SIOUXSIE & THE BANSHEES / Join Hands (1979.)

“Join Hands”, drugi album londonskog post punk sastava Siouxsie and the Banshees, objavljen je u rujnu 1979. i produkt je dugog rada na projektu, tijekom kojeg su se izmjenjivale ideje pa i čitavi koncepti. Specifična situacija u bendu, poput sve jačeg utjecaja Siouxsie i Stevena Severina, kao i ‘labuđi pjev’ odlazećeg gitarista Johna McKayja rezultirat će neponovljivim djelom koje možda strši iz ostataka opusa Bansheesa, no svojim će turobnim i eksperimentalnim stilom cementirati teren za upravo nadolazeće trendove poput post punka, kao i stilove, primjerice gothic rock.

 

Siouxsie and the Banshees tijekom rada na albumu 'Join Hands': Kenny Morris, Siouxsie Sioux, John McKay i Steven Severin

Siouxsie and the Banshees tijekom rada na albumu ‘Join Hands’: Kenny Morris, Siouxsie Sioux, John McKay i Steven Severin

Drugi album londonskog punk sastava Siouxsie and the Banshees, koji je objavljen u rujnu 1979., produkt je dugog rada na projektu, tijekom kojeg su se izmjenjivale ideje pa i čitavi koncepti, stvarajući tako atmosferu ‘Sizifovog posla’, odnosno na nečega bez temelja, bez zacrtanog cilja – konkretno djela od početka osuđenog na propast. Razlozi su brojni, a posebice možemo istaknuti relativno zapažen uspijeh prvijenca Scream (1978.) koji je nametnuo atmosferu obveze prema publici i kritici. Također, općoj su zbrci pridonijela i neslaganja između jezgre sastava – pjevačice Siouxsie Sioux i bas gitarista Stevena Severina, te na određeni način ‘nižerangiranih’ članova; gitarista Johna McKayja (unatoč činjenici da je dotični potpisao većinu glazbenog doprinosa Screamu) i bubnjara Kenny Morrisa. Uistinu, djelo u nastajanju, tada već kršteno imenom Join Hands će biti zadnji uradak u ovoj postavi, no  konačnici će dokazati kako apatija i defetizam, jasno prisutni u procesu nastajanja ne moraju imati poguban utjecaj po pitanju finalnog uratka.

Naprotiv, Join Hands je prikazao sastav Siouxsie and the Banshees kao lučonoše tada aktualnog transformiranja punka u novi trend nazvan ‘post punk’ (ukratko, punk osnovica obogaćena utjecajima istih onih utjecaja koje je izvorni punk pljuvao i negirao), te čak štoviše, postao jedan od temelja na kojemu će idućih godina brojna druga glazbena imena graditi svoja mala postpunkerska remek djela. Nije to bio ni prvi ni zadnji put da pojedini sastavi izgube kompas nakon uspješnog prvjenca, te odlutaju u močvare introspekcije i bolnog samoanaliziranja, no na koncu ipak iznađu volju i putokaz ka plodonosnom nastavku karijere. Da, nije to bio prvi ni zadnji, ali u ovom slučaju izuzetno bitan trenutak, bez kojega bi ne samo britanska, već i globalna glazbena scena ostala osiromašena u smislu osuđenosti na neka drugačija nametanja aktualnog zvuka (a Manchester, Leeds i Sheffield su već tada predstavljali dostojnu prijetnju ‘artistički nadrkanom’ Londonu).

Siouxsie_and_the_banshees_Join_Hands_with_John_McKayOvakvom je razvoju događaja, koji je na koncu rezultirao izvrsnim Join Hands doprinjela upravo neizvjesnost koja je pratila njegov nastanak. S jedne strane, McKay je već donio odluku o skorom napuštanju sastava, dok njegovo mjesto glavnog skladatelja polagano preuzimaju Steven Severin i Siouxsie Sioux. Za razliku od pomalo rasplinutog i na trenutke isuviše agresivnog prvijenca, novi će album, odjeven donekle u konceptulano ruho ponuditi dobrim dijelom mračnu, no koherentnu atmosferu, posebice na ‘A’ strani. Turobna zvonjava koja najavljuje uvodnu skladbu Poppy Day vrlo jasno figurura u kreiranju takvog ambijenta. Inače, pod Danom makova se podrazumijeva anualno prisjećanje na žrtve prvog svjetskog rata, te se u većini europskih zemalja, te u Sjedinjenim državama održava na dan njegovog završetka, 11. studenoga. Usput, kompozocija je izgrađena oko stihova pjesnika Johna pjesnika Johna McCraea, uzetih iz poeme In Flanders Fields, a zanimljivo je trajanje same pjesme poistivjetiti s dvije minute šutnje koje se prakticiraju na Dan makova. Također, ovim se rješava i pitanje grafičke koncepcije omota, koji predstavlja četiri (od pet) vojnika s Guard Memoriala u londonskom St James Parku.

Regal Zone nastavlja zacrtanim gotičkim obrascem, donekle se ipak naslanjanjući na eksplozivnost prisutnu na Screamu, no treća će skladba, Placebo Effect dodatno pojačati maglovitist i mističnog Join Handsa. Po nekim je urbanim legendama zvuk McKayjeve gitare na ovoj pjesmi poslužio Bernardu Albrechtu za uobličavanje riffa u kompoziciji Colony sa albuma Closer sastava Joy Division.

