Sunny Day Real Estate / Diary (Sub Pop Records, 1994.)

Svatko se sa velikim osmjehom sjeća lijepih stvari u životu, a pogotovo onih koje su promjenile i zaokrenule isti, naravno pozitivno.

Ovu priču započinjem jednog ljetnjeg popodneva na Zvončacu, tadašnjem mjestu izlaska splitskih alternativaca/pankera/skejtera/metalaca i inih. Friško je završila škola, klub KOCKA je zatvorio svoja vrata za tu sezonu. Tito & Tarantula sviraju na Obojenoj, a tamo nisam nikako želio i htio, upad je bio (pre)skup, a i to nije moja shema jer sam kući trebao stići do 23:15 zadnjom osmicom sa navedene lokacije inače bi morao prešetavati pola grada do doma. Završio sam prvi srednje (godina 2003.), upao u nešto alternativniju ekipu, a glazbu sam pratio preko fanzina i kojeg dobrog koncerta u Kocki. Te večeri, po povratku kući, onim spomenutim busom, jedan lik je na majici ima grafiku na kojoj je bio nekakav pijun, a oko njega vatra. Ispod je, naravno, pisalo Sunny Day Real Estate. Taj lik je bio Marko, lik iz MIOCa koji mi je sutradan u skate parku posudio kazetu istoimenog benda. Od tada moja opsesija tim bendom traje i nikad nije prestala. Dapače, nikad nisam prežalio njihov raspad, a slobodno mogu reći kako Sunny Day Real Estate, uz Sonic Youth, spada u ˝holly trinity˝ osobnog glazbenog oltara.

sdre2

Bilo kako bilo, spomenuta kazeta je bila Diary, album prvjenac Sunny Day Real Estate. Taj album je preslušan toliko puta da se traka olabavila i više nije mogla svirati. Izdan pod okriljem Sub Pop Recordsa, osobno odobren od strane Brucea Pavitta. Jedna od otegotnih okolnosti koja je pratila izdanje Diary je bio još uvijek pristuni hype oko Nirvanina Neverminda iako izdan tri godine prije. Uz te okolnosti Diary pada u drugi, treći plan, kao jedan od najpodcijenjenijih albuma devedesetih. Možda bi bilo bolje da su ga izdali za Touch and Go, što je bila prvotna ideja, ali možda tada ni Mendel, a ni Goldsmith ne bi dospjeli tamo gdje su sada. Sunny Day Real Estate i Diary pokrenuo je moj osobni glazbeni odgoj, saznao san za emo, za ilustratora covera (Chris Thompson), za Emogame, za At the Drive Inn i za more toga što danas možda i nije od nekakvog značaja, no meni je u tim (razvojnim) godinama to značilo iznimno mnogo.

Sunny Day Real Estate je onaj tip benda radi kojega je još uvik ostala živa uzrečica “when emo was awesome”, bend koji je kročio puteve i izgradio temelje za veliki broj današnjih bendova, kako za one postojeće tako i za one koji će doći. Razlozi tome leže u činjenici da su se devedesetih, sa nekolicinom istomišljenika, (i još uz to u Seattleu na Sub Popu, op.a.), odvojili od grunge priče i svega vezanog uz istu, a opet su nekako uspjeli izdati ploču. Imali su i muda i načina da promjene tijek događanja na indie sceni devedesetih, kao što su to prije njih radili i Superchunk i Seam. SDRE su to sve začinili laganim unutarnjim seciranjem, bistre glave i pametnih tekstova uz melodičnije i angažiranije riffove. Diary je bio obličje onoga što je gladna, ali već pomalo ostarjela post-punk/hardcore generacija, odrasla na npr. Black Flagu, a ispunjena gorčinom i otporom prema Reaganu, željno isčekivala. SDRE i Diary su vremenom postali glasnici nadolazeće post-punk/post-core generacije.

sdre3

Bend je napokon dobio pet minuta slave gostovanjem na MTV-u u emisiji Jona Stewarta izvodeći pjesmu Seven. Nakon Diary izdali su još tri studijska albuma: LP2 (s/t) (1995.), How it Feels to be Something On (1998.) i Rising Tide (2000.), a onda se neslavno raspali. Bubnjar William Goldsmith i basist Nate Mendel odlaze u prvu postavu Foo Fightersa (Nate Mendell je tu i danas), dok frontmen Jeremy Enigk izdaje solo albume od kojih je najpoznatiji Return of the Frog Queen i Ok Bear koji postižu jako dobre kritike od strane indie publike i onog dijela fanova Sunny Day Real Estatea kojem je možda ipak više pasao taj guitar and video games izričaj.

Sve u svemu za ovotjedne Nezaboravne vatre jedan album itekako vrijedan spomena. Čista desetka!

Ivan Jelačić

13/10/2016

autor: Ivan Poljicanin

Tags: , , , ,