Misterij Djatlovljevog prijelaza

Što se u noći sa prvog na drugi veljače 1959. dogodilo na ozloglašenim istočnim obroncima Urala i smijemo li sumnjati na upliv nečeg nama neobjašnjivog, zastrašujućeg? Prosudite sami!

U noći između 1. i 2. veljače 1959., devet je ruskih planinara u panici napustilo svoje šatore na istočnim obroncima Urala, razderavši ih iznutra. Izgleda da im je jedina preostala solucija bio bijeg od samog logora koji je te noći bio poprištem nečeg jezivog, neobjašnjivog. Ovu misterioznu priču dodatno pojačavaju naknadno ‘isplivali’ dokazi koji spominju viđenja narančastih sfera na nebu te noći, kao i trupla kojima su djelovi tijela precizno, zamalo kirurški odstranjeni, njihova posivjela kosa (što opet može biti posljedica šoka uslijed susreta sa nečim užasnim), te neshavtljiva narančasta boja pronađenih tijela koja su, recimo i to, pokazivala nenormalan stupanj radioaktivnog zračenja!

Koncem siječnja 1959. deset iskusnih ruskih planinara i skijaša dovršavalo je posljednje pripreme za pohod na istočne obronke planine Otorten, padine poznate kao Kholat Syakhl. Trebala je to biti tek još jedna zimska avantura, nešto zahtjevnija zbog specifičnih uvjeta koji početkom veljače vladaju područjima sjevernog Urala. Praktički ništa nije ukazivalo kako bi stvari eventualno mogle poći po zlu, mada nazivi planine i konkretnog obronka nisu baš obećavali – prevedeni s jezika nativnog Mansi plemena, značili bi Planina smrti, odnosno Mjesto na koje se ne ide.

Kako se približavao dan polaska iz Jekaterinburga u pripadnoj oblasti Sverdlovsk, uzbuđenje i napetost zbog predstojećeg pohoda progresivno su rasli. Atmosferu je tek donekle pomutila akutna bolest Jurija Jefimoviča Judina, koji je morao odustati od započete ekspedicije, tako da se broj učesnika smanjio na devet. Judin je inače umro u travnju 2013. u relativno pristojnoj dobi od 76 godina, nadživjevši svoje nesretne kolege za više od pola stoljeća. Da se jednog jutra u posljednjem tjednu 1959. nije probudio sa simptomima teške gripe, najvjerojatnije bi danas sačinjavao dio crne statistike događaja kojeg mnogi istražitelji paranormalnog diljem svijeta smatraju najvećim ruskim ‘Dosjeom X’ ikad!

Grupu su sačinjavali uglavnom studenti i svježi diplomanti s Uralskog politehničkog fakulteta u Jekaterinburgu; sedam muškaraca i dvije djevojke. Pored vođe ekspedicije Igora Aleksejeviča Djatlova, tu su bili i Zinaida Aleksejevna Kolmogorova, Ljudmila Aleksandrovna Dubinina, Aleksandar Sergejevič Kolevatov, Rustem Vladimirovič Slobodin, Jurij (Georgij) Aleksejevič Krivonišenko, Jurij Nikolajevič Dorošenko, Semjon Aleksandrovič Zolotairov te Rus francuskih korijena Nikolaj Vladimirovič Thibeaux-Brignolles.

Sudionici rutinskog, bezazlenog planinarskog pohoda koji se uslijed nerazjašnjenih okolnosti pretvorio u jednu od najvećih svjetskih misterija!

Sudionici rutinskog, bezazlenog planinarskog pohoda koji se uslijed nerazjašnjenih okolnosti pretvorio u jednu od najvećih svjetskih misterija!

Pohod je formalno započeo kako je i planirano, 25. siječnja 1959. – zabilježeno je, naime,  da je grupacija dan nakon napustila selo Ivdel, mada se službenim početkom, kako to već Djatlov navodi u svojem dnevniku, smatra 28. siječnja. Postojale su indicije o eventualnoj odgodi termina polaska kako bi se pričekao oporavak bolesnog Judina, no on osobno nije želio biti na teret prijateljima, zahtjevajući da svejedno krenu.

