Primavera Sound 2016. Report

QRT mladici su posjetili mitski Primavera Sound festival i ludo se zabavili, a vi budite dobri pa procitajte sta smo sve vidili i culi proteklog vikenda.

naslovna

M: G, kako ti je bilo na festivalu?

G: Ludilo!!

M: Napisi neki izvjestaj!

G: Ne sican se nicega….

DAY 0

(u kojem stizemo na bunjiste iz razlicitih gradova u razlicita vremena pa samo jedna polovica QRT-a nazoci Suede spektaklu…)

A srecom, ta polovica je autor ovih redaka.

Star sam ja covjek, pa mi u potpunosti odgovara festival poput Primavera Sounda koji se odrzava unutar granica velikog grada, daleko od (mojih) livada i (hm..) plaza, odgovara mi fina povezanost samog poprista sa centrom grada(u ovom slucaju, desetak stanica metroom) u kojem sam bio smjesten i gdje smo kolega i ja planirali provoditi ono malo slobodnog vremena koje se trebalo dobiti po formuli 24 sata – vrijeme provedeno na festivalu, putu na/povratku sa istog, te spavanju.
Pogadjate, takvog vremena je bilo malo li nista. Na obostrano zadovoljstvo.

Kako smo dolazili(kao sto i znate iz kratkog prologa) sa razlicitih krajeva majcice Europe( ja iz drevnog Splita a kolega iz ujedinjenog Berlina) tako nam se i vremena dolaska nisu poklapala, pa sam bio prisiljen sam istraziti festivalske poljane dan prije samog festivala i uzivati u besplatnom koncertu heroja devedesetih Suede.

nulti dan

Suede su i sutradan, prvog dana Primavere, prezentirali svoj posljednji album Night Thoughts, tako da su se nultog dana mogli u potpunosti hvatati svojih najvecih hitova(sa NT je odsvirana samo najljepsa pjesma Outsiders, na moje veliko zadovoljstvo). Od ocekivanog otvaranja sa Introducing the Band, preko spomenute numere Outsiders, udarnih Trash(bat viii ar treeees, ju end miii), Filmstar(fiiiilm star, proping ap d bar…), We Are the Pigs(viel d crc bels are koliiing, polis karz on fajer…), Beautiful Ones( hiiiiir dej kaam, d bjutiful vans, d bjutiful vaans,na na na naaaaa..), najranijih MTV hitova Metal Mickey(siiiii seeeelz hart, siiiii seeeelz miit…) i Animal Nitrate(end it trnz ju oooo-ooon) pa sve do bisa sa akusticnom verzijom She’s In Fashion(siiiz d feeejs on d reeejdiiiooooo…) i New Generation(END LAAJK OLLL D BOOOJS, IN OOLL D SIITIS, AJL TEEJK D POIZON, AJLL TEJK D PITII…ah, ah…), Suede su me nakratko vratili u omiljene devedesete i jos jednom dokazali da su creme de la creme svjetske pop glazbene scene i nenadmasni majstori svirke uzivo, a Brett Anderson je svojim vokalnim mogucnostima i scenskim nastupom pokazao da je jedini preostali kandidat za upraznjavanje(ako je to uopce moguce..) rupe nastale preranim i tragicnim odlaskom najveceg David Bowiea.

suede

DAY 1

(u kojem smo napokon potvrdili da su Mogwai nenajdjebivi, jedni-jedini i apsolutni bogovi post-rocka, nakon cega smo se temeljito procistili plesom…)

first day fest

Iako smo ocekivali guzvu na ulazu prvoga dana, ulazimo relativno brzo i lako(pohvale organizatorima na efektno rijesenoj problematici preuzimanja narukvica/kartica, kontrole, pretresa…) i odlazimo u ekspresni tour the site. Obilazimo 11 od 12 stageova(na Bowers & Wilkins Sound System Stage na kraju nismo uopce ni otisli…) i usput cekiramo Algiers(nebitni), Cass McCombs(sporedan), te Car Seat Headrest(na kojem smo se i zadrzali petnaesetak minuta, diveci se Pitchfork stageu i zaleci sta nismo bili u mogucnosti bookirati smjestaj u hotelu tik uz njega) koji su, izmedju ostalog, odsvirali i obradu Paranoid Android, na nase sveopce zgrazanje. Da Radiohead sutradan ne svira na istom festivalu, obrada bi jos nekako mogla i proci, ovako…

