‘Smile’, ili gorka sudbina nedovršenih remek djela

– – .

Projekt “Smile” Briana Wilsona, kreativnog genija u sjeni sastava Beach Boys je jedno od onih djela koje još nije doživjelo svoju zaključnu formu. Razlozi mogu biti mnogobrojni, no najvjerojatnija je Brianova težnja za nedohvatljivom perfekcijom. Ovaj je album tijekom zadnjih 50 godina realiziran u barem tri inačice – kroz ploče “Smile” i “Smiley Smile” Beach Boysa (1966. i 1967.), te kroz navodno zgotovljenu verziju koju je Wilson izdao 2004. pod vlastitim imenom. No, kad je on u pitanju, jasno je da priča o ‘osmijehu’ niti izdaleka nije dovršena. Također, u pripadnoj najavi emisije poprilično hrabro vučemo usporednice između ovog koncepta čija sudbina već pola stoljeća visi o niti, te nikad realiziranog filma “Putovanje G. Mastorne” Federica Fellinija. Iako na prvi pogled nespojivi, ova dva uratka imaju mnogo toga zajedničkog!

 

Nemali je broj djela, bilo književnih, glazbenih ili filmskih ostao nedovršen. Takvih primjera ima uistinu mnogo – može se spomenuti Schubertova VIII simfonija, Offenbachova opera Hoffmannove priče, ili pak film Bežin lug Sergeja Ejzenštejna. No, svim je ovim ostvarenjima nešto zajedničko: autor je bio spriječen nastaviti rad na njima, tako da su svoju egzistenciju nastavili u krnjem obliku. Razlozi su bili mnogobrojni, od onog najčešćeg, to jest smrti, preko prinudne emigracije, pa do gubitka interesa.

No, što je s onim umjetničkim djelima koja nikad nisu u potpunosti odbačena, djelima koja su započeta te iz svijeta ideja barem djelimično materijalizirana u vlastitoj egzistencijalnoj formi (ili barem u umjetnikovoj imaginaciji?). Riječ je dakle o uradcima (možemo li ih tako uopće zvati, s obzirom na nepotpunosti, odnosno nedorađenosti?) koji su vrlo često nosili breme izuzetnog značaja za svojeg kreatora, koji im se stoga često vraćao, brušeći ih do sjaja s kojim u pravilu nikad nije bio zadovoljan, ili ih pak okrećući naglavačke, pa i rušeći iz temelja i onda ih iznova gradeći. I ova skupina ostvarenja ima zajedničku karakteristiku – u kojoj god mjeri da su ‘dovršena’, vlastiti ih tvorac nikad nije bio u stanju doživjeti kao finaliziranu, zaokruženu cjelinu.

Primjeri? Sastav Pink Floyd je početkom sedamdesetih u više navrata radio na nikad dovršenom albumu koji se trebao zvati Household Objects. Unatoč činjenici da dobijeni rezultati nikad nisu nadmašili prvotna očekivanja, članovi benda su uporno nastavljali posao kreiranja glazbe putem artefakata koji se mogu naći u svakom domaćinstvu – gumica za kosu, pribora za jelo, čajnika, boca za mlijeko, vinskih čaša… Trebalo je proći zamalo pet godina kako bi shvatili promašenost čitavog projekta, no isti na koncu nije zaboravljen, pošto su određeni segmenti iskorišteni prilikom snimanja albuma Wish You Were Here; konkretno zvuk vinskih čaša u uvodnoj sekvenci Shine On You Crazy Diamond part 1. Istina, taj fantomski Household Objects nikad i nije doživljavan kao jedna od ključnih točki u legendariju Pink Floyda, no sama njegova eksperimentalna i isčašena narav je više nego znakovita za duh sastava.

g mastorna

Jedna od rijetkih fotografija/kadrova s pokusnog snimanja nikad dovršenog filma “Putovanje G. Mastorne”. Pored dvojbenog i stalno korigiranog scenarija, Fellini se dvoumio i oko izbora glumca koji će utjeloviti ključni lik. Unatoč pokazateljima koji su ciljali na Federicovog ‘kućnog’ glumca Marcela Mastroianija  (čak je i prezime glavnog junaka varijacija na ono Marcelovo), prevagnuo je Paolo Villaggio.

Ipak, govoreći o ovim započetim i od strane autora godinama forsiranim, ‘brušenim’, a u stvarnosti nikada u potpunosti dovršenim djelima. Dva vjerojatno najpoznatija primjera u suvremenoj popularnoj kulturi su film Putovanje G. Mastorne (Il Viaggio di G. Mastorna) redatelja Federica Fellinija, te konceptualni album Smile Beach Boysa, odnosno njihovog kreativnog genija iz sjene, Briana Wilsona.

Ljeto 1963. vrhunac je karijere Federica Fellinija. Upravo je dovršio svoj možda najbolji i besramno autobiografski film 8 ½, te se pomalo ironično zatekao u stvaralačkoj krizi bolno sličnoj onoj koja je morila redatelja Guida Anselmija, junaka spomenutog filmskog epika. Redom su se nametala pitanja što i kako dalje, što napraviti da bi se izbjegla najgora solucija – ulazak u kolotečinu i recikliranje vlastitog stvaralaštva. Manjak ideja nešto je najgore što može zadesiti nekog kreativca.

Kako to već biva, ideja se ipak javila, i to u bljesku trenutka. Maestro je vizualizirao zrakoplov prizemljen na snijegom zametenom trgu, na čijim okrajcima strši glomazna građevina nalik na gotičku katedralu u Kölnu. Odmah je znao da će motiv idućeg filma biti putovanje, ali nipošto ne ono standardno, stereotipno. Metafizičko? Ili prije možda oniričko?

Razgovor s književnikom Dinom Buzzatijem pomogao je kristaliziranju nekih vinjeta i pojmova vezanih za planirani projekt. Glavni je lik čelist iz Firenze, imenom Giuseppe Mastorna. Pri povratku s turneje, njegov se zrakoplov zatekne u snježnoj oluji. Stjuardesa pokušava smiriti prestravljene putnike, i zaista – nakon nekoliko trenutaka pilot uspješnim manevrom slijeće na nezamislivo malen prazan trg u nepoznatom gradu. Putnici će do daljnjeg biti smješteni u obližnjem motelu u ne baš idealnim uvjetima, pošto je oluja dovela do prekida opskrbe strujom. Mračne će večernje sate Giuseppe Mastorna pokušati prekratiti vježbanjem svojeg instrumenta, a taman u trenutku kada započne, struja se vraća i televizor u hotelskoj sobi automatski se uključuje. Na izvanrednom izdanju vijesti voditeljica navodi kako spasitelji zbog vijavice i olujnog vjetra još nisu doprli do olupine putničkog zrakoplova srušenog prije nekoliko sati, no pretpostavlja se da nema preživjelih. Pozdrav iz svjeta onih žrtava zrakoplovnih havarija koje se još nisu pomirile sa sudbinom!

Bio bi to ukratko sažetak jedne od raznih varijanti scenarija tog ukletog, nikad snimljenog filma Il Viaggio di G. Mastorna. Istina, Fellini je relativno brzo dovršio nacrt prvog scenarija, izradio skice za scenografiju te sklopio ugovor s producentom Dinom De Laurentiisom. Pripreme su odmakle do te mjere da su na pustopoljinama Ostije čak podignuti neki ključni elementi scenografije – model zrakoplova, katedrala te neboder u prirodnoj veličini. No, Maestro je, navodno izgubivši interes za realizaciju ovog filma počeo odugovlačiti s nužnim radnjama poput finaliziranja knjige snimanja te izbora glumaca. Tvrdio je kako ga progone prilično mračne slutnje i snovi, tako da je projekt od samog početka, izvinite na praznovjerju, ‘uklet’. Bez obzira na sve te ‘izlike’, potvrđeno je da je Fellini sve do svoje smrti u jesen 1993. radio na mnogobrojnim varijantama scenarija kojeg je navodno odbacio i zaboravio (ili je tako tek trebala izgledati varijanta za javnost).

fellini block notes (31)

Kulisa zrakoplova u ravnici pored Ostie (“Putovanje G. Mastorne” je trebao biti jedan od rijetkih Fellinijevih filmova sniman izvan rimskog ‘filmskog grada’ Cinecittà). Strah od letenja, kontemplacija vlastite smrtnosti ili tek oniričko putovanje u dubine vlastite duše? Prosudite sami.

Iako Putovanje G. Mastorne nije bog zna koliko odmaklo od početnog stadija, dakle same ideje i razvijajućeg no nedorečenog scenarističkog koncepta, taj je nepostojeći film ostavio duboki trag u budućem Fellinijevom stvaralaštvu. Reference na njega uočljive su primjerice u ostvarenjima Giulietta Degli Spiriti, Amarcord, La Nave Va, La Città Delle Donne, Ginger & Fred te posebno u La Voce della Luna, nekoj vrsti Maestrovog epitafa. Na kraju je nebitno što je jedan potencijalni uradak o metafizičkom putovanju onkraj života i smrti voljom autora zaustavljen još u povojima. Važno je jedino to što se u Fellinijevoj svijesti on stalno razvijao, nastavljajući svoje fantomsko postojanje na drugim razinama.

U par je navrata Maestro izlazio u javnost s idejom o obnavljanju koncepta, no to je redovito ostajalo na šturim najavama. Koncem osamdesetih Mastorna je čak i doživio neku vrstu konačnog, mada isforsiranog rođenja – po Fellinijevom je striktnom scenariju (točnije, uvodnom dijelu scenarija) Milo Manara napravio istoimeni strip. No, može li zamrznuti niz slika nadoknaditi raskošnost i dubinu eventualnog filma? Ni to nije bitno, pošto je Fellini bio i više nego zadovoljan s rezultatima. Ovdje je riječ o nečemu drugom, o umjetniku koji iz samo sebi znanih razloga izbjegava kompletirati svoje životno djelo.

brian 1

Brian Wilson u studiju, tijekom nastajanja prve verzije “Smilea” (1966.)

Album Smile (kao i njegov pola godine kasnije objavljeni rudiment Smiley Smile) Beach Boysa očito dijeli mnogo, čak previše toga s Fellinijevim tek u formi rudimentarnog scenarija  i temeljnih kulisa započetim i nikad dovršenim filmom. Prva se ideja o konceptu javila u glavi Briana Wilsona još tijekom snimanja antologijskoga Pet Sounds i uobličena je sredinom 1966. u formi kompleksne pop pjesme Good Vibrations. No, to je bio tek početak, najava nečega što je upravo sazrijevalo i čijim se uobličavanjem u glazbenu formu Wilson taman počeo baviti. Zamišljen kao splet klasičnih pop pjesama, uvrnutih instrumentala, neočekivanog spoja studijskih efekata i vokalnih harmonija, Smile je trebao biti dostojan protivnik sličnim progresivnim ostvarenjima epohe – ne zaboravimo da su tih mjeseci svjetlost dana ugledali i Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band Beatlesa, Piper at the Gates of Dawn Pink Floyda, Younger Than Yesterday The Byrdsa te nenadmašni prvijenac Velvet Undergrounda. Nije bilo dvojbe da će Smile uspjeti stati rame uz rame s navedenim ostvarenjima, štoviše, nitko nije sumnjao u Wilsonov stvaralački genij, no nešto je pošlo po zlu još u pripremnoj fazi.

Još je 1964. Wilson prestao nastupati s Beach Boysima, svejedno zadržavši status vođe sastava te glavnog kompozitora. Svjesno si je nametnuo pressing kojega bi teško podnijele i psihički jače osobe: studio – kuća – studio. Istina, njegov je trud rezultirao istinskim draguljima poput Summer Days (and Summer Nights) i već spominjanim Pet Sounds, no Brian je unatoč svemu, a možda baš i zbog toga psihički rapidno propadao. Konzumiranje LSD-ja je bilo tek točka na ‘i’. U vrijeme početka rada na svojem životnom djelu on je praktički bio tek biljka, osoba koja je mogla funkcionirati jedino za studijskim pultom u kemijski egzaltiranom stanju. Kamo sreće da je to bio jedini problem vezan uz mukotrpni i nikad dovršeni rad na ukletom albumu! Preostali članovi Beach Boysa su materijal smatrali prezahtjevnim te udaljenim od esencije onoga što su postali kroz pet godina uspješne karijere, a nisu blagonaklono gledali niti na Brianovo dovođenje Dyke Van Parksa u ulozi tekstopisca i pomoćnog producenta.

