Sloboda ne dolazi sama

23:00–1:00 – 10.10–10.11.2016.

tumblr_o79i7hqh5x1v9cjffo1_r1_1280

Drniška tržnica, subota, 05-03-2016 Photo: Kristina Leko

Tridesetih godina prošlog stoljeća Rudolf Bićanić obilazio je različita mjesta u Hrvatskoj i BiH i bilježio razgovore s lokalnim stanovnicima. Rezultat je izvanredna sociološka i ekonomska studija objavljena u knjizi “Kako živi narod – izvještaj o pasivnim krajevima”. Osamdeset godina poslije umjetnica Kristina Leko krenula je Bićanićevim stopama da bi opisala kako živi narod – 80 godina poslije čega je nastala izložba „Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti“, koja je postavljena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. U 165. KUPEK izdanju razgovarali smo sa Kristinom Leko.

Može li jedna izložba biti oruđe političke emancipacije onih koji je posjete? Nama koji doista vjerujemo da je umjetnost najjača politička opcija odgovor je jasan. Kristina u to vjeruje, no se ipak pita može li ova izložba učiniti dovoljno, može li poticati određene diskusije na određene teme koje bi pomogle da se dođe do rezultata koji bi bili pomak u društveno-ekonomskom ponašanju mladih ljudi.

Njima je ova izložba i posvećena, njih ona i uči i priprema za život isprepleten korupcijom i raznim drugim političkim problemima, a bit je ne da ih pripremi na prihvatanje takvog stanja već da pokušaju da ga mijenjaju. U suprotnom slijedi im isto što i većini mladih i obrazovanih ljudi, slijedi im ono što je slijedilo i samoj Kristini – emigracija i to ne zbog ekonomskih razloga.

kzn-animacija_privremeno_05_09_002„To što nazivamo ekonomskom emigracijom u stvari nije ekonomska nego je to nova politička emigracija. Ja sam otišla jer nisam mogla dobit ovdje posao, nisam takva da se idem dogovorit za posao nego se javim na natječaj i onda moraš snositi određene konsekvence zbog toga što javno govoriš o problemu. Stvaram si još više neprijatelja u lokalnoj sredini u Zagrebu. To su stvari koje zbilja ne smijemo prestati govorit. Ako to ne govoriš znači da si pristao na to da se to tako radi i da je to u redu. Ja to sad mogu ponavljati jer imam posao u Berlinu, zato što više posao tu ne trebam i ne želim ga imati. A koliko sam puta u životu napravila nešto gdje sam podržala to. Sad tek vidim gdje sam to podržala a da toga nisam bila niti svjesna. Zato ima smisla radit ovo sa onima od 17, 18 godina. Sa mnom i sa mojom generacijom više nema smisla“.

Obišla je osam obitelji, osam različitih mjesta, od Hercegovine, preko dalmatinskog krša u okolini Šibenika, Like, Visa, pa do Vukovara. Detalje o svakoj obitelji i problemima koje dijele možete naći na blogu posvećenom projektu „Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti“.

A kad smo već kod pasivnosti, ukoliko ste obratili pažnju na nazive Bičanićeve studije i Kristininog projekta možda ste uočili naizgled sitnu, ali suštinski ogromnu razliku. Dok Bičanićev u nastavku ima „izvještaj o pasivnim krajevima“ Kristina se referira na nešto sasvim drugo: „izvještaj o pasivnosti“.

14355714_10154463529938903_8425863355229727279_n„Ono što me zanimalo je zašto stvari 80 godina kasnije izgledaju kao da su iste? Onda sam posmislila da bih rado otišla na te lokacije da vidim što se doista promijenilo, da slijedim tu istu metodu i da vidim što danas kažu ljudi. Bičanić je ekonomista i došao je do nekih zaključaka i predložio neke projekte, a ono što sam ja kao umjetnica mogla napraviti je istraživačku izložbu što radim dugo jer sam dokumentarist. Puno sam radila sa eksperimentalnim, dokumentarnim videom. Puno radim sa pričama, artefaktima koji mogu približiti priče ljudima i zainteresirati ih. To su sve krajevi koji su iseljeni. Nije to samo zadnjih 20 godina, nego i stotinu godina otkako se počelo ići u Ameriku. U zadnjih nekakvih 15-ak godina i ja sam se polako iselila iz zemlje i u tom procesu iseljavanja, ulaska u drugo društvo čovjek si postavi puno pitanja: od čega sam pobjegla, kamo sam došla i to je normalna potreba za refleksijom i tu mislim da mi je privatni background bio dodatni motor da se dodatno zainteresiram. Meni je upalo u oči kukanje ljudi. Kad postoji problem prvo što pomisle da se u stvari ništa ne može promijeniti, da je to tako. To je neki osnovni stav prema životu, da je sve manje više grozno, da je sistem takav kakav je, da je sistem kriv i da ja tu ništa ne mogu promijeniti. To je ta pasivnost na koju se ja referiram, što je čini se, odluka cijelog društva. Upotrebit ću pojam nacije kako to rade Amerikanci, mislim da je to psihološka kategorija na nacionalnom nivou, nešto što prožima cijelo društvo.”

Sad kad smo shvatili poentu izložbe, red bi bio da poslušate Kristinu u ovom 165. KUPEK-u, a nakon toga, potrudite se i da pogledate izložbu, a ako to niste u mogućnosti onda barem razmislite o ovome što je Kristina rekla. Da li je sve baš tako, da li je sistem kriv, da li stvarno ne možete uraditi ništa? Sloboda ne dolazi sama. Treba joj pomoć. Za početak, pridružite nam se od 23 h i poslušajte novi KUPEK i Kristinu Leko. Ako to već niste bili u mogućnosti emisiju možete poslušati na odloženo ovdje.

10/10/2016

autor: dejan kozul

Tags: , , , , , , ,