Minutemen – Unplugged (!) / Ultravox

– – .

Nepobitno je da su Minutemeni jedan od najzapostavljenijih američkih punk sastava, i tko zna kako bi se stvar razvijala da 1985. D. Boon nije poginuo nesretnim slučajem. A u nastavku emisije presjek karijere pionira elektropunka, Ultravoxa!

 

a) Što Oxford, Webster i slični ugledni rječnici kažu o pojmu Minutemen (uglavnom ignorirajući ostavštinu Watta, Boona i Hurleyja)?

Pogledate li neki od kvalitetnijih rječnika, naići ćete na barem tri definicije pojma Minutemen. Primarna je, naravno, ona povijesna, koja označuje američke dragovoljce locirane u Massachuchettsu tijekom Rata za nezavisnost (1775. – 1783.). Sam naziv je referenca na njihovu spremnost i sposobnost da se u nužnim situacijama organiziraju doslovno kroz nekoliko minuta, i upravo je zahvaljujući tim ljudima zbačena britanska kolonizatorska vlast, te udareni temelji Sjedinjenim Američkim Državama. Uostalom, dovoljno se prisjetiti Paula Reverea i njegovih čuvenih noćnih jahanja…

Drugo je pak značenje znatno manje domoljubno – od godine 1962. započinje masovno štancanje međukontinentalnih projektila Minuteman (OK, ovdje je riječ o singularu, ali izvor je isti) koji su u svega desetak godina doživjeli barem tri ‘usavršavanja’ glede preciznosti i dometa.

Rječnici (a i mrežne tražilice) će Vam na upit o značenju pojma Minutemen najčešce ponuditi gore prikazana značenja – revolucionara Johna Parkera, pedofila i desničarskog fanatika Pugha, te interkontinentalnu balističku raketu. No, Minutemeni su nešto više!

  Treća se definicija odnosi na minornu i obskurnu antikomunisitičku organzaciju koja je egzistirala početkom šezdesetih, u polariziranom razdoblju hladnog rata. O takvim ekstremistima ne treba trošiti riječi, možda tek spomenuti kako je njihov idejni vođa Robert Bolivar De Pugh još sedamdesetih bio optužen zbog upletenosti u pljačku banke u Seattleu, a dvadesetak godina kasnije je pokazao svoje pravo, ‘kršćansko – moralističko’ lice, kada je razotkrivena njegova perfidna uloga u raspačivanju pornografskog materijala (žrtva je bila maloljetna djevojčica – pa nije li Pugh jedan od onih koji bez suđenja hladnokrvno zaslužuju metak u glavu?).

Srećom, pojam Minutemen najvjerojatnije neće biti zapamćen po nuklearnim projektilima i licemjernim pedofilima, već po svojem izvornom značenju, i što je nama još i bitnije, kao naziv jednog od najutjecajnijih američkih sastava svih vremena. Na kraju krajeva, nikako ne vjerujem da su neki od najbitnijih ljudi američkog punka poput D. Boona, Mike Watta i George Hurleyja izborom imena ciljali na ljudske monstrume ili oružja masovnog uništenja. Taj je izbor imena bilo jedno veliko ‘hvala’ očevima Nacije, ljudima sa kraja osamnaestog stoljeća kada nitko ni u snu nije mogao zamisliti da će se ta mlada demokracija, zemlja slobode i otvorenih mogućnosti premetnuti u nešto od čega se danas većini stanovnika planete diže kosa na glavi!

Oprostite na malko duljem uvodu, no vrijedilo je! Sad ćemo se usredotočiti na već u natruhama naveden punk sastav iz San Pedra, CA. O njihovoj specifičnoj pojavi i načinu na koji su izvornom hardcore punku ponudili novu formu stapajući ga sa elementima jazza i funka su već ispisane tisuće stranica, no malo se tko zapitao kako bi njihove uglavnom kratke i energijom ispunjene skladbe zvučale u nekom drugačijem instrumentalnom okružju.

Odgovor su nam ponudili sami Minutemeni. Trećeg rujna 1983., D. Boon, George Hurley i Mike Watt nastupaju na lokalnom losanđeleskom FM radiju KPFK služeći se, za njihove pojmove poprilično neuobičajenim instrumentarijem koji je ovom prigodom sveden na dvije akustične gitare i konga-bubnjeve. Bio je to jedan od rijetkih ali ne i jedinstven slučaj u njihovoj karijeri (spominjani su još neki izdvojeni trenuci kada bi ovaj trojac klasičnu rock postavu zamijenili akustičnom varijantom), no ono što definitivno bode oči jest zamalo neprimjetno uvođenje unplugged standarda koji će za manje od desetljeća eskalirati pod MTV-jevom palicom. U konačnici, energije nije nedostajalo, a fandom Minutemena je pomalo šokirano prihvatio ove snimke koje su bacile sasvim novo svjetlo na rad omiljenog im sastava.

George Hurley, Mike Watt te danas nažalost pokojni D. Boon – to bi bila najprihvatljivija definicija pojma Minutemen!

Eksperimentiranje sa formom ali i sadržajem je očigledno bila jedna od temeljnih polaznih premisa Minutemena, i danas možemo samo nagađati kakve bi progresivne elemente ovaj sastav ubrizgao u tkivo suvremene glazbe. Nažalost, njihov je put definitivno zaključen tragičnom smrću gitarista i pjevača D. Boona u prometnoj nezgodi na međudržavnoj cesti I 10 (Interstate 10), između Kalifornije i Arizone. To se dogodilo 22. prosinca 1985., otprilke u vrijeme izlaska njihovog četvrtog albuma 3-Way Tie (for last) na kojemu, za razliku od prethodno ustaljene i korištene prakse podjele albuma na A i B stranu pribjegavaju raslojavanju na Side D. i Side Mike. Koliko je takav pristup govorio o mogućem udaljavanju između Mike Watta i D. Boona, odnosno podjeli autorskog prostora uslijed jačanja glazbenih razmimoilaženja, vječni je predmet rasprave među štovateljima i kritikom, no vjerujući wattu, bio je to tek ‘kreativni trik’ koji je trebao razbiti monotoniju koja se prije ili kasnije javlja kao popratni element u radu svakog sastava, a na takvu boljku nisu bili imuni ni velikani poput Minutemena.

Bilo kako bilo, tragični splet okolnosti koji je naglo prekinuo njihovu uzlaznu karijeru ih je istovrremeno lansirao u Zviježđa vječnih. Možda je vrijeme za korekciju pojedinih stavki u velikim i kvalitetnim rječnicima kao što su Webster’s, Oxford, Brewer’s i slični!

 

b) Ultravox!, iliti trnovita šetnja od glam/krautrock naslijeđa preko postavljanja temelja elektropopa do popularnosti i utapanja u jednoličnosti

Korijeni Ultravoxa sežu duboko u vrijeme dominacije glama i progresivnog rocka, odnosno u rane sedamdesete. Još su 1974. John Foxx i Chris Cross (tada su se još potpisivali službenim imenima Dennis Leigh i Chris Allen) utemeljili sastav Tiger Lily. Njihov je tadašnji zvuk (a tako će ostati i nakon sudbinske promjene imena) logična posljedica dragih im sastava poput Roxy Music, Kraftwerk ili Neu! – štoviše, glam i krautrock su utkani u same temelje ovog sastava.

Ultravox! (obratiti pažnju na uskličnik) na početku karijere, sredinom sedamdesetih. John Foxx (ili pravim imneom Dennis Leigh) je u sredini.

Neposredno pred ekspanziju punka se, nakon dužeg perioda sviranja po lokalnim klubovima sastavu ukazuje prilika o kojoj su njegovi članovi sanjali – Island Records im nudi snimanje albuma! Suočeni sa pomalo neočekivanom situacijom, poduzimaju jedan naizgled tek kozmetički zahvat te mijenjaju ime u Ultravox! (uskličnik je očito referenca na krautrock sastav Neu!). Pored članova benda, produkcije se dohvatio i Brian Eno što je trebala biti nekakva garancija uspjeha, no vrtoglava zbivanja na londonskoj sceni – strijeloviti proboj punka u prvom redu- donekle pomračuju ovo solidno ostvarenje koje će ipak ostati zapamćeno po hitovima Sat’day Night in the City of Dead, My Sex te Slip Away. Opću će sliku popraviti njihovo drugo, nažalost od strane kritike pokopano ostvarenje Ha! Ha! Ha! (1977.), no tek će treći album Systems of Romance (1978.) pokazati Ultravox! u punom sjaju. Ovaj je uradak sniman pod producentskom palicom Connie Planka i donijeti će neke bitne novitete, u prvom redu primjetan odmak sa glam naslijeđa ka dotad neistraženim vodama elektropopa, što se opet može promatrati kao direktan utjecaj njemačke progresivne scene, u prvom redu Kraftwerka – pjesme Just for a Moment i Dislocation su najbolji primjer spomenutog. Također, taj se album danas navodi kao preteča New Romantics pokreta, što opet treba uzeti sa rezervom, pošto na isti naslov ciljaju i neki uradci Simple Mindsa sa prelaska sedamdesetih u osamdesete, točnije albumi Empires and Dance (produkcija čuvenog Johna Leckiea) te blizanci Sons and Fascination/Sister Feelings Call (producentski upliv Steve Hillagea).

Bez obzira na spomenute dvojbe, Systems of Romance jest istinsko remek djelo, što nažalost mase nisu prepoznale, dobrim dijelom zbog strke oko još uvijek aktualnog punk trenda koji se već počeo transformirati u ono što se svodi pod pojam post-punka. Razočaran takvim mlakim prijemom, glavni autor, vokal i tekstopisac John Foxx napušta sastav, a preostala trojka (Chris Cross, Bill Currie i Warren Cann) odlučuju ustrajati, tražeći dostojnu zamjenu za odbjeglog kolegu. Bio je to rizični, skoro očajnički potez kada se ima u vidu relativno malen postotak preživljavanja sastava koji su ostali bez ključne osobe, a zadržali temeljne atribute poput imena i općeg stilskog usmjerenja.

ultravox2Spas je došao pomalo neočekivano. U to je vrijeme, naime, Bill Currie surađivao sa sastavom Visage (pod vodstvom enigmatičnog Steve Strangea), gdje upoznaje stanovitog škota Midge Urea. Uvidjevši glazbenu kompatibilnost, Ure odlučuje priključiti se stagnirajućem Ultravoxu (koji je u međuvremenu izbacio krautrockerski uskličnik iz naziva) – štoviše, nedugo će potom izjaviti kako je prihvaćeni angažman u ovom sastavu oslobodio njegove godinama gomilane kreativne potencijale omogućivši mu po prvi put da se izrazi na pravi način!

Jednu stvar nipošto ne smijemo smetnuti sa uma – Ultravox prije dolaska Urea nije onaj isti sastav u koji je transformiran. Midgeov senzibilitet i tematika njegovih pjesama su znatno svjetovniji i prilagođeniji generacijskim trendovima. Prvo zajedničko ostvarenje, album Vienna (1980.) prikazuje Ultravox u vrhunskoj formi – riječ je o jednom od onih albuma koji su djelimično bivali prepoznati u trenutku objavljivanja, no tek je duži vremenski period ponudio mogućnost sagledavanja istog u pravom svijetlu (uključujući pojedine glasove koji ga – zar opet?! – prepoznaju kao manifest Novog Romantizma… a da ne ostane na tome, sličan će epitet ponijeti i New Gold Dream Simple Mindsa iz 1981.).

Skromno mišljenje potpisnika ovih redova (koji je isti album dobio na kazeti kao jedanaestogodišnjak – roditeljski poklon za Novu 1982.) jest da je riječ o nepatvorenom remek djelu, koje se uz malo mašte može razmatrati i kao konceptualni uradak. Jer, socijalni je i politički mrak ranih osamdesetih tražio ispušni ventil za generacijske frustracije. Margareth Tatcher na čelu kabineta, kontinuirani rast nezaposlenosti, Falklandski rat, rudarski i ini štrajkovi; sve su to bile gorke manifestacije stvarnosti koja je svoje mračno lice barem prividno pokušala skriti iza lepršavog šarenila novoromantičarskog zvuka i imagea. Obje strane albuma Vienna (da, nekoć su na glazbenim medijima postojale dvije strane kakvih na CD-ovima nema – vratite se na poglavlje o Minutemenima za dodatne informacije) započinju podužim skladbama koje se mogu razmatrati kao direktni homage dragom Kraftwerku (Astradyne i Mr. X), nakon čega slijedi niz od četiri, odnosno tri vokalno isntrumentalne skladbe koje dostojno prikazuju trenutačni zeitgeist po Ureu i ekipi. Sleepwalk, naslovna Vienna, Passing Strangers te posebice New Europeans su neki od istinskih glazbenih bisera koje je ponudio ovaj vrhunski album!

Fotografija sa naslovnice kultnog albuma Vienna.

Rage in Eden (1981.) kao nasljednik jedne Vienne spada u niz onih albuma koji su još prije realizacije ‘označeni’ i čiji će se detalji strogo analizirati pod lupama kritičara. Zla očekivanja su se nažalost ostvarila, pošto je ovaj uradak bio tek blijeda sjena sjajnog prethodnika, po čijem je predlošku i skrojen. Ipak, ponudio je nekoliko hitova, a sastav je nastavio živjeti na lovorikama albuma Vienna (što će biti model njihova preživljavanja u narednim godinama. Jer, iduća ostvarenja (Quartet iz 1982. te Lament iz 1984.) nastavljaju prokušanom metodom ne donoseći nekakve bitne pomake, no svejedno se prodavajući u solidnim tiražima. Istina, hitova nije nedostajalo (Hymn, We stood still, Visions in Blue, Dancing with Tears in my Eyes…), no u konačnici proizlazi kako su to bivale tek nešto jače karike u funkciji povezivanja ne baš jakog materijala. Bilo bi nepravedno reći kako su Rage in Eden, Quartet i Lament loši albumi – jednostavno, štovatelji su prihvatili Viennu kao svojevrsni mjerni etalon prema kojemu će odmjeravati kasnije uratke Ultravoxa, a takva situacija ne bi pogodovala ni znatno boljim albumima.

Godine 1986. Ultravox snimaju svoje posljednje zajedničko djelo, album nazvan jednostavno U-Vox. Kritika se odmah okomila optužujući ih za svojatanje tuđe slave, pošto ih je takav naziv asocirao na parodiranje imena sastava U2, odnosno nadimka njihova pjevača Paula Hewsona poznatijeg kao Bono Vox. To što se takva kratica u tehničkim krugovima često koristi pri opisivanju ultrazvuka (odnosno zvuka čije su frekvencije iznad praga čujnosti ljudskog uha, dakle 20 000 Hz) im očito u post-liveaidovskoj eri U2manije vjerojatno i nije palo na pamet. U svakom slučaju, U-Vox je bio poprilično bljedunjav album što se djelimično može zahvaliti činjenici da je novopečeni lider i glavni autor Midge Ure gro svoje kreativnosti usmjerio na svoje prvo samostalno djelo izdano tek nekoliko mjeseci ranije (riječ je o albumu The Gift iz 1985.). No, kad se tadašnje stanje svede na zajednički nazivnik, i laiku postaje jasno kako je sastav Ultravox pomalo neslavno stigao do kraja karijere, i da je dogovorni razlaz bio jedino razumno rješenje.

Ukoliko pod ovaj spomenuti nazivnik podvučemo cjelokupno djelovanje Ultravoxa, još od glam/krautrock začetaka sa početka sedamdesetih, ukupni dojam i nije toliko loš. Bitno je spomenuti i to da su upravo oni (naravno, uz još neka zaslužna imena) odigrali ulogu mosta između spomenutih žanrova glam-rocka i krautrocka, pa i progresivnog zvuka sedamdesetih (nesretno nazvanog simfo-rock) i aktualnog zvuka osamdesetih koji je zahuktaloj post-punk sceni dodao elektroničke i plesne elemente. Zovite to dance-punkom ukoliko vas takav naziv zadovoljava, no trend je doživio svoju revitalizaciju na početku novog milenja – stvaralaštvu imena poput TV on the Radio ili LCD Soundsystem je utjecaj Ultravoxa više nego uočljiv… i ne samo u toj domeni!

Za kraj, tek napomena da je John Foxx po napuštanju sastava započeo samostalnu karijeru, a Garden iz 1981. je ostvarenje kvalitetom mjerljivo sa odličnim Systems of Romance. Naravno, ni ostatak njegova stvaralaštva nije zanemariv!

12

Grafička rješenja omota pojednih albuma Ultravoxa: Ultravox!, Systems of Romance, Lament i Quartet.

Prije dvije godine (2012.), Ultravox je objavio više no solidan povratnički album Brilliant. Uvrštene skladbe jako dobro ocrtavaju klasični duh sastava, možda ipak malo isuviše ostajući u sazvučjima prošlosti. No, forsirati neke radikalne promjene u izrazu bi bilo kontraproduktivno, te bi na koncu ponudilo nešto sasvim drugo – ne istinski Ultravox, već sastav koji bi u tom slučaju priznao da je pregažen vremenom i da se treba prilagođavati novomilenijskim pravilima.

Ovako sve opcije ostaju otvorene. Mogli bi reći, srećom!

 

 

03/10/2014

autor: el5egundo

Tags: , , , , ,