KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

ROBYN HITCHCOCK / I often dream of Trains (1984.)

Treći samostalni album Robyna Hitchcocka odiše melankoličnom i nostalgičnom, a u rijetkim, neočekivanim trenucima i manijakalnom atmosferom. Ipak, unatoč dominirajućoj depresivnoj noti, te posebice uočljivoj fragmentiranosti, “I often dream of Trains” je zaokruženo i cjelovito djelo. Ukoliko slučajno i osjetite prikriveni moment nedorečenosti, prihvatitie da je svjesno uklopljen, jer na ovom vrhunskom albumu ništa nije slučajno!

 

Ima nešto romantično i nostalgično u vlakovima, i čitavoj toj mitologiji vezanoj uz njih. Da, posebice u zemljama gdje se takva vrsta prijevoza nalazi pred izumiranjem, što je slučaj u brojnim zemljama južne Europe, pa i kod nas.

British railwaysBritanija, rodna gruda autora ovog iznimnog glazbenog djelca, ujedno je i pradomovina željezničkog prijevoza koji u tom podneblju ne samo da ne stagnira već se, zahvaljujući zagušenosti ostalih vidova gradskog, prigradskog i međugradskog prijevoza, već desetljećima razvija namečući se kao jedina alternativa. Nema dakle ništa čudnovatog u Robynovoj fascinaciji vlakovima – rođen je davne 1953. nedaleko Paddingtona, jednog od desetak londonskih kolodvora, te je s prozora obiteljske dvokatnice mogao promatrati kompozicije kako kreću prema zapadnim odredištima poput Bristola i Cardiffa, ili se vraćaju natrag pod zadimljene i golubljim izmetom ornamentirane čelično-staklene viktorijanske perone spomenute postaje. Nakon završene srednje škole upisuje Winchester Art School, do koje je najbrže dolazio upravo vlakom. Godine 1974. nastanjuje se u Cambridgeu, univerzitetskom gradiću osamdesetak kilometara sjeveroistočno od Londona kojemu je, pogađate, najjednostavnije pristupiti željeznicom – u ovom slučaju polazna točka nije Paddington već kolodvor Liverpool Street, odakle pruge uglavnom vode ka Istočnoj Angliji. Istina, neki tih pedesetak milja katkad i propješače, konkretno Robynov veliki uzor Syd Barrett, no to nije bitno za ovu priču.

I often dream of trains when I’m alone
I ride on them into another zone
I dream of them constantly
Heading for paradise, or Basingstoke or Reading

I often dream of trains when I’m awake
They ride along beside a frozen lake
And there in the buffet car
I wait for eternity, or Basingstoke or Reading

I often dream of trains till it gets light
Summer turns to winter overnight
The leaves falls so suddenly
The sun sets at four o’clock, exactly what I’m dreading

I often dream of trains when I’m with you
I wonder if you dream about them too
Maybe we’ll meet one night
Out in the corridor, I’m waiting for you baby…

Ovdje možemo na trenutak stati, pošto upravo u Cambridgeu u doba ekspanzije punka Robyn utemeljuje svoj prvi glazbeni projekt, The Soft Boys (ime je kovanica izvedena iz naziva dva romana Williama S. Burroughsa, The Soft Machine i Wild Boys). Nasuprot onome što većina naslućuje, zvuk ovog sastava nije baš imao izrazitih dodirnih točaka s energičnim i nihilističkim pljuvanjem po tradiciji kakvo su u to vrijeme provodili primjerice nezaboravni Sex Pistolsi. Konkretno, The Soft Boys svoj su garažni zvuk obojili psihodeličnim elementima koji su jasno prizivali ne samo očekivane rezidencijalne Floyde, već i za Cambridge sasvim čudna, nespojiva imena kao što su The Byrds, Love ili pak Buffalo Springfield. Taj, za kasne sedamdesete, šokantan sonični hibrid poslužio je kao odskočna loptica, vršeći nemjerljiv utjecaj na upravo stasajuće američke college rock bendove poput R.E.M.-a ili Replacementsa, a nema ničeg diskutabilnog u razmatranju ovog upliva na buduću američku Paisley Underground scenu ili pak na novozelandski Dunedin Sound.

Upravo tako – Underwater Moonlight danas je kultna ploča. No, kako je naknadno često izjavljivao, Robyn nikad nije bio u potpunosti zadovoljan zvukom matičnog benda. Odvažuje se stoga na samostalnu karijeru te početkom osamdesetih iznova sjeda na vlak i vraća se u rodni London.

Tri godine i dva albuma (Black Snake Diamond Role iz 1981., gdje svojim djelom doprinose i neki članovi raspuštenih The Soft Boysa, te prvi u potpunosti samostalni uradak Groovy Decay iz 1982.) donekle cementiraju trasu za buduće Hitchcockove projekte, što će se u određenoj mjeri osjetiti i na albumu I Often Dream of Trains iz 1984.

Ipak, koliko god uočljivo i nepobitno, nasljeđe prethodnih ostvarenja na ovom je albumu svedeno tek na rudimentarne pokazatelje. I Often Dream of Trains u prvom je redu poluakustično djelo koje u određenim segmentima figurira prije kao zbirka poludovršenih fragmenata koji tek trebaju biti razrađeni ili iskorišteni u nekom budućem projektu, no to mu ne umanjuje zaokruženost te, na koncu, veličanstvenost.

Ukoliko se pitate kako jedno naizgled nedorečeno djelo može zadobiti prefiks ‘remek’, savjetujem vam da obratite pažnju na dva albuma obilježena sličnom stigmom: Real to Real Cacophony Simple Mindsa iz 1979. te Ye Skellington Chronichles Juliana Copea (1993.).

Robyn Hitchcock, 1984. Robyn Hitchcock, 1984.

Zvučni background albuma I Often Dream of Trains odrađen je krajnje minimalistički – u zaleđu Robynova vokala i akustične gitare, povremeno se javljaju dionice klavira, bas gitare i saksofona, tu i tamo možda pokoji električni rif, konkretno onaj koji nosi naslovnu kompoziciju. No, ono što ovom ostvarenju daje tu finalnu, zaokružujuću notu jest upravo u pravilu teško ostvariva kohabitacija jednostavnosti i iskrenosti te konceptualnog modela uz krajnje reducirani instrumentalni pristup.

Preslušavajući I Often Dream of Trains dobijate dojam kako je riječ o nekoj vrsti nostalgične, čak pomalo turobne i na trenutke agresivne ispovijesti, teško spojive s Robynovih tadašnjih tridesetak godina. Iako neke pjesme posjeduju uočljivu crnohumornu notu ili pak djeluju krajnje psihotično (Sounds Great When You’re Dead, Furry Green Atom Bowl, The Bones in the Ground, Sometimes I wish I Was a Pretty Girl), većinu ipak prožima melankolično raspoloženje koje u pojedinim trenucima dostiže granice očaja, kao što se dosljedno iščitava iz skladbi poput Flavour of Night, Cathedral, Winter Love, Autumn Is Your Last Chance, I Used to Say I Love You ili pak My Favourite Buildings.

Dvije na određeni način izdvojene, a za album ključne kompozicije su Trams of Old London i naslovna I Often Dream of Trains. Prva je nostalgični osvrt na tramvaje koji su nekad dominirali gradskim ulicama, povezujući na površinskoj razini čak i najudaljenija predgrađa – primjerice Twickenham i Canning Town, vršeći tako sličnu funkciju kao i vlakovi Tubea ispod zemlje. Nažalost, ova su slikovita vozila u potpunosti uklonjena iz grada ukazom Lorda Lathama u srpnju 1950.

Trams of old London,
Taking my baby into the past in it.
Trams of old London blow my mind.

Ludgate, Fenchurch, Highgate Hill;
Rolling slowly up there still, uh-huh.
Waterloo and Clerkenwell,
Out to Aldgate East as well, uh-huh.

On a clear night you can see
Where the rails used to be.
Oh, it seems like ancient myth
They once ran to Hammersmith.

Through Electric Avenue,
Brixton, down in southwest too, uh-huh.
Teddington and Kennington,
Twickenham and Paddington, uh-huh.

In the blitz they never closed
Though they blew up half the roads.
Oh, it hurts me just to see ’em
Going dead in a museum.

 Nekima će Hitchcockova žalopojka za prijevoznim sustavom koji je umirovljen godinama prije njegova rođenja možda zvučati čudno, no takav stav nije nimalo neobičan, jednim dijelom zbog činjenice da su se ova karakteristična dvokatna vozila utisnula u kolektivnu svijest Londončana, a drugim zbog još uvijek uočljivih artefakata sablasne infrastrukture koja polako nestaje i trune, poput udubina na cestama gdje su ležale tračnice ili još uvijek neiskorištenog bivšeg tramvajskog tunela u ulici Kingsway između Aldwycha i Holborna. Zadnjih se godina suvremene tramvajske linije implementiraju u južnim predgrađima (Croydon), no ta suvremena niskopodna vozila mogu samo pojačati pulsirajuću nelagodu.

Tramvajski tunel u ulici Kingsway Tramvajski tunel u ulici Kingsway

Ovakvi se nostalgični elementi, mada ne tako očito prikazani, naziru i u tkanju naslovne I Often Dream of Trains. Za razliku od londonskih tramvaja koji su početkom pedesetih u potpunosti ukinuti, britanska je željeznička mreža ukazima svojeg čelnika Dr. Richarda Beechinga pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća praktički desetkovana. No, to je tek jedan element ove slojevite skladbe – na kraju krajeva, u njoj spominjana odredišta i dalje su povezana prugom. Možda se bit njezine melankolije krije u koheziji spomenutog žaljenja za prošlošću, mislima o nekoj bivšoj ljubavi ili pak o neumitnom protoku vremena.

Ovaj se prekrasni i čudnovati album možda neće svima svidjeti, pogotovo zbog pomalo depresivne atmosfere koja se provlači kroz njegove 53 minute. No, I Often Dream of Trains odličan je primjer kako vlastitu kreativnost i svjetonazor fragmentirati do onih krajnje sitnih segmenata koji još sadržavaju karakteristike cjeline te ih iznova sklopiti u naizgled nesavršenu cjelinu, usporedivu s antičkom vazom razbijenom u krhotine te nehajno slijepljenu jeftinim ljepilom.

No, koliko god zvučalo oksimoronski, upravo ta nesavršenost jest temelj na kojemu počiva savršenstvo ovog djela!

robyn_hitchcock_-_i_often_dream_of_train

Robyn Hitchcock: I Often Dream of Trains (Midnight Music, 1984.)

01 Nocturne (Prelude)
02 Sometimes I Wish I Was a Pretty Girl
03 Cathedral
04 Uncorrected Personality Traits
05 Sounds Great When You’re Dead
06 Flavour of Night
07 Ye Sleeping Nights of Jesus
08 Mellow Together
09 Winter Love
10 The Bones in the Ground
11 My Favourite Buildings
12 I Used to Say I Love You
13 This Could Be the Day
14 Trams of Old London
15 Furry Green Atom Bowl
16 Heartful of Leaves
17 Autumn Is Your Last Chance
18 I Often Dream of Trains
19 Nocturne (Demise)

 

 

Vjeran Stojanac

 

autor: Vjeran Stojanac, 18/02/2015

, , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Arab Strap / Philophobia (1998.)

21/01/2015.

Sve što ste oduvijek željeli znati o ljubavi i seksu, a niste se usudili pitati, otpjevano(izgovoreno?) tek nešto melodičnije od televizijskih ili radio-vijesti, praćeno najsanjivijom gitarom ikad.

EVERYTHING BUT THE GIRL / Walking Wounded (1996)

15:00–16:00 Četvrtak 25.1.2018.

Dream-pop sljubljen sa trip-hop i drum ‘n’ bass ritmovima. Jer devedesete su bile godine..

SUFJAN STEVENS / Illinois (2005)

15:00–16:00 Nedjelja 17.5.2020.

Najdraži su mi albumi u kojima se izgubim. Sufjan Stevens, Illinois, 22 pjesme, 74 minute materijala, naslovi pjesama kobasice od…

ANDREA SCHROEDER / Where The Wild Oceans End (2014.)

15:00–16:00 Četvrtak 26.7.2018.

Povucite liniju od Marlene Dietrich i Nico preko Patti Smith i Nicka Cavea i shvatit ćete u kakvim vodama pliva Andrea Schroeder. No, ove su poredbe možda pretjerane i suvišne… Uvjerite se sami!

Tjedna rotacija

Arhiva

ROMARE / Home

DEMON FUZZ / Afreaka! (1970)

FUTURE ISLANDS / For Sure

Too Slow To Disco

JORGE BEN / à l’Olympia (1975)

PARNEPAR / Dobar dan, izvolite