Plagijati / Glazba iz filmova Akija Kaurismakija

– – .

Prvi dio emisije je posvećen jednoj rasprostranjenoj pojavi u suvremenoj glazbi – krađi, odnosno plagiranju, a u nastavku slijedi kratki uvid u glazbu kojom su prožeti filmovi finskog redatelja Akija Kaurismakija.

 

a) Prvi dio: Plagijati!

Lopovluk je star koliko i ljudska vrsta. Krade se na svim područjima tako da ni umjetnost nije iznimka, pa tako i ona glazbena. No, dok je složena djela poput simfonija ili tokata vrlo teško ‘prekopirati’; suvremena je glazba (u prvom redu sve onošto se svodi pod nesretni nazivnik rock) pružila neke jednostavnije forme kod kojih se krađa može opravdati poravnanjem određenih faktora slučajnosti.

Postoji ta neka ustaljena, nažalost poprilično idiotska premisa po kojoj je sve ono što zovemo rockom evoluiralo iz bluesa i njegovih cikličkih dvanaest akorda. Ne ulazeći u istinitist navedenog (o tome bi se mioglo raspravljati satima), takva repetitivna forma sa praktički predviđenim slijedom nadolazećih sazvučja uistinu otvara prostor brojnim varijacijama na jednu jedinu polaznu temu – skladbe Chuka Berryja su možda najbolji primjer za navedeno. Srećom, suvremena glazba (izbjegnimo konačno taj suvišni naziv rock) nije zaglavila u šezdesetima i ranim sedamdesetima, već je pod svoje okrilje prihvatila utjecaje raznoraznih naslijeđa, od onih akademskih pa do lokalnog folka. Godina 1976. i ono što je donijela – punk – označava određenu prekretnicu ka (iako to površnim pogledom djeluje kontradiktorno, pošto se izvorni punk također temeljio na dvije-tri temeljne fraze) složenijim formama. A složenije forme donekle umanjuju mogućnost kopiranja tuđeg djela po načelu repetitivnosti.

Prvi širim masama poznatiji slučaj ‘plagiranja’ datira iz rane 1968., kada The Doors objavljuju svoj treći album Waiting for the Sun, kojeg otvara hit Hello, I love You.

Stop!

Vrhunska, pomalo revolucionarna skladba je brzo ušla u uši šire publike, no pojedinci su se uskoro zapitali nisu li nešto slično već čuli. I nije trebalo dugo čekati na reakcije, pošto je noseća melodija prepoznata kao ona ista iz pjesme All Day and all the Night Kinksa. Srećom, Ray Davies nije podvio rep, niti je na provokaciju uzvratio tužbom, već je na nastupima lukavo ubacivao Morrisonov tekst između svojih strofa i tako na najbolji mogući način pokazao javnosti pravo stanje stvari. No, to je bio tek početak trenda plagiranja, koji će za godinu-dvije uzeti maha.

 

Led Zeppelin – najveći plagijatori svih vremena

 

Godine 1971. poznati plagijator Jimmy Page i njegov sastav Led Zeppelin snimaju svoj četvrti album – zadnji u nizu ploča bez imena, samo sa rednim brojem – na kojemu se nalazi općepoznata skladba Stairway to Heaven. Stop! Dok su svi hvalili Pageovo gitarsko umijeće i Plantove vokalne sposobnosti, ljudi vjerni istini su pronašli ne baš zanemarive elemente pljačke. Naime, tri godine ranije je američki sastav Spirit snimio instrumentalnu skladbu Taurus, koju je dobri Jimmy doslovno prekopirao i naslovio je Stepenicama za nebo. Srećom po njega, Randy i ostatak Spiritovaca nisu ni pomišljali na tužbu, pretpostavljajući kako će se Page do kraja života gušiti u vlastitoj sramoti.

Stop!

Još je jedno prerazvikano ime britanskog rocka ranih sedamdesetih također posegnulo preko oceana u potrazi za manje poznatim skladbama koje bi se mogle fino upakirati kao vlastiti proizvod. Ovoga je puta riječ o Deep Purpleu i ogavnom plagijatu zvanom Child in Time, iza kojega se, vjerovali vi to ili ne, krije pjesma Bombay Calling američkog ‘Frisco Renaissance’ sastava It’s a beautiful Day.

Ovima trima ‘kanonskim’ primjerima plagiranja se može dodati i treći, mada na letimično slušanje manje uočljiv, no Donovanova Catch the Wind je manje-više preslik Dylanove Chimes of Freedom, no izgleda da nitko od dva kultna kantautora nije time previše razbijao glavu.

Naravno, ovakvih sitnih podlosti nije manjkalo ni u nadolazećim vremenima. U narednim će redcima biti iznešene tek neke uočljivije glazbene pljačke, mada ih je bilo ‘bezbroj’.

 

Jesu li Howard Devoto i ostatak sastava Magazine svjesni da ih je pokrala jedna mizerna Crvena Jabuka?

 

Za početak, jedno pitanje štovateljima manchesterskih art punkera Magazine: jeste li uočili da je koncem osamdesetih stanoviti sarajlija Zlatko Arslanagić napisao pjesmu Ako ako, čija je gitarska dionica nakon refrena doslovno prekopirana uvodna fraza iz Shot by both Sides?

Stop!

Štovani fosil Leonard Cohen (koji nikako da se povuče i shvati da mu je vrijeme davno odbrojano) je u naponu snage, davne 1966. napisao vanvremensku baladu Famous Blue Raincoat čiji je refren desetak godina kasnije vrlo dobro poslužio britanskom kantautoru Leu Sayeru pri konstrukciji ultimativnog hita When I need You. No, priči o plavom kišnom ogrtaču tu nije kraj – čak je i veliki Roger Waters pokleknuo pred izazovom, te iskoristio poznatu melodiju kanadskog Židova u drugoj polovici predapokaliptične pjesme Four Minutes sa apokaliptičnog albuma Radio K.A.O.S. (znate ono – Goodbye, little Spy in the Sky, They say that Cameras don’t lie…). No, veliki Roger jest nešto poput Bunkerovog Sir Olivera; pokradeni lopov. Ako dobro poslušate instrumentalni pasaž u pjesmi Moje dnevne paranoje stanovitog Husa, uočiti ćete vješto implementiranu dionicu iz skladbe Pigs (three different ones) sa albuma Animals Pink Floyda.

Još jedan školski primjer sa balkanskih prostora na kojima je lopovluk utkan u gene – onaj dosadni Bajaga se nije libio u pjesmi 442… pokrasti nikog drugog do božanskog Lou Reeda, odnosno njegovu pjesmu Fly into the Sun sa albuma New Sensations! A na ukletoj zemlji krvi i meda ne kradu samo četnici već i njihovi domaći pandani, ustaše – nekoć krezubi M. P. Thompson primjerice nije naveo autorstvo sastava ABBA, odnosno megahita Super Trooper pri potpisivanju ‘svoje’ pjesme Daleko, daleko!

U prvoj se polovici proteklog desetljeća u Kanadi pojavio navodno ‘eklektički’ sastav Arcade Fire (ono ‘eklektički’ čitaj kao ‘preambiciozni i šuplji kvazi-art pastiš’). ‘Njihova’ Half Light pt. 1 jest blijeda kopija pjesme How It ends denverskog cabaret-punk benda Devotchka.

Stop! Idemo dalje.

Znamo da je Brian Eno jedno od najvećih imena u suvemenoj glazbi, čovjek koji je zacrtao nova pravila, izgradio nove pravce i postavio nove kanone. No, to nije bila prepreka jednom mizernom Interpolu da u pjesmi Say Hello to Angels doslovno precrtaju njegovu 3rd Uncle, i to, vidi vraga, bez riječi isprike.

 

Dok se Eno uživljavo u ulogu terorističkog apologeta, lopovi su mu maznuli kultnu pjesmu Third Uncle!

 

Irski se njanjavci Cranberries također ne mogu pohvaliti autorskom dosljednošću, pošto je pjesma Just my Immagination vjerni i uspjeli preslik legendarnih Smithsa, odnosno svima nam dragog evergreena The Boy with the Thorn on his Side. Prerazvikani a u biti ništavni The Decemberists su postupili slično te besramno pokrali još jednu vanvremensku i antologijsku skladbu – poslušajte samo njihovu We both go down together… pada li vam na pamet Losing my Religion? Da sam na mjestu Michaela Stipea ili Petera Bucka, ovo bih rješio častnim dvobojem. Portlanđani ionako lošije gađaju od oružju poslovično sklonih južnjaka!

Stop!

O, da, i ovo – svjedoci smo dugogodišnje medijske tiranije nekog tamo Jamesa Murphyja, onosno njegovog osrednjeg dance-punk sastava LCD Soundsystem. Ukoliko zanemarimo idiotsko ime benda (po gluposti im može parirati samo ime Arctic Monkeys), u oči se poput ledenog kristala zabada nešto sasvim očito: Drunken Girls jest najobičnija kopija pjesme White Light/White Heat Velvet Undergrounda. Pobogu, to je već drugo pljačkanje Lou Reeda na ovih pet napisanih kartica teksta!

Isprdak Flaming Lipsa zvan Mercury Rev se također nije libio podmuklih poteza. Pjesma bezazlenog imena In a funny Way je u stvari indigo kopija legendarne Just like Honey sa prvog albuma škotskih čarobnjaka, braće Reid, odnosno njihovog sastava Jesus and Mary Chain.

Stop!

Znam da bi ovako mogli do jutra, no samom ću kraju iznijeti jedan osobni utisak, uz napomenu da se većina poznavatelja glazbe koje sam kontaktirao pri slaganju ove emisije nije složila sa mojim zapažanjem. Uvodna i istoimena stvar na albumu Reel to Real Cacophony poprilčno podsjeća na skladbu Radioactivity sa istoimenog albuma Kraftwerka. No, Simple Minds su ipak sastav koji je pored glama koristio krautrock kao glavni pokretački motiv, pa se možda može i oprostiti? Recimo da je riječ o nekoj vrsti homagea a ne krađi. Neka se time pozabave muzikolozi i pravnici – ionako hibridi spomenutih kategorija smatraju kako jako dobro poznaju područje autorskih prava, mada najčešće ne vide dalje od vlastitog nosa!

Stop!

 

 b) Filmska glazba – Aki Kaurismaki

Finac Aki Kaurismaki je uz Wima Wendersa i Jima Jarmusha zasigurno prvo ime koje vam pada na pamet kad se spomene suživot autorskog filma i suvremene glazbe. Također, velika će većina automatski određene njegove filmove povezati sa helsinškim sastavom Leningrad Cowboys koji je, istini na volju, formiran upravo za potrebe uradka Leningrad Cowboys go Amerika i njegova uvjetno kazano nastavka Leningrad Cowboys meet Moses.

 

Leningrad Cowboys su unikatni primjer sastava koji je, iako formiran za potrebe filma nastavio djelovati na glazbenoj sceni!

 

No, to je tek onaj vrh ledene sante koji strši iznad morske površine. Pogledate li u dubinu, pronaći ćete pregršt manje poznatih ali vrijednih bisera!

Uvodna scena prvog dugometražnog Kaurismakijevog filma, varijacije na radnju romana Zločin i kazna F. M. Dostojevskog možda ponajbolje govori o ulozi glazbe u ostvarenjima ovog vrsnog redatelja. Dok njegov Raskoljnjikov, ovdje nazvan Antti Rahikainen (glumi ga Markku Toikka) zaključuje smjenu u klaonici čerečeći zadnje svinjske polutke te potom ispirući krv na podu vodom iz gumenog crijeva, u pozadini odjekuje čuvena Schubertova ‘Serenada’ u verziji Harrija Marstia, čovjeka koji je tih ranih osamdesetih pretendirao na mjesto finskog Nicka Cavea (Marstio će se i sam pojaviti u filmu, u cameo ulozi barskog pjevača).

