SuperUho no.5 Festival Report

Bili smo i na petom Superuhu i odlično se zabavili a vi pročitajte izvještaj i polako se spremajte za dogodine!!

I tako, odradismo još jedno, peto po redu Superuho, i vrijeme je da prenesemo dojmove i djelić atmosfere svima onima koji nisu nazočili lijepom(i vručem) Primoštenskom ambijentu u ova tri odlična glazbena dana.

Opet je ponuda piva odskakala od ponude ostalih srodnih festivala, zaista mi nije jasno kako to da Superuho uvijek može osigurati nekoliko brandova sjajnog domaćeg crafta(plus Pilsner Urquell) i to po najnormalnijim cijenama od 20 kn a ostali se drže industrijskog taloga ili drugorazrednih beer zanatlija uz poprilično veće cijene(i lošiju kvalitetu, dabome…)..Bolji sponzorski ugovor??Više para organizatorima??Legit, ali pitam se ko je onda kome tu na prvom mjestu, zadovoljstvo publike ili….

No dobro, i SU bi mogao poraditi na unaprijedjenju ponude iz gastro odjeljka, iako se festival sa relativno kratkim dnevnim programom ni ne treba previše zamarati time, a kako ni ostali festivali nisu mnogo jaki na tom polju opet Uvo možemo proglasiti suverenim pobjednikom grill’n’beer natječaja.

Festival je prvoga dana bio nekako najtanji, ponajviše radi nesretnog slučaja u obitelji Maus, što naravno ne znači da se nismo odlično zabavili i bez njega. Uz nekoliko domaćih izvodjača uživali smo u mračnim i dugometražnim pjesmama usviranih i močnih Earthless te u plesnom spektaklu dame i gospode iz Tri Uskličnika, čijem smo se nastupu možda i ponajviše radovali gledavši čak i cjelokupni ovogodišnji line up.

Bend koji razumljivo ali ipak nezasluženo tavori u sjeni najvećih El Si Di itekako ima što za pokazati, i premda ovaj gotovo stopostotni koncertni odmak u funky i acid jazz prizvuk(u usporedbi sa ranijim disco punk soundom i čvrstim plesnim gitarskim nastupima) meni osobno i nije najsretnije rješenje(Brand New Heavies i Incognito female vokali, jednokratni pokušaji izigravanja Jamesa Murphyja, Mike D-ja ili pak Jamiroquaija od strane velikog mastera ceremonije Nicka Offera…) bend je ipak pokazao da može publiku držati atento od samog početka do kraja i odsvirao vrlo dobar gig. All in all, they got that rhytm right after all.

Drugoga dana je bilo nešto prometnije(bend više, hrvatski bend manje…) i samim tim i dinamičnije, iako je posjeta ostala na razini prvog dana nauštrb očekivanoj inflaciji ljudstva podno stejdjeva zbog nastupa Turbonegra. Nakon naših(neka naših..) slijedi relativno sličan uvod u centralne dijelove koncertne večeri kao i prethodnog dana uz Pallbearer koji su se pokazali kao osjetno bolji bend od Earthless, još da smanje količinu pjevanja uz zaista nemušte vokalne aranžmane i drže se samo svirke, gdje bi im bio kraj.

 

Selimo zatim na malu binu i svjedočimo najboljem koncertu cijelog festivala; sjajni, ritmični, i-punk-i-rock duet No Age pokazuje svima kako se to radi; bez puno priče i trošenja vremena, bez nekakvih improvizacija  i inovacija, odsvirano točno onako kako konzument čuje slušajući njihovu glazbu kod kuće zbog čega i odluči doći na koncert i što i očekuje uživo i čuti. Sat vremena bezkompromisne svirke i sky-high adrenalinski jump. Baš ono što nam svima treba pred nastup Turbonegra.

Očekivani suverenitet na bini, odličan zvuk, red klasične punkoidnosti-red klasičnog 80s guitar sounda, malo razvrata, malo psovki, spomenuta rakija i šljivovica, mornarske kapice, tetovaže, kilo-dva testosterona i zadovoljstvo odgledanim i odslušanim za kraj. Turbonegro razočarao nije!

Povirismo još i kandski duet Blue Hawaii, ugodan vokal uz umirujuće podloge usmjerili su nas na D8 i zasluženi počinak cca sat vremena kasnije.

Trećeg, najudarnijeg dana glazbenu pustolovinu započinjemo (ne)očekivanim odličnim nastupom grupe Crvi. Pršteće gitare i dosta samouvjeren nastup za jedan relativno nov bend(pred jako malim brojem ljudi, što jednostavno mora rezultirati barem 20 posto mlakijim pristupom nego da se svira pred brojnijom publikom…) uz amatersko mijenjanje puknute žice u rekordno dugom trajanju i relativno šašav scenski nastup balkanskog Jarvisa Cockera je sve što smo mogli poželjeti za početak jednog, pokazat će se, vrhunskog glazbenog dana. Legitimni kandidat za sljedeći KLFMov Radio Na Cesti!!

Trail Of Dead su, potpuno očekivano, rasturili binu, rasvjetu, stabla u obližnjem šumarku, publiku i ostatak faune ispred svog stejdja(zanimljivo, jedino me na tom gigu nisu grickali komarci, haha) svojim bučno-tiho-bučno noise rock himnicama i pokazali da bi trebali biti puno cjenjeniji i, recimo to tako, veći bend nego što mi se čini da jesu(i kod kritike i kod publike)

Slijede miljenici štovatelja novijih tekovina u glazbi Algiers, a kako nisam jedan od takvih samo ću kasti da je usvirani i simpatični bend zadovoljio apetite velike večine posjetitelja ovog dičnog festivala.

I onda šečer za kraj(ne računajući nastup kanadskog one man performera Pick a Piper), Legende britanskog guitar sounda themselves(namjerno ne govorim shoegazea jer Ride je, budimo realni, klasični brit band sa velikim brojem kratkih i pjevnih pjesmica koje osjetno odskaču od kanona cipelozurenja kao takvog..). Pomalo nostalgična, vrlo bučna te ‘old school’ svirka uz najžešče i najiskrenije reakcije mnogobrojne publike u usporedbi sa ostalim nastupima ovog Superuha poslužila je kao idealna glazbena kulisa za zaključiti još jedan, po meni vrlo vrlo uspješan Superuho festival!!

Superuho 2018 top 5:

  1. No Age
  2. …Trail of Dead
  3. Ride
  4. Turbonegro/!!!
  5. Crvi

Vidimo se i dogodine!!

 

 

 

09/08/2018

autor: QRT

Tags: