Ramones: It’s Alive! / Videosex: retrospektiva

– – .

Slijedi jedno dvodijelno izdanje emisije eXit. Iako je stožerna tema ovotjednog izdanja kultni slovenski synthpop sastav Videosex (shatite to kao poklon bratskoj susjednoj državi povodom izbora vlade lijevog centra), nemoguće je ne osvrnuti se na odlazak bubnjara Tommyja, posljednjeg živućeg člana čuvenih Ramonesa. Stoga krećemo s njihovim poznatim koncertnim zapisom It’s Alive, a od 20.50 h nastavljamo s Videosexom, možda jedinim synthpop sastavom s područja bivše države koji je pronašao pravilan omjer kvalitete, pitkosti, atmosfere i eksperimenta. Cheers!

 

 a) Ramones: It’s Alive!

Jedanaestog je srpnja preminuo Thomas Erdelyi, poznatiji pod pseudonimom Tommy Ramone, zaključivši tako četrdeset godina dugačku priču o njujorškom rock sastavu zvanom a kako drugačije nego Ramones. Od početka novog milenija, ovaj su svijet napustila i preostala tri ključna člana – Joey, Johnny i Dee Dee – tako da se Tommyjeva smrt može smatrati definitivnom točkom na ‘I’. Istini na volju, negdje pod nebeskom kapom i dalje egzistiraju kasnije pridošli Ramonesi koji su popunjavali upražnjena mjesta po trenutnim ili definitivnim bjegovima nekog od izvorne, kanonske četvorke, no tretirati ih kao ravnopravne članove bi bilo poprilično imbecilno. Nažalost, pravila show bussinesa su takva kakva jesu, pa sa zebnjom možemo očekivati skorašnje uskrsnuće Ramonesa koje će sačinjavati raznorazni Elvisi, Markyji, Richeyji i što ti ga ja znam tko sve ne. Nadajmo se tek da će istinski štovatelji prepoznati varku te ignorirati taj eventualni a opet vrlo vjerojatno moguć potez mlaćenja novca. Na koncu, ne bi to bio usamljen slučaj šepurenja nebitnih osoba pod imenom sastava koji je ostao bez ikojeg originalnog člana, pošto slučajevi Napalm Deatha, The Holliesa, The Misfitsa ili Blood, Sweat and Tears govore dovoljno za sebe.

ramones-its-aliveU redu, dosta žalopojki nad krutim pravilima i labavim mogućnostima kakve pruža glazbena industrija. Vratimo se trenutak u 1974., kada u multietničkim vukojebinama Queensa po prvi puta izranjaju kultni Ramonesi. U to za njujoršku scenu znakovito vrijeme dolazi do uskovitlanog miješanja raznih pravaca i stilova – uostalom, to je doba rađanja prvih inkarnacija Televisiona, Suicidea, Talking Headsa i brojnih drugih – no Ramonesi kao da su staklenim zvonom odvojeni od ostatka lokalnog glazbenog društva. Njihovo se stvaralaštvo temelji na kanaliziranoj energiji i nepatvorenoj jednostavnosti, ili je tako barem bilo u vrijeme pionirskih uradaka poput Ramones, Leave Home i Rocket to Russia (čiji naziv upravo ovih dana tako slatko i satisfakcijski zvuči), i više je pod utjecajem detroitske scene (MC5, treba li napominjati) nego primjerice nekih lokalnih imena kao što su New York Dolls te nezaobilazni Velvet Underground. Jednostavnost, bunt, rudimentarna melodioznost i energičnost su vremenom ovaj sastav smjestili pod punk klasifikaciju, no govoriti o punku izvan okvira britanske scene s početka druge polovice sedamdesetih nema smisla, pošto punk nikad i nije bio jedan široki trendovski kišobran već kratki i jasno definirani trenutak u vremenu, odnosno više nego jasna reakcija na dominaciju glazbenih dinosaurusa (sjetite se pljuvanja po publici i majica s blasfemičnim natpisom I hate Pink Floyd!). Koliko god stojim iza ove tvrdnje, neću je ponavljati, jer riskiram da me stanoviti V. B. (34) pričeka na nekom mračnom mjestu kakvima Split obiluje, te me ‘prijateljski’ uvjeri u opstojnost punka. Ukoliko su Ramonesi u vrijeme izdavanja svojih prvih albuma potpali pod punkerske navodnike, prije je riječ o kronološkom preklapanju sličnih izričaja nego nekoj svjesnoj intenciji.

