Siouxsie & the Banshees

20:00–23:00 – 25.3.2017.

Istinska veličina Siouxsie & the Banshees jest u tome što su na svojstven način zatrli vlastite punk korijene te definiriali trendove koji će glazbeno obilježiti onu mračnju stranu glazbe osamdesetih.

Zašto Siouxsie & the Banshees?

Bili su, uostalom, tek jedan od mnogobrojnih sastava koji su stasali u doba ekspanzije punka, te zajedno sa ostalim tadašnjim pionirima krčili puteve, sve do poniranja koje je nastupilo relativno brzo, već koncem sedamdesetih. Pored njih, razdoblje su obilježili i Sex Pistols, The Clash, The Stranglers, Buzzcocks, The Damned

Odgovor na pitanje ‘zašto’ se krije u jednoj pomalo destruktivnoj činjenici – za razliku od većine navedenih, Siouxsie & the Banshees su zdušno radili na transformaciji, da ne kažemo urušavanju trenda. Uistinu, punk je u svojoj izvornoj fazi koja je predstavljala eksploziju energičnosti i jednostavnosti kao reakciju na zamornu dominaciju ‘rock dinosaurusa’ (Yes, ELP, Pink Floyd…) potrajao tek godinu do dvije, te se manje ili više uspješno odradivši zadanu misiju, povukao u ropotarnicu povijesti i to ponajviše zaslugom aktera koji su ga izgurali.

Siouxsie and the Banshees tijekom rada na albumu ‘Join Hands’: Kenny Morris, Siouxsie Sioux, John McKay i Steven Severin

Istini na volju, najranija je inkarnacija sastava Siouxsie & the Banshees zadovoljavala sve pretpostavljene kriterije čime su figurirali kao stereotipno ime na londonskoj punk sceni. Štoviše, jedno je (istina kratko) vrijeme dužnost bubnjara obnašao nitko drugi do John Simon Ritchie, poznatiji kao Sid Vicious, a složiti ćete se da barem u nametnutoj nam kolektivnoj svijesti nema vjerodostojnije punk ikone. Ipak, on je kao i brojni drugi članovi koji su protutnjali kroz redove Bansheesa bio tek suputnik, pošto od samog početka temeljnu okosnicu predstavljaju pjevačica Siouxsie Siouxs (pravim imenom Susan Janet Ballion) i bas gitarist Steven Severin.

Ukoliko je ortodoksni punk zvuk bio koliko toliko dominantan na prvijencu Scream iz 1978., već idući album Join Hands (1979.) ukazuje na razvojni pravac koji će eskalirati u narednom desetljeću. Taj je uradak ujedno i posljednji kojeg je odradila izvorna postava, pošto nedugo po njegovu objavljivanju sastav napuštaju bubnjar Kenny Morris i gitarist John McKay. Ipak i ovo treba shvatiti uvjetno, jer su prije McKayja na mjestu gitarista kratko boravili Marco Pironni iz Adam and the Ants, te Pete Fenton. Početak je to skoro dva desetljeća dugog previranja u redovima Siouxsie & the Bansheesa, jer ako je dolaskom Budgiea pozicija bubnjara stabilizirana, mjesto će gitarista ipak biti podložno brojnim promjenama. Kad već spominjemo Budgiea, važno je naglasiti da dotični dolazi iz redova liverpulskog proto punk sastava Big in Japan, koji je iznjedrio imena poput Billa Drummonda (kasnije utemeljitelj KLF-a te jedno vrijeme menadžer Juliana Copea), Hollyja Johnsona (kasnije Frankie goes to Hollywood) i Iana Broudiea, koji je u narednim godinama briljirao kao producent sastava Echo & the Bunnymen, The Fall i The Coral.

Nakon kratkotrajnog angažmana Roberta Smitha (koji relativno brzo dolazi kako bi se posvetio vlastitom projektu The Cure), vodećeg se melodijskog instrumenta prihvaća izvrsni no danas nažalost pokojni John McGeoch, prethodno član mančesterskog post punk sastava Magazine kao i članstvom povezanih im londonskih Visage (u ovom potonjem bendu početkom osamdesetih djeluju i neki tadašnji te budući članovi Ultravoxa, Billy Currie i Midge Ure, čiji će utjecaj doći do izražaja odlaskom Johna Foxxa iz spomenutog sastava, što se može promatrati i kao realni početak new romantics trenda). Doprinos Johna McGeocha obilježio je albume Kaleidoscope (1980.), Juju (1981.) i A Kiss in the Dreamhouse (1982.), no njegovim odlaskom postava niti izdaleka nije ustaljena. U narednim će godinama funkciju gitarista još jednom obnašati Robert Smith (1983. – 1985.), zatim John Carruthers (Clock DVA), Jon Klein (Specimen), te na koncu Knox Chadler.

