Radio Dan i Noć: Poveznice dizajna i glazbe

Drugog je prosinca 2016. po treći put održana manifestacija ‘Radio dan i noć’, koja kombinacijom predavanja, radionica te žive prezentacije radijskih DJeva obilježava rođendan radija KLFM.

Drugog je prosinca 2016. po treći put održana manifestacija nazvana Radio dan i noć, kojom se na slojevit način, kombinacijom predavanja, radionica te žive prezentacije radijskih DJeva obilježava rođendan KLFM-a.

Ovogodišnji je koncept pored već uobičajenog večernjeg, odnosno noćnog nastupa u prostoru kluba Quasimodo ponudio i dva zanimljiva dnevna događaja edukativne naravi; jutarnje predavanje i popodnevnu debatu čiji je zajednički nazivnik veza između dizajna i popularne glazbe.

Ivan Antunović na UMAS-u, “Radio dan i noć”, 2. prosinca 2016. (foto: KLFM)

S početkom u 12 sati je u prostoru Umjetničke akademije u Splitu, i u partnerstvu s njezinim Odsjekom za dizajn vizualnih komunikacija organizirano je predavanje dizajnera vizualnih komunikacija i glazbenika Ivana Antunovića (Nieuw NDG) koji je uz kratki osvrt na povijest oblikovanja omota nosača zvuka  predstavio i svoj osobni rad. Svoje je izlaganje Antunović popratio projekcijom slajdova kojima su prisutnima predstavljeni neki od ključnih omota albuma iz novovalne, odnosno post punk faze pa nadalje, primjerice OMD (istoimeni album iz 1980.), Zoviet:France (različita selekcija – u izlaganju je naveden primjer njihove dvostruke kazete Popular Soviet Songs and Youth Music), zatim Eurythmics, Sweet Dreams (Are Made Of This), Provision Scritti Polittija te Electric Cafe Kraftwerka.

Ivan je poimenice spomenuo neke od dizajnera koji su utjecali na njegov rad, a među njima su Vaughan Oliver, Peter Saville, Neville Brody, Mark Farrow, Bruce Licher i Jon Wozencroft. Također, Ivanova su osobna rješenja bila prigodno izložena i pristuni su ih mogli razgledati.

Neki od prezentiranih omota: OMD i ‘In the Dark’ (Peter Saville), ‘Provision’ Scritti Pollitija (Keith Breeden) i ‘The Five Albums’ Throbbing Gristlea (Neville Brody).

U 18 je sati u prostoru Beton kina u Domu mladih održan razgovor o poveznicama glazbe i dizajna, posebno o samizdat i uradi-sam produkciji. Razgovor je fokusiran i na promjenu uloge dizajna u suvremenoj glazbenoj produkciji i konzumaciji u vremenu digitalnih i interaktivnih medija.  Sudionici razgovora su bili Dejan Kršić (dizajner i ponekad DIY glazbenik — Nova Evropa), Mladen Đikić (glazbenik i DIY producent —nnnf) i Ivan Antunović (dizajner i glazbenik i DIY producent). Tribini je trebao prisustvovati i filmski i glazbeni kritičar Željko Luketić, kourednik izdanja Electronic Jugoton i koautor izložbi o socijalističkoj disko kulturi, no nažalost je bio spriječen zbog bolesti.

Ivan Antunović se tematski nadovezao na jutarnje predavanje, dok je Mladen Đikić govorio o vlastitom glazbenom radu koji se proteže na više od tri dekade, još od pionirske suradnje sa sastavom Tužne uši početkom osamdesetih, pa do aktualnog projeka nnnf. Đikić je akcentirao i svoju nekadašnju glazbenu suradnju sa Željkom Serdarevićem, u okviru projekta Vojnici olovnih nogu. Zadnjih pet godina ovaj dvojac iznova intezivira zajedničko djelovanje, ovoga puta pod radnim nazivom Superbia. Za razliku od Vojnika olovnih nogu gdje je Serdarebić bio autor kompletnog materijala, kako glazbenog tako i grafičkog, ovdje veći dio potpisuje Đikić. Također, treba spomenuti i trećeg suradnika, Dragana Mileusnića zaduženog za video.

Mladen Đikić, Dejan Kršić, Ivica Mitrović (moderator tribine) i Ivan Antunović u Beton kinu, 2. prosinca 2016. Projcirani slajd je danas već antologijsko rješenje Andyja Warhola za nastupni album Velvet Undergrounda (foto: KLFM)

Središnji je dio tribine iznio prof. Dejan Kršić. U prvom se dijelu izlaganja dotakao vlastitog stvaralaštva gdje je pojasnio svoj model spajanja grafičkog dizajna i do it yourself estetike, da bi u nastavku pružio širi uvid u povijest oblikovanja omota nosača zvuka i vezi istih sa samim glazbenim sadržajem. U tom je kontekstu pošao od podjele koju je američki kritičar i marksistički mislilac Frederic Jameson iznio u svojem tekstu Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalzma, odnosno periodizacije koja shemu realizam – modernizam – postmodernizam primjenjuje na segmente popularne kulture pa tako i one glazbene. Naravno, smjena ovih ‘perioda’ nije vezana isključivo za autorski pristup, već direktno ovisi o tehnološkom razvoju koji omogućuje takve ‘skokove’.

Period se realizma u tom kotekstu odnosi na razdoblje eskalacije rane pop glazbe, odnosno na pedesete te prvi dio šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Kako Kršić naglašava, izvođači tada najčešće nisu bili autori materijala kojeg izvode pošto je isti nastajao u specijaliziranim ‘radionicama’ gdje su renomirani skladatelji donekle serijski štancali potencijalne hitove. Doba je to danas već zvjezdanih ikona kao što su Elvis Presley, Carl Perkins, Buddy Holly i drugi, a spomenuti se kreativni pristup odražava i na omotima nosača zvuka, tada još najčešće single ploča (LP će se kao medij probiti tek negdje pri kraju tog razdoblja). Grafička su rješenja često trivijalna i ciljala su na jasnost i komercijalnu prođu – dovoljno je uostalom pogledati onaj čuveni Elvisov omot nastupnog albuma (priložen na donjoj slici).

‘Školski’ primjer Jamesonove kategoriziacije grafičkih rješenja omota: nastupni album Elvisa Presleyja – realizam, ‘Younger Than Yesterday’ The Byrdsa – modernizam, te Savilleovo rješenje za ‘Monument’ New Ordera, gdje parodija na talijanski futurizam sugerira da smo zašli u domenu postmoderne.

Sredina šezdesetih donosi neke promjene, u prvom redu uvjetovane tehnološkim razvojem, ali i neizbježnom analogijom po kojoj razvoj kojeg razmatramo slijedi onaj već predefiniran u povijesti umjetnosti. Naznake modernizma se primarno manifestiraju kroz samu glazbenu sliku – tesktovi dobijaju na važnosti, uvode se novi ili dotad neprihvatljvi instrumenti a same strukture skladbi postaju složenije i zahtijevnije. Po vizualnom pitanju, ovaj se model manifestira na omotima albuma Rubber Soul The Beatlesa (1965.) ili Younger Than Yesterday The Byrdsa. Korišteni modeli pisama više nisu strogo uniformirani postojećim predlošcima, već dizajner unosi određenu dozu slobode stvarajući vlastite predloške, a sami izvođači više nisu nužan dio sadžaja naslovnice – ukoliko i jesu, fotografije su zamućene i pomalo izobličene, u skladu sa aktualnim ‘psychedelic’ trendom. Štoviše, naslovnica albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Bend The Beatlesa (autor Peter Blake) iz 1967. ne samo simbolički otvara jedno novo poglavlje. Razvoj ove struje se jasno manifestira kroz rješenja omota britanskih progresivnih sastava iz prve polovice sedamdesetih. King Crimson primjerice izbjegavaju navođenje imena na naslovnici, istovremeno koristeći za to vrijeme revolucionarna rješenja poput onog koje je Barry Godber napravio za njihov nastupni album, ili pak uzimanje već postojećeg uradka The 12 Archetypes or The 12 Faces of Humankind slikara Tammoa de Jongha za idući album, In the Wake of Poseidon (1970.).

Platno “The 12 Archetypes or The 12 Faces of Humankind” Tammoa de Jongha je vrsno iskorišteno kao dvostruki, odnosno rasklopni omot drugog albuma sastava King Crimson, “In the Wake of Poseidon” iz 1970.

Srodni su progresivni sastavi koristili slične predloške pri izboru grafičkih rješenja. Pink Floyd, spomenimo, od 1968. surađuju sa Stormom Thorgersonom i Aubreyjem Powellom (dizajnerski studio Hypgnosis), a vrhunac je te suradnje danas antologijski, pomalo minimalistički ali i dalje bolno jasan model Newtonove prizme upotrebljen na naslovnici albuma The Dark Side of the Moon (1973.). Zanimljivo je da upravo u to vrijeme stasava čitava škola dizajnera koji će svoj proboj ostvariti upravo oblikujući vizure omota za pojedine sastave. Vrijedno je spomenuti Rogera Deana bez čijeg bi upliva bajkovit svijet Yesa iz prve polovice sedamdesetih bio bitno siromašniji (dotični je dizajnirao i njihov prepoznatljiv logo), a ostvario je i rješenja za hard rock sastav Uriah Heep, te kasnije za post prog bend Asia.

‘Modernistički’ period u oblikovanju omota ploča: ‘The Dark Side of the Moon’ Pink Floyda (studio Hypgnosis), ‘Tales from the Topographic Oceans’ Yesa (Roger Dean) te ‘Seeling England by the Pound’ Genesisa, na kojemu je iskorišten i dorađen detalj sa platna ‘The Dream’ Betty Swanwick.

Ekspanzija je punka, koja se događala 1976./1977. bila svjesni i pomalo rigidni odgovor na dominaciju spomenutih progresivnih sastava koje su mase počele doživljavati kao ‘rock dinosauruse’, odnosno imena koja su se udaljila od vlastite publike, počevši živjeti u nekakvnom nedodirljivom jet set okružju. Stoga i ne čudi što je naslovnica albuma Never Mind the Bollocks Sex Pistolsa iz  1977. izvedena zamalo infantilnom metodom ispisivanja imena benda slovima različitih pisama nalik prijetećim porukama iz noir filmova. Naslućujete naznake dade? Moguće, no upravo će taj kratkotrajni punk val otvoriti vrata trendu zvanom post punk koji unatoč ograničavajućem imenu nudi bitno više. Zalazimo polako u rock postmodernu.

Kažu da su parodija i travestija neizbježni alati postmodernista? Stoji. No, prije no što se upustimo u složenija razmatranja, prisjetimo se još jednom rješenja za onaj nastupni Elvisov album. Omot albuma London Calling The Clasha iz 1979. donosi svojevrsnu parodiju na taj album, no priča počinje znatno ranije. Još godine 1975. Brian Eno omot albuma Another Green World ukrašava dijelom slike After Raphael Toma Phillipsa, svojeg mentora iz studentskih dana na akademiji u Ipswichu. Kako se može pretpostaviti iz samog naziva, Phillipsovo je djelo u stvari parodija na stanovito Raphaelovo platno!

Primjeri ‘postmodernističkog’ dizajna omota nosača zvuka: ‘Another Green World’ Briana Enoa (Tom Phillips), ‘My Life in the Bush of Ghosts’ Davida Byrnea i Briana Enoa (Peter Saville) te EP ‘This Charming Man’ The Smithsa na kojemu je iskorišten kadar sa likom glumca Jean-Alfred Villain-Maraisa iz filma ‘Orpheus’ Jeana Cocteaua.

U postmodernističkom se kontekstu može razmatrati i opus Petera Savillea, ‘kućnog’ dizajnera etikete Factory koja je zaslužna za distribuciju i promociju mančesterske post punk scene sa početka osamdesetih. Karaktersitični su uradci tog perioda njegovi omoti za sastav Joy Division (The Unknown Pleasures, Closer, Still), My Life in the Bush of Ghosts Davida Byrnea i Briana Enoa, Discipline King Crimsona, Rage in Eden Ultravoxa, Strange Butique The Monochrome Seta i drugi.

Jedan će drugi mančesterski sastav postmodernističkom oblikovanju zvuka i vizure prići na drugačiji način. The Smiths u glazbenom smislu posežu za naslijeđem šezdesetih, vješto izbjegavajući sintetski sound u doba dominacije elektroničkih instrumenata. Praktički je čitav njihov opus, sastavljen od četiri studijska albuma, jednog koncertnog te dvadesetak singlova i EP-jeva vizualno riješen korištenjem kadrova iz kultnih filmova (većinom iz sredine dvadesetog stoljeća), ili pak fotografija javnih osoba koje su na određeni način utjecale na Morrisseyja i Marra (Truman Capote, Shelagh Delaney, James Dean i drugi). Osamdesete su, kao i dobar dio devedestih predstavljale kronološki poligon za implementiranje postmodernističkih dizajnerskih rješenja, no činjenica je da u čitavom promatranom razdoblju svjedočimo suživotu i ispreplitanju sva tri segmenta Jamesonove periodizacije.

Ipak, ne treba smetnuti sa uma kako tehnološki trenutak diktira onaj dizajnerski, ne samo po pitanju korištenih metoda, već i po opstanku vizualne komponente. LP ploče su su zbog svojh dimenzija predstavljale zahvalan medij za prezentaciju slike koja je prigodno upotpunjavala glazbenu ‘priču’, no proboj CD medija svodi manevarski prostor na dimenzije 12 × 12 centimetara. U vremenu kada klasični nosači zvuka postaju dio povijesti, a glazba se sve više i više distribuira digitalnim putem (streaming, flash memorije i sl.), omoti albuma kao da pomalo gube na važnosti, postajući tek usputnim dodatkom kojemu nedostaje ona nekadašnja ‘težina’ koja je definirala čitav koncept, bivajući skoro jednako važna kao i glazbena komponenta. Hoće li aktualni revival vinilnih izdanja ipak nešto promijeniti po tom pitanju? Ostaje nam vidjeti.

Nastup Ivana Antunovića (Iv/An) u Beton kinu, u sklopu Radija dan i noć, 2. prosinca 2017. (foto: KLFM)

Nakon razgovora, u 20:00, Ivan Antunović (Iv/An) je u istom prostoru nastupio uživo.

NAPOMENA: Svi programi su besplatni, a realiziraju se uz podršku Ministarstva kulture RH i u partnerstvu s Umjetničkom akademijom i MKC-om.

07/02/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , ,