U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta. Padom zida i ujedinjenjem Njemačke nestaje ta snovidna atmosfera suvremenog Babilona, no nešto ipak ostaje – zvučna zabilješka jednog predapokaliptičnog razdoblja.
Samo pauze na Rendom. Sad ćemo probati redovito. Idemoooooo! REEEEEEEEndooom. Dinosauri. Nisam gledao taj crtić, ali kad napišeš We’re back ti izbaci taj crtić.
Krenimo na glazbeno putovanje Mahnattanom prateći mapu čije autorstvo potpisuje stanoviti James Donovan… pa i šire!
Radio kakav nikad nije bio i ovaj tjedan nudi playlistu koja se, sigurni smo, nije već dogodila. Sad, kad je…
Emisija za sve nas kojima nedostaje KBHR i legendarni Chris Stevens iz Northern Exposure. U prvoj i zasad jedinoj emisiji…
U vrijeme svoje tragične izolacije od ostatka svijeta, Berlin je kao čudesni svjetionik u svoja njedra privlačio emigrante iz međunarodnog glazbenog polusvijeta.
Na poleđini svojeg prethodnog samostalnog albuma ‘New York’ (1989.), Lou Reed je dopisao: “You can’t beat two guitars, bass and drums”. Načelno stoji, no isto tako nikada gitara i klavir/klavijature nisu tako skladno, nadopunjujuće zvučali kao na tom čudesnom nekrologu za Andyja Warhola, uratku nazvanom ‘Songs for Drella’!
Emigracija je stara koliko i čovječanstvo, no od masovnih seoba se tijekom devetnaestog, te posebice dvadesetog stoljeća profilirala u osobni izbor ugroženog pojedinca. Imajući u vidu ulogu umjetnika, u prvom redu književnika kao dežurnih društvenih kritičara, nije čudo što bi se takvi našli prvi na udaru, te bivali prinuđeni napustiti vlastitu zemlju. No, u kakvom su odnosu suvremena glazbena scena i emigracija? Postoje li još uvijek za glazbenike ‘nepoćudne zemlje i režimi’, ili je danas taj problem uglavnom sveden na pitanja kreativnosti i (non)konformizma?
Prije 28 godina, poluanonimni je kanadski folk rock sastav Cowboy Junkies ušao u na jedan dan zakupljeni prostor crkve Sv. Trojstva (The Church of Holy Trinity) u Torontu, kako bi u prikladnoj akustičnoj atmosferi snimio svoj drugi album. Tog 27. studenog 1987. ništa nije upućivalo na činjenicu da će projekt radnog (i finalnog) naziva ‘The Trinity Session’ uskoro polučiti kultni status te postati jedan od ključnih katalizatora u renesansi glazbene ‘americane’. Također, bez obzira na neke pogrešne poteze benda u vidu suvišnog jubilarnog recikliranja vlastitog materijala (‘Trinity Revisited’, 2007.), ‘The Trinity Session’ i dalje ostaje skriveni dragulj folk rock glazbe, album koji ne blijedi, već prolaskom vremena samo dobija na vrijednosti i ljepoti.
