KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Roger Waters: Us + Them, tour 2018.

20:00–22:00 Subota 17.10.2020.

Each small candle lights a corner of the dark.
/Roger Waters/

Ashes or diamonds
foe or friend
we’re all equal in the end!

/Roger Waters, “Two Suns in the Sunset”/

Šestoga je svibnja 2018. Roger Waters ponovo pohodio ove krajeve. U zagrebačkoj je Areni održao koncert u sklopu promotivne turneje albuma Is this the Life We realy want? Budimo iskreni, taj najnoviji (zasad) je album iz 2018. tek nominalno bio povod za turneju, pošto koncertna uprizorenja nisu pratila ni njegov prethodni studijski album, vrhunski Amused to Death iz 1992., ali nas je zato počastio turnejama godina 2002.,  2006.- 2008., te revitalizacijom The Wall koncepta u periodu 2010. – 2013. Od toga dvaput u Hrvatskoj – Zagreb travnja 2011. te Split srpnja 2013, Dakle u novom sam ga mileniju vidio pet puta, računajući i onaj O2 Arena Berlin 2002., Berlin Funkhaus Köpenick 2006., Zagreb 2011., Split 2013, te opet Zagreb 2018. Berlinski je backstage (Funkhaus Köpenick) pružio priliku da nalo pročaskam sa Rogerom iako nisam imao novinarsku akreditaciju. Te 2002. još nisam bio ni na KL-u, a KLFM nije bio ni u domeni snova. Ipak se isplatilo. Zbog zagrljaja, potpisa te pomalo zlobnog komentara kako mi Hrvati i Srbi uvijek radimo probleme.

MI?

Sa Srbima ne dijelimo državu još od 1991, tek nedefiniranu riječnu granicu koju divlji Dunav tu i tamo razbuca. Mada imam puno dobrih prijatelja sa one strane Drine.

Roger, ne postojimo MI nego JA i TI!

Vratimo se temi. Tekst koji slijedi je napisan nedugo po zadnjem, onom drugom zagrebačkom nastupu, ali ništa se nije promjenilo u međuvremenu (osim što klizim po tankom ledu). Svejedno, vrijeme nit postoji, a ako ga i ima onda je linearno samo u glavama majmuna.

Svijet nije ništa bolji nego što je bio početkom godine 2010., kada je što iz obljetničkih razloga a što zbog globalne svjetske situacije Roger Waters iz prašine povijesti izvukao koncept The Walla, nakon puna tri desetljeća stagnacije (ne računamo li uprizorenje iz srpnja 1990. na berlinskom Potsdamer Platzu, tada još hrpi ruševina na još uvijek ničjoj zemlji donedavno podijeljenog grada). Bilo je tu i turneja, a ponizni autor ovog članka je u međuvremenu upoznao Rogera.

Znamo kako je to izgledalo. Jedan nekoć poprilično osoban projekt pojačan je ne samo uočljivim tehnološkim inovacijama već i činjenicom da je relativno blagi optimizam koji se nazirao u tmurnim osamdesetima (premisa – gore ne može biti!) u potpunosti zamro rađanjem novog milenija, a Roger je sve te novonastale ili možda tek dodatno evoluirane generatore nelagode i straha pretočio u tkivo vlastitog magnum opusa. Na koncu, nije li sam izjavio:

Kad sam prije 30 godina koncipirao “The Wall”, bio sam uplašeni mladi čovjek. Trebale su godine da prijeđem preko tih strahova. U međuvremenu su ti moji strahovi i razočarenja ponudili alegoriju za šira značenja.

– Roger Waters, ‘Why I Am Doing The Wall Again Now?’,  iz službene brošure turneje The Wall 2010 –2011

Dotad najzahtjevnija Watersova turneja završila je koncem godine 2013. a on se nakon opetovanih najava konačno povukao u studio kako bi poradio na više od dva desetljeća očekivanom četvrtom samostalnom albumu, koji će danje svjetlo ugledati u lipnju 2017. pod nazivom Is This The Life We Really Want?

Nije trebalo dugo čekati na nova Watersova koncertna uprizorenja, pošto je nova turneja Us+Them krenula još u ranu jesen 2016., u jeku posljednjih dana predsjedničke kampanje Donalda Trumpa koji se već nazirao kao sigurni pobjednik. Ta činjenica, kao i ostala zbivanja na globanoj geopolitičkoj sceni zadnjih godina – ‘arapsko proljeće’, opetovani napadi Izraela na pojas Gaze, rat u Siriji te izbjeglička kriza – glavne su tematske potke aktualne turneje koja je zasigurno dosad najartikuliraniji Rogerov krik protiv svega onoga što se desetljećima nalazi na udaru njegove britke kritike – nacionalizma, mržnje, seksizma, korporacionizma…

Sa glazbene strane, ova turneja predstavlja solidnu retrospkektivu Rogerova stvaralaštva u ključnim danima Pink Floyda, ali i promociju materijala sa spomenutog novog albuma Is This The Life We Really Want? Po pitanju ‘klasičnog materijala’, zastupljen je zamalo čitav album The Dark Side of the Moon, kao i veći dio Animalsa i bitniji dio  albuma Wish You Were Here, te pojedine skladbe sa Meddle i The Walla.

Zagrebački je koncert slijedio već uhodani obrazac korišten tijekom proteklih nastupa na Us+Them turneji, no čak i eventualno poznavanje setliste nije naškodilo pozitivnom efektu iznenađenja. Nastup je započeo nekoliko minuta nakon 20 sati projciranjem za scenske potrebe prerađenim kadrom iz videa za skladbu The Last Refugee, statičnom vizurom djevojke na pješčanoj plaži. Asocijacije su sasvim jasne – tragična sudbina izbjeglica koje gube živote u rizičnom prelasku Mediterana u potrazi za sigurnošću i boljim životom. Uostalom, svima nam se u pamćenje urezala slika slika mrtvog tijela sirijskog dječaka Aylana Kurdija na obali turskog Bodruma. Forsiranje takve zamalo nepomične vinjete u trajanju od dvadesetak minuta natjerat će svakoga od prisutnih da se zamisli nad zbivanjima u svijetu u kojem živimo, ali i otvori naše umove onome što nam Roger želi poručiti…

Izlazak Watersa i pratećeg sastava se događa sinkronizirano sa gašenjem svjetla u dvorani i fadeoutom projekcije, uz pozadinski ambijentalni šum koji uskoro biva prepoznat kao Speak to Me, uvodnu sekvencu albuma The Dark Side of the Moon. Trenutak kada ova nasnimljena dionica preraste u živo izvođenje skladbe Breathe dovodi prisutne do klimaksa koji nije jenjavao iduća dvaipo sata. Rogerovi štovatelji, kao i fanovi ‘klasičnog’ Pink Floyda dolaze na svoje – čitav je prvi set zamišljen kao niz poznatih skladbi (ali i nekih sa novog Watersovog albuma) uramljenih u konstrukciju prve strane jednog od najprodavanijih i najboljih albuma svih vremena. Nižu se One of These Days sa Meddlea, pa Time i Great Gig in the Sky na kojemu briljiraju ženski vokali Jess Wolfe i Holly Laessig, članica američkog indie pop sastava Lucius.

Slijedi mali podsjetnik na Wish You Were Here (Welcome to the Machine i naslovna kompozicija) uz napomenu da je na ovoj prvoj korišten izvorni video kojega je još 1975. kreirao animator Gerald Scarfe, koji će nekoliko godina poslije preuzeti na sebe lavovski dio posla pri vizualnom uobličavanju The Wall koncepcije. Treba spomenuti da su slični, već postojeći vizualni elementi korišteni kao background i prethodnih skladbi (Time, primjerice), naravno u kohabitaciji sa novovjekim tehnološkim dostignućima čime je Waters svjesno naznačio poveznicu sa bivšim sastavom. Na koncu, ogroman broj fanova upravo njega doživljava kao Pink Floyd, a to je i sam naznačio izborom turnejskog slogana The Creative Genius of Pink Floyd, mada se to može promatrati i u svjetlu ‘vraćanja loptice’ Davidu Gilmouru koji je svoju nedavnu Rattle That Lock turneju odradio pod sloganom The Voice and Guitar of Pink Floyd.

Između dvije spomenute skladbe sa albuma Wish You Were Here Roger je ugnjezdio set tri broja sa zadnjeg samostalnog albuma – Déjà VuThe Last Refugee i Picture That. Kako je kasnije sam izjavio sa pozornice, nije bilo straha da će se čitav show pokliznuti na tom skliskom terenu, a bio je i više no ugodno iznenađen što je gro prisutnih prepoznao melodiju i stihove spomenutih skladbi! Što se tiče koncertne promocije zadnjeg albuma, vremenom sam shvatio da bih ga mogao sažeti u srž, u pet pjesama: Deja Vu, The Most Beautiful Girl, Wait For Her, Oceans Apart i Part Of Me Died. U Zagrebu mi je od navedenih pružena samo jedna…

Natrag u poznatu zonu: prvi će set završiti i više nego frenetično, izvedbom pjesama The Happiest Days of our LivesAnother Brick In The Wall Part 2 i Another Brick In the Wall Part 3 sa kultnog The Walla. Uz već poznatu koreografiju pratećeg dječjeg zbora, to je trenutak kada se prvi put obznanjuje još jedna bitna krilatica Us+Them turneje – Resist!

Ukoliko je prvi set figurirao kao ushićena kombinacija nostalgijom obojene prošlosti i tihog aktualnog prijekora, drugi, koji započinje nakon dvadesetominutne pauze pretvara prijekor u krik i bijes. Otvara ga Dogs, ključna skladba sa albuma Animals (1977.) koja unatoč više od četiri desetljeća nije izgubila ništa od svoje aktualnosti. Koncept koji je labavo utemeljen na Orwellovoj Životinjskoj farmi i dalje je univerzalno primjenjiv na suvremeno društvo.

Tijekom stanke koja je prethodila drugom setu, sa stropa dvorane je spuštena izdužena replika čuvene londonske elektrane u četvrti Battersea postavljena okomito na os pozornice (da, one sa omota Animalsa) i koja će tijekom naredne dvije skladbe poslužiti kao projekcijsko platno vidljivo iz svih kuteva dvorane. To posebno dolazi do izražaja pri izvođenju Pigs (Three Different Ones) gdje se Waters putem projekcija poruka i slajdova nije libio napasti jednu od najomrznutijih javnih osoba suvremenog svijeta, Donalda Trumpa. Sve raspoložive površine zasute su njegovim često karikiranim slikama i fotomontažama kao i dvosmislenim, katkad nevjerojatno glupim izjavama, a kulminacija ovakvog pristupa definitivno jest ispis Trump is a Pig na glavnom projekcijskom prostoru iznad pozornice. Također, za trajanja instrumentalnog pasaža u Pigs, nad publikom je nekoliko minuta lebdjela antologijska svinja Algie na kojoj se uz poruke bankarima i kovačima rata ovaj put našao i, pogađate, lik Donalda Trumpa, tog rasističkog i seksističkog klauna sa očito malim penisom koji bi iznova podizao nepotrebne zidove među ljudima.

Već je spomenuto kako je Waters nastupe na Us+Them turneji uokvirio formom albuma The Dark Side of the Moon, tako da nakon zamalo kompletirane ‘A’ strane u prvom setu sada dobijamo manje više cijelu ‘B’ stranu. Očekivano, Money i Us and Them su izazvali ovacije prisutnih, posebno ova potonja na kojoj briljira saksofonist Ian Ritchie, no pravo ushićenje slijedi nakon Smell the Roses (koja je zauzela mjesto izvorne Any Colour You Like).

Elektrana Battersea je u međuvremenu demontirana, točnije, podignuti su projekcijski zastori koji predstavljaju njene bočne stranice, no zato se tijekom izvedbe Brain Damage uobličuje pravilna četverostrana piramida, odnosno njeni bridovi formirani od laserskih zraka. Ne treba napominjati da su prisutni odmah prepoznali simboliku legendarne prizme. Piramida se u potom punila umjetnom maglom, a u jednom je trenutku bljesnula bijela bočna zraka koja se na drugoj strani razložila u boje spektra. Nije li to bio vizaulni vrhunac nastupa, prosudite sami!

Možda bi klimaktični završetak pjesme Eclipse odlično figurirao kao završetak koncerta, no daleko smo još od njega. Roger će sada predstaviti članove pratećeg sastava – pored već spomenutih djevojaka iz Luciusa te saksofonista Ritchiea, tu su stari znanci, klavijaturist Jon Carin i gitarist Dave Kilminster (koji sa Watersom nastupaju od 1999., odnosno 2006.), zatim basist Gus Seyffert, bubnjar Joey Waronker, gitarist Jonathan Wilson te klavijaturist Bo Koster (ovo potonje ime nama fanovima My Morning Jacketa znači nešto, zar ne)?

Dok ovacije ne prestaju, Roger se još jednom obraća prisutnima. Ne krije oduševljenje hrvatskom publikom, spominje svoje mladenačko putovanje u Beirut kada je proputovao kroz tadašnju Jugoslaviju (i zamalo bio orobljen na autoputu Zagreb – Beograd), priča o Hrvatima fanovima njegove glazbe ali i Englezima zaljubljenim u Hrvatsku… Malo po malo se auditorij smiruje očekujući veliko finale koje ne može biti bolje zamišljeno, jer ovaj zamalo trosatni show će završiti pjesmama Mother i Comfortably Numb sa The Walla. Tek jedan sitni detalj: slično šesterokrakim zvjezdanim konfetima koji su na istom mjestu zasuli zagrebačku publiku po završetku The Wall koncerta u travnju 2011., prisutni su se sada našli u kiši letaka sa više nego svsishodnim natpisom Resist! – uostalom, isti se provlačio kroz čitav nastup!

Bisa nema i svi to znamo. Zato sam dobio piva od štovanih prijatelja Weindingera i Mihajlovića. Dok Roger i društvo nakon završnog pozdrava i naklona odlaze sa pozornice, na pozadinskom se platnu iznova projcira ona uvodna scena mlade djevojke izbjeglice na neimenovanoj mediteranskoj plaži. Ciklus se izgleda vraća na početak, jer ustalom postojeći problemi nisu još uvijek riješeni – Waters je tek ukazao na njih ali i to je više nego dovoljno.

Ovaj ‘ciklički’ model mu uostalom nije stran. Prisjetite se remek djela The Dark Side of the Moon koji započinje i završava otkucajima srca, rečenice Isn’t this we came in? razlomljene na način da njen završni dio otvara a početni zatvara album The Wall, zvuka automobila koji uokviruje The Final Cut ili pak Morseovih signala na Radio KAOS-u. Možemo se pozivati na povijest kao niz ciklusa u viziji talijanskog filozofa Giambattista Vicoa ili pak Nietzscheove ideje ‘vječnog’ vraćanja, no taj zatvoreni krug u Rogerovom pogledu na svijet ima drugačije značenje; vjerojatno simbolizira opnu koju moramo probiti kako bi krenuli dalje!

Na kraju tek nekoliko dobronamjernih ‘pritužbi’. Znajući da je Us+Them vrlo vjerojatno posljednja Watersova turneja nakon koje će se moguće povući u zasluženu mirovinu, setlista je i više no pragmatički složena. Bilo je među nama onih kojima su nedostajali neki zvjezdani trenuci njegovih ranijih samostalnih uradaka (Pros and Cons of HitchikingRadio KAOSAmused to Death), no tri sata su premalo za rekapituliranje cjelovitog opusa jednog od najvećih živućih glazbenika.

A Roger Waters je mnogo više od ‘jednog od najvećih živućih glazbenika’: neskriveni erudit, dokazani borac protiv rasizma, seksizma i sličnih ‘-izama’, glas razuma u učmaloj močvari suvremenog svijeta u kojemu nakazne karikature poput TrumpaPutinaNetanjahuaKim Jong-ila i slični kompenziraju vlastitu impotenciju igrajući se igre ‘čiji je Red Button veći’.

Mislim da sam potrošio sve riječi…

… i nadam se da će se Roger vratiti!

 

Setlista (Zagreb, 6.5.2018.):

Prvi Dio:

(intro)
01 Speak To Me
02 Breathe
03 One Of These Days
04 Time
05 Breathe (Reprise)
06 Great Gig In The Sky
07 Welcome To The Machine
08 Déjà Vu
09 The Last Refugee
10 Picture That
11 Wish You Were Here
12 The Happiest Days Of Our Lives
13 Another Brick In The Wall Part 2
14 Another Brick In The Wall Part 3

Drugi Dio:

15 Dogs
16 Pigs (Three Different Ones)
17 Money
18 Us And Them
19 Smell The Roses
20 Brain Damage
21 Eclipse

Bonus:

22 Mother
23 Comfortably Numb
(outro)

PS. Priloženi je glazbeni predložak nastao na amsterdamskom koncertu 19. lipnja 2018., no redoslijed skladbi je identičan!

autor: Vjeran Stojanac, 16/10/2020

, , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Total Clusterfuck

20:00–22:45 Subota 12.10.2019.

Slijedi jedno poprilično improvizirano i konfuzno, ali i neobavezno izdanje eXita. Tema? Obljetnica. Pitate se zašto obljetnica kad smo 12. godišnjicu emisije obilježili sredinom lipnja? Eto tako!

Jackson C. Frank

20:00–22:20 Subota 2.6.2018.

Jackson C. Frank jedan je od onih poluanonimnih kantautora čiji su kratki zvjezdani bljesak i tek jedan snimljeni album iz 1965. ipak ostavili dublji utjecaj no što se isprva čini!

David Gilmour: Live in Brighton 2015.

08/07/2016.

Jučer i prekjučer, sedmog i osmog srpnja, David Gilmour je održao dva nastupa u amfiteatru u ruševinama rimskog grada Pompeii kod Napulja. Ne bi to bila nikakva vijest da se praktički (OK, uz koji mjesec razlike) ne podudara sa sličnim nastupom kojega je u jesen 1971. za potrebe filmskog uratka na istom mjestu održao sastav Pink Floyd, čijim je članom David tada bio. U nemogućnosti, odnosno nedostupnosti ovog novog materijala iz Pompeja, u današnjem ćemo izdanju emisije eXit preslušati snimku uvodnog koncerta Rattle That Lock turneje, održanog koncem kolovoza 2015. u Brightonu.

(repriza) – Sonična entropija: J.G. Ballard i glazba

08/08/2013.

Pojedini se pisci jako dobro uklapaju u aktualni duh vremena, čak i ukoliko to nije bila njihova svijesna namjera. U svakom slučaju, Ballardova analiza kraha (post)modernizma gdje se parametri postavljaju na početne, katkad i zaboravljene vrijednosti se jako dobro reflektira na glazbenoj sceni koja je stasavala od početka njegovog literarnog djelovanja, došavši posebice do izražaja u eskpanziji industrijskog i sintetičkog zvuka kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Ova sinegrija između glazbe i književne ostavštine iz koje je potekla jest rijedak. mada ne i usamljen primjer takve vrste u popularnoj kulturi!

Tjedna rotacija

Arhiva

PARBLEU / Danse Cette Zik

VASCO ROSSI / Bollicine (1983)

NILÜFER YANYA / Crash

PETE TONG & BOOKA SHADE / All Gone

JUANA MOLINA / ANRMAL

Valentino Bošković / Velika Praska (2020)