Bilo kako bilo, rad se na novom materijalu zahuktao u jesen 1966., vraćajući natruhe optimizma poprilično izgubljenom Brianu Wilsonu. Čak je zadobio snage suočiti se s njemu oduvijek mrskim novinarima, najavivši novi projekt benda kao ‘teenagersku simfoniju za Boga’, što je u stvari bilo sprdanje s medijima koji su još ranih šezdesetih skladbe Beach Boysa nazvali upravo tako, ‘teenagerskim simfonijama’. Iz njegovih se zakrabuljenih i često dvosmislenih izjava ipak dalo naslutiti kako će se novi projekt uglavnom temeljiti na dvije duže skladbe, Heroes and Villains i Surf Up, te na niski kraćih, uglavnom eksperimentalnih minijatura. Jedna od skladbi je nazvana Fire, a podnaslovom Mrs. O’Leary Cow je trebala referirati na čuvenu kravu koja je prevrtanjem petrolejske lampe izazvala veliki požar koji je 1876. uništio veći dio Chicaga. Wilson je ‘dotjerao’ priču detaljima o LSD tripu na kojemu je navodno doživio razaranje vlastitog tijela vatrom te ponovno rođenje, no to je očito bio mamac namijenjen novinarima. Vrlo je vjerojatnije da je riječ o samoironičnom pristupu, odnosno aluziji na još jedan u nizu uroka koje je izazvao ‘ukleti album’, točnije na požar u studiju u kojemu je uništen dio već gotovih materijala za Smile. Gotovo je sigurno da je studio potpalio sam Wilson za vrijeme jednog od živčanih napadaja, a moguće mu je pripisati i nekoliko manjih požara na otvorenom prostoru u blizini studija. On je pak tvrdio kako skladba Fire uslijed svog imena međudjeluje s elementima i prostorom te tako sama izaziva požare!

Clipboard

Tri inkarnacije ‘ukletog’ Wilsonovog remek-djela: “Smile”, odnosno “Smiley Smile” Beach Boysa (1966. i 1967.), te “Smile” Briana Wilsona iz 2004.

Požari, neslaganja, misteriozna brisanja snimaka, zahvati Briana Wilsona kojima iz temelja prearanžira praktički dovršenu pjesmu (što poprilično podsjeća na postupke još jednog suludog genija, Syda Barretta), te na koncu bolesni strah od konkurencije u vidu Beatlesa i Byrdsa (čuvši Strawberry Fields Forever na radiju, Brian je izustio Pretekli su nas!) pojedinačno i nisu baš nekakvi bauci sposobni razoriti nastajanje jednog kompaktnog albuma, no stvar se bitno mijenja kad koincidiraju i koordiniraju. Nakon godinu dana gotovo danonoćnog snimanja, Brian Wilson definitivno odustaje od objavljivanja albuma Smile. Pojedinci će kazati kako mu je upravo to i bila namjera – stvoriti famu o polufiktivnom remek djelu te ga planski ostaviti u stanju zombija, na granici života i smrti. Kad je riječ o razlozima, tu se već razilaze. Dio njih smatra kako je cijela fama stvorena u namjeri skretanja oka javnosti s nekih drugih problema, mada je vjerojatnija verzija po kojoj Wilson nije imao snage i mogućnosti realizirati Smile onako kako je zamislio. Usporednica između jednog nikad snimljenog filma i nikad dovršenog albuma postaje jasno vidljiva, ukoliko imate živaca kopati po naslijeđu popularne kulture.

Zbog obveza prema Capitol Recordsu, Beach Boysi su sredinom 1967. bili prisiljeni izdati nekakvu karikiranu verziju albuma nazvavši ga Smiley Smile, no to je bilo tek polovično rješenje, miljama daleko od Brianove izvorne vizije. Ne treba zaboraviti kako će se ovo ultimativno remek djelo psihodeličnog progresivnog popa javljati tijekom idućih desetljeća u vidu većeg broja krnjih varijanti. Čak se i autorska, studijski ispeglana verzija iz 2004., potpisana imenom Briana Wilsona ali uz izostavljanje Beach Boysa, ne može tretirati kao finalizirana – pada li vam na pamet Manarino pretakanje Putovanja G. Mastorne u formu stripa; taj kompromisni ali nepotpuni model pokušaja uobličavanja jednog remek djela koje će, izgleda, zauvijek živjeti tek u carstvu idjea? Na koncu, izvornoj je zamisli ipak najbliži dvostruki album s otprilike 143 minute neselektiranog materijala koji je prije pet jeseni procurio kanalima svemrežja. Ili…?

brian 2

Brian Wilson sredinom prvog desetljeća novog milenija, u vrijeme kada je objavio donekle ‘finaliziranu’ inačicu “Smilea” (s kojom i dalje nije zadovoljan).

Nažalost, odgovor neće niti ovoga puta biti potvrdan. Svako plansko brušenje ovog nedovršenog dragulja može imati samo jednu posljedicu – uništenje istog. Stoga će Smile za vijeke vjekova ostati kakav sada jest, raspet između dvije, tri verzije i hrpe demo materijala, no bez naznaka preuzimanja konačne forme; tek fluidni duh jednog genija i jednog vremena koji se gnuša svake pomisli na materijalizaciju!

 

26/02/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , ,