Rowland S. Howard

20:00–22:30 – 16.6.2018.

Onda… sjećate li se Rowlanda S. Howarda?

October Boy, born a little pointed
October Boy, with a witty tongue
October Boy, soon to be anointed
with a sonic gun

October Boy, sang his songs of sadness
October Boy, loved the Shangri-Las
October Boy, showed no signs of madness
was close to the top but no cigar

October Boy, took the rock’n’roll poison
October Boy, bought into that myth
October Boy, paid the price (and then some)
of an experimentalist

October Boy, left us draped in flowers
October Boy, a single rose upon the side
Just like the guitar he’d wrenched and tortured
Both silent on their last ride

/Mick Harvey, October Boy/

‘October Boy’, odnosno Rowland S. Howard otišao je prije nešto više od osam godina, 30. prosinca 2009., nedugo po objavljivanju albuma Pop Crimes. Nažalost, nema nimalo istine u onim često ponavljanim i isforsiranim medijskim napisima po kojima je njime simbolički zaključio svoj životni opus. Rowland je imao pregršt planova za budućnost, pregršt nerealiziranih ideja i zamisli. Jednostavno, neke su stvari nenadano došle na naplatu i nije bilo vremena da se jedna briljantna, tada još obećavajuća karijera prirodnim putem privede kraju.

Rođen je 24. listopada 1959. u Melbourneu, gdje kao srednjoškolac pokreće svoje prve glazbene projekte The Obsessions i Young Charlatans. S ovim potonjima imati će i svoj prvi veliki hit Shivers, koji će biti izvođen i u kasnijim fazama.

Rowland S. Howard u različitim fazama

Definitivna prekretnica (i ključni događaj) u Rowlandovu djelovanju je početak dugogodišnje suradnje s Nickom Caveom i Mickom Harveyjem u sastavu Boys Next Door (1978.), koji će snimiti relativno uspješan, no u biti sasvim osrednji album Door Door, te nedugo zatim promijeniti ime u The Birthday Party. Iako se o tom općepoznatom segmentu povijesti popularne kulture i nema što posebno reći, ipak je smisleno sagledati Rowlandovu ulogu u okviru sastava. Naime, savršeno se dobro uklopio kao treći vrh kreativnog trokuta – Harvey je ukroćivao i kanalizirao divlju i neuobličenu Caveovu energiju, dok je upravo Rowland S. Howard svojim gitarskim eksperimentima iznova raspirivao jedva smirenu zvučnu sliku sastava, slagajući ekstremne, čak i šizofrene dionice po nazubljenoj ritmičko-glazbenoj podlozi. Njegov je frenetični način sviranja, potpomognut lucidnim korištenjem gitarskih efekata, rezultirao uistinu veličanstvenim zvučnim zidom koji je naizgled meo i mljeo sve pred sobom, no u određenim se trenucima svjesno povlačio kako bi ostavio mjesta slutećoj i napetoj tišini. To naročito dolazi do izražaja u manijakalno žestokim skladbama poput Kiss me black, Zoo Music Girl, Dead Joe, Cry ili The Friend Catcher, ali i u ostatku materijala koji nije nimalo pitomiji.

U to je vrijeme Rowland ne samo nezamjenjiv gitarski genij, već i jedan od ključnih autora u sastavu (opet isti trokut) – pored brojnih skladbi odrađenih u kolaboraciji s Caveom, Harveyjem ili obojicom, potpisuje i samostalne numere, tek da spomenemo Dull Day, Blundertown, Blast Off, Hamlet, Dim Locator, Say a Spell, Capers te Ho-Ho, na kojoj se prihvatio i glavnog vokala. Također, jedan je od glavnih suradnika Lydie Lunch na njezinu albumu Honeymoon in Red, koji je realiziran u ljeto 1982. (mada će biti objavljen tek pet godina poslije). A ako niste znali, Ho-Ho govori o nesputanom tinejđerskom zadovoljstvu puštanja vjetrova u kadi punoj mlake vode te promatranja pripadnih mjehurića! Rowland je vjerojatno prvi ukleti pjesnik koji takvoj kadi nije namijenio sudbinsko mjesto rezanja vena, već jedan znatno prizemniji, ali i veseliji hobi!

The Birthday Party su imali ogromnih problema na svim poljima, ali su uporno, energično i veselo razarali, i živo im se jebalo za riječi kritičara i ostale gluposti kojima ih je obasipao vanjski svijet. No, kako to već biva, vremenom veze među članstvom benda sve više slabe, tako da početkom 1983. The Birthday Party praktički više i ne postoji, a Rowland neko vrijeme prividno miruje, iako već tada polagano sklapa kockice svojeg budućeg glazbenog djelovanja. Uistinu, neće trebati mnogo čekati, jer će već koncem 1984. njegova zvijezda zasjati u punom sjaju. Tada će, naime, biti revitaliziran Crime and the City Solution, izvorno australski sastav koji je u svojoj rudimentarnoj postavi egzistirao kasnih sedamdesetih u australskoj postojbini. No, utemeljitelj Simon Bonney očito je shvatio kako je lokalna scena isuviše zatvorena i okrenuta samoj sebi i da progresivni art punk projekti nemaju vidljivu perspektivu pod južnim nebom, te će, prateći poteze The Birthday Partyja, ranih osamdesetih doseliti u Europu.

Postava sastava Crime and the City Solution iz 1985.

U obnovljenom Crime and the City Solutionu pored Bonneyja i Rowlanda naći će se i njegov mlađi brat Harry Howard te Mick Harvey i Epic Soundtracks (iza pomalo čudnog imena potonje individue u stvari se krije Kevin Paul Godfrey, nekadašnji član i kreativna polovica britanskog proto punk sastava Swell Maps). Za Rowlandova boravka na mjestu gitarista (1984. – 1987.), sastav će objaviti EP Just South of Heaven i album Room of Lights. Naravno, njegov autorski upliv je neupitan, jer pored specifične mračne atmosferičnosti, bendu doprinosi i vlastitim skladbama kao što su Six Bells Chime, Her Room of Lights, At the Crossroads ili Trouble Came This Morning. Ipak, prateći Bonneyjeve zahtjeve, zvuk Rowlandove gitare ovdje je prilično smireniji, manje eksplozivan i nametljiv, pogotovo u najranijim danima Crime and the City Solutiona; dakle, prije dolaska Epica Soundtracksa kada je, uslijed Harveyjeve zauzetosti mjestom bubnjara, bio jedini gitarist, štoviše jedini izvođač na melodijskom instrumentu te se trebao brinuti o sveukupnoj zvučnoj slici sastava.

Druga polovica osamdesetih zlatno je vrijeme Rowlandove kreativnosti. U vrijeme prekida rada s Bonneyjem (1987.) snima zajednički album s Nikki Suddenom, u stvari Adrianom Nicholasom Godfreyjem, Epicovim bratom i drugom polovicom nekadašnjih Swell Mapsa. Otprilike u isto vrijeme konačno osniva vlastiti sastav These Immortal Souls, u kojemu će pored klavijaturistice, njegove djevojke Genevieve McGuckin, svirati i prva ritam sekcija europske inkarnacije Crime and the City Solutiona, brat mu Harry Howard na bas gitari te bubnjar Epic Soundtracks (nadam se da još uvijek uspijevate povezati konce ovih zamršenih suradničko-obiteljskih veza!). Ovaj će sastav djelovati primarno u Velikoj Britaniji, no često mu se pripisuje i australsko ‘državljanstvo’, što je već uobičajeni element zbrke kada je riječ o bivšim članovima The Birthday Partyja i njihovim kasnijim projektima.

Rowland S. Howard i Nick Cave, 1983.

