THE STONE ROSES – s/t (1989.)

Kažemo li da je prvijenac The Stone Rosesa ultimativni album ne samo mančesterske već i britanske alternativne glazbene scene u drugoj polovici osamdesetih, nismo daleko od istine – naprotiv!

Prvijenac The Stone Rosesa jedan je od albuma koji se s punim pravom mogu nazvati generacijskim remek djelom i to nipošto nije pretjerana klasifikacija. Svojom je pojavom u svibnju 1989. prodrmao temelje ne samo mančesterske glazbene scene, a njegov utjecaj do punog izražaja dolazi u godinama koje slijede, konkretno u devedesetima.

Da bi shvatili značaj ovog iznimnog uratka, moramo se na trenutak vratiti u prvu polovicu osamdesetih, dakle u vrijeme utemeljenja sastava The Stone Roses. Početak je desetljeća obilježen sve jačom dominacijom ritmičkog i uglavnom sintetičkog zvuka kakvog prezentiraju imena okupljena oko etikete FactoryNew Order, A Certain Ratio, kao i Happy Mondays koji će za koju godinu postati perjanicama trenda znanog kao Madchester. No, to je tek jedna strana medalje tadašnje gradske alternativne glazbene scene, pošto istovremeno egzistiraju i sastavi skloniji ‘klasičnom’ zvuku kojega svejedno razrađuju unikatnim, sebi specifičnim pristupom. To su primjerice The Fall i Magazine sa svojim lucidnim art punk izričajem, zatim The Durutti Column (odnosno Vini Reilly) koji su se iz post punk korijena vinuli ka instrumentalističkom istraživanju postpsihodeličnih gitarskih tekstura, te posebice The Smiths koji su u potpunosti odbacili sintetičku lepršavost znakovitu za osamdesete, posegnuvši za naslijeđem šezdesetih koje su utkali u fundamente vlastitog stila.

Ukoliko je određeno glazbeno ime uspjelo izbalansirati ove naizgled nepremostive razlike na lokalnoj (pa i šire!) sceni, onda su to upravo The Stone Roses i to je ono što njihov nastupni istoimeni album čini velikim i veličanstvenim!

U vrijeme objave tog uratka, sastav je (uz povremena previranja po pitanju ritam sekcije, no konstantno s vokalom Ianom Brownom i gitaristom Johnom Squireom) egzistirao već šest godina, objavivši prethodno tri singla (Sally Cinnamon, So Young i Elephant Stone) koji su tek u tragovima naznačili onaj siloviti burst koji će izbiti iz dovršenog nastupnog albuma. Više je čimbenika koji su doprinjeli jedinstvenosti i neponovljivosti konačnog djela. S jedne strane, dugogodišnje iskustvo u živim nastupima po lokalnim klubovima kao i do sjaja dovedeno uobličavanje glazbenih brojeva nije upitno. Ušavši sredinom 1988. u studio, The Stone Roses su imali na raspolaganju pregršt skladbi od kojih je trebalo tek odabrati pedesetak minuta ‘onog najreprezentativnijeg’ i taj je dio posla maestrano odrađen. Pjesme koje će se naći na albumu imaju odreda hitoidni potencijal što opet ne treba shavaćati u onom pogrešnom kontekstu koji će sve kompozicije zvukom prilagođene radio valovima automatski etiketirati ‘šundom’ odnosno ‘lakim notama’. Upravo suprotno, bend je napravio izvrstan odabir uskladivđši kvalitetu i pitkost, a ukupnoj je zvučnoj slici doprinio i pametan izbor producenta – bio je to iskusni majstor zanata John Leckie, čovjek koji je dotad kao producent ili barem tehničar ‘potpisao’ albume poput Meddle i Wish You Were Here Pink Floyda, Life in a Day, Real to Reel Cacophony i Empires and Dance Simple Mindsa, Real Life Magazinea, White Music XTCa, a u nadolazećim će vremenima producirati i nenadmašni The Bends Radioheada.

Nitko ne može osporiti Leckiejev doprinos albumu, no i najvještji je studijski čarobnjak nemoćan pred lošim ili mlakim materijalom a to ovdje nije bio slučaj. Zvijezde su se posložile.

Skladbe priložene na albumu odišu naslijeđem kultnih imena kao što su The Beatles, The Who i naročito The Byrds. Utjecaj ovih potonjih uočljiv je na više razina – u zvečećem zvuku Squireovog Rickenbakera koji nedvojbeno priziva Rogera McGuinna, u Brownovim i Renijevim vokalnim harmonijama, zatim u tkivu samih melodija te u finalnim aranžmanima. Ipak, ovaj album se teško može nazvati revival ostvarenjem, pošto je bolja prošlost tek temelj, podloga na kojoj se gradi pjesma koja se sasvim uklapa u duh tadašnjeg vremena. Na koncu, izrazita plesnost koja izbija iz pojedinih brojeva (I Wanna Be Adored, Waterfall, Bye Bye Badman, I Am The Ressurection) neodvojiva je od aktualnog fluida koji je tih dana bio na vrhuncu. Zanimljivo je da američka verzija ovog albuma sadrži i dodatak u vidu singla Fools Gold, skladbe koja svojom lepršavošću, repetitivnošću fraza i fankiziranim ritmom figurira jedna od neslužbenih himni Madchestera.

Ovaj je album (kao i singlovi skinuti s njega) godinama gospodario vrhovima glazbenih lista, kako po pitanju prodaje, tako i onog radijske slušanosti. No, to nije i ne treba biti mjerilo kvalitete. Činjenica da je neočekivanim udarom uzburkao vode ne samo britanske već i globalne scene na koncu osamdesetih dovoljno govori o njegovom značaju. Što se pak tiče utjecaja, suvišno je uopće nabrajati. The Stone Roses će, istina, hibernirati punih pet godina i tek koncem 1994. objaviti svoj drugi dugosvirajući projekt, Second Coming, no u međuvremenu su iznikli plodovi koje je (između ostalih utjecaja) posijao njihov nastupni album. Znate uostalom za termin brit pop?

The Stone Roses: The Stone Roses (1989.)

01 I Wanna Be Adored   4:52
02 She Bangs The Drums   3:42
03 Waterfall   4:37
04 Don’t Stop   5:17
05 Bye Bye Badman   4:04
06 Elizabeth My Dear   0:53
07 (Song For My) Sugar Spun Sister   3:25
08 Made Of Stone   4:10
09 Shoot You Down   4:10
10 This Is The One   4:58
11 I Am The Resurrection   8:12

14/02/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,