KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Ordo amoris

U svoje tumačenje ordo amorisa Max Scheler uvodi nas preko pojma ethosa. Ethos je sistem faktičkih vrijednosnih procjena i prvenstvenih vrijednosti nekog individuuma, historijskog razdoblja, naroda, nacije ili bilo koje druge sociopovijesne jedinice. Fundamentalna jezgra ethosa je poredak ljubavi i mržnje. Normativno značenje poretka ljubavi i mržnje ne označava taj poredak kao ukupan pojam normi. Da je tako, on bi se mogao postaviti samo putem htijenja i ne bi se mogao spoznati. Upravo spoznaja poretka ljubavi i mržnje čini njegovo normativno značenje. Objektivno pravi poredak ljubavi i mržnje ili ordo amoris postaje normom tek kada se kao spoznat dovede u vezu s htijenjem čovjeka i kada mu se od nekog htijenja nalaže. Uz normativno, ordo amoris posjeduje i deskriptivno značenje; ono govori o strukturi osobne jezgre nekog subjekta po kojoj on moralno živi.

Uz ordo amoris, tu je i ordo moralis. Duševnost je jezgra čovjeka kao duhbića. Ona je to više negoli spoznavanje i htijenje. Iz toga slijedi kako posebno sudbine nije sadržano u događajima i radnjama koje slijede zakone kauzaliteta, nego u jedinstvu svekolikog smisla. Ljudski karakter zajedno sa zbivanjima uokolo i naunutra njega čine individualnu bitnu supripadnost. Slaganje svijeta i čovjeka pokazuje se u jednosmislenosti ishoda jednog života. Sudbina je ono što se čovjeku dešava, ono što je s onu stranu volje i nakane. Ona je ono što se, kada se desilo, moglo desiti upravo samo jednom moralnom subjektu. Način obrazovanja faktičkog poretka ljubavi nekog čovjeka je način obrazovanja po sasvim određenim pravilima postepenog funkcionaliziranja primarnih ljubavivrijednih objekata u čovjekovom ranom djetinjstvu. Način tog obrazovanja određuje ishod sadržaja čovjekove sudbine.

Sama ideja pravog ordo amorisa je strogo objektivno i o čovjeku neovisno carstvo sređenih ljubljenjadostojnosti svih stvari. Tu ideju možemo samo spoznati, a ne stvoriti i postaviti. Individualno određenje jednog duhovno singularnog ili kolektivnog subjekta nije ništa manje objektivno. Također nije nešto što možemo načiniti i postaviti, već isključivo spoznati. Ono izražava mjesto koje zauzima jedan određeni, konkretni subjekt unutar plana spasa svijeta. Individualno određenje je poziv; subjekt se može u pogledu njega prevariti i promašiti ga. Samo unutar općevaljanog određenja čovjeka uopće moraju i sva individualna određenja pronaći svoja mjesta. Individualno određenje nije subjektivno na taj način da ga samo onaj kome ono pripada može spoznati i kroz sebe ozbiljiti. Moguće je da netko drugi moje vlastito individualno određenje adekvatnije spoznaje negoli ja sama. Također, postoji mogućnost da mi netko pomaže u ozbiljenju vlastitog individualnog određenja. Sve se to odvija u formi jednog-s-drugim-življenja. Iz toga proizlazi kako ideja individualnog određenja ne isključuje uzajamnu solidarnost odgovornosti u krivnji ili zasluzi od strane moralnih subjekata, već ju u sebi uključuje. Dakle, čovjekovo individualno određenje može se i spram njegove unutarsvjetske strukture i spram njegove sudbine podudarati, a i biti u odnosu protivljenja, i to u svim stupnjevima. Scheler pravi razliku između čovjekova individualnog određenja i čovjekove sudbine. Čovjekova sudbina nije njegovo individualno određenje. Ovdje je priznavanje činjeničnog stanja same sudbine suprotstavljeno fatalizmu. Okolnosvjetska struktura i sudbina su nešto prirodno i principijelno pojmljivo, a ne nešto slučajno zbiljsko i djelatno. Sudbinu se ne može slobodno birati. Bitni su slojevi slobode i neslobode u čovjeku. Sfere izbora su ono između čega izborni akt može birati i određene su sudbinom, a ne ona njima. Ipak, čovjek se može spram sudbine odnositi osobnoslobodno. To nije tzv. slobodni izbor. Čovjek se ne može na takav način odnositi prema sudbini sam nego samo uz pomoć bića koja stoje izvan njegove sudbine i okolnosvjetske strukture. To se može činiti samo uz pomoć Boga. Individualno određenje je o sebi bezvremena vrijednosna bitnost u formi personaliteta.

Ono što prethodi spoznaji individualnog određenja je prava sebeljubav ili ljubav za vlastiti spas, načelno različita od samoljublja. Prava sebeljubav je naše duhovno oko, zbog nje sebe vidimo kao kroz samog Boga. Na sebe gledamo sasvim predmetno i sasvim kao sastavni dio cijelog univerzuma. Prava sebeljubav je uvijek nazočna, potajno djeluje na nas, uvijek upravlja i vodi, a nikada ne prinuđuje. Ona se, kao odvojeni sadržaj svijesti, ne može zamijetiti. S druge strane, samoljublje ne dospijeva do odvojene i jasne svijesti. Kroz samoljublje dovodimo sve dato, i nas same, u vezu s našim osjetilnim stanjima osjećaja.

Ljubav je tendencija ili akt koji svaku stvar pokušava voditi u smjeru njoj svojstvenog vrijednosnog savršenstva i vodi je ako se ne pojave smetnje. Podižuća i izgradbena akcija u svijetu i van preko svijeta je bit ljubavi. Čovjekova ljubav je, pri tome, samo djelomična funkcija te univerzalne i djelotvorne snage. Ljubav je pra-akt. Neko biće, a da ne prestaje biti to ograničeno biće, napušta sama sebe kako bi na nekom drugom biću učestvovalo i uzimalo učešće, pri čemu oba bića ne postaju realnim dijelovima jedno drugoga. Spoznavanje uvijek pretpostavlja pra-akt. Riječ je o napuštanju sebe kako bi se ušlo u doživljajni kontakt sa svijetom. Akt htijenja pretpostavlja ljubljenje koje ga preduhitruje jer ljubav je uvijek poziv na spoznaju i htijenje. Ordo amoris je jezgra svjetskog poretka kao Božjeg poretka, a u njemu stoji i čovjek.

Čovjekov vrijednosni svijet nije određen i ograničen čovjeku spoznatljivim stvarima i njihovim svojstvima. Čovjekov vrijednobitni svijet omeđuje i određuje za njega spoznatljivi bitak i uzdiže ga iz mora bitka. Vrijednosne kvalitete i modaliteti su ono što čovjek može zahvatiti. Čovjekova nagnuća i akti ljubavi mogu se s poretkom ranga ljubljenjadostojnosti slagati, a mogu mu i protusloviti. U potonjem slučaju riječ je o izvrtanju samog božanskog poretka svijeta. Carstvo ljubljenjadostojnosti je jedno carstvo, ali to jedinstvo ne označava završenost. Bit ljubavnog akta je u tome što on može napredovati od vrijednosti do vrijednosti. Granica nije ni u objektima koji su ljubljenjadostojni ni u biti ljubavnog akta, nego u našoj organizaciji. Ljubav se pokreće nagonskim impulsima koji se mogu zamoriti dok se ona sama nikada ne zamara. I zadovoljenje užitka i najviša osobna ljubav beskonačni su proces, u prvom slučaju zbog opadajućeg zadovoljenja, a u drugom slučaju zbog rastućeg zadovoljenja. Pozitivno-vrijednu i negativno-vrijednu neograničenost ljubavi mi doživljavamo kao potenciju. Upravo stoga postoji neograničenost težnje. Bitnobeskonačno ljubljenje za svoje zadovoljenje iziskuje beskonačno dobro. Otuda ideja Boga koji je istodobno i izvor i cilj cjeline. Stoga kada netko vjeruje da je zadobio neko apsolutno posljednje zadovoljenje svog ljubavnog poriva nailazimo na tlapnju. Scheler u njoj vidi stagnaciju čovjekova duhovno-ćudorednog razvoja, zablenutost. Zablenutost ne znači puko faktičku ograničenost nekom subjektu. Ograničenost je konačnim bićima prirodna. Ne postoji samo za Boga. Ljubljenje samo je bitnoneograničeno tako da mu ograničenost ljubavnih carstava ne nanosi nikakvu štetu. Upravo u svjesnom opažanju bezgraničnog, ali praznog polja ljubljenjadostojnosti doživljava se ta bitna neograničenost. Zablenutost postoji ondje gdje prazno polje nedostaje. U rastućem osvještavanju praznine leži razrješenje zablenutosti.

Duševnost ili srce čovjeka je raščlanjena kopija kozmosa svih mogućih ljubljenjadostojnosti, mikrokozmos svijeta vrijednosti. Srce posjeduje strogi analogon logike na svome vlastitom području te ne preuzima ništa od logike razuma. Srce nema razloge poput razuma, ono posjeduje motive i želje. Razum o razlozima srca ništa ne zna. Scheler ističe kako se osjećajima odriče svako zahvaćanje predmeta. Razlog tomu vidi u besavjesnosti i nepreciznosti s kojima se obrađuju pitanja koja nisu pristupačna razumskoj odluci. Na taj je način sve što se tiče ukusa u estetici, sve što bilo kako ima veze s vrijednosnim sudovima, sve što se tiče instinkta i savjesti okarakterizirano kao subjektivno. Također, unutar morala vlada princip slobode savjesti u kojemu Scheler vidi samo prepuštanje moralnog suda pukoj samovolji. Za razliku od toga, srednji vijek je poznavao kulturu srca kao samostalnu i od kulture razuma sasvim neovisnu stvar. Sada je cjelokupno carstvo emocionalnog života prepušteno psihologiji. Uvriježila se pretpostavka kako sav neposredni odnos spram predmeta pripada samo aktu mišljenja te kako se svaki drugi odnos spram predmeta, kao onaj putem zrenja, težnje, ćućenja ili ljubljenja-mrženja, uspostavlja posredstvom akta mišljenja. Suprotno tomu, Scheler tvrdi kako faktički živimo s cijelom puninom našeg duha, u svemu polučujemo iskustva, pa tako i u ne-logičkim aktnim vrstama. Takva iskustva nemaju ništa zajedničko s čistim mišljenjem. To ne znači da poredak srca sadrži raspored svih faktičkih dobara i zala. Razlikujemo slučajne, varijabilne i bitnosne, konstantne zakonomjernosti odstupnjevanosti ranga i pretpostavljanja. Postoje najrazličitije kombinacije bitnosnih, konstantnih kvaliteta. Upravo zbog tih kombinacija ono bitnosno i konstantno može se mijenjati od subjekta do subjekta i od vremena do vremena. U tome Scheler vidi “čudo našega svijeta”, zbog toga ne spoznajemo ustrojstvo samo zbiljskog svijeta, već i ustrojstvo svakog mogućeg svijeta.

Ideju duha pronalazimo na doživljajima psihofizičkog životnog jedinstva čovjek. Duh u samom sebi ne sadrži ništa od ograničenja ljudske organizacije. Na faktičkim stvarima-dobrima pronalazimo odnose vrijednosnog ranga, neovisne o posebnosti tih stvari-dobara, o materijalu iz kojega su napravljene, o kauzalnim zakonima. Bitno je područje bitka i vrijednosti predmeta, odnosno ljestvica ljubljenjadostojnosti. Svaki predmet nije slučajan po svojoj biti te zauzima sasvim određeno, jednovrsno mjesto. Tom mjestu odgovara sasvim određena nijansa duševnosti. Bitno je pogoditi mjesto jer tek tada ljubimo pravilno; u slučaju da nije tako, nailazimo na nepravilnu ljubav jer su mjesta zamijenjena. Posljedica nepravilne ljubavi je mržnja, akt protivan ljubavi. Ljubavi i mržnji zajednička je zainteresiranost za predmet. Bez ljubavi mržnja nema smisla, jer je svaki akt mržnje fundiran kroz akt ljubavi. To nipošto ne znači da je mržnja preokrenuta ljubav, odnosno da smo sve što sada mrzimo prije morali voljeti. Mržnja proizlazi iz ljubavi, ali na drugačiji način. Mržnja spram bilo čega proizlazi iz ljubavi koju osjećamo za nešto drugo, mržnja je osjećaj koji počiva na razočaranju jer se u duhu nosilo drugačije vrijednosti.

Scheler poriče i metafizički optimizam i metafizički pesimizam. I nevrijednosni nastroji su pozitivni, to nije slučaj samo s vrijednosnim nastrojima. Nevrijednosni nastroji nisu samo nedostatak vrijednosnih nastroja, a vrijednosni nastroji ne počivaju samo na izostanku nevrijednosnih nastroja. Ljubav i mržnja upravljaju osjećajnim, vrijednosnoslijepim i nevrijednosnointencionalnim stanjima. Osjećajna stanja nisu neposredno i direktno ovisna o predodžbama i njihovim predmetima. Ona govore o odnosu između vrijednosnih i nevrijednih kvaliteta u aktima ljubavi i mržnje i ozbiljenja tih vrijednosti putem teženja. Nismo sretni zbog zadovoljenja ili tijekom zadovoljavanja neke žudnje ili gnušanja, nego samo zbog ili pri tom zadovoljenju. Zadovoljenje težnje za nečim što se mrzi može biti povezano i s najjačim neraspoloženjem ili žalošću. Isto tako, nezadovoljenje neke težnje može rezultirati radošću ako se težilo nečemu što nam je bilo mrsko. Osjećajna stanja naznake su disharmonije ili harmonije našeg svijeta ljubavi i mržnje s tijekom i uspjesima naših žudnji i voljnih akata. Ljubav i mržnja ne mogu se svesti na proticanje osjećajnih stanja spram predočenih i mišljenih objekata. Za osjećajna stanja nisu bitni predmeti. Bitno je na koji način tim predmetima pristupa čovjek, stremi li tim sadržajima ili ih se gnuša, te kako to stremljenje ili gnušanje harmonira ili disharmonira s čovjekovim smjerom ljubavi i mržnje. Nema osjećajnih stanja izazvanih direktno od objekata. Riječ je o odnosu uvjetovanosti. Rezultat takvog odnosa je mnogoobličnost osjećajnih stanja pod istim okolnostima i uvjetima kod različitih individua, naroda i rasa.

 

Helena Šantić

 

autor: el5egundo, 07/12/2012

, , ,

Vezane objave

Arhiva

The Beatles – Bijeli album / Revisited

0:00–0:00 Nedjelja 20.1.2019.

The Beatles. Bijeli album. Dvostruki. 50 godina kasnije.   I tako, vraćamo se u 68′.. Prošlo je 50 godina od…

Neobjašnjivi zvuci iz morskih dubina

30/04/2013.

Neistražena morska prostranstva (i dubine) kriju pregršt tajni, a čudni zvukovi registrirani posljednjih desetljeća su tek dio velike slagalice koju će čovječanstvo dovršavati još godinama, a možda i stoljećima…

O književnom kanonu

22/11/2012.

Pitanjem književnog kanona na zanimljiv se način pozabavila Gordana Slabinac u svojoj knjizi Sugovor s literarnim đavlom: eseji o čitateljskoj nesanici.

Brojevne radio postaje i projekt Conet

31/03/2019.

“Numbers Stations”, odnosno brojevne postaje predstavljaju misterij još od početka hladnoratovske polarizacije. Iako su načelno prihvaćene kao suptilno oruđe za prenošenje kodiranih poruka u obavještajnom miljeu, njihova istinska narav još nije razjašnjena. Jedan od malih ali hrabrih koraka u pokušaju skidanja tamnog vela s te priče jest i Conet Project, višestruka zbirka ovakvih poruka na CD medijima koju je 1997. objavio britanski DX-er i radio amater Akin Fernandez (odnosno Azte.co), široj javnosti poznat i kao prvi europski zagovaratelj virtualne valute bitcoin.

Tjedna rotacija

Arhiva

DUKES OF CHUTNEY / Hazel

WORKING WEEK / Working Nights (1985)

JW FRANCIS / New York

ILLES BALEARS / India Street Radio

ELLIOTT SMITH / Live at Black Cat (17/4/1998.)

ŠUMSKI / baba spava (2000)