hotel

Na kraju toura se smjestamo u fini 15 red ispred Ray-Ban stagea i odradjujemo prvi zajednicki cjelokupni gig – i to kakav!!! Destroyer pamtim jos tamo sa prvog(nikad prezaljenog) Terranea; sibenska bura je opasno ljuljala visece zvucnike(a Dan Bejarove su se rice, zbog njegove karakteristicne profil-poze tijekom nastupa, vijorile u kontra-smjeru) a ja se taman lagano usetavam na fest i, uz zvuke Destroyerove melankonicne trube, odmah shvacam kako me cekaju tri fanstasticna dana(slobodno mi se mozete rugati da sam zakasnio na Wovenhand, ali nije bila moja krivica, casna rijec!). Isto se ponovilo i ovaj put, ista fina glazba, isti Danov profil-style, mozda cak i jos ljepsa truba i mozda cak i jos ljepsi gig. Ipak je otvaranje Primavere nesto jace od otvaranja Terranea, ne c’est pas??

destroyer

Najveca mana velikih festivala, bar za nas mlade balkance zeljne krpanja rupa u sopstvenoj pop-kulturi, dakle zeljne hvatanja sta vise izvodjaca i nastupa, je preklapanje stanica bendova. Prvo takvo mini-neugodno iskustvo cekalo nas je odmah na startu – nakon Destroyera hitamo na puno veci(drugi po velicini i vaznosti) H&M stage i hvatamo svaciji najdrazi bend devedesetih – AIR – sa 15ak minuta zakasnjenja. Svejedno, svi moji omiljeni hitovi su jos bili na lageru pa tako po prvi puta u zivotu uzivam u Kelly Watch the Stars, Sexy Boy, La femme d’Argent, itd. i po stoti put u ta dva dana razmiljam kako je zivot jako lijep.

air

A tek treba postati jos i ljepsi. Na vrijeme se prebacujemo na suprotni glavni Heineken stage i hvatamo dobru poziciju za jednog od mojih osobnih favorita cijelog festivala – Explosions In the Sky. Ipak, tocno sat vremena beskompromisne i besprijekorne svirke ostade nezacinjeno zbog nedostatka…a jebiga, buke. Iz nekog razloga, sve to skupa je bilo pretiho i jasno vidljiva energija sa stejdza nije doprla do publike. Ili bar do mene. Sjetih se tada istog onog prvog Terranea i brutalnog open air nastupa mladog tima iz Glasgowa, pa se sjetih i nasljednika mu SuperUha i post-vrhunca prvog izdanja tog festivala kada su na Fuck Buttons ljudi iz takta u takt, iz minute u minutu samo odlazili korak po korak unazad(a QRT korak po korak unaprijed!!) zbog isporuke nevjerovatnih kolicina decibela(upakiranih u sasvim suvislu i razumljivu cjelinu, dakako), i zakljucih kako bas to nedostaje ovom, inace vise nego dobrom, nastupu teksaskih velikana. Moram ih na jesen uhvatit u Laubi u Zagrebu i vidit kako disu u klupskoj atmosferi.

ex in the sky

Pomalo nezadovoljni(a zapravo zbunjeni), naslonjenih laktova na sanku, samo slusamo(zapravo gledamo iz velike daljine) nastup Tame Impala, benda koji mi nikako nije sjeo i ciji nas nastup nije bas previse zanimao. Let it Happen i Feels Like We Only Go Backwards su zaista prekrasne pjesme, ali…

