Lou Reed
Rendom nazad
Samo pauze na Rendom. Sad ćemo probati redovito. Idemoooooo! REEEEEEEEndooom. Dinosauri. Nisam gledao taj crtić, ali kad napišeš We’re back ti izbaci taj crtić.
Glazbena šetnja duž Manhattana
Krenimo na glazbeno putovanje Mahnattanom prateći mapu čije autorstvo potpisuje stanoviti James Donovan… pa i šire!
playlista 008
Radio kakav nikad nije bio i ovaj tjedan nudi playlistu koja se, sigurni smo, nije već dogodila. Sad, kad je…
s02e06 KLFM kao KBHR: Chris in the noon
Emisija za sve nas kojima nedostaje KBHR i legendarni Chris Stevens iz Northern Exposure. U prvoj i zasad jedinoj emisiji…
Berlin
U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta.
LOU REED & JOHN CALE / Songs for Drella (1990.)
Na poleđini svojeg prethodnog samostalnog albuma ‘New York’ (1989.), Lou Reed je dopisao: “You can’t beat two guitars, bass and drums”. Načelno stoji, no isto tako nikada gitara i klavir/klavijature nisu tako skladno, nadopunjujuće zvučali kao na tom čudesnom nekrologu za Andyja Warhola, uratku nazvanom ‘Songs for Drella’!
Emigranti
Emigracija je stara koliko i čovječanstvo, no od masovnih seoba se tijekom devetnaestog, te posebice dvadesetog stoljeća profilirala u osobni izbor ugroženog pojedinca. Imajući u vidu ulogu umjetnika, u prvom redu književnika kao dežurnih društvenih kritičara, nije čudo što bi se takvi našli prvi na udaru, te bivali prinuđeni napustiti vlastitu zemlju. No, u kakvom su odnosu suvremena glazbena scena i emigracija? Postoje li još uvijek za glazbenike ‘nepoćudne zemlje i režimi’, ili je danas taj problem uglavnom sveden na pitanja kreativnosti i (non)konformizma?
