Ozloglašeni

– – .

Ovaj tjedan napokon puštamo Trap House IV, novu KIšu Metaka, Redmana, Who See, jednu srcu blisku stvar naših prijatelja Kukusa i još puno toga. Klikni gore na sliku za tekst o jednom od najboljih albuma u povijesti hip hopa kojeg su napravili baš ova dva momka sa slike.

Još jedan u nizu sporih tjedana za hip hop. Malo se toga događa, tu i tamo se rodi nekakav twitter beef wannabe ozbiljnih repera ( lookin ‘ at ya Wale i Meek Mill) ali to u pravilu ispadnu besmislene djetinjarije. I onda početkom tjedna događaj koji nas je sve trebao razveseliti. Gucci Mane baca svoj najnoviji dugo očekivani mixtape “Trap House IV“, kojeg smo svi željno očekivali, pogotovo ako se uzme u obzir kvaliteta njegovog prequela i enormna količina ljubavi koju redakcija radija Los Santos ima prema ovom reperu. Da stvar bude čudnija Gucci je trenutno u zatvoru i tamo će biti još neko vrijeme (drži se lave), a produktivniji je nego ikad. Bar se stječe takav dojam, tko zapravo zna što se događa u tom ljubičasto obojenom mozgu. Mixtape smo naravno poslušali i o njemu ćemo detaljno pričati uživo u eteru u samoj emisiji, a za ovu najavu ostavljam nešto malo drugačije. Napisat ću par riječi o jednom od meni najdražih albuma IKAD, Mobb Deepov “The Infamous“.

The Infamous je drugi album hip hop grupe Mobb Deep koja dolazi iz srca New Yorka iz zloglasnog Queensbridgea u Queensu koji je svijetu podario tone vrhunskih repera. Njihov prvi album “Juvenile Hell” nije bio vrlo uspješan , ni komercijalno, a ni po recepciji kritike i fanova žanra. Kao posljedica toga izdavačka kuća 4th & B’way (za koju su bili potpisani) ih je otpustila pa su kasnije prešli u Loud Records ( izdavačka kuća odgovorna za Wu-Tangov “36 Chambers”) i počeli raditi svoj novi album. Poučeni neugodnim iskustvima prvog albuma odlučili su drugi album u potpunosti sami isproducirati. The Infamous je jako tamniji i ozbiljniji od svog prethodnika s pomalo jezivim loopovima klavira, distorziranim synth zvukovima i jako rijetkim bassovima . Tekstovi Prodigya i Havoca su izrazito fokusirani na kriminal, siromaštvo i bezličnost tamne strane New Yorka. Album se često oslovljava kao remekdjelo hardcore hip hopa i ima ogroman značaj za oživljavanje hip hop scene na istočnoj obali sredinom devedesetih.

E sad kad smo riješili tu formalnost možemo krenuti s izljevom emocija. Znači ovaj album je jednostavno NEVJEROJATAN. Čak bih išao toliko daleko da kažem da je najbolji east coast album sredine devedesetih (inače zlatnog doba repa) nakon “Illmatica” i “36 Chambersa“. Sve osim dvije pjesme je producirao Havoc (ove dvije je Q-Tip) i to je po mom mišljenju najjači element ovog albuma. Produkcija JE New York, tako mračna i sirova, bez ikakvih bespotrebnih gluposti, samo bas, bubnjevi i nekakav jednostavni down-pitchani loop. Dokaz Havocove genijalnosti je činjenica da još uvijek nisu poznati svi samplovi s ovog albuma. Tek nedavno je otkriven sample najpopularnije pjesme s album “The Shook Ones Pt. II“, pjesme koja je praktički definirala zvuk New Yorka u sljedećih desetak godina. Beatovi tako dobro stvaraju atmosferu kriminalom preplavljenih New Yorških ulica i pristaju uz tekstove i imidž ove dvojice mladih repera. Gotovo svaki album koji je izašao nakon ovoga je pokušao postići nešto slično i nijedan nije došao ni blizu (možda “Ready to Die“), jedini koji se kvalitetom i stilom produkcije može usporediti s ovim je Nasov “Illmatic“. I zanimljiva je priča tih dvaju albuma zato što pričaju istu priču na isti način (čak pričaju o istim ulicama jer je i Nas iz Queensbridgea ) samo što je Nas priča iz autsajderske perspektive gdje promatra život u takvim uvjetima te ga ozbiljno kritizira i ističe probleme ali i vrline takvog sirovog mjesta, dok se Mobb Deep stavlja u ulogu zločinca. Oni se hvale svojim kriminalnim pothvatima i prepričavaju surovi život ulice kao nešto čega su oni aktivni sudionici i čime se ponose. Mislim da je upravo ovo omogućilo Nasu da napravi veću karijeru jer takvim tekstovima stvara dojam pjesnika i umjetnika koji koristi ono malo što ima na raspolaganju da kroz nekakvu ekspresiju ukaže na silne probleme društva oko sebe, dok se Mobb Deep ne zamara previše s tim, emocije koje prenose su sirovije poput paranoje i mržnje. Oni sebe ne smatraju umjetnicima (bar u to vrijeme nisu) nego samo koriste formu repa kao sredstvo da pokažu koliki su gangsteri. Baš se tako poklopilo da je način na koji su to napravili iznimno inovativan te je pomakao granice žanra.

Za “The Infamous” se može reći da je jedan od onih albuma koji su savršeno uhvatili zvuk jedne ere. Kao na primjer “The Chronic” za g-funk. Svi mladi i stari obožavatelji hip hopa moraju poslušati ovaj album da bi čuli taj surovi zvuk ulične muzike devedesetih i razumjeli stanje uma mladih crnaca u Queensbridgeu (kojeg ovaj album savršeno oslikava). Nakon što su izdali ovaj album, njih dvojica su vladala underground scenom New Yorka još godinama. Njihov sljedeći album “Hell on Earth” je po nekima čak i bolji. Što ima smisla jer su Prodigy i Havoc definitivno zreliji i kao reperi i kao producenti ali fali mu taj sirovi zvuk ulice kojeg su uveli u “The Infamousu“. Prodigy je u to vrijeme bio sigurno među top 5 najboljih repera u New Yorku, a vjerojatno i na svijetu. Ostaje samo pitanje što mu se dogodilo nakon trećeg albuma i gdje je pošlo po krivu (djeco, nemojte se drogirati, pogotovo ako ste dobri reperi). Njegov vers na stvari “Trife Life” je jedan od najbolje napisanih tekstova svih vremena. Način na koji polagano podiže napetost dok ne postane nepodnošljiva je nešto što nitko nije ponovio, a sam tekst je vrlo realan jer na kraju Prodigy i njegove kmice pobjegnu bez da su uopće vidjeli neprijatelje.

Stvar “Survival of the Fittest” ima jedan od najzaraznijih beatova svih vremena koji je kao stvoren za noćno patroliranje kvarta u autu (vjerojatno i je stvoren baš za to) te je kasnije izrastao u jedan od obaveznih battle rap beatova. “Eye for an Eye” ima dva najbolja guest versa svih vremena i jedan od top 5 Nasovih tekstova ikad. “Trife Life” ima jedan od onih sampliranih zvukova koji vam neće izlaziti iz glave danima kad ga jednom čujete, ne znam uopće što je i odakle je, ali je fenomenalno uklopljen u pjesmu. Pri kraju albuma je stvar “Shook Ones pt. II” koja ima po mnogima najbolji beat svih vremena, toliko puta remixan , sampliran, pojavio se u svemu i svačemu, ljudi koji nisu baš upoznati s repom devedesetih ga znaju iz finalne scene filma 8 Mile. Svatko tko je ikad bio ozbiljan u naumu da postane battle reper je morao repati preko ovog beata.

Meni najfascinantnija činjenica je da su Prodigy i Havoc imali samo 20 godina kad su napravili ovo remekdjelo. U svakom slučaju ovo je fenomenalan album i apsolutna obavezna lektira za sve obožavatelja repanja s istočne obale i klasik u svakom smislu te riječi. Nadmašuje ostale albume tog vremena zbog svoje vrhunske atmosfere. Beatovi i tekstovi zajedno savršeno uspostavljaju raspoloženje i pokazuju vam sliku New Yorka kakvu niste vidjeli.

11/07/2014

autor: petar

Tags: , , , , , , , , , , , , ,