‘Propustanje’ australskih poletaraca nam je zato omogucilo fantasticnu poziciju na spektaklu koji je uslijedio; nikakav Radiohead, nikakav Sigur Ros, jos manje baba PJ, istinski headlineri cijelog festivala su LCD Soundsystem. Sto zbog dolaska na vrijeme a sto zbog upotrebe par balkanskih metoda, gig zivota odgledavamo sa druge ograde(po meni najidealnije mjesto u publici), u svojevrsnom fan-pitu(svi oko nas su znali sve pjesme i tekstove i vidilo se da uzivaju u svakom trenutku), sa dovoljno mjesta za ples i skakutanje(u slucaju mog kolege i pravo rock am ring und rock im park skakanje), sa situacijom na stageu vidljivom kao na dlanu. James Murphy se pokazao kao najveci zivuci master ceremonije, bend kao jedan od najusviranijih orkestara ukljucujuci i one simfonijske, repertoar je bio pomno odabran(podjednaka zastupljenost pjesama sa sva tri studijska albuma) a izvedba maestralna. Nabrajati odsvirane pjesme zaista nema smisla kada se nastup dozivi kao jedna skladna, vrhunska cjelina. Necu istaknit ni All My Friends na kraju(necu djavla, hehe). Nadam se da necu zvucati pretenciozno ako kazem da je ovaj koncert vrhunac moje(ne bas siromasne) koncert-going karijere i da ce ga zaista biti jako, jako tesko nadmasiti. Daj boze da se varam.

lcd

Do kraja veceri gledamo zadnjih pola sata nastupa grupe Battles, a zbog prevelike guzve ispred njihovog stejdza(prvi na ruti nakon LCDS, pa su svi zapeli ispred njega) ostajemo na gigu do kraja propustivsi tako Neon Indian koji je istovremeno svirao na udaljenom Pitchfork stageu. Jebiga.
Propustili smo toga dana i Empress Of, Suuns, Protomartyr, Beach Slang, gospodina Lee Ranalda, vec spomenuti Night Thoughts od Suede(koji se zapravo odvijao izvan granica festivala i za koji je trebalo imati unaprijed rezerviranu ulaznicu pa tu nismo ni mogli uci), i jos mnogo toga. Todd Terje npr. Such is life.

Sutra je novi dan.

DAY 2

( u kojem smo, na minutu(dobro, na vise od dva sata) izgubili razum zbog cega smo propustili tri legendarna benda…)

Titus Andronicus su idealan izbor za otvaranje festivalskog dana, trgnu te iz letargije bolje od najbolje sljivovice i daju ti adrenalinsku injekciju koja te drzi cijeli ostatak veceri. Punokrvnih sat vremena cistog rokenrola(uz uobicajene lejm pokusaje najava pjesama na spanjolskom) sa Blitzkrieg Bop obradom pred sam kraj i velikim finalom uz najveci hit(cuj, hit…) a More Perfect Union je sve sta je QRT djacima trebalo za dobar start.

titus

Uslijedilo je uobicajeno poslijepodnevno presetavanje stejdzevima sa ciljem da se malo zadrzimo na najudaljenijem Adidas stageu i poslusamo sarmantnog Steve Gunna, sta smo naravno i uradili. Za upad na ponovo uskrsle dame i gospodu iz grupe Lush na hidden stageu ionako nismo imali mogucnosti. Slijedi povratak istim stazama na H&M stage(na kojem su svirali i Titusi) i pocetak istinske uzivancije uz Beirut. Ponovo bend(nakon Destroyera jucer) u kojem dominira truba(a to je sjajno) i naoko nezainteresirani, ali itekako prisutni vokal, koji nas casti kolopletom optimisticno sjetnih numera u svojoj karakteristicnoj izvedbi s kulminacijom negdje po sredini koncerta uz njihovu najljepsu pjesmu Postcards From Italy. Taman tu negdje susrecemo(bolje receno oni susrecu nas) skupinu hrvata od kojih dvojicu poznajemo od ranije pa pada razgovor na domicilnom jeziku i prepricavanje dosad dozivljenog i zajednicko radovanje svemu onome lijepome sta slijedi.

beirut

A prvo sta slijedi je ni manje ni vise nego Radiohead. I Dinosaur Jr. Istovremeno. O tempora, o mores, sta cemo sad? A nista, Radiohead smo vec(kombinirano) odgledali desetak puta a Dinosaurse nijednom pa je red da ovaj put…a jebiga, indierock picke ostaju indierock picke i umjesto Ray Ban odabiremo glavni Heineken stage i borimo se za sto bolju poziciju u vec dobrano popunjenom parteru ispred pozornice. Ogroman broj ljudi vec satima kampira ispred stejdza zrtvujuci tako mnoge dobre bendove i nastupe pa kad su vec spremni na takvu vrstu zrtve onda valjda i zasluzuju biti u prvim redovima. Mi smo se ovaj put zadovoljili i cca 50im.

