Omoti albuma iz alternativnog svemira!

Nudimo Vam ovom prilikom uvid u naslovnice nekih nikad realiziranih albuma… ili je to tek samo nečija igra, dok ti albumi duhovi žive svoj život u alternativnom svemiru?

‘Što bi bilo kad bi bilo’… eh, kad je riječ o omotima albuma, ova fraza dobija sasvim novo značenje, jer, mnoga su već gotova grafička rješenja odbacivana, ili su u drugom slučaju sastavi prestajali sa započetim radom na određenom projektu. Nudimo Vam stoga uvid u naslovnice nekih nikad realiziranih albuma… ili je to tek samo nečija igra, dok ti albumi duhovi žive svoj život u alternativnom svemiru?

Jeste li se ikad zapitali kako bi izgledao omot nekog vama dragog albuma da su, primjerice, grafički dizajneri posegli za drugim rješenjem, ili da je njihov prijedlog covera odbijen od strane sastava? Znate li da su za neke planirane, ali nikad realizirane albume grafička rješenja već bila realizirana, no ovako su zajedno s pripadnim glazbenim projektom pala u vode zaborava?

Takve stvari su se događale, a i dan danas se događaju, češće no što mislite. Stoga Vam donosimo mali uvid u neka od tih odbačenih rješenja, odnosno u vizualizaciju omota albuma od kojih su njihovi tvorci iz tko zna kojeg razloga odustali.

Većina je priloženog materijala preuzeta s portala Ear Candy Mag, no dijelom i iz drugih dostupnih izvora.

whoTakva je sudbina snašla i ovaj pomalo mračan omot nikad objavljenog uradka Rock is dead…Long live Rock sastava The Who iz 1972. Srećom, dio je materijala sačuvan, te naknadno iskorišten na jednom od boljih albuma sastava, Quadrophonia (1973.)

smileMože se s pravom reći da je album Smile Beach Boysa od početka pratila zla sudbina. Težnja Briana Wilsona za savršenstvom je konstantno odgađala njegovo objavljivanje, a snimanje su usporavali i čudni događaji u studiju, poput traka razbacanih tijekom noći, pa i misterioznog požara koji je uništio dio snimljenog materijala (iza ovih je ekscesa najvjerojatnije stajao tada već neuračunljivi Brian Wilson). Kompanija Brother/Reprise je urgirala, tako da je album pod nazivom Smiley Smile promptno objavljen u solidnom, no za Wilsona i dalje rudimentarnom obliku, kojeg je trebalo dodatno usavršavati (Wilson je taj posao završio 2003., te izdao ‘kompletirani’ Smile pod svojim imenom).

Wilsonova upornost da objavljeni materijal sa ‘smile’ sessiona ne smije nositi naziv Smile je dovela do kompromisa, odnosno izbora naziva Smiley Smile, Stoga je kompanija već dovršeni cover albuma morala zamjeniti onim psihodeličnim cvjetno/lisnatim ornamentima!

beatlesO albumu Liverpool Childhood, konceptualnom djelu od kojeg su Beatlesi odustali u zadnji tren kako bi se posvetili radu na Sgt.Pepperu, (na kojemu su navodno primjenili neke od ideja nastalih tijekom snimanja demo verzija sklabi za Liverpool Childhood), ne zna se mnogo. Dizajneru Peteru Blakeu je svejedno isplaćen honorar za nikad realiziran album, te mu je ponuđen složeni posao glavnog dizajnera omota albuma Sgt. Pepper’s Lonely Heart Club Band.

ledOvaj singl Led Zeppelina, s skladbama Friends i Four Sticks se trebao pojaviti nakon uspjeha albuma Led Zeppelin IV (s kojim dijeli i grafičku sličnost). Zašto pak nije – ne samo Friends/Four Sticks, već i još par singlova koji bi trebali sasdržavati nove skladbe i pojedine uspješnice s ‘Četvorke’, tzv. Indian Sessions – to ipak treba pitati Jimmyja Pagea!

wallIako je od početka bilo jasno da je za vizualno definiranje The Walla, albuma Pink Floyda objavljenog koncem 1979. lider Roger Waters odabrao animatora Gerarda Scarfea, dugogodišnji se suradnik na omotima Storm Thorgerson nikako nije mogao pomiriti s sudbinom, odnosno odbacivanjem, te je na svoju ruku dizajnirao vlastitu verziju, zadržavši sve bitne elemente koje je Roger zahtjevao od njegovog sretnijeg konkurenta Scarfea. U konačnici je Stormov omot ispao znatno realističniji i topliji, i vjerojatno bi predstavljao bolji background za tugaljivu priču o nesretnom odrastanju i izolaciji kako nametnutoj od svijeta, tako i izabranoj svojom voljom.

Stormovo se rješenje sastojalo od preklopnog omota s procjepima u zidu na vanjskim stranama, kroz koje su se nazirali unutarnji rukavci (vidi sliku!). Rukavac s prvom od dvije ploče dvostrukog albuma nije bilo moguće izvući bez da se pritom ne pokida naljepnica s ispisom imena benda  i naziva ostvarenja, namjerno locirana kako bi spojila vanjski omot koji sadrži ‘rupu’ u zidu, i interni rukavac ispod njega.

joyU vrijeme završavanja Closera, članovi Joy Divisiona su, unatoč Ianovu stanju definitnvo odlučili snimiti treći album po povratku s nikad realizirane američke turneje. Dizajn je povjeren, očekivano, Peteru Savilleu, ‘kućnom’ grafičaru Factory Recordsa koji je uostalom zaslužan i za antologijske omote The Unknown Pleasures i Closera. Kako je vidljivo sa slike, Saville je nikad objavljeni uradak Ceremony oblikovao u tradiciji talijanskih futurista, dajući mu dodatni šarm i malu, no primjetnu dozu provokativnosti.

Što dakle kažete na ova izvrsna rješenja koja nažalost nikad nisu ugledala danje svjetlo? Pa, za početak ću Vam dokazati da svi ti savršeni omoti nisu ništa drugo do duhovi, sablasti, nerođena djeca; dakle nešto što možda ne postoji u našem, ali zato vjerojatno egzistira u nekom paralelnom, alternativnom svemiru.

Ukoliko ste detaljnije upoznati s poviješću i djelovanjem bilo kojeg od navedenih sastava, shvatili ste da ovi fantomski albumi i nepostojeći nerealizirani omoti uistinu nisu dijelom ovog svijeta, niti su ikad uistinu bili razmatrani. Iza ove uspjele varke koju smo Vam servirali stoji Jonathan ‘Jon’ Hunt, grafički dizajner širim masama poznat kao autor i webmaster Smile Shopa, koncem 2005. ugašene internetske stranice Beach Boysa. Čovjek si je dao malo prostora i skicirao jednu paralelnu granu zbivanja, onu u kojoj je zaslugom kolapsa valne funkcije glazbena povijest otišla u sasvim drugom pravcu. Uostalom, čuli ste za Everettovu teoriju ‘mnogo svjetova’? Niste? Nema veze, bitan je samo ovaj jedan.

Dakle, kako bi izgledao svijet u kojem Beatlesi nikad nisu snimili Sgt. Peppera; svijet u kojemu je na radost fanova Wilson na vrijeme završio Smile (i bio zadovoljan rezultatom); svijet u kojemu Ian Curtis nije stegao kobnu omču, već je po odrađenoj američkoj turneji koncem 1980. s Hookom, Morrisom i Albrechtom započeo rad na albumu Ceremony; svijet u kojemu dizajn The Walla nije onako Scarfeovski kićeno animiran, većThorgersonovki nadrealan; svijet… Odgovore na ta pitanja prepuštamo Vama.

Ipak, nije sve varka! U određenim su situacijama – navodimo jedan slučaj koji, dakle, nije Huntova varijacija na temu – pojedini sastavi jednostavno bili prinuđeni žurno promjeniti omot. Katkad je to bilo pitanje dana, pa i opstanka, kao što se dogodilo američkom hip-hop dvojcu Coup u vezi albuma Party Music. Album je izvorno trebao biti objavljen sredinom rujna 2001., no poznati su nemili događaji prolongirali njegovu pojavu u prodavaonicama do studenog iste godine.

Zanima Vas zašto? Pa, pogledajte sliku izvorne, te one prerađene naslovnice albuma!

Party Music Album The Coup-before-afterNe, ovo stvarno nije moglo proći, a i koincidencija je prevelika. Dobro još da zbog ovoga nisu završili u Guantanamu!

01/12/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,