Nebraska Story: Simon Joyner & Conor Oberst

20:00–23:00 – 4.3.2017.

Sometimes you wake up in the dark,
silver skies and golden needles,
pale lights and the cold cold milk.

Nebraska je smještena zamalo u samom geografskom središtu Sjedinjenih Država. Preciznije, njezina južna granica leži svega nekoliko kilometara od Lebanona u Kansasu, gradića kojemu zasluženo pripada titula Srca Amerike. No, unatoč takvu položaju, ova je savezna država od svojega utemeljenja u formi teritorija (Nebraska Teritory) 30. svibnja 1854., kada je američki Kongres konačno dodatno podijelio dotad poprilično veliko područje koje je prethodno uključivalo i Kansas te dijelove obaju Dakota, Colorada, Wyominga i Montane, svojevrsna zabit. Do željene državnosti, teritorij će pričekati kraj Građanskog rata, te će se Nebraska u formi 37. federalne jedinice pojaviti relativno kasno, tek 1. ožujka 1867.

Nakon povlačenja granica, Nebraska, koja svoj naziv duguje frazi Ni Brasge (široka voda, u jeziku Otoe Indijanaca) se svodi na dvjestotinjak tisuća kvadratnih kilometara prostora koji je dobrim dijelom, po starom američkom običaju, omeđen granicama formiranim po crtama pružanja pripadnih meridijana i paralela, mada ne u toliko ekstremnom rektangularnom obliku kakvog nude Colorado i Wyoming. Dva ključna urbana središta, glavni grad Lincoln te nešto veća Omaha, praktički leže na samom istoku, ovo potonje na rijeci Missouri koja opet predstavlja razdjelnicu između pitomih istočnih krajeva i velikih ravnica Srednjeg zapada. Uistinu, nekih stotinjak kilometara od ‘frontiera’, teren se polako ali sigurno uobličuje u beskrajne blago brežuljkaste visoravni prekrivene ogromnim travnjacima te povremeno nasadima kukuruza i žita; a pravi je raj za tornada! Duljinom čitave države protječe rijeka Platte koja se spušta s početnih obronaka Stijenjaka u Coloradu i Wyomingu, a nekoć je predstavljala liniju razdvajanja između neukroćenih Dakota i poprilično pitomih Crow Indijanaca. Danas su Indijanci tek sinonim za zaboravljenu prošlost, koji još živi u nazivima gradića kao što je primjerice Ogallala, provincijska vukojebina u kojoj se junaci Keroaucovog romana On the Road zaustavljaju na putu ka Denveru.

Nebraska, kako je vidi jedan građanin države New Jersey

Nebraska, kako je vidi jedan građanin države New Jersey

Dobar dio teritorija sjeverno od Platte zauzima neplodno područje Sand Hillsa koje obiluje erozivnim strukturama što na sjeveru, prema Južnoj Dakoti prelaze u odbojne i teško prohodljive badlandse – ako ne još jedan toponim, onda barem geoformaciju opjevanu od strane spominjanog velikana iz New Jerseyja. Tu je smješten i Chimrock, odnosno Chimney Rock, čiji je stršeći ‘jarbol’ ostatak tvrđe vuklanske magme – okolni slojevi su vremenom erodirali, a svojim je smještajem i specifičnim oblikom sredinom devetnaestog stoljeća služio kao putokaz doseljenicima koji su prodirali ka Zapadu putem tri čuvene staze (California Trail, Mormon Trail i Oregon Trail). Zbog činjenice da je riječ o najviše uzvišenoj točki miljama uokolo, visina ovog prirodnog gromobrana je vremenom reducirana, ni manje ni više nego posljedicama učestalih udara munja, pa se danas uzdiže 93 metra nad prerijom. Ukoliko vam izgleda malo, to je još uvijek više od kilometra iznad razine mora. Bio bi to kratki opis Nebraske, nesuđenog srca Amerike.

