KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Suvremena glazba vs Suvremeni (i bivši) Totalitarizmi / Glazbeni homage Tarkovskom

Kakav je odnos suvremene glazbe i autokratskih, odnosno totalitarnih režima? Postoje li pojedinci koji su digli svoje glasove protiv, pa čak i oni kojin zagovaraju takav pristup? Što je sa onima koji su zauzeli neutralan stav i koji tek analiziraju uzroke i posljedice? Jer, vlast donosi osjećaj moći – mala je razlika između središnjeg mjesta na koncertnoj pozornici i govorničkog ‘pulpita’!

 

Kakav je odnos suvremene glazbe i autokratskih, odnosno totalitarnih režima? Postoje li pojedinci koji su digli svoje glasove protiv, pa čak i oni koji zagovaraju takav pristup? Što je sa onima koji su zauzeli neutralan stav i koji tek analiziraju uzroke i posljedice? Jer, vlast donosi osjećaj moći – mala je razlika između središnjeg mjesta na koncertnoj pozornici i govorničkog ‘pulpita’!

 

a)      Suvremena glazba,  diktature, oligarhije i kolektivizmi

Godina 2011. je na izmaku. Ako ćemo je po nećem pamtiti, onda je to činjenica da je pomela brojne autokrate, diktatore, vođe, i kako se sve ne naziva taj gadljivi soj ljudi. Još su u proljeće svrgnuti egipatski i tuniski satrapi Hosni Mubarak i Zine El Abidine Ben Ali. Nakon nekoliko mjeseci kukavičkog skrivanja, u listopadu je ruka vlastitog naroda presudila i libijskom ‘bratu pukovniku’ Muammaru al-Gaddafiju, a stolica se opasno trese i Basharu Assadu, sirijskom predsjedniku koji unatoč velikom broju neistomišljenika svoje mandate pristojno odrađuje sa skoro stopostotnom podrškom biračkog tijela! Na samom izmaku tekuće godine, 18. prosinca je objavljeno kako je zemaljsku dolinu suza napustio Dragi vođa, sin Velikog vođe i isto tako otac Velikog nasljednika; čovjek koji je u Sjevernoj Koreji po svojem nahođenju vedrio i oblačio. Nažalost, Lukašenko se još drži.

Mada je povijest prepuna samovoljnih vladara, ovakav tip ‘obožavanih’ diktatora, neprikosnovenih gospodara života i smrti je karakterističan za dvadeseto stoljeće, i lako ga je moguće povezati uz određene totalitarne ideologije koje u sprezi sa rasnim ili vjerskim predrasudama mogu dovesti do užasnih pogroma i likvidacija ne samo nacionalnih, ideoloških ili vjerskih neprijatelja, već i zabludjelih ovaca iz vlastitog stada. No, upravo će gorak okus kojega likovi i djela suvremenih diktatora ostavljaju u ustima civilizacije motivirati umjetnike različitih branši da ga stave na tapet i počnu gađati strelicama ironije i sarkazma.

 

Donald (Pajo, tj. Paško) u Der Fuehrer’s Face

U vrijeme kada su rock i ostale forme popularne glazbe počele tražiti svoje mjesto pod suncem, već je egzistiralo naslijeđe dvaju mračnih spodoba koje su, iako već desetljeće-dva mrtve uspješno služile majkama pri plašenju neposlušne djece diljem svijeta. Riječ je o gruzijcu Josipu Visarioniviču Džugašviliju poznatijem kao Staljin, te austrijskom neuspjelom slikaru Adolfu Hitleru – ovo može biti dokaz kako su mali narodi (do cca 10 miljuna ljudi) idealan rasadnik diktatora i tirana. O tim nesretnim povijesnim osobama vjerojatno znate manje više sve, pa i to da su još za života karikirani u slobodoumnim zapadnim medijima, primjerice kroz strip, teatar, film i druge – sjetite se samo Chaplinovog Velikog Diktatora. Ranih je četrdesetih američki glazbenik Spike Jones snimio skladbu Der Führer’s Face u kojoj ismijava Hitlerov komični gard i njegove osvajačke nakane. Zanimljivo je da se koji mjesec kasnije pojavio i Disneyjev crtani film istoga imena, gdje će njemačkog Führera popljuvati nitko drugi do Donald Duck, na ovim prostorima poznatiji kao Paško ili Pajo. U svakom slučaju, ovaj se Spikeov ironični osvrt može promatrati kao prvo uspjelo ironiziranje pojedinog autokrata korištenjem medija polularne glazbe. No, vrijeme u kojemu će diktature – kako one stvarne, tako i distopijski predlošci – biti temeljito proanalizirane te po potrebi prozvane i sasječene tek treba doći.

Eskaliralo je, očekivano, u liberalnim šezdesetima. Tadašnji glazbenici poput Boba Dylana, Beatlesa ili The Rolling Stonesa u svojim pjesmama povremeno aludiraju na mračne osobe iz ne tako davne povijesti, no uglavnom ih spominju u smislu komparacije sa tada aktualnim zapadnim državnicima čiju krvavu vijetnamsku avanturu uspoređuju sa Hitlerovim osvajanjima i pokoljima, te Staljinovim čistkama. Naravno, pomalo je apsurdno demokratski izabrane vlade trpati u isti koš sa dva najkrvavija režima u povijesti čovječanstva, no sulude ideje katkad znaju biti poprilično slične, pogotovo ako se ima u vidu konačni rezultat u vidu gušenja elementarnih sloboda i nasilnog novačenja.  Na kraju krajeva, Hitler i NSDAP su izabrani voljom birača!

 

Walkerovi su tekstovi uvijek bili priča za sebe. Dok su ostali baljezgali o
ljubavi i ptičicama, on je prvi upozorio na nehumanosti
komunističkih totalitarnih režima!

Iz istog razdobolja datira i Scott Walkerova The Old Man’s back again, podnaslovljena ili bolje kazati posvećena tamnim avetima staljinizma (for the neo-stalinist regime):

I see a soldier, He’s standing in the rain For him there’s no old man to walk behind   Devoured by his pain bewildered by the faces who pass him by   He’d like another name the one he’s got’s a curse These people cried Why can’t they understand His mother called him Ivan then she died   The old man’s back again The old man’s back again I can see him back again!

Iako Walker nastoji sačuvati univerzalnost poruke, spominjanje imena Ivan sužava mogućnost tumačenja navedenih stihova. Štoviše, dovoljno je usporediti datum izlaska albuma Scott 4 sa aktualnim sovjetskim gušenjem Praškog proljeća, i stvari polako sjedaju na svoje mjesto. Srećom ili možda ne, šezdesete su ostale upamćene kao razdoblje glazbenog progresa, i uz častne izuzetke, relativno plitke popratne poezije koja je izbjegavala pogledati lice Molocha, izvlačeći se telegrafskim porukama o oceanu koji svira poput orgulja ili pak celouidnim šarenim leptirićima i taxi vozilima od novinskog papira! No, neće trebati dugo čekati dolazak hladne oblačne fronte. Sedamdesete donose zamračenje i neizbježni pad, sasvim očekivan nakon ekspanzije neutemeljenog optimizma i besmislenog ushita tijekom predhodnog desetljeća. Flower power ideali ionako nikada nisu zaživjeli (niti je itko normalan mogao očekivati da će nekolicina zaraslih i drogiranih besposličara utjecati na politiku Washingtona i Kremlja), a štura očekivanja šezdesetosmaša nakon jedne malko žešće akcije poslovično blagih pariških žandara doživljavaju svoj potpuni krah. Iza željezne zavjese ponovo zvecka kruta sovjetska mašinerija – to mračna polovica hladnoratovskog duela još jednom manifestira moć krvavim gušenjem mirnih prosvjeda u Pragu, glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke.   U nekoliko će se narednih godina iskristalizirati prava slika o novoj dekadi koja već počinje donositi svoje prve plodove poput rasta nezaposlenosti, štrajkova, eskalacije ljevičarskog terorizma (sinergija RAF-a, Crvenih brigada i PLO-a), te ponovnog uzdizanja hladnoratovske sablasti koja se desetak godina ranije, nakon spasonosnog dogovora Kennedyja i Hruschova donekle rasplinula; jer, sada su konce vukli jastrebovi poput Brežnjeva i Nixona. Takva atmosfera pogoduje infiltriranju distopijsko-totalitarnih tema u podatno tkivo kontemporarne glazbe; pa ne čudi što su totalitarne vizije u određenoj fazi prevladale kod Davida Bowiea (album Diamond Dogs je većim dijelom temeljen na Orwellovoj 1984) ali i na sasvim neočekivanim mejstima, primjerice kod sastava Emerson Lake and Palmer čija skladba Karn Evil 9 (Brain Salad Surgery, 1974.) govori o distopijskom totalitarnom svijetu u kojemu glavnu riječ vode tehnokrati i strojevi.


Good Save the Queen!

 

Socijalno i politički angažirani punk je probio na površinu 1976., i bilo je za očekivati da će se zbog svoje provokativne i ljevičarske naravi dodirnuti ove teme, kako na domaćoj britanskoj, tako i na svjetskoj razini.  Pioniri žanra, Sex Pistols te godine snimaju jedan od klasika rocka, singl God save the Queen u kojem tadašnje britansko društvo nazivaju fašističkim, a samo spominjanje Kraljice je tek igra pojmovima: iako Monarhija ima tek simboličku prevlast nad Britanskom Vladom i Parlamentom, lik Elizabete II je jako dobro poslužio kao ikona za prelamanje kopalja i iskaljivanje bunta. Jedan će drugi punk/post-punk sastav, The Stranglers svoju oštricu preusmjeriti ka tiranima sa međunarodne scene. Tako se na albumu La Folie (1981.) nalazi skladba The Man They love to hate, koja očito govori o Adolfu Hitleru, a rušenje prozapadnog režima iranskog diktatora Reze Pahlavija će isti sastav ovjekovječiti u pjesmi Shah Shah a Go Go (album Raven, 1980). Koju će godinu kasnije David J, bivši bas gitarist Bauhausa snimiti dark playground uradak nazvan This Vicious Cabaret, koji barem nominalno ne referira na stvarne krojače ljudskih sudbina. Ali, kada se dokuči da se dotična pjesma odnosi na kultni strip album Alana Moorea; V for Vendetta, nemoguće je izbjeći usporednice sa ‘tačerizmom’, doktrinom tadašnje britanske premijerke Margareth, a znano je kakvo mišljenje o spomenutoj gospođi i njezinim mjerama poput masovnih otpuštanja, zatvaranja profitabilnih radnih mjesta te u konačnici bespotrebnog Falklandskog rata vlada u očima pojedinaca, konkretno Davida J. i Alana Moorea, spomenute dvojke iz Northamptona. Fašizacija Ujedinjenog Kraljevstva? Vjerojatno!

 

Manipulatori, provokatori, fašisti, komunisti, slavenski nacionalisti
ili ipak samo kreativci?

Dolaskom sintetičkih i šarenih osamdesetih, glazbeno kritiziranje totalitarizma i distopijskih sustava prividno napušta zapadnu scenu, mada se, paradoksalno, nastavlja kroz stvaralaštvo brojnih sastava koji uz neizbježan blagoslov sveutjecajnog punka niču na tlu zemalja kako samoupravnog tako i realnog socijalizma. To se u prvom redu odnosi na slovenski Laibach, koji će u prvim godinama djelovanja preispitivati odnos umjetnosti i vlasti, odnosno totalitarizma, ali i na neke druge, zamalo pa anonimne poljske, ruske, čehoslovačke i mađarske sastave. Istina, kod ovih drugih će takvi pokušaji isplivati na površinu tek kad se globalna situacija u dovoljnoj mjeri ‘demokratizira’, koju godinu pred rušenje berlinskog zida, dok će sam Laibach zahvaljujući izvornom konceptu koji uključuje elemente parodije, provokacije, travestije i retrogardizma te vodećem mjestu u konsolidaciji širokog kruga progresivnih umjetničkih snaga pod kišobranom Neue Slowenische Kunsta  postati jedan od najvrijednijih izvoznih proizvoda bivše nam države.

U isto se vrijeme realizira i jedan zanimljiv projekt čija izvorna intencija nije bila prozivati određenu ideologiju ili režim, no vremenom zadobiva mnogo šira značenja od samopreispitivanja glazbene zvijede koja proganjana vlastitim strahovima bježi u izolaciju. Album The Wall Pink Floyda (ili bolje reći Rogera Watersa) je objavljen koncem 1979., da bi idućih godina doživio inkarnacije u vidu spektakularnih koncertnih nastupa te filma u režiji Alana Parkera. Model ‘glazbenog autokrata’ koji se izolira u prividnoj; u stvari vrlo krhkoj nedodirljivosti, a prema vlastitoj publici odnosi krajnje fašistički je očito bio isuviše dobro pogođen da bi ga se tek tako odbacilo. Shvativši da užasi staljinizma i nacizma i dalje egzistiraju tek promjenivši formu no ne i bit – sjetite se religijskih i korporacijskih simbola na lebdećoj svinji na turneji The Wall 2011, Waters će ovaj koncept reaktivirati po rušenju Berlinskog zida, te ponovno koncem prvog desetljeća novog milenija.

 

 

Ukoliko je ikada postojao iskoristiv predložak koji bi zapadnim glazbenicima (a i umjetncima iz drugih sfera) omogućio razrađivanje teme diktature i totalitarizma koje, srećom po njih, nisu imali prilike direktno osjetiti na vlastitoj koži, onda je to definitivno distopijska novela 1984 britanskog književnika Georgea Orwella. Iako kocipirana kao mračna kritika pravca u kojemu se četrdesetih godina dvadesetog stoljeća kretao Staljinov SSSR, dakle obračun zapadnog demokratskog ljevičara sa totalitarnim uprizorenjem poniklim iz srodne ideologije, ova se knjiga može primjeniti na sve autokratske režime koji u cilju nekakvih viših interesa guše svaku slobodu i individualnost, i upravo tu leži njezina draž.

 

Kontroverzni omot albuma Diamond Dogs

1984. je bila polazna točka već spominjanog albuma Diamond Dogs Davida Bowiea – nazivi nekih skladbi poput 1984, We are the dead ili Big Brother to jasno pokazuju . Albume upravo toga naziva su snimili i Rick Wakeman te sastav Eurythmics (potonji u svrhu soundtracka istoimenog filma), a motivi iz Orwellove mračne vizije se mogu pronaći u čitavom nizu albuma i pojedinačnih skladbi drugih autora. Među poznatijim primjerima su Nighteen Fourty Eightish Roya Harpera, 1984 Blues Austin Lounge Lizardsa, California über alles Dead Kennedysa, Standards Paula Wellera, Big Brother’s still watching The Tubesa, 1984 New Model Armyja, te brojni drugi.

 

Big Brother is watching you!

Aluzije na eventualnu mračnu budućnost Britanije i svijeta pod čizmom oligarhijskog kolektivizma je moguće pronaći i u nekoliko pjesama Radioheada, primjerice u Karma Police, koja je u stvari referenca na Policiju misli odnosno Thought Police, te u 2+2=5.

The ideal set up by the Party was something huge, terrible, and glittering—a world of steel and concrete, of monstrous machines and terrifying weapons—a nation of warriors and fanatics, marching forward in perfect unity, all thinking the same thoughts and shouting the same slogans, perpetually working, fighting, triumphing, persecuting—three hundred million people all with the same face.

Mislite li da su takva vremena zauvijek prošla?

 

 

b)      In memoriam Andrej Tarkovski

29. se prosinca navršava četvrt stoljeća od smrti jednog od najvećih redatelja proteklog stoljeća, Andreja Tarkovskog, čovjeka koji je svojim refleksivnim i oniričkim pristupom ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj kinemtografiji. Njegova je stvaralaštvo obilježilo generacije filmofila te umjetnika, i to ne samo sineasta, što se posebno očituje kroz nekoliko glazbenih uradaka inspiriranih njegovom ostavštinom. Među takvima se mogu izdvojiti In Memoriam Tarkovsky, kompilacija satavljena od četiri poduže skladbe ambijentalno eksperimentalnog karakterta čije autorstvo potpisuju Michael Prime, Christian Renou, Stanislav Kreitchi i Roger Doyle (2002.) kao i Eight Hymns In Memoriam Andrei Tarkovsky, svita za klavir i gudački kvartet uz klavirsku pratnju; djelo srpsko-francuskog skladatelja Stevana Kovacsa Tickmayera (2010).

Kronološki se između ova dva rubnjaka smjestio još jedan zbirni uradak posvećen velikom redatelju i njegovu opusu, djelo slična naziva In Memoriam Andrey Tarkovsky, objavljen 2008. Riječ je o albumu sklopljenom od deset vinjeta iza kojih stoje različita autorska imena čije je glazbeno preispitivanje otvorenih prostora polusna uglavnom obojano mračnim abijentalnim i drone sazvučjima. To su kompozicije krhke teksture i nadrealnog ugođaja čiji fluidni tok evocira neke od kultnih scena iz maestralnog opusa Andreja Tarkovskog, primjerice dugi kadar kamere koja se približava glavnom junaku u polurazrušenoj talijanskoj katedrali u Nostalgiji, sonambulno lebdenje čuvenog ikonopisca Andreja Rubljova nad krajolicima oko rijeke Klyazma i utvrde Vladimir u istoimenom epskom filmu, ili pak naizgled besciljnim lutanjima kroz mistične i maglovite pejzaže Zone u Stalkeru. Kreatori ovog zvučnog koncepta koji se može promatrati i kao alternativni soundtrack su manje poznata ali nipošto zanemariva imena poput američkog pionira ambijentalne i industrial glazbe Kima Casconea (The Little Apocrypha), latvijskog elektroničkog dueta Astrowind (Autumn Drifting), Jeffa Suraka, odnosno Violet (2), američkog Ukrajinca kojega katkad nazivaju ‘ocem američkog noisea’ koji ovdje doprinosi skladbom Xata, Japanca Nobukazu Takemura, inače jednog od najcjenjenijih dalekoistočnih DJ-eva (naslovna In Memoriam Andrey Tarkovsky), a tu su i Astro, odnosno Hiroshi Hasegawa iz noise sastaca C.C.C.C. (The Dark Side of the Mirror), Alva Noto (Stalker), Pink Twins (Water), 833 45 (Marshlands), Kenneth Kirschner (October 30, 1993.) te ruski experimental/drone glazbenik Nikita Golyshev čija Sphere zatvara posvetu jednom istinskom velikanu svjetske kinematografije.

 

01 The Little Apocrypha – Kim Cascone
02 The Dark Side of the Mirror – Astro
03 Xata – Violet
04 Mashlands – 833-45
05 October 30, 1993 – Kenneth Kirscher
06 Autumm Drifting – Astrowind
07 Water – Pink Twins
08 Stalker – Alva Noto
09 In Memoriam Andrey Tarkovsky – Nobukazu Takemura
10 Sphere – Nikita Golyshev

 

A ovaj će prilog na sličan način zatvoriti radijski casting emisije EXIT za tekuću 2011. godinu.

 

autor: el5egundo, 24/12/2011

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Crime & the City Solution/Allen Ginsberg/The House of Love

30/03/2013.

    Što sve suvremena glazbena scena duguje pjesniku Allenu Ginsbergu? To će biti središnja tema subotnjeg eXita, a između…

Suede – comeback!

11/01/2013.

Povodom velikog comebacka nakon desetljeća tišine, te očekivanog albuma ‘Bloodsports’, današnji eXit donosi prilaz djelovanja britanskog sastava Suede, a u nastavku emisije možete poslušati i prošlogodišnji koncertni album Walkaboutsa!

Rogue’s Gallery: Pirate Ballads, Sea Songs, and Chanteys

17/10/2014.

Pred Vama je dvostruki album ispunjen skladbama moreplovačkog štimunga koje su zadnjih desetljeća i stoljeća nastajale na anglosaksonskom; uglavnom britanskom govornom području. Ima tu pjesama lučkih radnika, pripadnika trgovačke i vojne mornarice, ali i onih manje bezbrižnih, koje su pod jarbolima ukrašenim Jolly Rogerom predstavljale savršen background za hodanje po dasci i slične nemile sportove… Za ovu si priliku natočite koji decilitar ruma i… uživajte!

Steve Earle – Live 1996/97.

06/02/2015.

Dok s nestrpljenjem očekujemo “Terraplane”, novi album maestra Steve Earlea i njegovog pratećeg sastava The Dukes, podsjetimo se kako su stajale stvari u jesen 1997., svega četiri godine nakon što je Steve odslužio – pa recimo – zasluženu zatvorsku kaznu zbog posjedovanja vatrenog oružja i opioidnih analgetika, te se vratio na scenu pročišćen od droge i alkohola, ideološki još svjesniji, te kreativan i produktivan kao nikad prije!

Tjedna rotacija

Arhiva

JULIAN COPE / Self Civil War (2020.)

Napoli Segreta Vol. 2

MARKER STARLING / Waiting for Grace (ft Laetitia Sadier)

PALMS TRAX / Essential Mix

PEARL JAM / MTV Unplugged

ĐUTKO / Slušaj mala!