Najveća tajna moskovskog podzemlja: Metro-2 i Ramenki

Podzemni tuneli, pa i čitavi tajni kompleksi su prepoznatljiv element hladnoratovskog naslijeđa. No, pojedini objekti takve vrste svojim gabaritima i složenošću doslovno zaustavljaju dah. Među njima je i još uvijek upitni ‘Metro-2’, složena tranzitna mreža koja povezuje ključne lokacije u Moskvi i njezinoj okolici, a opslužuje i mitski podzemni grad Ramenki!

Sustav moskovske podzemne željeznice, popularni ‘Metro’ zasigurno spada među najljepše objekte takve vrste. Postaje su u pravilu izvedene u formi otočnih platformi, poduprte kolonadama, i redovito ukrašene detaljima i ornamentima zastupljenim upravo u tolikoj mjeri da izbjegnu pretjerano nametanje i graničenje sa kičem. Osim ljepote, krase ga još neki atributi. Spomenimo da je treći sustav po broju korisnika (nakon Tokyja i Seoula), a također i jedan od dužih – prednjače tek onaj seulski, njujorški i londonski.  Ukupna duljina linija iznosi oko 313 kilometara, a posebnim se sustavom električnog napajanja, kao i mjerama širine tračnica razlikuje od najvećeg broja sličnih objekata diljem svjetskih metropola. Zanimljivo je spomenuti i ulogu koju mu je nametnulo hladnoratovsko odmjeravanje snaga, pošto je moskovski Metro u urgentnim situacijama poput nuklearnog ili kemijsko-biološkog napada trebao skoro trenutno postati nekom vrstom javnog skloništa koji bi zatečenima u tom nezgodnom trenutku omogućio nekoliko mjeseci preživljavanja.

Do ovog spomenutog scenarija srećom nikad nije došlo, no upravo je takav mogući razvoj situacije odgovoran za eskaliranje glasina o postojanju jednog još složenijeg, običnom smrtniku nepristupačnog podzemnog sustava koji egzistirajući usporedo sa konvencionalnim, civilnim Metroom sačinjava duboko ukopanu i razgranatu mrežu željezničkih i pješačkih tunela, ogromnih dvorana, skladišta, prostorija za smještaj električnih generatora, pa i čitavih ‘tajnih’ gradova koji bi u nuždi mogli udomiti ne samo obitelji visokih funkcionara tadašnjeg SSSR-a, već i značajan dio običnog građanstva.

Mapa koju je 1991. CIA priložila izvješću američkog Ministarstva obrane. Isprekidane linije prikazuju navodne trase Metroa-2.

Mapa koju je 1991. CIA priložila izvješću američkog Ministarstva obrane. Isprekidane linije prikazuju navodne trase Metroa-2.

Ovaj mogući sustav, čije postojanje nikad nije potvrđeno, ali niti opovrgnuto se u svakodnevnom govoru naziva jednostavno Metro-2. Priča o njegovim počecima seže u doba početka ‘hladnog rata’, dakle u kasne četrdesete godine dvadesetog stoljeća, kada se se partijskim krugovima proširile informacije o planiranju i početku gradnje alternativne podzemne pruge (u to je vrijeme bio uvriježen kodni naziv D6, koji danas referira tek na dio sustava) koja bi trebala povezivati sve strateške i ključne točke u Moskvi i njezinoj okolici: Kremlj, Ministarstvo Obrane, Dom Sovjeta (današnji Parlament, odnosno Dumu koja tada još nije bila smještena u ‘Bijelom domu’), sjedište KGB-a, Staljinov ljetnikovac Knucevo nedaleko današnjeg Parka Pobjede, te vojni aerodrom Vnukovo 2. Svi ovi, kao i neki nenavedeni objekti su povezani sa minimalno četiri dubinske linije, a navodno je tim putem moguć pristup i u podzemni grad Ramenki. Krakovi linija zadiru duboko izvan grada Moskve, završavajući, kako se pretpostavlja, na područjima tajnih dubinskih baza, iz kojih se zrakasto šire pletovi novih tunela koji, kako neki vjeruju, prekrivaju veći dio Ruske Federacije!

Krije li se ispod parkova i nebodera jugozapadne Moskve čitav tajni podzemni grad?

Krije li se ispod parkova i nebodera jugozapadne Moskve čitav tajni podzemni grad?

Čitav je sustav duljinski zamalo dvostruko nadmašivao tadašnju mrežu gradskog Metroa – nekih šestotinjak kilometara, a linije su ukopane na dubinama od 50 do 200 metara. Pošto projekt takvih razmjera nije bilo moguće graditi u tajnosti, sovjetske su su vlasti poslužile starim trikom. Početkom pedesetih je objavljeno kako će se gradska podzemna željeznička mreža unaprijediti proširivanjem tunela i izgradnjom dodatnih stanica na naročito frekventnim točkama, primjerice nedaleko stanice Tverskaja na liniji Zamoskvoretskaja, te na još nekim lokacijama. Ukoliko su u tim neplaniranim, te na koncu nepotrebnim radovima građani i nanjušili nešto čudno, time nisu pretjerano razbijali glavu, ili ne dao Bog, postavljali suvišna pitanja. Rane su pedesete bile vrijeme kada je glava letjela i zbog znatno manjih detalja!

Spomenuto sklonište Ramenki, odnosno Ramenki 43 – mada bi se s punim pravom mogao uporabiti termin Podzemni Grad – najtajanstveniji je dio ove priče. Smješteno je ispod novoizgrađene stamnbene četvrti istog naziva, otprilike dva do tri kilometra jugozapadno od zgrade moskovskog Univerziteta, na nekoliko razina čija središnja horizontalna os prolazi dubinama od 180 do 200 metara. Građeno je desetak godina, od sredine šezdesetih do druge polovice sedamdesetih, a u konačnici je doseglo površinu tlocrta (dakle, ne svih razina!) od dva kvadratna kilometra! Čisto zbog usporedbe, ta dimenzija otprilike odgovora mjeri londonskog Cityja, odnosno polovici njujorškog Central Parka! Čitav kompleks navodno leži na jednoj od četiri ključne linije Metroa-2, konkretno na kraku koji spaja Kremlj sa 27 kilometara udaljenom zračnom lukom Vnukovo 2.

Četvrt Ramenki u idiličnoj ruskoj snježnoj noći – nedostaju tek praporci i boca votke. Tako je barem na površini…

Bunker Ramenki je predviđen za udomljavanje 16 000 ljudi, a nominalni rok njegove uporabljivosti bez potrebe kontakta sa površinom iznosi čak trideset godina. Logičnim slijedom, ovaj bi tajni grad dakle trebao posjedovati skladišta sa dostatnim zalihama konzervirane hrane, pripadni izvor čiste vode koja se po potrebi može reciklirati, veći broj dizelskih generatora, zatim postrojenja za obnovu kisika kemijskim putem, kao i bolničke i sanitetske jedinice. Posebna se briga vodila o razonodi i društvenom životu mogućih stanovnika, pa su u labirinte ovog kompleksa implementirane i dječje igraonice, škole, kino dvorane i čitaonice, te sportu namijenjeni prostori uključujući i nekoliko bazena. Pojedini izvori spominju čak i mogućnost postojanja nuklearnog reaktora u dubinama ispod parkova i stambenih blokova četvrti Ramenki.

Pristup ovom sustavu ne ovisi samo o pripadnoj liniji Metroa-2. Postoji navodno još nekoliko ulaza – neki se od njih još mogu vidjeti kao neprobojna čelična vrata u ulazima blokova i nebodera bivšeg Olimpijskog sela, a spominje se i pješački tunel koji povezuje kompleks Ramenki sa zgradom Univerziteta Lomonosov.

Navodno je iz prizemnih i podrumskh razina stambenih zgrada nekadašnjeg Olimpijskog sela moguć pristup tajnom gradu Ramenki.

Navodno je iz prizemnih i podrumskh razina stambenih zgrada nekadašnjeg Olimpijskog sela moguć pristup tajnom gradu Ramenki. U daljini se nazire zgrada sveučilišta Lomonosov, popularnog ‘Univerziteta’ koji je pješačkim tunelom povezan sa spomenutim podzemnim kompleksom.

Razumljivo; za postojanja SSSR-a je Metro-2 bio vrhunska tajna, tabu o čijem su postojanju čak i najistaknutiji funkcionari na svojim votkom i kavijarom obojenim zabavama govorili ispod glasa, i to u pravilu tek sa osobama od najvećeg povjerenja. Evo što je početkom osamdesetih o takvim objektima izjavio Oleg Gordievski, nekadašnji pukovnik KGB-a, u stvari agent MI6, koji od ‘razotkrivanja’ 1985. živi u Londonu:

Ljudi još uvijek nisu upoznati sa najvećom tajnom KGB-a; ogromnim podzemnim gradom i čitavom transportno-komunikacijskom mrežom koja opslužuje taj i slične objekte. No, oni vam ih nikad neće pokazati niti priznati njihovo postojanje. Nikad!

Zapleteno klupko tamne vune se ipak počelo odmrsivati početkom devedesetih. U svega nekoliko mjeseci ljeta i jeseni 1991., bivši se SSSR nakon neuspjelog puča tvrdolinijskog generala Jazova počinje urušavati kao kula od karata. Boris Jelcin, bivši šef komunista  Ruske Federacije (koja je bila jedna od 15 sličnih jedinica u okviru SSSR-a) postaje prvim predsjednikom nove, demokratske Rusije koja se, prihvativši tržišnu ekonomiju i liberalni proto-kapitalistički model u narednim godinama sve više otvara prema zapadu.

No, kraj ‘hladnog rata’ i simbolični pad željezne zavjese se nije baš pretjerano odrazio na one segmente ustroja i infrastrukture koji su se ticali vojske, te ‘države u državi’. Metro-2 i njegova pripadna aparatura i dalje ostaju pokriveni velom tajne, no pojedini novinari sada s manje straha pristupaju toj tematici, posebice nakon što su o njezinom postojanju progovorili i neki bivši visoki dužnosnici Partije i vojske.

Ova je slika snimljena sa prozora Univerziteta, i sačinjava dio izvješća američkog MOD-a iz 1991. U daljini su uočljive strukture za koje se smatra da predstavljaju tornjeve za odzračivanje.

Ova je slika snimljena sa prozora Univerziteta, i sačinjava dio izvješća američkog MOD-a iz 1991. U daljini su uočljive strukture za koje se smatra da predstavljaju tornjeve za odzračivanje u sklopu podzemnog grada Ramenki.

Jedan od njih je i Mihail Poltoranin, dopredsjednik Vlade Ruske Federacije u razdoblju od 1990.  do 1992., koji je nedavno potvrdio postojanje tajne željezničke mreže, pridodavši prethodnoj listi još nekoliko segmenata, u prvom redu tajno podzmeno zapovjedništvo koje je u slučaju nuklearnog rata trebalo predstavljati Glavni stožer sovjetskih, odnosno ruskih snaga, te središnju točku iz koje bi se upravljalo diljem države postavljenim nuklearnim arsenalom. Bilo kako bilo, Mihail je promjenio temu čim je novinar postavio pitanje o kompleksu Ramenki.

Postojanje Metroa-2 nisu negirali ni posljednji Glavni tajnik komunističke partije SSSR-a, Mihail Gorbačev, kao ni sam Jelcin. Njihove su se izjave uglavnom svodile na postojanje poludovršenih i zasad još nefunkcionalnih tunela koji bi u skoroj budućnosti mogli zaživjeti novi život u vidu dodatnih linija klasičnog gradskog Metroa.

Postoje brojne glasine o postojanju tajnog transportnog sutava ispod Moskve. Neću ništa poricati. Uglavnom, bio bih iznenađen kad ti tuneli ne bi postojali. Pitate me može li se ta infrastruktura iskoristiti za javni prijevoz? Ne ovisi o meni, već o vlastima i upravi željeznice. Ne isključujem takvu mogućnost.

/Dimitrij Gajev, bivši direktor moskovskog Metroa/

Ipak, koncem devedesetih je jedan događaj u žižu interesa vratio nagađanja o ovoj poluslužbenoj, i dalje velom tajne obavijenoj podzemnoj mreži. Ukoliko ste posjetili Moskvu prije početka vladavine oligarha (koji su, treba li napominjati, stigli sa ‘demokratskim preustrojem’), vjerojatno ste nasuprot zidina Kremlja, na istočnoj strani Crvenog trga uočili monstruoznu pravokutnu zgradu koja je u doba realnog socijalizma funkcionirala kao hotel ‘Rusija’., To čudovište koje se nekoć moglo pohvaliti sa tri tisuće soba i svom pripadnom pozadinskom mašinerijom je srušeno nedugo pred početak milenijskog slavlja, no novi je vlasnik dotičnog prostora, stanoviti Šalva Čigrinski u više navrata izvještavao medije kako agenti nalik na stereotipe iz urbanih legendi – dugi crni kaputi i šeširi širokog oboda – koji se pritom ne žele niti predstaviti, opstruiraju radove na prenamjeni prostora u budući trgovački centar, posebice držeći unajmljene Šalvine radnike daleko od pojedinih točki u podrumskim razinama sada već demoliranog hotela. Navodno su otkriveni ogromni prostori u formi tunelima povezanih dvorana, od kojih jedna navodno prima i do četiri tisuće ljudi. No, pravi Metro-2 definitivno leži znatno dublje od najniže razine nekadašnjeg hotela. Zašto su onda FSB-ovci bili u takvoj mjeri zainteresirani za pojedine podzemne lokacije nekadašnjeg elitnog hotela?

Mapa nešto niže rezolucije, preuzeta sa jednog ruskog portala prikazuje dodatne poveznice među podzemnim objektima na širem području Moskve.

Mapa nešto niže rezolucije, preuzeta sa jednog ruskog portala prikazuje dodatne poveznice među podzemnim objektima na širem području Moskve.

Odgovor na ovo pitanje vam neće pružiti novinari niti bivši političari, već jedna skupina mladih ljudi koja slično istraživačima pariških katakombi ili londonskim psihogeografima na svoj specifičan način mapira i bilježi podzemne tajne velegrada. Iako u polulegali, što je i razumljivo s obzirom na moguće pronalaske u podzemlju, ove cure i dečki u rasponu od 15 do 65 godina uporno silaze u podzemne kanale i tunele kakvima Moskva obiluje (prethodna poredba sa Parisom i Londonom nije bez smisla). Njihovi su rezultati dvojbeni – najčešće će doseći danas suhe tunele iz kojih su zbog tko zna kojih razloga preusmjeravane ukopane pritoke rijeke Moskve, a katkad će nabasati i na djelove infrastrukture gradskog Metroa. No, pojedinci iz skupine Diggera (kako sami sebe nazivaju) tvrde sa su u podzemnim lutanjima, koja su znala trajati ne satima već danima naišli na dionice nečega što ne može biti ništa drugo do Metro-2!