No, unatoč zamalo savršenom središnjem položaju u USA okviru, Nebraska nipošto nije njezino glazbeno središte. Taj primat odnose države, odnosno gradovi smješteni na samom perimetru države; konkretno New York, NY,  Boston, MA,  Los Angeles i San Francisco, CA, i Seattle, WA te brojne ‘oaze’ u unutrašnjosti: od legendarnog Nashvillea, TN, preko Louisvillea, KY, Denvera, CO i Tucsona, AZ, pa do Detroita, MI,  Chicaga, IL, i većeg broja gradova u Texasu. Razlozi za ovakvu nesrazmjernu raspodjelu mogu biti brojni; od nepostojanja većih urbanih središta, neprekidne fluktuacije stanovništva, relativno rijetke nastanjenosti, pa do same slučajnosti. Štoviše, suvremena je popularna kultura obilježena upečatljivim paradoksom po kojemu Nebraska postaje poznata tek u funkciji naziva albuma jednog istinskog genija koji pak dolazi iz New Jerseyja. Bilo kako bilo, tek se početkom novog milenija počinju nazirati obrisi scene u Omahi, što opet može poslužiti kao sinegdoha za čitavu Nebrasku. Najveće zasluge za propagiranje lokalne scene indirektno snosi kantautor Conor Oberst, točnije njegove izjave o nemjerljivim zaslugama poluanonimnog kantautora zvanog Simon Joyner.

Tko je ta mistična osoba, tako dobro znana lideru ne baš anonimnih Bright Eyesa, ali ne i razvikanim poznavateljima suvremene američke, pa i svjetske glazbe?

Simon Joyner

Simon Joyner

Iako su oba roditelja podrijetlom iz Alabame, Simon Joyner je rođen 1971. u Louisiani, odnosno New Orleansu, gdje je njegov otac, vojni časnik u to vrijeme bio zaposlen. Priroda očeva posla podrazumijevala je česta seljenja, tako da se u dobi kada je Simon imao otprilike pet godina – negdje taman pred početak obveznog školovanja – obitelj konačno nastanjuje u Omahi, Nebraska. Trenutak je bio više nego dobro tempiran, što će se posebice odraziti na Simonovom čistom midwest akcentu, skoro pa bez ikakvih tragova ruralne južnjaštine propalih Faulknerovih ‘plemića’ i nadirućih beskrupuloznih Snopesa. Ipak, igrom sudbine Simon će i dalje posjećivati taj nesretni ‘jug’, mada to neće ostaviti nikakvog dubljeg traga, barem kako se može uočiti na prvi pogled. Svejedno, elementi nečega nazvanog southern gothic u njegovu će stvaralaštvu itekako biti prisutni.

Kao srednjoškolac (to bi bilo najbliže američkom terminu high school), Simon se počinje zanimati za očevu ne baš siromašnu zbirku gramofonskih ploča, te kreće sa samoukim učenjem sviranja gitare. Očekivano, Bob Dylan i Neil Young bili su prvi kantautori koje je mlađahni Joyner otkrio, no tek je preslušavanje nastupnog albuma Velvet Undergrounda rezultiralo burom oduševljenja. Tijekom te nestabilne, teenagerske faze u kojoj se, uostalom, i formiraju doživotni glazbeni afiniteti, Simon će iz očeve riznice izvući još nekoliko imena; a kako sam navodi (sve to bilježi i intervju uslužen portalu znakovita naziva We are all Portals), bili su to Lou Reed, Minutemen, Tim Buckley, Townes Van Zandt, Leonard Cohen, This Kind of Punishment, Nick Drake, Gram Parsons, Nico, Woody Guthrie, Tall Dwarfs, John Cale, Phil Ochs, Michael Hurley, Rocky Ericson, Gene Clark, Alex Chilton, Hank Williams, Lee Hazelwood, Ray Davies. Ovakva šarena ergela u kojoj uz oca svih protestnih pjevača i njegove drske sljednike poput Phila Ochsa i Boba Dylana skakuću i bjelosvjetske kantautorske veličine drugog naraštaja (Parsons, Van Zandt, Buckley, Cohen, Drake), a kroz ogradu nadiru i naizgled neuklopljiva imena kao što su prvi glazbeni nihilist Hank Williams, rudimentarni post pop punkeri Tall Dwarfs, neponovljivi Minutemeni ili pak novozelandski wannabe Joy Division projekt This Kind of Punishment, ukazuje na eklektični zvučni tsunami s kojim je mladi Joyner bio suočen u vrijeme kada je tek počeo stvarati ono što će kroz koju godinu postati njegovim stilom. Kao i većina ostalih autora koji se pomalo nepravedno kategoriziraju u Lo-Fi registratoru, i Joyner je svoju karijeru započeo snimajući kasete u vlastitoj nakladi i ograničenom broju. Zanimljivo je spomenuti kako će s tom praksom nastaviti i kasnije, kada izađe iz sivila anonimnosti, pošto će pored standardnih albuma objavljivati i brojne poluslužbene kompilacije, koncertne zapise i slična nekonvencionalna izdanja. Štoviše, jedan od najviših dosega njegovog poetskog izričaja, skladba Joy Division, neće se naći na nekom od formalnih albuma, već na nekoliko obskurnih kompilacija, a da apsurd bude veći, slavu će postići zahvaljujući cover verziji u izvedbi Simonovog ‘najboljeg učenika’, Conora Obersta:

Well, your ex-girlfriend said i was a terrible mess
yeah, she’s got a real good head on her shoulders
when the singer spoke and confessed
he didn’t really smoke cigarettes,
she said her teenage brother smouldered
on a hotbed of coal in a sterile white room
underneath that Joy Division poster
he moaned papa, he moaned papa,
sometimes i gotta vent my spleen!
sometimes i gotta vent my spleen
when i get shattered in the heart
and scattered in the brain
Well, all the medicine in these sermons
still can’t keep his brazen nose from turning
and salvation, it may come free of charge
but faith always costs him something
they say there’s nothing as sacred
as the blood between brothers
when it’s pricked from their thumbs
and exchanged beneath the covers
well, papa, my brother is gone!

yeah, my brother is gone!

Nastupni album Room Temperature (1993.) očekivano nosi slabosti prvog uratka, no eventualne su greške mimikrirane obilatim slojem naslijeđa na relaciji Dylan/Drake. Nije to bio loš album, nipošto. Čitav problem oko Room Temperature leži u percepciji, odnosno u nedostatku slične glazbene pojave na lokalnoj sceni koja bi omogućila kakvu takvu komparaciju. Srećom, situacija će se vremenom okrenuti u Joynerovu korist, a nedostaci će se pretvoriti u prednosti. Tako će album Heaven’s Gate (1995.) prikazati Simona kao glazbenika koji je prihvatio pomalo nezahvalnu ulogu lokalnog trubadura, ali nekakve pretenzije na globalni kantautorski tron neće biti primjećene još dugi niz godina, praktički do danas kada ga odličan Ghosts (2012.) stavlja rame uz rame s Willom Oldhamom, Billom Callahanom ili M. Wardom. Upravo će se na Heaven’s Gateu Joyner afirmirati kao kvalitetan glazbenik, ponajviše zahvaljujući vanvremenskim skladbama poput Catherine, Alabaster, Hollywood ili pak sedmominutne Farewell to Percival.

Samotni spoj ruralnog i industrijskog - jedna pomalo netipična zabit Nebraske

Samotni spoj ruralnog i industrijskog – jedna pomalo netipična zabit Nebraske

Stekavši solidan oslonac u vidu rastućeg kultnog statusa na sceni Omahe, odnosno Nebraske, Joyner u nastupajuće projekte ulazi s bitno više samopouzdanja, što rezultira nizom predmilenijskih albuma bez zamjerke koji, ako možda nisu nastavili započeti posao širenja vidika, barem ostaju na kvaliteti Heaven’s Gatea. Song for the New Year (1996.) te nešto intimističkiji Yesterday, Tomorrow and In Between (1998.) donose i prve usporedbe koje će Simona ubuduće konstantno pratiti – riječ je o relativiziranju i kompariranju njegovog pjesničkog i skladateljskog postupka s načinom na koji je nastajao solidan opus jednog Leonarda Cohena, ali posebice nenadmašna ostavština Townesa Van Zandta!

Povlačenje paralela takve vrste često djeluje kao dvosjekli mač, no urođena je skromnost odnijela prevagu, tako da se ohrabreni Joyner nije uljuljao u privid sigurnosti uslijed prihvaćanja nekakve vlastite veličine u očima drugih, već nastavio zacrtanom trasom bez vrludanja i zaobilaženja eventualnih prepreka. Takav je postupak urodio njegovim dotad najboljim ostvarenjem, The Lousy Dance (1999.). Iako je pojedince zbunila britkost produkcije; svi su dodani instrumenti potisnuti u pozadinu te je izbjegnut bendovski zvuk koji se, istina, i ranije javljao u natruhama – Joyner naime od samih početaka povremeno surađuje s pratećim sastavom The Fallen Men, mada se ne libi niti koristiti usluge studijskih glazbenika – liričnost i poetičnost njegova izraza ovdje se kristalizira u najčišćoj, britkoj formi – to možda ponajbolje kazuju stihovi jedne Long Dark Night koja unatoč repetitivnosti pojedinih fraza ne gubi ništa od izvorne ljepote, ili pak zaključne poeme John’s Train Blues:

I changed when you died and I never returned. It rained around my eyes
We painted and paraded our memories and planted yew in the hillsides
From the cracks in your bone grew a grey stone and now I visit you instead
Your cowboy dreams are gold dust gathering in the fountains of my head in the fountains of my head

When the firing squad of loneliness discharges in the darkness
A child will rip at the grass to teach his new found tongue a question
Between my head and my boots I take and blend all these colours of the rainbow
And the ladders in my eyes extend into what I do not know into what I do not know

Novi Joynerov milenij započinje albumom Hotel Lives (2001.), svojevrsnom blizancu Lousy Dancea, no bitno tamnijeg timbra i još delikatnije produkcije. Pojedine pjesme doslovce balansiraju na granici tišine, primjerice The House ili Your Old Haunts, a uvodna Hotel Suite kao da iznosi priču svakog pojedinca koji se jednom mora naći u zatvorenom krugu samopreispitivanja i analiziranja postignutog:

I’ve been pierced with a pin and stabbed into styrofoam
I’ve been frozen in amber and I want to go home
But first I must convince my past that I’ve grown
Fond of the rags I’ve gathered and sewn

And this is as good a place as any I’ve been
This is the pearce and quiet you must pay to stay in
There’s a plate-glass window with a view of my skin
It’s too busy out there I think I’ll stay in my hotel suite

Iako se ovaj uradak, kako je rečeno, može promatrati u paru sa svojim prethodnikom, njime praktički kreće neprekidno zlatno razdoblje u stvaralaštvu Simona Joynera. Lost with the Lights On (2004.)donosi tako svega osam skladbi, jasno dajući do znanja kako je autor ovdje klasičnu baladu podredio znatno dužim kompozicijama s utkanim pričama u vlastitom tkivu, kakve su Dreams of Saint Teresa, Evening Song to Sally ili Blue.

Skeleton Blues (2006.) je još jedna kolaboracija s The Fallen Men, i nominalno opravdava svoj naziv, pošto čak tri skladbe u imenu sadrže riječ blues: Open Window Blues, Medicine Blues te My Side of the Blues, no pravi potencijal leži u ostatku materijala, predivnoj Answer Night te poprilično autobiografskoj priči o usamljenosti, The Only Living Boy in Omaha, koja naslovom referira na Paula Simona (po kojemu je Joyner i dobio ime – provjereno!) i njegovu skladbu The Only Living Boy in New York:

 If everything rolls around again,
what about the ceremonies in our beds,
the crushed flowers in our heads,
the hope and the smoke and the sleet
and the sad reoccurring dream
and the thirsty kisses in the rain
and the promise only the dead can keep?
Is that when we are free?
Or is there a fire you forgot to touch?
Is there a heart you never saw?
Do you think you’d miss it very much
if you’re the only living boy in Omaha?