Nalik mnogima drugima, i karijera Ramonesa je tekla slijedeći graf linearne funkcije s negativnim koeficijentom smijera. Najranija je faza predstavljala ono istinsko i bitno, a svakim daljnjim albumom i koncertom se bespovratno rasplinjavala. No, zar tako nije i s nekim poznatijim imenima? Nad prolivenim vinom ne treba plakati.

Upravo stoga Tommyjev odlazak u Jahvine dvore ima tek simboličko značenje za današnji glazbeni trenutak. Ramonesi su u istinskom smislu riječi prestali postojati bitno prije vlastitog samoukinuća, a naša je dužnost tek da ih se na također simboličan način tu i tamo prisjetimo. Uredništvo eXita će taj zadatak obaviti radijskom difuzijom jednog od zapaženijih koncertnih zapisa sastava, live albuma It’s Alive!, zabilježenog posljednjeg dana godine 1977. u londonskom Rainbow Theatreu. Bila je to ujedno i jedna od posljednjih svirki s pokojnim Tommyjem u ulozi bubnjara i producenta. Ono što je uslijedilo kasnije sasvim je druga priča.

Bilo kako bilo, poželimo miran počinak Thomasu Erdelyju koji je završio svoje šezdesetipet godina dugačko putovanje od budimpeštanskog ždovskog geta preko slamova Forest Hilla, pa do vječnosti.

U to ime popijmo koju, i ispod glasa zaurlajmo Gabba Gabba Hey!

 

 b) Videosex: Retrospektiva

Synthpop (ili Synth Pop, zavisno o transkripciji) je relativno jednostavan pojam, no opet širokim masama nedovoljno jasan; pomalo dvoznačan i maglovit poput Graza promatranog u zoru sa Schlossberga. Riječ je o trendu koji na bjelosvjetskoj razini stasava koncem sedamdesetih, spajajući energičnost i jednostavnost naslijeđenu od upravo upokojenog punka s krautrock repetitivnošću, te ekleltičko-električnim pristupom jednog Kraftwerka. Možda je ova definicija isuviše štura, pošto ovaj pravac mnogo toga duguje i nekim manje poznatim no svejedno bitnim imenima poput Silver Applesa ili Bruce Haacka, no ostanimo na njoj. U protivnom će se sve zakomplicirati, pogotovo kao navedenome dodamo naslijeđe tada aktualnog disco trenda. Stoga pojednostavnimo – synthpop jest glazba koju su ranih osamdesetih stvarali ljudi koji su se u prvom redu oslanjali na igračku zvanu sintetizator, a više od svega su mrzili ledenjake tipa Emerson, Lake & Palmer.

Glazba koja se može ugurati u synthpop ladicu nastaje skoro simultano na više lokacija diljem Europe, mada se na koncu može svesti na britanski, odnosno londonski nazivnik. Yello, prvi koraci Depeche Modea, Yazoo, Ultravox nakon smjene Foxx/Ure, Soft Cell, rani uradci Gary Numana i njegovih Tubeway Army, to bi ukratko bilo to. Možda i prva dva albuma Eurythmicsa, da i hipsteri dođu na svoje.

radiovideosex

Videosex 1985., na vrhuncu karijere – Nina, Janez, Anja i Iztok

Nažalost, vrag nikad ne spava, pa je tako ovaj pravac promptno pružio pipke ka ‘zemlji s najboljim europskim rockom nakon UK i Njemačke’, danas pokojnoj Jugoslaviji. Tijekom prve polovice osamdesetih na tom prokletom i od Boga zaboravljenom tlu niču brojne skupine navođene svojim otočkim i švicarskim uzorima: Beograd, Oskarova Fobija, Kozmetika, Denis & Denis (aha, čak i oni!), te jedno ime koje u ovom nizu strši poput runolista u čaši scotcha s ledom: slovenski Videosex.

Dotični je sastav utemeljen u Ljubljani 1983., a izvornu su inkarnaciju sačinjavali Anja Rupel (nećakinja tadašnjeg disidenta i budućeg ministra Dimitrija Rupela – ujedno i anđeoski glas u okviru Laibachove subdivizije ‘Germania’), Iztok Turk (čije će skladateljske i producentske vrline tek kasnije biti pravedno vrednovane), potencijalni studijski mag Janez Križaj, te vrstni klavijaturist Matjaž Kosi. Ono što je njihov pristup synthpopu razlikovalo od ostatka tadašnjih srodnih sastava, odnosno prenaglašene eksperimentalnosti beogradske scene (uz izuzetak stupidnih Lakih Pingvina), te potencijalne hitoidnosti rijetkih hrvatskih stilskih suvrstnika jest jedan kvalitetno odmjeren hibrid radikalnog pristupa i pristojne, radiofonične slušljivosti. Također, u najranijoj inkarnaciji se Videosex prezentira u formi manje-više klasičnog sastava – drugim riječima, bas gitarsit i bubnjar su bili realne, fizičke osobe, dok je kod većine srodnih projekata ta uloga nadomještena mogućnostima sintetizatora.

Clipboard

Prva dva albuma Videosexa

Prvi album, nazvan jednostavno Videosex izlazi 1984., i predstavlja sastav u jednom odmjerenom blendu tipičnog britanskog synthpopa i neke zasad još neuhvatljive atmosfere koja će se nešto jasnije uobličiti kroz uvodnu i odjavnu skladbu, Detektivska priča i Neonska reklama  I i II. Zgodno je spomenuti i pjesme Ana (posvećenu istospolnoj ljubavi), te Moju mamu koju potpisuje Boris Balanat. Ukoliko je ovaj album i imao neke mane, sve će one biti izbrisane na idućem ostvarenju, Lacrimae Christi, na kojemu će Matjaža zamjeniti Nina Sever. Prilično noćni i urbano-paranoični ambijent, koji se na prvijencu tek nazirao ovdje dobija mnogo jasnije nijanse, a sveukupnoj atmosferi doprinose i elementi swinga, posebice naglašeni na B strani albuma. Također, za razliku od prethodnika, ovaj uradak donosi čak tri obrade: Pejd ga pogledat, Brane ( za ovu priliku prekrštenu u Pejd ga pogledat, Anja) autora Brane Bitanca iz Otroka socijalizma, naslovna Lacrimae Christi (u biti varijacija na jednu od skladbi za klavir i bariton Carla Böhma), te Jesen, izvorno temu američkog kompozitora jazz balada i filmske glazbe, Johnnyja Mercera. Čak i naslovi evociraju do određene mjere pothlađenu atmosferu: Stakleno nebo, Sivi Dan, Jesen, Klavir (i prašina)… Nije zgorega spomenuti i hit Tko je zgazio gospođu Mjesec, čiji naslov, nažalost, baš i ne odiše originalnošću.

Grafičko rješenje omota je ovog puta povjereno Novom Kolektivizmu, odnosno Dejanu Knezu, tako da album i u tom segmentu nadmašuje prvijenac. Velasquezova Venera je utopljena u podmorski zelene nijanse – tu je i anakroni TV ekran koji ponavlja motiv njezine stražnjice u prirodnim bojama, te neizbježni anđeo koji će se, uparen s vlastitim dvojnikom pojaviti razigran i sretan na unutarnjem omotu. Pomalo je čudno što jedna ovakva, izvrsna ploča nije ostvarila neki pretjerano veliki interes publike, pa smo je koncem osamdesetih mi srednješkolci mogli nabavljati za prilično nisku cijenu na raznim popustima u prodavaonicama ploča. No, što je tu je. Lacrimae Christi je definitivno krajnji domet Videosexa.

Lijepo je imati u zalihama ovakve stvari...

Lijepo je imati u zalihama ovakve stvari…

1987. je uslijedio mini LP Svet je zopet mlad, koji je svojim šarenim omotom i sedam skladbi koje su od reda bile obrade poznatih šlagera prilično odskakao od predefiniranog stila. Nakon četverogodišnjeg zatišja, Videosex se vraća ratne 1991., albumom Ljubi i sovraži, koji ih je vratio u autorske elektroničke vode, no u tom je trenutku synthpop već godinama bio mrtav. Moglo bi se polemizirati o prisustvu plesne elektronike pa čak i EBM-a, no svako takvo klasificiranje navodi vodu na pogrešan mlin. Bila je to u stvari labuđa pjesma Videosexa, nakon koje svi odlaze svojim putem – Anja Rupel narednih godina snima još nekoliko samostalnih albuma, da bi se zatim skrasila kao novinarka i radijska voditeljica, dok Janez i Iztok sreću nalaze tamo gdje se najbolje osjećaju: s druge strane studijskog pulta – štoviše, ovaj drugi će sudjelovati pri realizaciji nekih novomilenijskih projekata Laibacha (WAT, KunstDerFugue)

Ovo su tek temeljne, šture informacije o vjerojatno najkvalitetnijem eksponentu slovenskog i ex-yu synthpopa, a ostatak doživljaja leži na vama, pošto će u večerašnjem izdanju emisije eXit publici biti prezentiran (uz par izuzetaka) praktički čitav njihov opus!

18/07/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , ,