KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Nick Cave – Live at Royal Albert Hall (2015.)

Još uvijek ne znamo koliko rupa treba da bi se napunio Royal Albert Hall. No, da ga publika ispuni do kraja, često je potrebna tek jedna umišljena budala!

 

The-Royal-Albert-HallPogledajte dobro: zgrada koja se nalazi na slici iznad naziva se Royal Albert Hall, a sagrađena je još davne 1871. Iako u prvom redu glazbene namjene, također se koristila i koristi i u druge svrhe, poput humanitarnih priredbi, pa čak i održavanja teniskih mečeva.

U više je navrata izvanredno akustičan prostor Royal Albert Halla ugostio i one glazbenike čije se stvaralaštvo može nominalno podcrtati kao rock, unatoč opširnosti tog pojma. Primjerice, u Royal Albert Hallu svirali su The Nice (jednom i nikad više 1967. – tijekom izvođenja skladbe America Keith Emerson zapalio je zastavu Sjedinjenih Država), Jimi Hendrix, Eric Clapton, Elton John, The Beatles, Led Zeppelin, The Who, Yes, Genesis, David Gilmour, Muse… Eto, na načetu listu velikih imena konačno se uvrstio i Nick Cave, čudnovati kantautor koji već dva desetljeća pokušava pobjeći od vlastitih mračnih korijena, a to izvodi na neprincipijelan način, uz slabe rezultate. Istina, još je 2008. objavljen jedan koncertni album iz tog prostora, no bilježio je snimke iz nekih boljih vremena (1997.). Kad ti ne ide, izbaci svako malo neki live album, može i iz prošlosti, zar ne?

Prisjetimo se, timski rad okosnica je Caveovog djelovanja još od sredine sedamdesetih kada je uz Micka Harveyja, Rowlanda S. Howarda te još neke nastupao pod imenom The Boys Next Door. Slična je postava karakterizirala i iduću glazbenu inkarnaciju, sastav The Birthday Party, koji se razilazi koncem 1982., a Cave i Harvey zajedno s nekim novopridošlim genijima poput Blixe Bargelda i Barryja Adamsona utemeljuju projekt Nick Cave & The Bad Seeds. Izdvajanje Nickova imena možda ga pretvara u stožernu os, no nipošto u glavnog i jedinog kreativca. Timski rad tada je još uvijek bio ona nedodirljiva stavka, a tako je uostalom i trebalo biti. O tome najbolje govore skladbe i albumi nastali tijekom prvih 15 godina djelovanja The Bad Seedsa – unatoč prolascima brojnih poznatih imena kroz sastav (Kid Kongo Powers, Hugo Race, James Johnston…), kvalitet je ostajao na razini, a suradnici su (u prvom redu Blixa Bargeld i Mick Harvey) Caveove skice svojom aranžerskom, izvođačkom i producentskom tehnikom dovodili do savršenstva.

...to su bili The Bad Seeds! …to su bili The Bad Seeds!

No, Cave je vremenom obolio od svojeglavosti i narcizma. Nakon albuma Murder Ballads (1996.), skreće u Cohenovske vode, pretvarajući se sve više u slabo uobličenu karikaturu svojeg uzora, a nekako istovremeno u bend dolaze Warren Elliss i Jim Sclavunos. Starolinijaši pomalo shvaćaju kako u takvom novom omjeru snaga više nemaju što tražiti, pa će nakon mlake, da ne kažemo katastrofalne Nocturame (2003.), The Bad Seedse napustiti Blixa Bargeld, a koju godinu potom i ključni suradnik još od tinejdžerskih dana, Mick Harvey.

Samouvjerenom Caveu, kojemu transformacija u patuljastog klona velikog pjesnika i kantautora iz Montreala očito nije bila dovoljna pouka, nastavlja s forsiranjem svojeg ‘ja’, stvarajući tako zadnjih godina tek blijede kopije nekadašnjih vrhunskih albuma (Dig, Lazarus, Dig!!! iz 2008. te Push the Sky Away iz 2013.). Da ne zaboravimo, u međuvremenu je doživio i tu čast da mu skladba O Children (dvostruki album Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus, 2004.) bude uvrštena u serijal filmova o Harryju Potteru. Valjda je to san svakog ozbiljnog singera/songwritera.

Godine 2015. Cave se suočava s vlastitom ostavštinom te u velebnom ambijentu Royal Albert Halla održava također ‘velebni’ nastup, nekih dva i pol sata glazbe koja, ruku na srce, istinski predstavlja pouzdan presjek karijere The Bad Seedsa.

Ali! Spomenuli smo sastav The Bad Seeds? Zasigurno je ovaj koncertni zapis odrađen sa Sclavunosom, Ellissom, Caseyjem te ostatkom benda, no omot albuma kazuje tek jedno: Nick Cave: Live at the Royal Albert Hall. Greška u tisku ili možda još jedan suludi potez kantautora koji je umislio da je Bog? Ne trebate imati bog zna kakav IQ kako bi zaključili da je riječ o ovom drugom. I dok se još prije deset godina samodopadne ‘nove uzdanice’ u vidu Ellissa i Sclavunosa pitaju hoće li ih za koji mjesec zadesiti sudbina Blixe i Harveyja, Cave još jednom briljira u vlastitom psihoelektrografskom snu o letu u svemir. Milijunima godina nakon što je Bog na svoju sliku kreirao čovjeka, u prilici smo pratiti bezobraznu preobrazbu majmuna u nešto više (Bog nikako ne može biti).

Što reći o uvrštenim skladbama? Već smo kompenzirali pravilnost izabranog uzorka pjesama, čak i ako vaga malo preteže na stranu ovih novijih pseudobaroknih žalopojki. Ipak, tu su dragulji poput From Her to Eternity, Stranger Than Kindness, Up Jumped the Devil, Tupelo, Jack the Ripper ili pak Avalanche koja otvara nastupni album The Bad Seedsa i tako samo potvrđuje Caveovu opsjedutost Cohenom. Nažalost, sve te skladbe unatoč zadržanoj internoj strukturi bilježe znatan pad izvođačke energije te onog antologijskog ‘mraka’ koji se mogao napipati čak u dnevnom blještavilu pri preslušavanju izvornih verzija albuma From Her to Eternity, The Firstborn Is Dead, Your Funeral… My Trial… Godine nisu nikakvo opravdanje jer, kad želi, Cave može podići tonus i atmosferu do crnog usijanja – prisjetite se uostalom side-projecta Grinderman na kojemu je Cave također lutao stranputicama uvjeravajući sebe i suradnike kako čini pravu stvar. Ovdje je u pitanju tek banalno ispuhivanje te samim tim i obezvrjeđivanje vlastitog materijala, što bi po nekim moralnim zakonima trebalo biti neoprostivo. Drugim riječima: “Draga djeco, ovako bi to zvučalo da nije bilo one dvojice dosadnjakovića, Micka i Blixe.” Ako je i od Nicka Cavea, jadno je!

Poslušate li nešto pomnije ove koncertne izvedbe, shvatit ćete kako je isključivanje The Bad Seedsa s naslovnice tek dio suludog plana. Cave očigledno više ne želi ničiju pomoć već planira nastaviti sam, ne shvaćajući kako ga upravo ovisnost o timskom radu spriječava da postane veličina dostojna jednog Neila Younga, Boba Dylana te na koncu i obožavanog Leonarda Cohena. No, to je njegov problem. Točnije, njegov i onih koji ga i dalje mazohistički slušaju, tražeći skrivene poruke i natruhe nekadašnjeg mraka u stupidnim ljubavnim stihovima popraćenim razlomljenim akordima gazdinog nikad korektno uštimanog klavira, uz tek tu i tamo nekakav jedva primjetan doprinos ostatka kolektiva, ako se to više uopće može tako zvati.

Sažeto, ovaj je koncertni album nadgrobna ploča nad više od trideset godina dugačkom karijerom The Bad Seedsa, no velikog gurua očito boli neka stvar po tom pitanju. On će i dalje provoditi tjedne u mirnom ozračju Brightona, vikendom će se šepuriti po Portobello Roadu, a zatim smišljati nove neslušljive nepodopštine. Možda je sazrelo vrijeme da Ujedinjeno Kraljevstvo još jednom promisli o deportaciji ‘nepoćudnih’ u Australiju? Samo, ovaj put to ne bi bilo bolno i tragično putovanje u nepoznato već najobičniji povratak kući, među koale, eukaliptuse i klokane, odreda prijatelje iz ranog djetinjstva.

Izgleda kako je taj dvodesetljetni put duhovne transformacije iz ‘princa tame’ u anglosaksonskog Arsena Dedića već zacrtan i tu se više nema što reći… Nažalost.

Jednom se veliki John Lennon zapitao koliko rupa treba da se popuni Royal Albert Hall. Istina, rupe nisu tema ovog teksta, no odgovor na takvo pitanje sam se po sebi nameće.

Pitanje: Koliko budala treba da se popuni Royal Albert Hall?

Odgovor: Dovoljan je i jedan takve vrste!

 

Cover

Nick Cave: Live at the Royal Albert Hall (03/05/2015)

01 Water’s Edge     
02 The Weeping Song     
03 Red Right Hand     
04 Brompton Oratory     
05 Higgs Boson Blues     
06 Mermaids     
07 The Ship Song     
08 From Her To Eternity     
09 Stranger Than Kindness     
10 Love Letter     
11 Into My Arms     
12 West Country Girl     
13 Tupelo     
14 Black Hair     
15 The Mercy Seat     
16 Jubilee Street     
17 Avalanche     
18 And No More Shall We Part     
19 Breathless     
20 Jack The Ripper
21 Up Jumped The Devil     
22 The Lyre Of Orpheus     
23 Push The Sky Away

NAPOMENA: ovaj album ima svog zlog brata blizanca, snimljenog dan ranije, 02. svibnja u londonskom Hammersmith Appolou!

autor: Vjeran Stojanac, 19/06/2015

,

Vezane objave

Arhiva

Lee Hazlewood / Najbolji albumi 2013. – Mick Harvey i Crime & the City Solution

20/12/2013.

Današnje izdanje emisije eXit pruža uvid u stvaralaštvo genijalnog no poprilično zanemarenog kantautora Lee hazlewooda, a u nastavku možete u cijelosti preslušati dva prva mjesta godišnje ljestvice po izboru urednika emisije – album ‘FOUR (Acts of Love’ Micka Harveyja, te ‘American Twilight’ nakon dvadeset godina reinkarniranih internacionalaca Crime & the City Solution!

Odlazak: Keith Emerson (1944. – 2016.)

18/03/2016.

Ono što odlazak Keitha Emersona ne uklapa u već poslovičnu ‘crnu bilancu’ koju nam je ponudila aktualna 2016. jest način na koji je napustio ovaj svijet. Uradio je to po vlastitom izboru, suočen s mogućnošću življenja bez onoga što je u njegovu slučaju predstavljalo smisao – briljirati na sceni, spajajući zapanjujuću energičnost i urođenu genijalnost. Ukratko, živio je za svoju glazbu, za ono što je danas već ostavština za budućnost; jedan monumentalni opus koji se tek nominalno i kronološki može svrstati pod već ishabani pojam ‘rock’. Jer, često se u desetak sekundi Emersonovog stvaralaštva moglo naći više harmonija, struktura i vizija no što ih sadrže cjelokupni uradci brojnih rock te posebice punk sastava!

David Gilmour Live in L.A., 3rd Night (2016.)

09/09/2016.

Dana 12. rujna 2015., David Gilmour je koncertom u pulskoj areni otvorio turneju povodom promocije albuma Rattle That Lock. Ovih se dana obilježava godišnjica tog iznimnog događaja, pa će i ovotjedno izdanje emisije eXit biti u tom znaku. Konkretno, možete u cijelosti poslušati snimku Davidovog nastupa održanog u Forumu u losanđeleskom Inglewoodu, 27. ožujka 2016!

The Byrds

06/03/2015.

The Byrds su jedno od onih imena koje će rijetko biti spomenuto u okviru utjecajne plejade ključnih sastava šezdesetih, poput Beatlesa, Kinksa, Velvet Undergrounda ili The Doorsa. No, trag koji su ovi pioniri psihodeličnog popa, space rocka, te country rocka ostavili na globalnoj glazbenoj sceni je toliko dubok i nemjerljiv da je praktički neizbrisiv, te definitivno nadmašuje prethodno spomenuta, razvikana imena! Uostalom, taj je upliv i danas jasno uočljiv!

Tjedna rotacija

Arhiva

ROMARE / Home

DEMON FUZZ / Afreaka! (1970)

FUTURE ISLANDS / For Sure

Too Slow To Disco

JORGE BEN / à l’Olympia (1975)

PARNEPAR / Dobar dan, izvolite