Out into the Snow (2009.) definitivno je najzreliji Joynerov autorski uradak (to bi i ostao da ga u svakom smislu nije pretekao lanjski Ghosts), na kojemu se u izvrsno odabranom omjeru isprepliću poeme o samoći (Peace in my Time), ljubavi (Sunday Morning Song for Sara), bijegu (Drunken Boat). Gudački aranžmani doprinose sveukupnom dojmu odvojenosti od ostatka svijeta, sugeriranoj samim naslovom, pa i omotom, i uklopljeni su na sveprisutan ali nenametljiv način, podsjećajući pomalo na sličan postupak primijenjen na albumu Our Mother the Mountain Townesa van Zandta (1971.), definitivno Joynerovog najutjecajnijeg uzora.

Fotografija na kojoj Simon neodoljivo podsjeća na svojeg uzora, najvećeg američkog kantautora svih vremena!

Fotografija na kojoj Simon neodoljivo podsjeća na svojeg uzora, najvećeg američkog kantautora svih vremena! Uostalom, poslušajte prethodno priloženu ‘Flowers on her Birthday’.

Zanimljiv je taj Joynerov ‘pijani brod’, svejedno razmatra li se samostalno ili u komparaciji s istoimenom Rimbaudovom poemom koja je poslužila ne samo kao nadahnuće, već je svojoj mlađoj imenjakinji posudila i strukturu. No, za razliku od Rimbaudovog znatiželjnog ‘broda’ čija je jedina želja pobjeći od ustajalih europskih obala, Joynerov derutni čamac tek je sredstvo kojim će glavni junak pokušati izvesti jedini razuman potez, bijeg pred pomalo imaginarnom prijetnjom u još gore olujno okružje pobješnjelog mora:

What else can I tell you, friend?
Of course, I didn’t live
My story is an apparition,
Another sailor’s myth
But don’t let the steadfast earthworm catch you
Sleeping on the ground
Lay down with the drunken boat
Where gold is scattered all around

Salty waves that blend and break
Will take me to my home
I let go of the rope and cut the anchor
A sunburned path of foam and tide
On a bed of morning mist
Has lured my drunken boat into the water.

Duhovi prošlosti u vidu kolaža pomalo mutnih crno bijelih sličica

Duhovi prošlosti u vidu kolaža pomalo mutnih crno bijelih sličica

Album Ghosts (2012.) je prvi dvostruki uradak u Joynerovoj sada već dva desetljeća dugoj karijeri, a znakovit je i autorov povratak nezavisnoj etiketi Sing Eunuchs! za koju je snimao tijekom devedesetih, kao i namjera da se djelo objavi isključivo kao vinilna dvojka, dakle bez CD parnjaka. Ljepoti Simonovih tekstova ovdje je nemoguće umaknuti, čak kad su prividno maskirani u minimalističke tvorevine. Glazbeno, pak, album zalazi u dosad izbjegavane sfere, mada u konačnici neće nedostajati onog već općeprihvaćenog Joynerovskog baladičnog ugođaja, no zato jedan drugi nedostatak, onaj orkestracija i steel gitare kojima je obilovao prethodnik, nipošto nije mana, već mogućnost da se Joynerov rad sagleda u pomalo djevičanskom svjetlu. Prilično je teško izdvojiti određene naslove među ni manje ni više nego sedamnaest u pravilu petominutnih skladbi, no neke jednostavno bodu oči. Takve su primjerice dvodijelna If It’s All Right With You It’s All Right With Me, gotovo fragmentirana Cotes du Rhone, napisana kao nekrolog Vicu Chesnuttu, zatim Swift, River Run, interludij piana i violončela čiji će završetak dosljedno uzdići nekolicina nenametljivih efekata i pomalo sablasni ženski pozadinski vokal, te uvodna Vertigo, dokaz kako se energija i minimalizam mogu upariti u dostojnu spregu. Lista niti izdaleka nije završena – tu su Red Bandana Blues, poduža The Tyrant koja na neuobičajen način stapa ostavštinu Leonarda Cohena i senzibilitet Lou Reeda, te jedno istinsko remek djelo – pomalo konfuzna i na momente kakofonična Answering Machine Blues. Odjavni instrumental Ghosts kao da želi stvoriti protutežu Vertigu, te na samom kraju ubrizgati neizbježnu dozu napetosti i dvoumljenja, no to je očito bio jedini efikasan način zatvaranja albuma koji je ionako ponudio koloplet skladbi iz kojih neizbježno izbijaju upravo ti epiteti!

Neki od ključnih Joynerovih albuma: Room Temperature, Skeleton Blues, Out into the Snow i Lost with the Lights On

Neki od ključnih Joynerovih albuma: Room Temperature, Skeleton Blues, Out into the Snow i Lost with the Lights On

Ostavimo na trenutak Simona Joynera u zasluženom slavljeničkom zanosu – uostalom, dvadeset godina kontinuiranog kvalitetnog rada nije beznačajna stvar – i osvrnimo se na te brojne singlove, raritete i kompilacije koje su prijetile gutanjem i bacanjem u zaborav brojnih predivnih pjesama iz riznice ovog vrhunskog kantautora. Ipak, Simon je, srećom, spasio dvadesetak takvih skladbi s početka karijere, izdavši ih u formi albuma Beautiful Losers (2006.). Svaka od dvadesetidvije pjesme jest nebrušeni dragulj, a neke, primjerice Robin Hood, Don’t Begrudge A Man His Funeral ili One for the Catholic Girls prilično odskaču, opet ne narušavajući jedinstvo cjeline, dok skladba Milk svojom blago jezovitom atmosferom sublimira bit Joynerova stvaralaštva:

This is not a song,
this is just one of those vivid dreams. This is not a song
but it needs it just the same.

Sometimes I wake up in the darkness
when I know I should’ve stayed asleep.

+++

Sometimes it takes a teaspoon of milk
just to see that bowl of sweet cherries.
Put my life out like a candle,
smears two fingerprints.
Saw a child crouched down,
write my name in fresh cement.

+++

Well I don’t want to get up
with the moon still in place
and this bad dream passing through
the lines in my face.
There my be blood in my shirt sleeves, but I think I see a clean escape.

So how will my heart know
when it’s time to stop,
put the squeeze on the veins
and let the temperature just drop.

Sometime you sleep until the sun gets a chance to rise,

sometimes you wake up in the dark,
silver skies and golden needles,
pale lights and the cold cold milk.

No, priču bi bilo pomalo nepravedno ostaviti na ovim koordinatama, pošto je Joynerov utjecaj polučio itekako bogatu žetvu, i to u prvom redu kroz stvaralaštvo Conora Obersta (koji je veći dio karijere djelovao u sastavu Bright Eyes). Štoviše, istina o Simonu Joyneru svoj bi put do širokih masa pronašla bitno teže da nije bilo upravo Obersta koji ga od početka navodi kao svojeg glavnog uzora, pa i učitelja.

Conor Oberst, 2008.

Conor Oberst, 2008.

Istina, počeci karijere ovog, barem u poredbi s Joynerom, poznatijeg kantautora obilježeni su i drugim brojnim utjecajima. Primjerice, zvuk ranih Bright Eyesa bi u produkcijskom pa i glazbenom smislu bio bitno drukčiji da nije bilo Mike Mogisa, Oberstovog dugogodišnjeg suradnika čiji je doprinos uočljiv i kod nekoliko drugih  istaknutijih imena s ne baš prebogate omašanske scene (Cursive, Lullaby for the Working Class), a ne treba zaboraviti ni brojne sastave koji su indirektno utjecali na Obersta, primjerice Violent Femmes i Replacements, no pečat Simona Joynera definitivno je najizraženiji. Uostalom, Mogis je utemeljitelj nezavisne etikete Saddle Creek koja je godinama služila kao lansirna rampa za lokalne sastave, mada u posljednje vrijeme uglavnom objavljuje albume imena koja i nemaju Bog zna kakve veze sa Omahom i Nebraskom općenito (Thermals, Azure Ray).

Odreda vrhunski albumi: Letting off the Happiness, Lifted, Fevers & Mirrors, te I'm wide awake, it's Morning

Odreda vrhunski albumi: Letting off the Happiness, Lifting, Fevers & Mirrors, te I’m wide awake, it’s Morning

Bright Eyes formalno nastaju 1997., kada Oberst raspušta svoj prethodni projekt Comander Venus, a koncem 1998. objavljuju prvi službeni (mada kronološki drugi, jer mu prethodi kompilacija ranijih brojnih snimaka) album Letting off the Happiness. Slijedi Fevers and Mirrors (2000.), na kojemu Oberst i Mogis učvršćuju temelje postavljene na prethodniku, no pravi će boom uslijediti s vrhunskim ostvarenjem Lifted or The Story is in the Soil, Keep Your Ear to the Ground iz 2002., albumom koji će konačno lansirati Bright Eyes u sam vrh tadašnje američke scene, predstavivši ih kao zanimljiv hibrid indie senzibiliteta i americana sounda. Vrijedno je spomenuti kako je pri realizaciji ovog albuma sudjelovao i Joyner, a pojedine skladbe – konkretno, Method Acting, Waste of Paint i Bowl of Oranges kristalno jasno pokazuju taj lucidan način na koji Oberst spaja folk naslijeđe i zamalo punkersku energiju.

Voćni sok je vjerojatno naslijeđe kasnog devetnaestog stoljeća kada su, zbog mnogobrojnih 'kaubojskih' incidenata Nebraska i Kansas proglašene 'suhim' državama sa zabranom točenja alkohola. Srećom, vremena su danas bolja...

Voćni sok je vjerojatno naslijeđe kasnog devetnaestog stoljeća kada su, zbog mnogobrojnih ‘kaubojskih’ incidenata Nebraska i Kansas proglašene ‘suhim’ državama sa zabranom točenja alkohola. Srećom, vremena su danas bolja…

Godina 2005. zlatno je razdoblje Bright Eyesa, pošto te godine objavljuju dva remek djela, a opet potpuno različita albuma. I’m wide awake, it’s Morning obojen je folk sazvučjima i odličan je pokazatelj u kojoj je mjeri Simon Joyner oblikovao Oberstov stvaralački pristup – o tome možda ponajbolje govore skladbe At the Bottom of Everything, Lua i We are Nowhere and it’s Now (uostalom, nema riječi pokude za album na kojemu između ostalih gostuje i Emmylou Harris!); dok je Digital Ash in digital Urn, kako mu ime sugerira, znatno elektronskije ostvarenje. Ovakva raspodjela dovodi do dvojbi među sljedbom, koja pogrešno smatra kako je Oberst stigao do križanja na kojemu mora odabrati jedan od dva ponuđena puta. Srećom, Cassadaga (2007.) razbija sve strahove – Oberst i Mogis usvajaju svojevrsno ‘srednje rješenje’.

Iako The People’s Key (2011.), zasad posljednji album Bright Eyesa, pomalo zadire u popističke vode, ne treba ga smatrati kao ultimativni Oberstov izraz, jer kako je kazano, sastav je tek jedan od načina izričaja ovog kantautora. Od 2008., kada utemeljuje prateći Mystic Valley Band, Oberst snima tri solidna folk rock albuma, a zajedno s Mogisom, M. Wardom i Jim Jamesom sudjeluje i u četvorci Monsters of Folk. Upravo je samostalni Oberstov rad potvrda prethodno navedene uzročno posljedične veze, a nastupni samostalni album (Conor Oberst, 2008.) s ultimativnim skladbama poput Cape Canaveral, Eagle on the Pole ili Milk Thistle dovoljno govore same za sebe.

Učitelj i učenik: Simon Joyner i Conor Oberst

Učitelj i učenik: Simon Joyner i Conor Oberst

Ovaj kratki osvrt na opus Simona Joynera i njegov utjecaj na stvaralaštvo Conora Obersta bilo bi ponajbolje završiti s nekoliko riječi o aktualnoj situaciji na, kako je već kazano, ne baš isuviše bogatoj glazbenoj sceni Nebraske. Nakon People’s Key, povratničkog albuma Bright Eyesa iz 2011., Oberst se uglavnom posvetio samostalnoj karijeri, objavivši nedavno izvrsne albume Ruminations i Salutations , dok njegov mentor, Simon Joyner odrađuje europski dio svoje međunarodne turneje. Konac ožujka rezerviran je za Ujedinjeno Kraljevstvo, pa ako ste blizu…

Jer, u balkanskim ga vukojebinama ionako ne trebate očekivati.

02/03/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,