Jedan anonimni digger tvrdi kako je prošetao kroz petstotinjak metara prolaza koji bi uistinu mogao biti dijelom ove diskutabilne strukture. Spustivši se u gradsko podzemlje tunelima na južnoj strani Kazanskog kolodvora, zaputio se prema zapadu, da bi nakon otprilike dva kilometra naišao na tek pritvorena čelična vrata iza kojih se čuo tihi žubor vode. Našao se u poprilično širokom kanalu lučnog profila, sa zidovima obloženim ciglama. Odmah je zaključio kako mora biti riječ o dijelu sustava za odvod oborinskih voda, koji već više od stotinu godina udomljuje i nekoć površinsku rijeku Neglinku te neke manje, također ukopane tokove. Slijedeći smijer u kojemu je tekla voda, uskoro nailazi na metalni šaht kojega je bez većih napora uklonio. Na svoje je iznenađenje u dubini od nekih dvadesetak metara uočio prisustvo slabog ali kontinuiranog svjetla. Nakon što je skupio hrabrost, te se uz pomoć rukohvata spustio do svjetlosnog kruga, shvatio je da se nalazi u tunelu slične forme, no skoro dvostrukog promjera od onih kod standardnog moskovskog metroa. Tračnice su, slično onima kod površinskih tramvaja bile izjednačene sa podom, a uskoro je shvatio i zašto – u nakupljenoj se prašini pod slabim odsjajem neonskih lampi postavljenih u razmaku od desetak metara nazirao trag guma motornog vozila, najvjerojatnije vojnog terenskog. Nastavio se kretati još nekoliko stotina metara ka jugu, no stalno ga je progonio osjećaj kako taj objekt nije u potpunosti napušten, već se povremeno obilazi i servisira.

Postaja Kuznetski Most. Ako je vjerovati tvrdnjama jednog anonimnog 'diggera', u njezinoj se relativnoj blizini protežu koridori Metroa-2.

Postaja Kuznetski Most. Ako je vjerovati tvrdnjama jednog anonimnog ‘diggera’, u njezinoj se relativnoj blizini protežu koridori Metroa-2.

U jednom je trenutku uslijedio pravi šok – iz dubine tunela začuo se zvuk udaljenog kotrljanja koje se sve više i više približavalo, i pritom pojačavalo. Digger je u prvom trenutku pomislio da je riječ o potresu, no tu je tezu odbacio skoro odmah, uočivši da u nadolazećem sklopu niskih i srednjih frekvencija ima nečeg mehaničkog. Zanimljivo, zvuk je ‘prošao’ doslovno kroz zid nasuprot njega, nastavivši se udaljavati, čime je gubio na intezitetu. Nakon nekoliko minuta tišine, ova se priča ponovila na način da je taj sablasni, nevidljivi vlak prošao suprotnim smijerom. Shvativši da je vrag odnio šalu, te da bi nakon što službeno bude proglašen nestalim ostatak života mogao provesti u nekom zabačenom vojnom zatvoru, digger se vraća do šahte, penje do kanala sa Neglinkom, i nakon dvadesetak minuta nervoznog i nekoordiniranog bauljanja po hodnicima stiže do površinske šahte kod Čistje Prudi. Usporedbom vlastitih skica i detaljne mape grada, digger na koncu može rekonstruirati vlastitu podzemnu putanju, kao i lokaciju na kojoj je čuo zvuk fantomskog vlaka. Objašnjenje je racionalno i prihvatljivo, pošto se ovaj podzemni avanturist o određenom trenutku našao udaljen svega nekoliko metara od tunela linije Tagansko-Krasnopresnenskaja, u blizini postaje Kuznetski Most. Tutnjava u zidovima je dakle posljedica prolaska električnih vlakova koncencionalnog Metroa, no pitanje hodnika sa niveliranim tračnicama ostaje otvorenim, pošto u tom dijelu užeg centra Moskve nema poznatih tunela Metroa-2.

Složen sustav kanala koji se koristi za odvod oborina, te udomljuje nekoć površinsku rijeku Neglinku vjerojatno krije određene prečice ka tajnovitom Metrou-2.

Složen podpovršinski sustav koji se koristi za odvod oborina ujedno skriva nekoć površinsku rijeku Neglinka. Po riječima pojedinih urbanih istraživača, ovi kanali vjerojatno kriju određene prečice ka tajnovitom Metrou-2.

Ono što drugi diggeri tvrde graniči već sa znanstvenom fantastikom, jer se neki od njih kunu u viđenja duhova i sličnih paranormalnih pojava (jedna od njih, bezoblična crna masa priziva sablast zbog koje su londonski radnici tjednima odbijali nastaviti iskapanja kod postaje Pimlico na liniji Victoria). Ali, čak ni to nije sve, pošto su se pojedinci susretali sa divovskim štakorima, kao i navodno mutiranom kolonijom podzemnih netopira crvenih svijetlećih očiju čiji se raspon krila približavao brojci od tri metra, dok dvoje diggera bezuvjetno tvrde da su naišli na ogromnu prostoriju osvijetljenu neonom i prožetu zujanjem nepoznate, u zidovima skrivene aparature. Ono što je u njihovom viđenju najzanimljivije jest staklom ili nekom drugom providnom tvari zapečaćen sarkofag u kojemu zamrznut poput Walta Disneyja leži nitko drugi do Josif Visarionovič Staljin.

Sovjeti su konstruirali duboke podzemne objekte kako u samoj Moskvi, tako i u njezinoj okolici. Isti su povezani mrežom dubinskih željezničkih linija koje omogućuju brz i pouzdan transport ključnih ljudi u slučaju potrebe. Ruski su novinari već spominjali veliki podzemni grad u blizini sveučilišta ‘Lomonosov’, koji se nalazi na dubini od 200 do 300 metara, i može primiti desetak tisuća ljudi. Također, posebne tajne željezničke linije povezuju odrežene lokacije u Moskvi sa VIP sekcijom u zračnoj luci Vnukovo.

/izvod iz knjige ‘Military Forces in Transition’ koja sadrži službena izvješća Ministarstva obrane Sjedinjenih Američkih Država za godinu 1991./

U prosincu 2002. je došlo do neobjašnjivog požara u blizini Prospekta Vernadskogo, avenije koja sa jugoistočne strane omeđuje četvrt Ramenki. Organizacija procesa gašenja, kao i trajanje istog izazvali su sumnju građana kojima je ponuđeno šturo objašnjenje po kojemu je riječ tek o nekoliko metara plinovoda – naime, u ‘plinificiranom’ gradu kao što je Moskva, ovakvi su požari relativno česti, i svima je poznata procedura njihove neutralizacije. Ovaj događaj nije izazvao visoki stupanj uzbune, niti je uključio evakuaciju građana iz obližnjih objekata kao što je uobičajeni slučaj kod zapaljenih plinskih instalacija, a samo prisustvo vojnog osoblja i ‘ljudi u tamnim odijelima’ baca novo svjetlo na slučaj. Danas se poluslužbeno smatra kako je spomenuti požar izbio u sustavima klimatizacije i održavanja svježine zraka na rubnom području kompleksa Ramenki.

secret_small

Cjelovita mapa sa prikazom tajnih dubinskih objekata i tunela pod Moskvom i u njezinoj okolici. Za veći prikaz kliknite na sliku.

Ukoliko je post-hladnoratovskim olakšanjem koje je nastupilo ranih devedesetih započeo proces otvaranja tajne podmoskovske infrastrukture javnosti, isti je vrlo brzo zamrznut, a obzanjeni su tek određeni nebitni segmenti poput tunela i dvorana pod bivšim hotelom ‘Rusija’. Metro-2 i tajni grad Ramenki će, kako stoje stvari, i dalje ostati djelovi urbane legende koji preživljavaju u nekakvom superponiranom stanju između mita i stvarnosti.

Natruhe utjehe ipak pružaju česti podzemni pohodi ‘diggera’, urbanih istraživača koji slično svojim zapadnim kolegama ispituju i mapiraju sve skrivene zakutke velegrada, sa posebnim naglaskom na onome ‘ispod’. No, samo je pitanje vremena koliko će još strogi Putinov režim tolerirati takve pohode, te kada će slični biti proglašeni prijetnjom po nacionalnu sigurnost.

Mada, nikakav diktatorski ukaz ne može pobiti činjenicu u koju je uvjereno više od polovice stanovnika Moskve – da ispod njihovih nogu egzistira tajni splet prolaza, tunela, pa i čitavih podzemnih gradova!

 

Vjeran Stojanac

 

19/08/2013

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,