These Immortal Souls kao da pokušavaju premostiti procijepe između izričaja dva najbitnija sastava u kojima je Rowland svirao tijekom zadnjih deset godina, no upravo ih njegov specifični i ne svima prihvatljiv smisao za pomalo bizarnu melodičnost udaljuje od potencijalnih slušatelja. Svejedno, prvi će album Get Lost (Don’t Lie!) bljesnuti i zadiviti brojne štovatelje njegova rada još od Boys Next Door faze, a ono što će kroz nekoliko godina pokopati These Immortal Souls biti će njihov manjak osjećaja za realno. Naime, čak i poznatija imena sebi ne dopuštaju trogodišnje gapove između izvrsnog albuma i njegova sljednika. To je tek privilegija najvećih, onih koji su dugogodišnjim djelovanjem pod istim imenom ostavili dubok trag na suvremenoj glazbenoj sceni. Iako je Rowland, kad se uzmu u obzir ostali sastavi s kojima je svirao te kolaboracije, uistinu snimao barem jedan album svake godine, idući je uradak, i to tek EP These Immortal Soulsa (Marry Me!) izašao tek 1990., a do tog je trenutka sastav poprilično pao u zaborav i trebalo je kretati ispočetka. Drugi pravi album I’m Never Gonna Die Again izaći će tek 1992!

 

These Immortal Souls

Naravno, ovakav razvoj događaja nije iznimka, i slomio se na leđima brojnih glazbenih velikana, primjerice mančesterskog sastava The Stone Roses, gdje je rupa između nastupnog albuma i njegova sljednika bila široka više od pet godina; uz napomenu da Second Coming nije baš zadovoljio publiku!

Izgleda kako se Rowland od sredine devedesetih povukao izvan dosega svjetlosti pozornice i pao u svojevrsnu letargiju, no to je pogrešan zaključak. Nedugo po objavi zadnjeg albuma These Immortal Soulsa, iznova započinje suradnju sa starom znanicom Lydiom Lunch, ovoga puta na albumu Shotgun Wedding, u svakom slučaju uratku bitno zrelijem od svojeg prethodnika. Nakon zajedničke turneje koja je obuhvatila Australiju, Europu i USA, Rowland započinje dugogodišnji rad na prvom uistinu samostalnom albumu.

Teenage Snuff Film pojaviti će se koncem milenija, točnije 1999., i što zbog energičnosti i provokativnosti, što zbog izbora kvalitetnih suradnika – album je producirao Mick Harvey, koji je uz Rowlanda odsvirao i sve instrumente, a tek je na nekim skladbama potpisan bas gitarist Brian Hooper – izbija zamalo na sam vrh australske ljestvice, i po mišljenju većine štovatelja, njegov je najbolji uradak.

Zdravstveni problemi uvjetovani prekomjernim konzumiranjem alkohola i narkotika obilježiti će Rowlandovo novo desetljeće, stoljeće, pa i tisućljeće. No, unatoč svemu, nije se predavao, i čekajući jetru za transplantaciju dovršavao album Pop Crimes koji će biti objavljen u listopadu 2009., dva mjeseca prije njegove smrti (30. prosinca).

Ako Pop Crimes na neki način zaokružuje priču koja je započela negdje u vrijeme albuma Door Door sastava Boys Next Door, pa i ranije, onda treba naglasiti da ta priča niti izdaleka nije završena. Rowland je, rekosmo već, imao brojne ideje i planove, no o njima je govorio tek najbližim suradnicima i prijateljima poput Micka Harveyja ili Roberta Forstera. Što se moglo zbiti da je kojim slučajem operacija izvršena, ostaje nam tek nagađati, no sasvim je jasno da takvi potezi ne bi ostali bez izuzetno jakog utjecaja na australsku glazbenu scenu, pa i šire.

Zadnjih se godinama medijima širila jedna provjerena, no s obzirom od koga dolazi, pomalo iritirajuća informacija. Naime, Nick Cave najednom se sjetio godina suradnje i prijateljstva s Rowlandom, pa predlaže da se jedna omanja ulica u četvrti St. Kilda, dijelu šireg Melbournea, nazove njegovim imenom: Howard’s Way. Na koncu je tako i nazvana.

Iskreno ili degutantno, vi procjenite!

14/06/2018

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,