Kako se razabire iz  dnevnika, idućeg su dana (27. 01.) zastali u manjem naselju Vižji, gdje su i prenoćili. Kako Judinova bolest nije popuštala, odlučeno je da se vrati u Jekaterinburg te da ostatak družine nastavi bez njega. U tom trenutku nije bio svjestan kako je tom za njega teškom odlukom spasio vlastiti život!

Prešli smo rijeku Lozvu. Na čelu grupe se smjenjujemo svakih deset minuta. Snijeg je bitno tanji nego lani. Često zastajemo kako bi ostrugali vlažni, sleđeni snijeg sa skija. Ostavili smo iza sebe hridi na lijevoj obali Lozve, i teren sada postaje ravniji. Zaustavljamo se oko 17.30 h. Noćas provodimo prvu noć u šatoru. Poslije večere smo sjeli uz logorsku vatru pjevajući pjesme. Naš glazbenik Rustik (Rustem Slobodin) pokušava Zinu naučiti svirati balalajku…

/Iz dnevnika skupine, 28. 01./

Ovaj odlomak iz dnevnika ukazuje na opuštenu, čak i veselu atmosferu u društvu, unatoč ne baš idealnim vremenskim uvjetima. Zapisi koji se odnose na iduća dva dana zrače sličnim, neobaveznim tonom, odnoseći se uglavnom na opis krajolika te lokalne flore i faune. Dani su možda naporni zbog kontinuiranog kretanja u negostoljubivim uvjetima zimskog Urala, no zato noći donose obavezna druženja uz vatru, votku i pjesmu. Čak su i jutarnja ustajanja pomjerena na deset sati!

Suočen sa teškom gripom koja ne popušta, Judin se oprašta sa kolegicom Ljudmilom Dubininom. Lijevo je vođa ekspedicije, Igor Djatlov.

Suočen sa teškom gripom koja ne popušta, Judin se oprašta sa kolegicom Ljudmilom Dubininom. Lijevo je vođa ekspedicije, Igor Djatlov.

Prvog dana veljače devetorka stiže na cilj prvog dijela pohoda uz određena odstupanja – najvjerojatnije zbog snježne vijavice skreću s trase nekih četiri kilometara zapadno. Poduhvat je, kako se kasnije moglo dokučiti iz pronađenih dnevnika, trebao biti nastavljen idućeg dana povratkom na zadani pravac. Unatoč niskim temperaturama koje su se spuštale i do -30°C, blagi je nagib Kholat Syakhla u očima Igora Djatlova predstavljao idealno mjesto za podizanje kampa. Mjesto koje su odabrali za prenoćište planinskim lancem solidno je zaštićeno od britkih vjetrova, dok je relativna blizina vrha smanjivala opasnost od eventualnih odrona i lavina. Ispravnost ove odluke danas je teško procijeniti, pošto je svega kilometar niže započinjalo područje obraslo gustom borovom šumom, u svakom slučaju znatno pogodnije za utaborenje. Vjerojatno su umor i brzi pad noći utjecali na odluku o izboru bivaka, koja se na koncu pokazala fatalnom.

Nikolaj Thibeaux-Brignoll, Ljudmila Dubinina, Semjon Zolotairev i Zinaida Kolmogorova, snimljeni 29. siječnja 1959. U tom trenutku nisu mogli niti slutiti da im preostaje još tek nešto više od 48 sati života.

Nikolaj Thibeaux-Brignoll, Ljudmila Dubinina, Semjon Zolotairev i Zinaida Kolmogorova, snimljeni 29. siječnja 1959. U tom trenutku nisu mogli niti slutiti da im preostaje još tek nešto više od 48 sati života.

Vrijeme je danas osjetno lošije, mada je nebo savršeno vedro, a zapadni vjetar razbacuje snijeg s grana borova. I dalje koristimo utabanu stazu plemena Mansi, kojom je nedavno prošao lovac na jelene. Jučer smo ga sreli dok se odmarao u zavjetrini. Unatoč znatno nižim temperaturama koje sežu i do -24°C, zrak je suh, što situaciju čini pogodnom za postavljanje šatora. Naknadno se vidljivost smanjila zbog vijavice, što je dovelo u pitanje nastavak pohoda. Prešli smo još jedan i pol kilometar, uz stanke svakih desetak minuta. Opet imamo problema sa snijegom koji se ledi po skijama. Užurbano napuštamo dolinu Aspii. Uspon je kontinuiran, no blag. Oko četiri sata popodne odlučujemo potražiti mjesto za postavljanje šatora. Odlučujemo provesti noć uz rub šume. Vjetar je zapadni. Pada još nešto snijega, a onaj na tlu je dubok 122 centimetra. Iscrpljeni i umorni započinjemo s čišćenjem terena za šatore. Nema dovoljno drva za ogrijev, niti možemo iskopati dovoljno duboku rupu za vatru. Preumorni za bilo kakve daljnje poteze, večeramo u šatoru. Teško se osjećati sigurno pod hrbatom planine, uz ovakav prodorni vjetar i stotinama kilometara od prvih ljudskih naselja.

Bio je to ujedno i posljedni zapis u dnevniku, dakle uz nekoliko fotografija koje prikazuju postavljanje logora praktički zadnji dokument koji je ostao iza nesretne skupine.

Jedna od zadnjih 'sretnih fotografija zlosretne devetorke, snimljena u popodnevnim satima prvog veljače 1959. Kroz nekoliko će sati svi biti mrtvi.

Jedna od zadnjih ‘sretnih fotografija zlosretne devetorke, snimljena u popodnevnim satima prvog veljače 1959. Kroz nekoliko će sati svi biti mrtvi.

Što se događalo te noći, nakon što su premoreni planinari večerali, popili jaki čaj s votkom te zalegli u šatore i dan danas slovi kao apsolutni misterij. Grupa očito nije posjedovala poljsku radio stanicu, no čitav je pohod trebao trajati tek nešto manje od dva tjedna. Pošto se grupacija nije vratila u zacrtanom roku do 12. veljače (Djatlov je ostavio otvorenom mogućnost od nekoliko dana kašnjenja uslijed nepredvidljivih okolnosti), njihove prijatelje i obitelji pomalo zahvaća panika, ali svi se tješe činjenicom o prevrtljivoj naravi poznate ruske zime koja je i u prijašnjim slučajevima znala ovakve ekspedicije produljiti za tri do četiri dana.

No, 20. veljače postalo je jasno da nešto ozbiljno nije u redu. Promptno su alarmirane vlasti, koje istog dana započinju opsežnu potragu za nestalom devetorkom, u koju su bile uključene vojne i policijske snage s potporom avijacije i helikoptera.

Šest dana kasnije, 26. veljače, spasitelji stižu na lokaciju na kojoj su Djatlov i društvo podigli svoj posljednji kamp te ostaju šokirani onim što nalaze. Njihove prve izjave ne dolaze do javnosti, čak ni do obitelji nestalih planinara, pošto prolaze strogu cenzuru sovjetske vojske, no početkom ožujka već je svima jasno da se na padinama Kholat Syakhla, ‘mjesta na koje se ne ide’ (i koje će ubuduće biti poznato kao Djatlovljev prolaz) dogodilo nešto neobjašnjivo i jezivo, nešto što izmiče poimanju stvarnosti.

Šator snimljen 26. veljače 1959., na dan kad su spasitelji konačno locirali mjesto tragedije.

Šator snimljen 26. veljače 1959., na dan kad su spasitelji konačno locirali mjesto tragedije.

Prvo što spasitelji opažaju su ostaci šatora, s vidljivim tragovima djelovanja vjetra i snijega kroz protekla četiri tjedna. No, ono što će ih zaprepastiti jest postojanje proreza na bočnom platnu koji jasno ukazuje da su planinari u paničnom strahu doslovno pobjegli iz šatora. Otkriveni su i ljudski tragovi; osam ili devet osoba, pošto će se daljnjom istragom utvrditi da su se u vrijeme misterioznog događaja barem dvojica udaljila od šatora kako bi urinirali – najvjerojatnije Kolevatov i Thibeaux koji su, za razliku od ostalih, bili prikladno odjeveni. Ostatak skupine, njih sedmero, očito nije imalo vremena za odijevanje i obuvanje. Što god se te noći dogodilo, sledilo im je krv u žilama, pa su šator napustili rastrgavši, odnosno prorezavši prolaze sa strane. Također, nisu ponijeli nikakvu opremu nužnu za preživljavanje, uz izuzetak onoga što su u tom trenutku eventualno imali u džepovima ili pored sebe.

Rezovi na bočnim stranama šatora su izvedeni iznutra, što upućuje na panični bijeg prisutnih.

Rezovi na bočnim stranama šatora su izvedeni iznutra, što upućuje na panični bijeg prisutnih.

Tragovi vode ka nešto niže postavljenoj šumi, da bi nakon 500 metara misteriozno iščeznuli. Nešto dalje, na samom rubu šume, ispod velikog cedra istražitelji pronalaze prva dva tijela, odjevena tek u donje rublje, te ostatke paljenja vatre. Naknadno će se ustanoviti kako je riječ o truplima Jurija Krivošenka i Jurija Dorošenka. Pošto nije bilo vidljivih vanjskih ozlijeda, pretpostavljeno je da su umrli uslijed hipotermije, odnosno pothlađenja. Karbonizirani ostaci granja udaljeni svega nekoliko metara od leševa sugeriraju da se dvojac pokušao ugrijati paljenjem vatre.

U samom je šatoru nađen praktički čitav ‘arsenal’ kojeg je skupina u žurbi ostavila za sobom, uključujući kuhalo, ručnu svjetiljku kineske proizvodnje, tri fotoaparata, zajednički dnevnik, Rustemovu mandolinu, najveći dio odjeće i priručnog alata učesnika… Upravo će neki od ovih artefakata, konkretno dnevnik i fotoaparat, biti iskorišteni u ne baš uspjelom pokušaju rekonstrukcije događaja te noći.

Ostala su tijela pronalažena u etapama, tijekom nekoliko tjedana (pa i mjeseci) složene istrage. Drugog je dana potrage (27. 02.) otkriveno truplo vođe ekspedicije Igora Djatlova, a ležalo je oko 400 metara udaljeno od dvojice prvootkrivenih, odnosno od stabla cedra koje će se u nastavku tretirati kao referentna točka pri lociranju leševa unesrećenih. Početkom ožujka otkriveno je i treće tijelo – bila je riječ o Zini Kolmogovoroj. Njezino se truplo nalazilo na snježnoj padini, zbog čega istražitelji zaključuju da se iz nekog razloga (bježeći pred nečim?) željela vratiti u šator ili se barem zaputila u tom pravcu. 05. ožujka pronađeno je i truplo Rustema Slobodina, na udaljenosti od oko 180 metara od Djatlova i 150 od Kolmogorove, a na njegovoj je lubanji otkrivena manja fraktura koja, ako je vjerovati liječnicima, nije trebala biti kobna. Zanimljivo je da je njegovo tijelo u trenutku pada na tlo još uvijek bilo toplo, što se može zaključiti po nastanku ‘kreveta’ od zaleđenog snijega. Rustemov je ručni sat zaustavljen u 20.45 h.

Posmrtni ostaci Aleksandra Kolevaotva i Nikolaja Thibeaux-Brignollesa, dvije od četiri žrtve koje su pronađene tek koncem travnja 1959., ispod nanosa snijega dubine četiri metra!

Posmrtni ostaci Aleksandra Kolevaotva i Nikolaja Thibeaux-Brignollesa, dvije od četiri žrtve koje su pronađene tek koncem travnja 1959., ispod nanosa snijega dubine četiri metra!

Preostala četiri pripadnika skupine pronađena su tek nakon više od dva mjeseca, i to znatno dublje u riječnoj dolini, pod nanosom od četiri metra u međuvremenu napadalog snijega. Stanje u kojem su se tijela nalazila bilo je znatno više zastrašujuće od prethodno otkrivene četvorke. Nikolaj Thiebaux-Brignolles također je imao frakturu lubanje, a Aleksandar Zolotairov i Ljudmila Dubinina polomljena rebra. Kako je naknadno izjavio dr. Boris Vozroždeni, jedan od liječnika u istražiteljskom timu, takve su ozljede ekvivalent onih kakve nastaju pri automobilskim sudarima kod brzina između 60 i 80 km/h, ali uz bitnu opasku: na ovim tijelima nije bilo nikakvih površinskih tragova, što ukazuje na unutarnja prsnuća uslijed, najvjerojatnije, tlačnog udara. Još jedna zbunjujuća i pomalo zastrašujuća činjenica je nedostatak jezika u Ljudmilinoj usnoj šupljini, a da stvari budu još čudnije, isti je odstranjen preciznim, skoro kirurškim rezom.

Vojni i policijski istražitelji, među kojima je nedvojbeno bilo i pripadnika tajnih službi, krajem proljeća napuštaju zlosretno područje Kholat Syakhla koje će za javnosti biti zatvoreno pune tri godine, a tijela unesećenih planinara se otprilike u isto vrijeme vraćaju obiteljima, kako bi bila dostojno pokopana. No, vlasti nisu izdale nikakvo izvješće o događaju koji se u noći između 01. i 02. veljače zbio na padinama Otortena. Tek je jedna poluslužbena izjava navodila smrt uslijed djelovanja nepoznate sile.

Poprište još uvijek nerazjašnjenog scenarija iz noći sa prvog na drugi veljače 1959. Za bolji prikaz kliknite na sliku.

Poprište još uvijek nerazjašnjenog scenarija iz noći sa prvog na drugi veljače 1959. Za bolji prikaz kliknite na sliku.

Čudnim i prilično jezivim događajima se niti iz daleka nije nazirao kraj. Nekoliko je članova obitelji poginulih, imajući dovoljno snage pogledati posmrtne ostatke najmilijih, ostalo zaprepašteno neobičnom smeđe -narančastom nijansom njihove kože (ovdje treba napomenuti kako su tijela čitavo vrijeme, i u prirodi te kasnije u hladnjacima vojnih mrtvozornika, bila konzervirana na temperaturama ispod nule, čime je onemogućen bilo kakav kemijski proces koji bi doveo do truljenja). Istovremeno se javljaju i glasine – biti će potvrđene 1990. kada je dio dokumentacije objavljen javnosti – o pojačanoj radioaktivnosti na tijelima i odjeći žrtava.

Oprezno su se oglasili pripadnici jedne druge planinarske skupine koja je iste noći, dakle između prvog i drugog dana veljače kampirala na lokaciji udaljenoj pedesetak kilometara od Djatlovljevog logora. Po njihovim tvrdnjama, u vrijeme dok su nesretni planinari proživljavali svoje zadnje mirne trenutke, njihov je tabor nadletjelo svjetleće narančasto tijelo plavkastog obruba, prividne veličine punog mjeseca. Gibalo se iz smjera jugozapada ka sjeveroistoku, dakle upravo ka Kholat Syakhlu. Također, veći je broj sličnih letećih sfera viđan tijekom čitave veljače i ožujka, a navodno su uočene i od strane istražitelja ovog slučaja.

Da nije riječ tek o slučajnosti ili navođenju na pogrešne tragove, ponajbolje govore izjave Leva Ivanova, ključnog istražitelja i visokopozicionirane osobe u ruskoj vojno-obavještajnoj hijerarhiji. On je par godina nakon odlaska u mirovinu odlučio progovoriti, potvrdivši priče o radioaktivnosti, kao i o čestim nadlijetanjima NLO-a koje praktički i krivi za smrt devetero planinara. Izjavio je također da mu je u vrijeme istrage, 1959., bilo naređeno da o takvim pojavama šuti.

Pojedine tvrdnje nije moguće provjeriti, no čitavoj ovoj priči daju dodatnu sablasnu auru. Jedna od njih, mada malo vjerojatna, jest ona o manjku određenih kostiju iz tijela pojedinih žrtava, kao i o bitno povišenoj koncentraciji kalcijevih iona u krvi. Drugim riječima, kosti su se jednostavno rastopile! No, ova priča je najvjerojatnije rezultat pretjerivanja, pa možda i novinarskog senzacionalizma.

Truplo Ljudmile Dubinine pokazuje slične simptome kao i ono Zolotairova: do lma plućnih kostiju najvjerojanije nije došlo uslijed kontuzije, već djelovanjem tlačnog udara!

Truplo Ljudmile Dubinine pokazuje slične simptome kao i ono Zolotairova: do loma plućnih kostiju najvjerojanije nije došlo uslijed kontuzije, već djelovanjem tlačnog udara! Zanimljivo, nema površinskih rana, što dodatno podkrepljuje teoriju o tlačnom udaru nepoznatog uzroka.

Što se u stvari dogodilo te noći na padinama Otortena? Teorije su, istina, brojne, ali još uvijek niti jedna nije prihvaćena kao službeno objašnjenje.

Kao dvije najrealnije mogućnosti navode se lavina ili napad lokalnih Mansija. No, obje teorije stoje na klimavim nogama: nisu pronađeni nikakvi tragovi snježnog odrona – šator je u vrijeme dolaska istražitelja bio prekriven s tek desetak centimetara snijega napadalih kroz ta četiri tjedna, dok bi eventualni napad ionako poslovično miroljubivih Mansija morao ostaviti dodatne tragove u snijegu, kojih u ovom slučaju nije bilo.

Jedna od teorija novijeg datuma također pokušava ovaj čudni događaj prikazati u svjetlu međudjelovanja prirodnih čimbenika, no koliko uspješno? U svojem poduljem eseju Dyatlov Pass Incident, Robert V. Reich navodi da u određenim uvjetima, kojima često doprinosi niska temperatura, može doći do nastanka infrazvuka, dakle zvuka na jedva čujnim frekvencijama od 20 Hz i niže, a kao preduvjet se spominje poseban način kovitlanja snježnih pahuljica u vrtlozima vjetra. Reich dalje tvrdi da infrazvuk, kako je dokazano, izaziva negativne efekte kod ljudi i životinja, poput napadaja paničnog straha, vibriranja očnih jabučica u dupljama te halucinacija, a navedeno opravdava ispitivanjima vršenim u blizini vjetrenih turbina koje svojom rotacijom generiraju infrazvuk. No, teško da bi se takvi efekti istovremeno manifestirali na svih devet članova ekspedicije. Ovdje je očito bila riječ o nečemu što je djelovalo promptno, skoro pa trenutno.

Brojni su i zagovornici UFO teorije – između ostalih, zastupa je i sam Lev Ivanov. No, u tom slučaju treba biti posebno oprezan, pošto skretanje vode na ‘izvanzemaljski mlin’ može poslužiti kao savršena maska za prikrivanje vojnih pokusa.

Ipak, ovoj teoriji u prilog idu viđenja svjetlećih diskova u noći tragedije, kao i posljednja fotografija na jednom od fotografskih aparata nađenih u šatoru. Iako je lako moguće da je nastala nestručnim rukovanjem, odnosno slučajnim okidanjem tijekom istrage, pojedinci tvrde kako se na toj sablasnoj slici jasno nazire kontura čovjeka ispruženih ruku na jarkom, izgleda kružnom svjetlu u pozadini!

Slučajno snimljena fotografija uslijed nestručnog rukovanja fotoaparatom pri pronalasku ostataka kampa, ili kontura uplašenog čovjeka pred neidentificiranim izvorom svjetlosti? Prosudite sami!

Slučajno snimljena fotografija uslijed nestručnog rukovanja fotoaparatom pri pronalasku ostataka kampa, ili kontura uplašenog čovjeka pred neidentificiranim izvorom svjetlosti? Prosudite sami!

Također, suvremeni UFO folklor učestalo navodi sakaćenja stoke, a katkad i ljudi, pri kakvom su uočljivi precizni, skoro kirurški rezovi. Ukoliko gubitak jezika Ljudmile Dubinine sagledamo u tom svjetlu, stvari dobijaju posve drukčije konture. Bliski su susreti katkad obilježeni i pojačanom radioaktivnošću, a tu je i element naglog, paničnog bijega iz šatora – kao da je netko ili nešto pokušalo prići kampu, ući u njegovu unutrašnjost. Najjezivije hipoteze ovaj trenutni bijeg popraćen trganjem platna iznutra pojašnjavaju ni manje ni više nego materijaliziranjem izvanzemaljskih entiteta u samoj unutrašnjosti šatora!

Umjetnička vizija mogućeg scenarija - istina, pomalo pretjerana!

Umjetnička vizija mogućeg scenarija – istina, pomalo pretjerana!

Iako se misterij neobjašnjive smrti Djatlovljeve skupine najčešće tretira kao UFO incident, nije zgorega imati u vidu i pokuse koje je na tom terenu navodno vršila ruska vojska. Time bi se također mogla objasniti radioaktivnost te viđenja letećih objekata, a katkad se pri analizama ovog slučaja navodi još jedan detalj. Naime, tijela Djatlova i Slobodina nađena su na čistini usječenoj u šumu, otprilike 20 × 200 metara, no kada je nekoliko mjeseci prije tragedije isto područje mapirano, na tom se mjestu nalazila gusta šuma. Lako je moguće da je riječ o geodetskoj pogrešci – ipak je to bilo vrijeme prije korištenja suptilnih metoda kakve omogućuje tehnika snimanja iz satelita. Bilo kako bilo, devet života nije prevelika cijena u korist skrivanja nečega što bi moglo biti vrhunsko tajno oružje.

Ovaj slučaj možda djeluje kao izdvojen, no proučavatelji paranormalnog ga često vezuju uz još jednu tragediju koja se godine 1991. zbila u relativnoj blizini Kholat Syakhla. Riječ je o zrakoplovnoj nesreći, odnosno padu aviona pri čemu je poginulo devetero ljudi. Istina, jedina je poveznica identičan broj žrtava, no kada se u obzir uzme i lokalna legenda o devetero misteriozno ubijenih Mansija na obroncima Otortena, dotična brojka počinje ozbiljno bosti oči!

Neuobičajeno ponavljanje brojke 9 kao kvote žrtava raznih nedaća na području Otortena - slučajnost ili?

Neuobičajeno ponavljanje brojke 9 kao kvote žrtava raznih nedaća na području Otortena – slučajnost ili?

Danas, više od pola stoljeća nakon tragedije i dalje nema službenog objašnjenja užasa koji je na nedokučiv način u noći između 01. i 02. veljače 1959. uzeo danak od devet života. Ukoliko određena saznanja i postoje, arhivirana su u dubinama KGB-ovih, odnosno FSB-ovih podruma, i neće tako lako niti baš brzo ugledati danje svjetlo.

Tek je jedan nesretni toponim zaživio kao uspomena na ovaj tragični događaj – područje Kholat Syakhla se danas naziva Djatlovljevim prijelazom!

11/03/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , , ,