne kotlove.

Među Evenkijima i drugim nomadima stoljećima se s koljena na koljeno prenose legende o ‘metalnim kućama’ (Kheldyu) ili ‘kotlovima’ (Olguis) rasutim duž poriječja Viljuja i njezinih pritoka – preciznije, pedesetak kilometara sjeveroistočno od mjesta na kojemu se Viljuj širi stvarajući sustav jezera (koordinate: 63° 27′ 8 N i 112° 6′ 35 E), a novovjeka su istraživanja potvrdila postojanje takvih objekata. Riječ je o sferičnim formacijama promjera desetak metara, sazdanim od nepoznatog metala koji tek crvenkastom bojom podsjeća na bakar (no sasvim drukčijih mehaničkih svojstava) te većim dijelom ukopanih u zemlju ili potopljenih u kružnim jezercima čiji dijametar varira od dvadesetak do pedesetak metara. Šire područje oko kotlova prekriveno je bujnom, za Sibir posve neuobičajenom vegetacijom – korovom ogromnih listova te travom čija visina često prelazi dva metra.

Skica jednog od kotlova većim dijelom ukopanih u zemlju, sa izbočenjem i ulazom pri vrhu.

Skica jednog od kotlova većim dijelom ukopanih u zemlju, sa izbočenjem i ulazom pri vrhu.

No, pravi misterij predstavlja unutrašnjost ovih artefakata – praktički svi pri vrhu imaju široki otvor kroz kojeg je moguće pristupiti spiralnom stubištu koje se spušta do kružne galerije na dnu ‘kotla’, po čijem su obodu raspoređene međusobno pregradama odvojene sobe. Događalo se da su nomadi povremeno bivali prisiljeni prenoćiti unutar kotlova – uostalom, svako je sklonište dobrodošlo pred sibirskom vijavicom i britkim ledenim vjetrovima. No, dok se vani temperatura spuštala i do četrdeset stupnjeva ispod ništice, u unutrašnjosti ovih objekata kretala se oko ugodnih desetak! No, Evenkiji i ostali lutajući lovci ovim su solucijama pribjegavali samo u slučajevima najveće nužde, pošto je dulji boravak u objektima negativno djelovao na njih, izazivajući povišenu temperaturu, malaksalost, opadanje kose, a katkad i smrt. Nomadi su ove efekte pripisivali Niurgun Booturu i Tong Duuroiu, zlim duhovima tajge o kojima će još biti riječi u nastavku teksta, iako je iz današnjeg rakursa lako prepoznati simptome kakve primjerice  izaziva radioaktivno zračenje.

Prvi službeni podaci o ovim zbunjujućim tvorevinama zabilježeni su sredinom 19. stoljeća, zahvaljujući ruskom istraživaču Rikardu Karloviču Maacku koji u svojoj knjizi Viljujski okrug navodi postojanje divovske metalne kugle ukopane u zemlju nedaleko jedne od pritoka Viljuja. Nažalost, Maack spominje tek šture podatke, ne precizirajući točnu lokaciju kotla niti prilaže popratne skice. Nešto je uvjerljivija priča neimenovanog sibirskog putujućeg trgovca i njegove unuke koji su godine 1930. prenoćili u jednoj od metalnih soba u utrobi takvog objekta. Po njegovim riječima, izgrađeni su od crvenkastog metala oštrih bridova, a ulazni je otvor dovoljno velik da je u unutrašnjost moguće pristupiti jašući soba!

Po tvrdnjama vidjelaca, otvori na kotlovima su dovoljno široki da u njih može ujahati čovjek na sobu.

Po tvrdnjama vidjelaca, otvori na kotlovima su dovoljno široki da u njih može ujahati čovjek na sobu.

Stanoviti Mihail Korecki iz Vladivostoka tvrdi da je kotlove posjetio barem tri puta: 1933. kad mu je bilo tek deset godina, zatim iznova 1937. te na koncu 1947. godine. Širina objekata koje je vidio varira između šest i deset metara, a nabrojao ih je ukupno sedam. Pri posljednjem posjetu, svojevrsnoj ekspediciji koju je poduzeo s nekolicinom radoznalih prijatelja, Korecki provodi noć u dnu kotla. Ovaj je pomalo nepromišljeni podvig ostavio određene posljedice po učesnike – Korecki je na obrazu naknadno uočio dvije kraste koje nikad nisu zacijelile, dok je jednoj osobi iz njegove družine kroz mjesec dana u potpunosti otpala kosa.