Marstio nije jedini od lokalnih glazbenika čije su skladbe našle svoje mjesto u Akijevom filskom opusu. U više je navrata taj redatelj glazbeni background svojih uradaka obogaćivao skladbama čuvenog ‘finish tango’ pjevača Olavi Virte, kao i nažalost nedavno preminulog Topi Sorsakoskija i njegovih Agentsa, te brojnih drugih. No, Kaurismaki se nije zaustavio na lokalnim okvirima, te je vlastiti soundtrack popunio štovanim imenima sa međunarodne scene. Tipičan je primjer film I hired a contract Killer, u kojemu Truffautov pulen Jean-Pierre Leaud glumi razočaranog francuza na privremenom radu u Londonu. Nakon (ne)očekivanog otkaza će stupiti u vezu sa lokalnom bandom ubojica te zadnjim novcem naručiti vlastito ubojstvo. Neočekivani će ga susret sa spasonosnom djevojkom natjerati da odustane od užasnog plana, čime započinje jurnjava po derutnim ambijentima Whitechapela i Stepneyja, gdje će u jednoj zadimljenoj birtiji naletjeti na isto tako neočekivanu live izvedbu – veliki Joe Strummer je barski glazbenik koji izvodi skladbu Burning Lights.

 

Henri Boulanger (glumi ga Truffautov pulen Jean Pierre Leaud) pije za šankom, dok u dnu bara Joe Strummer izvodi skladbu Burning Lights

 

Još dalje u prošlost, i dolazimo do kultnog britanskog ‘sixties’ sastava The Renegades koji je, usput, svoju međunarodnu slavu stekao upravo nastupima u Finskoj. Lista bjelosvjetskih izvođača koji su spas od zaborava pronašli upravo u finskoj filmskoj renesansi po Kaurismakiju ni izdaleka nije zaključena – tu su i francuski tango izvođač Carlos Gardel, talijan Serge Regianni, ruski estonac Georg Ots te šveđanin Jussi Björling. Možda zbog domoljublja ili pak promocije lokalne, ostatku svijeta nepoznate finske glazbene scene, Kaurismaki je ipak prefereirao ‘domaća’ imena poput sastava Melrose i The Blazers, te kantautora kao što su Tapio Rautavaara, Annikki Tähti, Antero Jakoila ili Rauli Badding Somerjoki.

Zanimljivo je spomenuti i Kaurismakijevu parodiju na kultne Warriorse, film Calamari Union koji započinje scenom gdje u ambijentu napuštene kavane petnaestoro ljudi (od kojih se četrnaest zove Frank, a tek jedan Pekka) planiraju spasonosni bijeg iz sjevernih četvrti Helsinkija ka obećavajućoj gradskoj obali. U jednoj će sceni nekolicina Frankova te Pekka zaglaviti u birtiji gdje sastav nazvan nikako drukčije nego Some Franks izvodi kultnu Stand by Me. Usput kazano, uvodnu je scenu poznati lopov, propali videotekar i foot fetišist Q. Tarantino fino iskoristio na početku svojih Reservoir Dogsa, no to je već tema za prvi dio ove najave.

Film Čovjek bez prošlosti (The Man without a Past) će u zvjezdane visine izbaciti Kaurismakijevog novog ‘kućnog glumca’, radimiročačićolikog Markku Peltolu (koji ipak nije mogao nadmašiti vrhunskog, nažalost rano preminulog Matti Pellonpu), ali i odličnog glazbenika Maarka Havista koji sa sastavom Poutahaukat izvodi kako obrade rock evergreena, tako i vrhunske autorske skladbe.

Bilo kako bilo, Leningrad Cowboys ostaju specifičan fenomen – vjerojatno jedini sastav koji je nastavio sa djelovanjem i postigao međunarodni uspjeh unatoč činjenici da su, kako je već kazano’, utemeljeni kao fiktivna glazbena grupa za filmske potrebe.

Rekoh, Aki nije izdvojeni primjer, pošto je veliki broj ‘post novovalaca’ u pravilu dodijelio bitnu ulogu opskrnim imenima sa alternativne glazbene scene – Wenders se tu nekako logički nameće (Nick Cave and the Bad Seeds, Crime and the City Solution, Madredeus…) – no teško da je itko od njih uspio postići taj nordijski šarm hladnih dana, formalnih međuljudskih odnosa, viška alkohola te ‘bijelih noći’ za koje je već spomenuti kršćanski fanatik Dostojevski rekao da ‘ubijaju ono ljudsko u čovjeku, te potiču na razbojstva i okrutnosti’!

Aki Kaurismaki je uspio.

Stop!

 

 

11/02/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,