Suede – comeback!

– – .

Povodom velikog comebacka nakon desetljeća tišine, te očekivanog albuma ‘Bloodsports’, današnji eXit donosi prilaz djelovanja britanskog sastava Suede, a u nastavku emisije možete poslušati i prošlogodišnji koncertni album Walkaboutsa!

U drugoj polovici 2012. intenzivirala se priča o ponovnom okupljanju sastava Suede, kao i o novim nosačima zvuka koji bi se trebali pojaviti početkom 2013. Glasine su se pokazale točnim – 6. je siječnja sa službenih stranica benda omogućen download skladbe Barriers, singl It starts and ends with You je planiran za veljaču, dok je kao termin izdavanja novog uradka nazvanog Bloodsports naveden ožujak. Objavljivanje prvog tonskog zapisa Suedea nakon jedanaestogodišnje stanke biti će popraćeno spektakularnim koncertom u londonskom Alexandra Palaceu!

Priča o danas planetarno poznatim Suede započinje koncem prve polovice osamdesetih u idiličnom ruralnom gradiću Lindfield u Sussexu, poznanstvom među dvojicom učenika lokalne srednje škole Oathall Comprihensive School, Bretta Andersona i Mata Osmana. Ovaj je dvojac, shvativši podudarnosti među svojim glazbenim ukusima, pokrenuo sastav The Pigs koji je nekoliko puta mijenjao naziv, mada ne i već tada primjetljiv i specifičan stil koji je odavao Andersonovu sklonost skladateljima poput Liszta i Schuberta te suvremenijim imenima kao što su The Beatles, David Bowie i posebice The Smiths. The Pigs bi najvjerojatnije postali tek još jedno ime na listi mnogobrojnih sastava koji se nisu makli dalje od provincijskih barova i klubova da se u određenom trenutku nisu preklopile sretne zvijezde.

Sredinom 1986. Brett i Mat odlaze u London s namjerom nastavka školovanja na nekom od gradskih sveučilišta ili akademija. Anderson tako upisuje studij arhitekture na University London Collegeu, što će se pokazati kao ključan trenutak u povijesti benda. Naime, Brett će na fakultetu upoznati Justine Frischmann, još jedno ime koje će ostaviti traga u britanskoj glazbi devedesetih i koja će uz njega i Mata činiti rudimentarnu postavu Suedea, kako je sastav u međuvremenu nazvan, i to najvjerojatnije po skladbi Suedehead s Morrisseyjevog prvijenca iz 1988. Zanimljivo je spomenuti da su u to doba Justine i Brett započeli i ljubavnu vezu koja će se raspasti usporedo s poslovnim razilaženjem – koncem 1991., negdje pred prve ozbiljnije uspjehe benda, Justine se započinje viđati s Damonom Albarnom iz Blura te pokreće vlastiti projekt Elastica.

Prva postava Suedea, u kojoj je sudjelovala tadašnja Brettova djevojka i buduća liderica sastava Elastica, Justine Frischmann

Prva postava Suedea, u kojoj je sudjelovala tadašnja Brettova djevojka i buduća liderica sastava Elastica, Justine Frischmann

 

Jezgra Brett Anderson – Mat Osman – Justine Frischmann je vrlo teško funkcionirala u glazbenom smislu, i to u prvom redu zbog vlastitog neiskustva te ne baš izraženog sviralačkog umijeća. Trojka je tako došla do zaključka da su dodatni članovi, u prvom redu bubnjar i glavni gitarist, neizbježna investicija ukoliko svoje bavljenje glazbom žele izdići iznad povremenih svirki po kamdenskim klubovima i snimanja demo snimaka upitne kvalitete. Prije no što se na mjestu bubnjara ustalio Simon Gilbert, kroz sastav su prošla određena poznata imena, poput Justin Welch, još jedne buduće članice Elastice, a tijekom 1990. jedno je vrijeme za baterijom proveo i Mike Joyce, bivši bubnjar The Smithsa!

Sastav je problem gitarista pokušao riješiti na krajnje stereotipan način, javnim oglasom, u ovom slučaju objavljenim u časopisu NME, a njegov je sadržaj već postao nekom vrstom legende:

Young guitar player needed by London based band. Smiths, Commotions, Bowie, PSB’s. No Musos. Some things are more important than ability. Call Brett.

Slučajnost i sreća su odigrale svoje, i uskoro im se pridružuje Bernard Butler, čovjek koji će ponajviše biti odgovoran za karakteristični, istovremeno reski i nokturalni zvuk prva dva albuma Suedea. Sada, kad je ekipa bila kompletirana, sastav se usredotočuje na probe te na sve učestalije nastupe diljem Londona.

Suede u uobičajenom crno-bijelom koloritu

Suede u uobičajenom crno-bijelom koloritu

 

Doba u kojemu Suede započinju karijeru obećava, jer se, nakon godina dominacije sintetskog zvuka, gitarski izričaj vraća na scenu i to ponajviše zahvaljujući mančesterskim velikanima The Smiths te nešto kasnijim The Stone Roses, ali i ostalim britanskim sastavima koji su u drugoj polovici osamdesetih revitalizirali rock – spomenimo tek glazgovski The Jesus and Mary Chain, kao i imena koja se podvode pod tzv. shoegaze trend poput My Bloody Valentine, Spacemen 3 ili Slowdive. Zahvaljujući navedenima, ali i odavanju počasti zvukovlju šezdesetih (british invasion), pa i sedamdesetih (glam rock), britanska će glazbena scena u ranim devedesetima zabilježiti svoj drugi veliki povratak na svjetsku pozornicu, u vidu pokreta kojeg, istina, nije baš najjednostavnije definirati. Otprilike u isto vrijeme kada u Sjedinjenim Državama izranjaju brojni grunge sastavi, na Otočkom se tlu afirmira Brit Pop!

Svoj diskografski proboj Suede započinju singlom Drowners, objavljenom na nezavisnoj etiketi Nude Records u svibnju 1992. Iako ploča nije ostvarila bitniji komercijalni uspjeh (zaustavila se na 49. mjestu nacionalne ljestvice), poslužila je kao solidna prezentacija jednog sastava koji melodijama, tematikom pjesama i produkcijom prilično odskače od tadašnjih standarda. No, zato je idući singl Metal Mickey polučio bitno optimističnije rezultate – sedamnaesto mjesto. Štoviše, pojedini su ih glazbeni mediji već tada (pa čak i prije Drownersa) nazivali ‘nadom britanskog rocka’, ‘najboljim mladim bendom u UK’ i sličnim laskavim epitetima, što je očito pozitivno djelovalo na Andersonov ego.

Prepoznatljiva dizajnerska rješenja prva dva albuma Suedea

Prepoznatljiva dizajnerska rješenja prva dva albuma Suedea

 

Prvi je, istoimeni album Suedea objavljen godine 1993., u poprilično nezahvalnom, konkurentskom ozračju – bilo je to vrijeme afirmacije i prvih uspjeha srodnih, danas također planetarno poznatih imena poput Pulpa, Blura, Supergrassa i drugih, a uskoro će zasjati i zvijezda Oasisa. Unatoč tome, ovo je ostvarenje, nastavivši putem zacrtanim na prethodnom singlu, razvilo sve bitne elemente koji su već postali značajka benda, s posebnim naglaskom na Andersonovim postromantičarskim tekstovima koji uz primjetnu dozu cinizma ali i samoironije razglabaju o sazrijevanju, ljubavi i poteškoćama na planu seksualne identifikacije. Kontroverzi koja od početka prati sastav posebno doprinosi diskutabilni omot albuma koji prikazuje zagrljaj i poljubac dviju mlađih muških osoba.

 

 

Na opće iznenađenje, ovaj uradak vrlo brzo uskače na prvo mjesto nacionalne liste albuma. Nedavno odškrinuta vrata uspjeha sada su širom otvorena. Uslijedile su europska i američka turneja, a za potrebe ove druge sastav će uslijed komplikacija s pravima korištenja imena ‘Suede’ nastupati kao ‘London Suede’. Izgleda kako je upravo tijekom američke turneje došlo do prvih trzavica između dva ključna člana, Bretta Andersona i gitarista Bernarda Butlera. Ipak, nesuglasice su do daljnjeg podmetene pod tapet, a Suede po povratku u Britaniju snima jedan od svojih najbriljantnijih uradaka, singl znakovita naziva Stay Together. Bilo kako bilo, to je bila savršena uvertira u idući dugosvirajući uradak Suedea, Dog Man Star, koji će izaći koncem 1994.

Za razliku od lepršavog i čak i u opskurnim trenucima mladalački poletnog prethodnika, ovaj je album zatvoren, refleksivan i obojen bitno mračnijim timbrom. Tome je dijelom razlog i Butlerov definitivni odlazak iz sastava, negdje praktički pred dovršenje snimanja, kao i Andersonovo povlačenje koje je rezultiralo prilično introspektivnim tekstovima, a pridodane orkestracije su samo pojačale dojam neminovnosti koji ionako dominira albumom. Čitava ta nelagodna i paranoična atmosfera eksalira već u praktički prvoj (zanemarimo li kratku uvodnu Introducing the Band) skladbi We are the Pigs:

 

Well the church bells are calling
Police cars on fire
And as they call you to the eye of the storm
All the people say “Stay at home tonight”
I say we are the pigs we are the swine
We are the stars of the firing line
 
And as the smack cracks at your window
You wake up with a gun in your mouth
Oh let the nuclear wind blow away my sins
And I’ll stay at home in my house
 
I say we are the pigs
we are the swine
we are the stars of the firing line
 
But deceit can’t save you so
 
We will watch them burn

 

Ipak, bio je to tek Andersonov pokušaj projciranja vlastitih strahova i opsesija na platnu generacijskih problema.

Butlera će zamijeniti tada sedamnaestogodišnji Richard Oakes, čiji je izbor promatran kroz strogu prizmu, pošto je prevladavalo uvjerenje da je doprinos bivšeg gitarista glazbenom izričaju Suedea nemoguće nadopuniti ‘surogatom’. Srećom, Oakes se pokazao dostojnim povjerene mu uloge: na kratkoj turneji nakon Dog Man Stara doslovce je briljirao, razbivši tako nagađanja o eventualnom razilaženju benda. Svejedno, Butlerov će fluid itekako nedostajati na kasnijim albumima.

Brett Anderson u karakterističnoj nastupnoj pozi - ne priziva li imageom i držanjem pomalo Bryana Ferryja?

Brett Anderson u karakterističnoj nastupnoj pozi – ne priziva li imageom i držanjem pomalo Bryana Ferryja?

 

Stoga i ne čudi da je u to vrijeme zvuk Suedea počeo gubiti svoju prepoznatljivu pop melankoličnost nauštrb čvršćeg, rockerskijeg izričaja, što je očigledno Oakesova zasluga. To posebice dolazi do izražaja na trećem albumu Coming Up iz 1996., koji je, unatoč nekim početnim dvoumljenjima, postigao dotad najveći uspjeh, nadmašivši u komercijalnom smislu čak i kultni prvijenac. Ovaj je uradak doslovice prštao hitovima, no mnogima ne baš drag odmak od zvuka prisutnog na prva dva albuma je bilo nemoguće negirati.

Sci-Fi Lullabies iz 1997. u svakom je slučaju manje napadno, ali zato prihvatljivije ostvarenje. U stvari i nije riječ o klasičnom albumu, već o nekoj vrsti hibrida između zbirke sazdane od nekoliko obrada te kompiliranih B-strana singlova i pjesama zaostalih s prethodnih sessiona. Uspjeh na ljestvicama donekle je izostao, no zato su Suede vratili pomalo poljuljane pozicije u očima štovatelja. Ovdje sastav nastavlja niz odličnih omota, no umjesto provokativnog dizajna prvijenca, ili pitanju seksualnog identiteta teško dokučive persone sa naslovnice albuma Dog Man Star, ovdje je potencijalnom slušatelju ponuđen vizualni preslik prolaznosti i monotonije. Čak i više; slika dertutnog zrakoplova na vlažnoj vrištini pod oblačnim nebom kao da priziva slike iz postapokaliptičnih priča J. G. Ballarda!

Poprilično Ballardijanski artwork albuma 'Sci-Fi Lullabies' u stvari prikazuje uništeni English Electric Lightning pored vojne baze u Nortumberlandu

Poprilično Ballardijanski artwork albuma ‘Sci-Fi Lullabies’ u stvari prikazuje uništeni English Electric Lightning pored vojne baze u Nortumberlandu

 

Zadnje godine dvadesetog stoljeća nisu bile blagonaklone prema Brettu Andersonu i njegovu bendu. Iako album Head Music (1999.) nastavlja putevima svojih prethodnika iznjedrivši solidne hitove poput Electricity, She’s a Fashion ili Can’t get enough, osjetan je kreativni pad, mada donekle maskiran vrhunskom produkcijom i zvukom obojenim elektronikom koji ujedno naginje i najboljim momentima britanskog glama sedamdesetih. Možda najbitniji razlozi ovog odstupanja od dotad uglavnom ujednačene kvalitete jesu Andersonovo povlačenje u vlastiti oklop, kao i njegovo narušeno zdravlje uslijed pretjeranog konzumiranja heroina i kokaina, što je boljka koja će pratiti njega i Suede sve do raspuštanja godine 2002. Prije dogovorenog prestanka rada, sastav će objaviti oproštajni album A New Morning, no čak ni suradnja s vrhunskim producentima poput Stephena Streeta (Morrissey, The Smiths) i Johna Leckieja (Magazine, Simple Minds, The Stone Roses) neće bitno popraviti ukupan dojam.

Srećom, Brett je nedugo po razlazu Suedea uspio izaći iz začaranog kruga opijata i alkohola, a u drugoj je polovici prvog desetljeća novog milenja nastavio s glazbenim radom, snimivši nekoliko samostalnih albuma koji su jasno dali do znanja da možda najplodniji autor nekadašnjeg brit-popa još uvijek ima što ponuditi svojoj publici. Taj je desetogodišnji period Anderson iskoristio za svođenje računa s vlastitom prošlošću i punjenje kreativnih baterija, a u međuvremenu je obnovio i prijateljstvo s Bernardom Butlerom, s kojim nije progovorio riječ od 1994!

Najavni plakat povratničkog koncerta Suedea, zakazanog za 30. ožujka 2013. u londonskom Alexandra Palaceu

Najavni plakat povratničkog koncerta Suedea, zakazanog za 30. ožujka 2013. u londonskom Alexandra Palaceu

 

Početkom 2012. su stvari, izgleda, sjele na svoje mjesto i članovi nekadašnjeg Suedea počeli su ozbiljno razmišljati o nastavljanju djelovanja, ako ne s točke na kojoj su stali desetljeće ranije, onda barem (a u stvari, i bolje!) u vidu novog početka. Sredinom godine glazbenim su krugovima počele kružiti tada još neprovjerene vijesti o revitalizaciji sastava, a da nije bila riječ tek o pukim glasinama, potvrđeno je prošle jeseni kada je okupljanje Suedea u zadnjoj djelotvornoj postavi (nažalost, bez izvornog gitarista Butlera) konačno i službeno obznanjeno javnosti. 6. je siječnja na njihovu sajtu (http://www.suede.co.uk) omogućen slobodni download nove skladbe Barriers, dok će tijekom veljače biti objavljen singl It starts and ends with You, dok će novi album Bloodsports biti objavljen u ožujku, mjesecu koji će završiti spektakularnim koncertom obnovljenog Suedea u londonskom Alexandra Palaceu (30. 3. 2013.).

The album is called Bloodsports. It’s about lust, it’s about the chase, it’s about the endless carnal game of love. It was possibly the hardest we’ve ever made but certainly the most satisfying.

Brett Anderson, 2013.

Tako smo kroz proteklih godinu dana svjedočili povratku dva izrazito bitna i utjecajna britanska sastava koji su svoje zvjezdane trenutke bilježili početkom devedesetih – ne zaboravimo da se sredinom 2012. iz ‘mrtvih’ izdigao i mančesterski The Stone Roses! Nažalost, neke su se glasine, poput onih o comebacku The Smithsa, pokazale praznom pričom, pošto Steven Patrick Morrissey i Johnny Marr i dalje odbijaju svaku pomisao na eventualno pomirenje, a kamoli suradnju. Ali neka nas to ne zabrinjava: stvari nisu ni izdaleka tako mračne, jer barem možemo uzdignutih ruku hrabro pogledati u glazbenu budućnost i uskliknuti: imamo Suede!

 

Napomena:

U nastavku emisije možete preslušati više nego dobar koncertni zapis alt-country sastava Walkabouts, snimljen u berlinskom C-clubu. Očekivano, album je nazvan kratko i jasno Berlin! Chris, Carla i ekipa su i dalje u formi, što je utješno, zar ne?!

 

11/01/2013

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,