Niti najoštrije dlijeto koje smo imali nije oštetilo kotlove, iako smo pokušavali u više navrata. Čekić bi također ostavio trag na površini kad bi uistinu bila od bakra. No, ova je površina prekrivena nečim što podjeća boksit, no nemojte se zavarati; ovdje nije riječ o nikakvom metalnom oksidu, pa ni aluminijevom, pošto se isti lako usitnjuju pod djelovanjem vanjske sile. Ovdje, ponavljam, nije ostao niti najmanji trag naših pokušaja.

/Mihail Korecki/

Tijekom 1936. jedan će geolog također posjetiti područje zapadne Jakutske te uočiti ovakav objekt. Izvještaj koji je predao vlastima u gradu Jakustku spominje slične karakteristike poput onih koje je iznio trgovac.

Možda je najznakovitija priča starog lovca iz plemena Evenki koji je za lutanja tajgom početkom 1971. otkrio takav objekt. Spustivši se spiralnim stubištem do dna kotla, zatiče nekoliko mumificiranih leševa jednookih bića tamne i sjajne kože, odjevene u ‘željezne košulje’. Nažalost, ovaj je potencijalno vrijedan svjedok umro svega nekoliko mjeseci po svom otkriću, odnijevši u grob tajnu preciznog položaja nalazišta. Službena akcija poduzeta 1979. nije donijela konkretne rezultate – iako je u ekipu bio uključen i vodič koji je prethodno viđao takve objekte, ovoga ih puta nije bilo moguće locirati. Sličan je neuspjeh doživjela i međunarodna ekspedicija iz 2010.: sve što je otkriveno su područja neuobičajeno bujne vegetacije, no misterioznim se kotlovima gubi svaki trag.

Unutrašnjost tipičnog 'kotla': spiralne stube vode do galerije na dnu, gdje su po obodu raspoređeni odvojeni prostori, tzv. 'sobe'

Unutrašnjost tipičnog ‘kotla’: spiralne stube vode do galerije na dnu, gdje su po obodu raspoređeni odvojeni prostori, tzv. ‘sobe’

Neki su elementi zajednički svim spomenutim slučajevima; u prvom redu čudan osjećaj slabosti koji bi nestao dan do dva po napuštanju područja. U pogledu traganja vršenih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, neke se mogućnosti nameću same po sebi. Uslijed nenastanjenosti, taj je dio tajge u više navrata korišten kao poligon za ruske nuklearne pokuse. Problem je u nečem drugom: posljedično bi radioaktivno zračenje vremenom trebalo gubiti na intenzitetu i to po eksponencijalnom obrascu, no ovdje to očito nije slučaj.

Jedna nepotvrđena priča spominje začuđujuće rezultate nuklearne probe izvršene pedesetih, u jeku zahuktavanja hladnog rata. Iako je navodno korištena količina od 10 kilograma urana, dakle minimum koji omogućuje stvaranje ‘kritične mase’ i pokretanje fizijske reakcije, zabilježeni je učinak bio oko 1500 puta jači od očekivanog, što je ekvivalent eksploziji snage 30 megatona (dakle efektu kakvog daje milijun tona TNT-a). Pokus je rezultirao seizmičkim valom registriranim diljem planete! Iako su se službeni ruski izvori po običaju oglušili na brojna pitanja, ovu je informaciju u rujnu 1991.  javnosti obznanila postaja Deutsche Welle.

Kakve se to čudne formacije kriju u dubinama sibirske tajge i koja je pozadina čitave priče?

Očekivano, teorije su brojne i variraju od donekle prihvatljivih, pa do onih koje graniče sa znanstvenom fantastikom. Najprihvatljivije su tvrdnje po kojima je riječ o neuobičajenim geološkim formacijama, vjerojatno posljedicama vulkanskog djelovanja (koje usput kazano nije karakteristično za ovaj dio svijeta).

Pojedini slobodoumniji znanstvenici postojanje tajanstvenih kotlova pripisuju ostacima za koje su odgovorne neke nepoznate, danas isčezle tehnološki razvijene civilizacije koje su na tim područjima boravile davno prije dolaska nomadskih plemena, no to iznova povlači pitanje svrhe artefakata.

Ruski znanstvenik i ufolog doktor Valerij Uvarov je 2004. iznio zasad najsmioniju hipotezu, objavivši je u formi članka na engleskom i ruskom jeziku. Po njegovim riječima, sustav kotlova djelo je izvanzemaljskih posjetitelja i predstavlja sofisticirani automatski sustav obrane površine Zemlje od mogućih udara meteora i asteroida. Po uočavanju nebeske prijetnje, aktivira se nama nepoznati model simultanog djelovanja artefakata koji, povezani s pretpostavljenom podzemnom ‘energanom’, stvaraju energetsku zraku koja neutralizira, odnosno uništava nadolazeće meteore. Ovu tvrdnju Uvarov potkrepljuje činjenicama o brojnim bilježenjima takvih lutajućih tijela koja srećom nisu dosegla površinu, već su eksplodirala u atmosferi. Tako primjerice navodi slučaj čuvenog ‘tunguskog meteorita’ iz 1908., Čilumski meteorit iz 1984. te Vitimski iz 2002., a ovom se nizu može nadodati i nedavni slučaj iz Čeljabinska (15. ožujka 2013.) kada je meteor eksplodirao u atmosferi, napravivši pritom znatno manju štetu od očekivane.

"Nakon što se tama razišla, nomadi su svjedočili nevjerojatnom prizoru – nad sprženom se zemljom uzdigla ogromna struktura nalik na toranj koja je blještala na dnevnoj svjetlosti, no nije joj blo moguće prići zbog razrovanog tla i prodornog mirisa."

“Nakon što se tama razišla, nomadi su svjedočili nevjerojatnom prizoru – nad sprženom se zemljom uzdigla ogromna struktura nalik na toranj koja je blještala na dnevnoj svjetlosti, no nije joj blo moguće prići zbog razrovanog tla i prodornog mirisa.”

Uvarov će svoju hrabru i nevjerojatnu teoriju dodatno potkrijepiti tumačenjem starih jakutskih legendi o čudnim zbivanjima u blizini ‘Doline smrti’.

Divovska vatrena kugla izbija iz vrha u tlo uronjenog tornja. Tek puka legenda ili nešto više?

Divovska vatrena kugla izbija iz vrha u tlo uronjenog tornja. Tek puka legenda ili nešto više?

Jednom davno (termin vremenski nije preciziran), okolna su plemena uočila kako je područje zapadne Jakutske prekrila neobjašnjiva tama te se podigao snažni, olujni vjetar. Iz daljine su dopirali zvukovi eksplozija i tutnjave, a zagasito je nebo danima bivalo prošarano bljeskovima munja. Nakon što se tama razišla, nomadi su svjedočili nevjerojatnom prizoru – nad sprženom se zemljom uzdigla ogromna struktura nalik na toranj koja je blještala na dnevnoj svjetlosti, no nije joj bilo moguće prići zbog razrovanog tla i prodornog mirisa. Legende spominju i obližnje otvore u tlu, odakle se pružao pogled ka podzemnom svijetu sa svojim vlastitim Suncem! Pojedinci kod kojih je radoznalost nadvladala strah zaputili su se prema novostvorenoj ‘kuli’ i gubi im se svaki trag.

Događajima tu nije kraj. Nakon dužeg vremenskog perioda – očito je riječ o stoljećima – započinje kratko razdoblje intenzivnih potresa, kao i vihora izazvanih lebdećim plamenim loptama. Spomenuta struktura nalik na toranj počinje tonuti u tlo, a u trenutku dosezanja razine zemlje sa svojeg vrha ispaljuje divovsku vatrenu kuglu koja eksplodira u zraku, razorivši okolinu u promjeru kojeg Uvarov procjenuje na više tisuća kilometara. U epicentru eksplozije, točno na mjestu potonuća ‘kule’ stvara se plamteće jezero, najvjerojatnije sazdano od magme, nad kojim rotira nešto nalik otoku ili disku.

Takvi su se događaji navodno ponavljali u narednim razdobljima, a nomadi su ih pripisivali demonima iz tajge, Niurgunu Booturu (plamenom razaratelju) i Kiun Erbiieu (blještećem zračnom glasniku). Na koncu je došao Uot Usumu Tong Duurai, zli duh čije se ime može prevesti kao ‘jezivi stranac koji je probo Zemlju i krije se u dubinama, razarajući sve oko sebe plamtećom vijavicom’.

Iako većina znastvenika u rasponu od etnologa i antropologa do fizičara i geologa ove legende promatra u svjetlu slikovitih tumačenja čisto realnih događaja poput nabiranja tla i izljeva lave, Uvarov je nepokolebljiv u svojem tumačenju.

Ukoliko je u pravu, što je praktički nemoguće dokazati, ne moramo se bojati često spominjanih scenarija Sudnjeg dana u vidu uništenja Zemlje udarom enormno velikog meteora ili asteroida – sustav koji se brine o nama egzistira skriven u sibirskoj tajgi te se s vremena na vrijeme aktivira kako bi spasio planetu od definitivnog uništenja.

Ipak, to je tek jedna teško održiva hipoteza. Svejedno, uz gornji tok Viljuja i dalje egzistira najmanje sedam misterioznih metalnih objekata koji kao da odišu vlastitom sviješću – ponekad dozvoljavaju slučajnim putnicima i lutalicama da nabasaju na njih, no u pravilu se drže skriveni od svih organiziranih ekspedicija kojima je krajnji cilj pronaći ih, locirati i istražiti.

 

Vjeran Stojanac

 

 

25/09/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,