Siouxsie-and-the-Banshees

Grafičko rješenje reizdanja albuma “Join Hands” iz 2015., u stvari je izvorni omot albuma u izvedbi Johna Mayburyja, koji je odbačen 1979. u koristi vojnika s londonskog Guard Memoriala

Dvije posljednje skladbe s ‘A’ strane, Icon i Premature Burial svojevrsni su njezin vrhunac, ako ne i čitavog albuma. Prva će započeti u naizgled lepršavoj međuigri gitare i glasa, no uključivanjem ritmičkih instrumenata ista će zadobiti svoj prijeteći, kotrljajući štimung, zbog kojega će postati neizostavnim dijelom koncertnih setlista i budućih kompilacija. Premature Burial u poetskom smislu figurira kao kolektivna noćna mora, prožeta ikonografijom koja već tada pomalo steže obruč oko sastava, ugrađujući određene simbole u tkivo njegovog izričaja, dok glazbeno definirati ono što će idućih mjeseci zaslugom imena poput Bauhausa, Killing Joke, The Birthday Party, Magazinea (termin goth-rock prvi je primjenio novinar Nick Kent iz NME-a, recenzirajuću u ožujku 1979. njihov drugi album Secondhand Daylight), pa i Bansheesa samih, biti diljem glazbenog svijeta poznato kao gothic rock.

This catacomb compels me
Corroding and inert
It weighs and tries to pull me
Must I resist or re-assert?

The unchanged and the unchangeable
Doing the zombierama
Singing Oh come and be like me
We’re all sisters and brothers

Ejected to this state of being
Don’t bury me with this
I’m in a state of catalepsy
Can I really exist?

Druga strana albuma započinje neurotičnom Playground Twist, skladbom koja kroz svoje tri minute praktički balansira na rubu ludila, mada je to nije spriječilo da postane prvi hit singl s albuma Join Hands, te jedno od klasičnih djela Siouxsie and the Bansheesa. U svakom slučaju, ova je pjesma svoju ulogu savršeno odigrala, otvorivši vrata poprilično, čak i šizofreno eksperimentalnom ostatku ploče. Uistinu, po zamiranju zadnjih akorda Playground Twista, iz mračnih dubina tišine se pomalja ciklički zvuk glazbene kutije.

Riječ je o prvim taktovima dvojne skladbe,  Mother/Oh Mein Papa, u kojoj je Siouxsiein tekstualni doprinos Mother jukstapozicioniran uz melodiju švicarsko-njemačkog skladatelja Paula Burkharda (Der schwarze Hecht, 1939.) i stihove koji govore o djevojci koja se prisjeća svoje oca, klauna.  Iako je ova kohabitacija izvedena u formi uspavanke, sve sporiji i sporiji ciklusi glazbene kutije doprinose kreiranju pomalo jezovitog, sablasnog terena. Koji je smisao one odjekujuće distorzirane gitare koja se oglasi u trenutku kada Siouxsie s Mother prijeđe na tekst Oh Mein Papa? Možemo li trenutak zaustavljanja glazbene kutije poistivjetiti s momentom gašenja života? Au_Clair_de_la_Lune_children's_book_2Ovaj čudnovati, i kako će vrijeme pokazati, utjecajan album zaključuje  četrnaestominutna verzija tradicionalne The Lord’s Preayer, čija izvedba priziva duh jednog od očeva ‘goth-rocka’, Jima Morrisona. Iako prožeta kohezivnim ritmom, kompozicija naizgled prolazi kroz niz transformacija zahvaljujući uklopljenim fragmentima iz skladbi poput Au Clair de la Lune (Mon Ami Pierrot), Deutschland über Alles, Knocking on Heaven’s Door, te Tomorrow Belongs to Me. Možda upravo The Lord’s Prayer govori koliko su Bansheesi odmakli od svojih punk korijena koji su zahtjevali smislenost i jednostavnost unutar dvje do tri minute, pošto sa svojim maglovitim konceptom i bitno produljenim trajanjem ne predstavlja samo dezintegraciju punka, već i glazbe općenito.

U konačnici, Join Hands je album koji fanovi Bansheesa vole ili mrze, bez postojanja nekakve sredine. Brojni su parametri ‘skrivili’ takav bipolarni status; od spomenute uzlazne putanje Siouxsie i Severina kao i oproštajnih taktova Johna McKayja, preko nastojanja da se projekt u nastajanju otrgne karmi naslijeđenoj od prvijenca Scream, zalazaka u dotad za punk rock nepoznata i neistražena eksperimentalna područja glazbenog kolažiranja, pa do svjesnog nastojanja da se album uklopi u jedan konkretan trend koji će uskoro postati zaštitnim znakom sastava.

Pojedinci će možda ovaj album proglasiti mračnim, pa i uznemirujućim, no to je srž njegovog bitka. Uradci koji će uslijediti već iduće godine, nakon što McKaya zamijeni John McGeoch iz sastava Magazine ipak predstavljaju nekakve drugačije Bansheese, koji će svojem gotičkom izričaju prododati određene novovalne pop elemente (albumi Kaleidoscope, Juju, Hyaena i sl.) i mada je to ona stereotipna slika dotičnog sastava u nekakvoj kolektivnoj glazbenoj podsvijesti, Join Hands će i dalje ostati poseban i samom sebi svojstven mračni, eksperimentalni otok koji uspješno razdvaja rane punk korijene i kasnije doba konačnog proboja Siouxsie and the Bansheesa!

 

Siouxsie_&_the_Banshees-Join_Hands

Siouxsie and the Banshees: Join Hands (1979.)

01 Poppy Day   (2:04)
02 Regal Zone    (3:47)
03 Placebo Effect   (4:40)
04 Icon   (5:27)
05 Premature Burial   (5:58)
06 Playground Twist   (3:01)
07 Mother / Oh Mein Papa   (3:22)
08 Lord’s Player   (14:09)

 

Vjeran Stojanac

10/11/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,