Već drugi album Bansheesa,  Join Hands (1979.) danas figurira kao kamen spoticanja kako kod glazbenih kritičara, tako i kod zahtjevnijih fanova. Pojedinci će kazati da se već tu naziru rudimenti onoga što će uskoro biti nesretno prozvano goth rockom (uostalom, dovoljno je zvuk ovog uratka usporediti s onim što su u isto vrijeme radili sastavi poput Killing Joke, Bauhaus ili The Cure, a na određeni način i Joy Division, pa čak i The Birthday Party, tada još na južnoj hemisferi). Možda je ovaj diskutabilni termin najbolje izbjegavati u ovom kontekstu ili barem pričekati ‘izranjanje’ jednih The Sisters of Mercy, koje će se zbiti koncem 1983. Siouxsie & the Banshees ionako savršeno plivaju u također nametnutoj im post punk domeni, a ići dalje i svrstavati ih u još rasplinutiji new wave okvir uistinu nema smisla, jer ako je post punk čak i ne toliko stilska koliko kronološka odrednica, onda je novi val još neodređeniji; svojevrsni pokušaj objedinjavanja svih tih glazbenih noviteta koji su početkom osamdesetih razdrmali pomalo uspavanu i guranju u stereotipe sklonu scenu. Na koncu, još je najrealnija definicija novog vala svojevrsni glazbeni revival koji su u to doba forsirali mladi britanski i irski sastavi u svojoj misiji revitaliziranja vrijednosti koje su prethodno postavili The Doors, The Stooges, David Bowie i drugi – riječ je o povratku (art?) rock korijenima predvođenom od strane novostasalih imena poput U2, Simple Minds, Echo & the Bunnymen, Big Country i drugih.

Koliko god zvučalo kao oksimoron ili nonsens, Siouxsie & the Banshees su se doticali svih navedenih krajnosti.

Spomenuto će dodatno potvrditi njihovi radovi iz sredine osamdesetih, albumi Hyaena (1984.) i Tinderbox (1986.) koji dodatno aktualiziraju eklektički pristup i izbjegavanje ne samo svrstavanja u nekakvu definiranu matricu, već i klasifikaciju u općem smislu. Čitavu će sliku zaokružiti iznimno dobar album obrada Bansheesima dragih pa i po pitanju zvuka im ključnih autora, Through the Looking Glass iz 1987. To je posvetno djelo u svojih četrdestak minuta saželo Siousxsino i Severinovo viđenje Kraftwerka, The Doorsa, Iggyja Popa, Bryana Ferryja, Sparksa, Johna Calea, Boba Dylana & the Banda, Televisiona

Upuštanje u tribute to projekt često je dvosjekli mač. Nick Cave & the Bad Seeds su primjerice iskoristili svoj Kicking Against the Pricks (1986.) kako bi postavili granicu između maničnim i mračnim bluesom obojene prošlosti i nešto baladičnije budućnosti koju tek treba definirati. Sa druge strane, Firewater su izgubili zadnje natruhe prirođene im magičnosti objavom sličnog projekta, albuma Songs We should have written (2004.). U slučaju Bansheesa, takav je projekt mogao značiti samo jedno; trenutačni (a pokazat će se i dugoročniji) gubitak inspiracije te pokušaj zaokruživanja jednog uistinu plodnog razdoblja navođenjem odnosno obrađivanjem skladbi onih glazbenika koji su svojim utjecajem cementirali njihovu trasu. Nažalost, ovo se pokazalo istinitim. Iako će Siouxsie & the Banshees na sceni proboraviti još desetak godina, neće ponuditi ništa bogzna koliko inovantno i zanimljivo. Dogodilo im se ono što se događalo i drugima i tu nema mjesta diskusiji.

Albumi koji su uslijedili nakon Through the Looking Glass nisu bili promašaji, naprotiv, riječ je o sasvim solidnim ostvarenjima, no ovdje više nije bila riječ o postavljanju pravila i krčenju novih putevva ili barem pripadanju užoj grupici aktualnih pionira, već o laganom tonjenju u mainstream. Ukoliko se Peepshow (1988.) još i mogao promatrati kao labuđi pjev jednog velikog sastava na zalasku, Superstition (1991.) i Rapture (1995.) bili su očekivani ali ne i iznimni uradci, dakle predvidiva i stoga ne naročito izazovna djela koja su u novom (i to ‘posuđenom’) zvučnom ruhu tek reciklirala trenutke iz bolje prošlosti.

Uostalom, svaki hvale vrijedan umjetnički projekt ima svoj rok trajanja.

07/04/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,