The Band of All Bands otvara nastup sa prvih pet numera sa aktualne ploce a Moon Shaped Pool(tocnim redoslijedom), sta u neku ruku i nije lose jer mozda je i najbolje da nove, publici jos nepoznate pjesme ispucaju u startu i u nastavku se uhvate najvecih hitova, kako i prilici festivalskom nastupu. Tako je manje vise i bilo, redao se hit za hitom uz zaista impresivne vizualne efekte(nevjerovatne kombinacije primarnih i ostalih boja na velikim ekranima; covjek se na trenutke zapita da li je iza benda podloga siva, svjetlo plava, svjetlo zelena ili pak smedja??)i fantastican sound(ne vjerujte, dragi ljudi, ucestalim komentarima po internetu koji kazu da se nije dobro culo: to valjda govore ljudi koji su koncert odgledali iz 365og reda mada vjerujem da se i tu sve culo sasvim pristojno), kolektivni singalong ‘For minute there I lost myself’ uz odobravanje Thoma i benda, grupna ekstaza na uvodne taktove Idioteque i Bodysnathcers, i moj osobni koncertni trenutak festivala – ah taj devedesetas u meni nikako da umre – Street Spirit za sam kraj fantasticnog seta. Taman tu negdje zakljucujem da su u tom trenutku, u radijusu od manje od kilometar, istovremeno na pozornicama jedni Tortoise, legendarni Shellac i simpaticni Royal Headache. UH!. Uslijedila su cak dva bisa; prvi, ocekivani, onaj prije kojeg publika ni ne poziva bend na povratak na pozornicu znavsi da ce se bend ionako vratiti, od cak 5 numera(ukljucujuci i Paranoid Android – Car Seat Headrest, in your face!!) i drugi, pravi, isprovociran zeljom publike za jos svirke, na kojem je, nakon sto se Thom pozalio da mu je osoblje zaduzeno za sound vec pogasilo monitore(i nakratko otisao sa stejdza cekavsi da se to sve opet popali) osviran samo prvi radioheadov megahit Creep. Prekrasan kraj prekrasnog nastupa prekrasnog benda, vise od dva sata odlicne svirke i njima svojstvenog arty pristupa glazbi.

radiohead

Medjutim, tu nastaje i veliki problem, koji ce doci do izrazaja nesto kasnije. No, nastavimo mi kronoloskim tijekom zbivanja, jer predaha na ovakvom festivalu skoro da i nema. Gotovo istovremeno sa zavrsetkom Radioheadovog nastupa(logicno, jer su Thom i ekipa svirali duze od najavljene satnice) na suprotni stage kroci veliki(i vise ne tako mladi) gospodin Alex Turner sa svojim the Last Shadow Puppetsima. Alex i ja smo se prvi put upoznali jos tamo 2006e na Frequency Festivalu gdje je, tada golobradi balavac, predstavljao sebe i Arctic Monkeyse svijetu po prvi put. U medjuvremenu je, a proslo je ogromnih deset godina od tada, princ prerastao u pravog kralja i manirom iskusnog lidera svoj vecerasnji nastup otvorio sa Miracle Aligner i Standing Next To Me, dva valjda najveca hita benda, i tako naprasno prekinio sve lamentacije i naklapanja o koncertu Radioheada koja su bila u ama bas svim glavama podno njegovog stejdza i paznju preusmjerio samo na sebe i svoj band. Well played, mr Turner, very well played.

U TLSP uzivamo jos nekih 45 minuta pa hitamo do Ray Bana ne bi li uhvatili zadnjih pola sata Animal Collectiva i njihovim ocaravajucim plesnim melodijama sebi priskrbili finu tranziciju iz gitarskog u elektro/plesni dio veceri. Ali avaj, tamo je vec vladala neopisiva guzva(a valjalo je u medjuvremenu proci i preko sanka, jelte..) pa se iskusni lukavac iz QRT redova pravio doktor na imrdzensi zadatku i sebi priskrbio prolaz u prve redove. Steta sta se ovog trika nisam sjetio par sati ranije prije Radioheada, he, he.

Animal Collective hvatamo pred sam kraj nastupa, ukljucujuci i aktualni hitic Floridada(a ja prokljinjem majku i oca organizatorima sta nisam stigao na My Girls, ali se smirujem tek kod kuce uvidjevsi da doticnu uspjesnicu, srecom, nisu ni svirali).

ac

Predaha, kako vec rekosmo, nema i vracamo se na heineken binu taman na vrijeme za pocetak jednog od najboljih bendova danasnjice – Beach House. I tu se moram osvrnuti na gorespomenuti problem; naime, zbog produzetka Radioheadovog seta doslo je do kasnjenja na toj bini pa je Beach House nastupio sa nekih 20-30 minuta zakasnjenja. To ne bi bio veliki problem da vrlo brzo(pola sata) iza toga zakasnjelog starta ne pocinju jedni od skrivenih favorita festivala the Avalanches(na drugom stejdzu gdje kasnjenja nije bilo i gdje se satnica cijelo vrijeme postovala). Umjesto da odgledamo cijeli set Beach House i Avalanchesa, morali smo birat sta zrtvovati a sta ne. A sve bi to bilo rijeseno samo da je Radiohead, kao i prilici headlineru, nastupio zadnji.

Organizatori moji dragi, Thome velecasni Yorce, ostala gospodo iz benda, jebumumaterdamujebemmater, ako ste hedlajneri onda budite hedlajneri, svrajte zadnji na svom stejdzu i dozvolite sebi i publici da vas zove i deset puta na bis ako treba, a da time ne ometate dinamiku nastupa ostalih izvodjaca. Pa kome se stoji na hedlajneru do samog kraja, neka stoji, kome su u zadano vrijeme ide na drugu binu vidit neke svoje druge favorite, neka ode, a ne ovako da nas losa organozacija dovede u situaciju da biramo izmedju dva benda koja smo, inicijalno, oba mogli poslusati u cijelosti. Eto, mojih pet centi, jebiga….

Znate li koji grad biljezi najveci rast na pop-kulturnoj sceni zadnjih desetak godina?? Baltimore!! Jos tamo od pojave najbolje TV serije svih vremena(ne racunajuci kultni Twin Peaks) the Wire, pa sve do novonastalih pop dragulja tipa Future Islands, Lower Dens, Dan Deacon i gorenavedenih Animal Collective i kao kruna svega, najbolji od svih, Beach House.

Iako sam teska srca napustio koncert ovih divnih ljudi na sestoj(od ukupno deset) pjesama, senzualni pop kucice na plazi je nesto naljljepse sta vam se u zivoti dogoditi moze.

bh

Vremena za zaljenje nema, jer next stop is outer space; dame i gospodo, imali smo cast svjedociti velikom povratku sjajnih the Avalanches na stare staze slave. Iako su nastupili ‘samo’ sa svojim DJ setom(prepunim probranih beatova i sampleova), njihov performance je nesto nezaboravno i nesto sta bi lijecnici trebali prepisati svim bolesnicima, neovisno pate li od manicne depresije ili kronicne hunjavice. Pravi lijecnici, a ne nadridoktori iz epizode ‘proboj na AC gig’.avala

Kako zaista ne znam kako bi vam nadugo i nasiroko opisao nastupe elektro-izvodjaca i DJ-eva(stoga i vrlo kratki osvrt na Avalanches peformance), spomenit cu jos i to da smo vecer zavrsili na(gle cuda) Pitchfork stageu uz DJ koze i njegov vise nego pristojan set.

dj koze

DAY 3

(u kojem smo se nakratko vremeplovom vratili u sezdesete, a i vidjeli najbolje od nultih i ovih sada, kako da ih nazovemo, desetih??)

Pocetak dana je isplaniran ovako: ustanak u 16:00, jutarnja higijena i nuzda te sta hladniji tus, maksimalno pet minuta na netu, stejk ili corbica u Romesca, vlak za Park del Forum i dolazak u 18:00 na pocetak nastupa jednog od mojih osobnih headlinera cijelog festivala – Wild Nothing. Filigranskom preciznoscu i svicarskom tocnoscu stizemo ispred heineken bine u 17:59:50(da, da!!), taman na uvodne taktove To Know You i prvi mali istinski trans zbog glazbe koja svira. U nastavku John Tatum i drustvance publiku caste sa Nocturne, A Woman’s Wisdom i Lady Blue(sve biser do bisera, dakako), a onda slijedi, pazite sad ovo, NAJBOLJI NIZ od sest pjesama ikad igdje odsviran na kugli zemaljskoj: i zaista, pozivam vas sve, stovani citatelji, da sami sebi slozite TV Queen/Paradise/Summer Holiday/Japanese Alice/Life Of Pause/Shadow u svoje playere i poslusate o kakvoj se neprocijenjivoj niski glazbenih dragulja radi.
TV Queen, taj pop smaragd sa prizvukom bosanskog popa osamdesetih i najboljim post pavement refrenom ikad; Paradise, taj cisti, najcisci rubin melodicnog guitar popa danasnjice na tragu najboljih ostvarenja New Ordera; Summer Holiday, taj dijamant Teenage Funclubovskog/the Pains of Being Pure At Heart zvuka, koji ti jednako tjera i osmijeh na lice i suzu u oko; Japanese Alice, taj noisy arty farty pop-onyx u kruni bendovog opusa; Life Of Pause, taj njezni keyboard-orkertracijski pop safir i konacno, Shadow, cisti, najcisci svevremenski opal pop sounda i senzibiliteta.
Velika, prevelika steta, sta su mladici natupali tako rano, pred nezagrijanom i poluzainteresiranom publikom, jer uz ovako dobar nastup i opus mozemo samo misliti sta bi bilo da su svirali oko ponoc.Svejedno, ovim se potvrdilo da je WILD NOTHING UVJERLJIVO NAJBOLJI BEND DANASNJICE I ZASLUZUJE NAKLON DO PODA!!!!!

wild n

U standardnom afternoon kruzenju binama najduze se zadrzavamo na nastup Dam-Funka, koji ugodno iznenadjuje beatovima i souly pjevanjem preko istih. Ne zadrzavamo se dugo, vec hitamo nazad na glavni stejdz gdje se sprema once in a lifetime experience – veliki Brian Wilson i njegov bend sviraju Pet Sounds Beach Boysa u cijelosti pred milijunskim(dobro, ne bas milijunskim…) auditorijem, od kojih je vecini ovo prvi put da slusa te predivne pjesme, ali nadje se i pokoji/a starcic/starica sa zutom dnevnom narukvicom na ruci, koji su dosli revitalizirati svoju davno izgubljenu mladost na koncertu svog istinskog heroja. Nije nedostajalo ni insignija te memorabilija iz proslih, njima boljih vremena. I pazi vraga, sve je bilo kao onomad, old school look svih na bini, pomalo romanticni old school prizvuk u tonu i tonalitetu svega odsviranog, cak i super old school upit gospodina Wilsona sa stejdza, kada je prvo pozvao sve zene da se oglase, a potom i muskarce(kojih je naravno bilo vise i koji su bili glasniji). Pomislih, sigurno je bilo suprotno(vise zena u publici) prije 50ak godina, ovaj put se stari lisac malo prevario, he he.
Svi megahitovi su odsvirani u tili cas, a QRT je imao cast odgledati koncert u drustvu velikog Erlenda Oye. Kako je vremena predvidjenog za koncert ostalo napretek, mega dzentlemen Brian je publiku dodatno darivao hitovima poput Good Vibrations, Surfing USA ili pak I Get Around. Pravi nostalgicni pop spektatkl i jedan od nezaboravnih trenutaka u zivotu covjeka kojemu Brian moze biti dida. Mladezi, obavezno pohrlite na Bianov koncert cim vam se ukaze prilika, vec danas popodne prokletnik Ramsey moze postici gol za Wales na Europskom prvenstvu i ko zna koja ce stara sijeda glava tada pasti…

dam funk

brian w

erlend

13396638_10208706878765300_1598199724_o

Preko Deerhuntera i Drive Like Jehu dolazimo do centralnog trenutka festivala za moga kolegu, a to je nastup uvazene PJ Harvey. Nakon sto pogledate vitalnog starcica BW onda je pomalo neumjesno PJ nazivati bakom(iako ja to obicavam raditi vec, brat bratu, desetak godina). Ja osobno nisam ocekivao puno od ovog giga, jer mi PJ nije pri vrhu liste obozavanih glazbenika, ali ipak moram priznati da je(barem prvih pola sata) koncert bio zaista fantastican. PJ je istinska umjetnica manira jedne sumske vile koja suvereno vlada binom i uspije ocarati i najtvrdokornije orahe poput mene. Jedva cekam Inmusic da vidim jesam li to zaista bio opcinjen njenim nastupom ili samo ukupnim dojmom Primavera festivala u koji se i ona, eto, nekako uklopila(jer je drugi dio kocerta ipak bio dosadan…) ili je doticna ipak zasluzila veliki aplauz i naklon.

Nakon PJ, slijedi jedan od mojih favorita, islandski Sigur Ros, koje napokon gledam uzivo, hip hip!!
Pozicija za gledanje nije bas naj naj, ali ajde, ne moze se uvijek bit dovoljno blizu(naravno, nisam ni predaleko). Mozda radi polozaja, mozda radi velicine stejdza, mozda radi neceg treceg, spektakl(a on je to zaista i bio) nisam dozivio onako kako sam ocekivao i kako sam se nadao.prepre prekrasne su to pjesme izvedene na najbolji moguci nacin, ali zvuk se valjda nekako rasprsio u svim smjerovima i dojam na kraju je da to nije u potpunosti bilo to, Nista, jos jedan motiv vise da ih upecam u nekom klubu ili dvorani cim se ukaze prilika!!!

sigur

Tijekom ovog giga dolazi i do prvog razdvajanja dva QRT-ovca, negdje u drugoj polovici giga kolega hita na Pitchfork stage u potrazi za Parquet Courtsima, a ja ostajem na Sigur Rosu do kraja(ne cekavsi eventualni bis) te se prikljucujem(bez vecih problema jer je svjetina cekala encore ispred islandskih velikana) Parketarima vrlo brzo. Naknadnim pregledom setlista uvidjam da sam propustio svega jednu pjesmu Sigur Rosa(jedna je i bila na bisu) a na Parquet Courts sam stigao na 6. od 18. pjesama, tako da se moj pravovremeni bijeg sa SR pokazao kao pun pogodak!!I to kakav pogodak, Parquet Courtsi su odsvirali jedan od najboljih koncerata festivala, a Dust je, ako je uopce i bilo sumnje, pjesma godine gospodnje 2016e.

parquet

Do kraja festivala nam osatde pogledati aktualne hit mladice iz Moderat(vrlo, vrlo dobar nastup i must say) i zatvoriti festival sa Cuidad de Barcelona legendom DJ Cocom, koji je napravijo mini spektakl umiksavski sve relevantne glazbene brojeve zadnjih xyz godina.

Bojiste napustamo uz Brasil, la la la la la la la laaa(prekrojen u nase, lokalpatriotske poklice) i neizostavnog Misu i Ako Me Ostavis(opet, na momente prekrojenu u domacu nogometnu verziju pjesme)

Sta reci na kraju??Preko 20 odgledanih gigova, tri dana ciste, najcisce zabave bez ijednog jedinog incidenta i jedan od najboljih provoda u zivotu.

Ako bog da i sreca junacka, eto nas dogodine opet, jer

Us(QRT) and Them(Primavera Sound) – over and over again…

text and all photos:

Dino Marelic – dr. Gali(zena vrac)

(neizostavni) P.S.

(neizostavni) top 10 PS16:

1. LCD Soundsystem
2. Radiohead
3. Suede
4. Wild Nothing
5. Parquet Courts
6. Beach House
7. the avalanches
8. Air
9. Ex in the Sky/Sigur Ros
10. Destroyer/Beirut/AC/TLSP

Brian Wilson je izvan konkurencije.

11/06/2016

autor: qrt

Tags: , ,