Steve Earle – Just an American Boy (Live, 2003.) / Pink Floyd – Live at Oakland Coliseum, 09/05/77

– – .

Ove subote uživajte u dva koncertna zapisa nastala u razmaku od četvrt stoljeća, koja naizgled nemaju ništa zajedničko osim izrazite krtičke note uperene prema javnosti i lažnim moralistima, zvali se oni George W. Bush ili Mary Whitehouse. Stoga, snimka nastupa Pink Floyda u dvorani Coliseum u Oaklandu, CA, kojoj prethodi kronološki kasniji live album Steve Earlea, ‘Just an American Boy’. Uistinu, skoro ništa zajedničko osim kvalitetnog pljuvanja u lice licemjerima i kako bi to Johnny lijepo kazao, govnarima!

U ovom pomalo specifičnom izdanju emisije eXit Vam predstavljamo dva live albuma koji se međusobno bitno razlikuju – da ne kažemo; isključuju! Steve Earleov Just an American Boy je regularno izdan, dok je u slučaju Pink Floyda riječ o klasičnom, no kvalitetnom bootlegu, snimljenom devetog svibnja 1977., u dvorani Coliseum u Oaklandu, CA (riječ je o turneji In the Flesh na kojoj je promoviran album Animals, koju nipošto ne treba brkati sa dvama skladbama s nadolazećeg albuma The Wall, niti s Watersovom odličnom samostalnom i istoimenom turnejom odrađenom između 1999. i 2002.

Ostale se razlike tiču praktičke neuporedivosti (barem u glazbenom smislu) stvaralaštva kantautora Steve Earlea i sastava Pink Floyd, uz izuzetak činjenice da iz opusa oba imena progovara žestoka socijalna kritika. Zašto ih onda i ne razmatrati u istom glazbenom bloku?

 

a) Steve Earle – Just an American Boy (Live 2003.)

U novi je milenij Steve Earle ušao prepun poleta i energije. Zatvorske je godine ostavio u prvoj polovici devedesetih, te je proćišćen od opijata i (manje više) alkohola nastavio tamo gdje je stao 1992.

Iako je na povratičkom, akustičnom uradku Train a comin’ (1995.) još tražio izgubljeni izričaj, već je na idućem albumu znakovita naziva I Feel Alright v’atio svoj karakteristični buntovno-romantičarski ugođaj. Do vremena nastajanja ovog izvrsnog koncertnog zapisa, realizirao je još par izvrsnih uradaka (El Corazon, The Mountain, Transcendental Blues, Jerusalem).

Duh vremena je ostavio traga, tako da se u vrijeme vladavine Bushove administracije Steve okreće nekim novim temama – umjesto anonimnih priča o gubitnicima, sličnim onima sa ranijih Springsteenovih albuma, sad se fokusira na Ameriku u cijelosti – njezinu unutarnju politiku koja se lomi na osjetljivim pitanjima školstva, zdravstva, pa i smrtne kazne, kao i vanjsku o kojoj ne treba trošiti riječi.

steve_earle_-_just_an_american_boy_(2003)-in01

01 Audience Intro – 0:21
02 Amerika V. 6.0 (The Best We Can Do) – 4:37
03 Ashes to Ashes – 4:08
04 Paranoia [Monologue] – 1:28
05 Conspiracy Theory – 4:23
06 I Remember You – 3:10
07 Schertz, Texas [Monologue] – 2:51
08 Hometown Blues – 3:52
09 The Mountain” – 5:38
10 Pennsylvania Miners [Monologue] – 1:08
11 Harlan Man – 3:29
12 Copperhead Road – 6:28
13Guitar Town – 2:42
14 I Oppose the Death Penalty [Monologue] – 0:46
15 Over Yonder (Jonathan’s Song) – 4:19
16 Billy Austin – 6:54
17 Audience Intro – 0:24
18 South Nashville Blues – 3:00
19 Rex’s Blues/Ft. Worth Blues – 6:56 (Townes Van Zandt)
20 John Walker’s Blues – 3:29
21Jerusalem – 4:07
22 The Unrepentant – 6:55
23 Democracy [Monologue] – 1:51
24 Christmas in Washington – 10:32

 

steve-earle-1997-650-430Takav je rakurs jako dobro zahvaćen ovim koncertnim albumom koji, pored spomenutih radova pruža uvid i u neka klasična mjesta Earleove diskografije (skladbe Guitar Town, Devil’s Right Hand, Copperhead Road i dr.), a kraki monolozi među pjesmama jako dobro pogađaju bit.

U svakom slučaju, Just an American Boy je jedan vrijedan dokument o tome što je prije deset godina radio i kakav je pogled na svijet dijelio kantautor kojeg mnogi s pravom nazivaju ‘novim Springsteenom’!

 

b) Pink Floyd – Live at Oakland Coliseum (09.05.1977.)

frontZa turneju In the Flesh, koja je uslijedila nekoliko mjeseci po objavljivanju albuma Animals se može reći da je bila posljednja prava turneja sastava Pink Floyd. Istina, tijekom 1980. i 1981. će sastav održati dvadesetak tematskih nastupa u sklopu promocije konceptualnog ostvarenja The Wall, no tu je riječ o jednom sasvim drugačijem pristupu, dok se koncerti obnovljenog sastava kasnih osamdesetih i prvih godina devedesetih ipak ne mogu tretirati kao onaj klasični Pink Floyd, ako ništa drugo, onda zbog činjenice da Waters nije član sastava još od dovršetka albuma The Final Cut (1983.).

Iako je riječ o dotad najuspjelijoj turneji, kako u izvedbenom smislu, tako i onom komercijalnom, članovi sastava baš i nisu bili zadovoljni postignutim. Dugo vremena skrivane nesuglasice su izbile na površinu, a neslužbeni je vođa sastava, Roger Waters bio zgrožen stadionskim modelom koji je, ponajviše zbog zahtjeva organizatora primjenjivan na američkom i kanadskom dijelu turneje. Isuviše velik broj posjetitelja, buka, nedostatak normalne komunikacje – sve je to zgrozilo Watersa koji se zarekao da više nikad neće pristati na izvedbe po stadionima, a u kojoj ga je mjeri isto dovelo do ruba najbolje govori čuveni incident iz Montreala, kad je jednom izrazito agresivnom i bučnom ‘obožavatelju’ iz prvh redova pljunuo u lice (to je bio onaj prijelomni trenutak, kad se zapitao: moj Bože, nije li jedini mogući izlaz sagraditi zid između nas i publike?).

pink

01 Sheep
02 Pigs on the Wing part 1
03 Pigs (Three Different Ones)
04 Pigs on the Wing part 2
05 Shine On You Crazy Diamond (parts 1-5)
06 Welcome to the Machine
07 Have a Cigar
08 Wish You Were Here
09 Money
10 Us and Them
11 Careful With That Axe, Eugene!

 

 

Srećom, sviralačko je umijeće nadvladalo sveprisutne razmirice, tako da su neslužbeni bootleg albumi s ove turneje uistinu prikaz Gilmoura, Watersa, Masona i Wrighta koji na pozornici daju sve od sebe. Također, tematska se potka albuma Animals koji je na svim koncertima izvođen u cijelosti (na ovoj smo snimci nažalost uskraćeni za skladbu Dogs), koja slijedi konceptualne modele prisutne još od The Dark Side of the Moon (1973.) zasniva na zanimljivoj priči formalno posuđenoj od George Orwella (Životinjska farma), no prilagođenoj novijim vrmenima, odnosno ne baš ružičastom koncu sedamdesetih. Tako imamo inertne i glupave ovce – narod u globalu, buntovne ali malobrojne pse, te elitu u vidu svinja, koje su prikazane kroz tri lica, mada u koncu referiraju na istu sortu ljudi – umišljene veličine, nesposobne vlastodršce, njhove prividne oponente poput one stare gadure s autobusne postaje (bus stop rat bag – haha, charade you are!) koja svojim lažnim kršćanskim moralizmom naizgled drži odstupnicu, no dio je iste zakuhane kaše.

Ovdje treba imati na umu kako je Waters ciljao na Britancima omrznutu gnjavatorku Mary Whitehouse iz Warwickshirea, koja je tijekom šezdesetih i sedamdesetih u više navrata maltretirala javnost, posebice televizijsku kuću BBC prigovarajući zbog sadržaja emisija neprilagođenih naciji – između ostalog se redovito obrušavala i na kultnu SF seriju Doctor Who – mada na koncu nije postigla ništa više od podsmijeha. Dotična je čak pokušala svoju uvrijeđenost Rogerovim lucidnim stihovima kompenzirati sudskom tužbom, no od toga, hvala Bogu i razumu, nije bilo ništa! Ne postigavši ništa, Mary je nastavila proučavati Bibliju, izbjegavati BBC, te prigovarati svojem mužu to što jede crveni luk prije njihovih seksualnih odnosa koji su najvjerojatnije vršeni kroz rupicu na plahti (ukoliko Vas zanima, National Geographic Channel je njezin životopis ekranizirao u formi poludokumentarnog filma koji stvarno zna nasmijati, kako ljudskom glupošću britotalibanke iz ruralne zabiti, tako i brtikom ironijom BBC-jevog urednika (ne mogu se sad sjetiti imena) koji je nije mogao smisliti, te joj jednostavno nije dao ‘gušta’).

howse_main_2413502b

Sitne krmeće oči lažne moralistkinje, čiji se trud na koncu (i srećom) nije isplatio. Nažalost, svjedoci smo nicanja nekih novih Mary Whitehouse na domaćem terenu…

Bus stop rat bag, ha ha, charade you are
You fucked up old hag, ha ha, charade you are
You radiate cold shafts of broken glass
You’re nearly a good laugh
Almost worth a quick grin
You like the feel of steel
You’re hot stuff with a hat pin
And good fun with a hand gun
You’re nearly a laugh
You’re nearly a laugh
But you’re really a cry!

Hey you Whitehouse, ha ha, charade you are
You house proud town mouse, ha ha, charade you are
You’re trying to keep our feelings off the street
You’re nearly a real treat
All tight lips and cold feet
And do you feel abused?
…..!…..!…..!…..!
You gotta stem the evil tide
And keep it all on the inside
Mary you’re nearly a treat
Mary you’re nearly a treat
But you’re really a cry!

/Roger Waters, druga i treća strofa pjesme Pigs (Three Different Ones)/

Uglavnom, pred Vama je jedan tehnički i sviralački kvalitetan koncertni zapis, a manjak možda ključne skladbe s Animalsa ide na dušu piratima iz Oaklanda koji su, valjda, tijekom izvođenja Dogsa morali zamjeniti kasetu…

Ma koga briga!

13/12/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,