Mellotron

20:00–22:40 – 28.1.2017.

Zvučna priča o vjerojatno najzapostavljenijem, a istovremeno jednom od najbitnijih instrumenata u suvremenoj popularnoj glazbi.

Priča o vjerojatno najzapostavljenijem, a istovremeno jednom od najbitnijih instrumenata u suvremenoj glazbi započinje kasnih četrdesetih godina dvadesetog stoljeća u Wisconsinu zaslugom Harryja Chamberlina. Taj je glazbeni entuzijast dane provodio izvodeći pokuse vezane za snimanje i reprodukciju zvuka, i upravo ga jedno slučajno preslušavanje vlastite snimke dovodi do ideje o konstrukciji novog instrumenta. Kako legenda kaže, Harry je pustio vrpcu na kojoj je prethodno snimio vlastitu svirku na električnim orguljama, i u tom mu je trenu sinulo kako bi se već snimljen i pohranjen zvuk određenog instrumenta mogao reproducirati jednostavnim pritiskom na određenu tipku.

Chamberlin

Idejno rješenje konstrukcije nazvane, po svojem tvorcu, Chamberlin, temeljilo se na standardnoj klavijaturi, povezanoj sa zvukovima arhiviranim na vrpcama. Pritiskom na određenu tipku, aktivirao bi se mehanizam koji bi pokrenuo vrpcu te doveo do njenog prelaska preko magnetne glave, a otpuštanjem tipke, traka bi se premotavanjem vratila u početni položaj. Pošto bi korištenjem duljih vrpci izvedba instrumenta bila dodatno zakomplicirana, Chamberlin je uveo standard od osam sekundi po pojedinačnom tonu. Što se tiče izbora zvukova, ovaj je uređaj nudio za to vrijeme relativno bogat asortiman koji je pokrivao razne vrste orgulja, gudačke instrumente, muški i ženski glas te nekoliko tipova gitara, no znakovito je i korištenje snimljenih zvukova bubnjeva, zbog čega se Chamberlin može smatrati pretečom suvremenih samplera i ritam strojeva. Relativna anonimnost ovog instrumenta posljedica je reklamne kampanje njegova tvorca, koji ga je doživljavao kao igračku za obiteljska okupljanja te za barove i klubove, te ga je nerado nudio scenskim izvođačima.

Početkom šezdesetih, nekoliko je primjeraka Chamberlina prešlo ocean, te na akciju potaklo Lesley Bradleyja, ključnog čovjeka birminghamske inženjerske tvrtke Bradmatics Ltd. Uz pomoć suradnika, Lesley uskoro konstruira usavršenu verziju Chamberlina, nazvanu Mellotron (izvedeno iz Melody Electronics). Ovaj se instrument od izvornika razlikovao znatno bogatijom bazom podataka, odnosno vrstama prethodno snimljenih zvukova drugih glazbala, te mogućnošću istovremenog pokretanja više vrpčanih mehanizama. Jednostavno rečeno, pritiskom na više tipki, melotron je istovremeno reproducirao više zvukova, što ga čini praktički prvim polifonim instrumentom takve vrste. Štoviše, treba imati u vidu kako se u to doba tek naziru preteče prvih sintetizatora, te da će proći još godine do pojave uređaja poput VCS3 ili Mooga, koji su, usput kazano, bili monofoni! Jedina mana melotrona bila je standardizirana duljina zvučne vrpce koja je trajanje tona ograničavala na osam sekundi, kao i kod Chamberlina, no imajući u vidu ostale prednosti novog instrumenta, to se moglo i oprostiti.

Mellotron

Bradmatics Ltd. nisu ponovili Chamberlinovu marketinšku grešku, već su odmah krenuli u angažiranu kampanju, primarno ciljajući na tadašnju otočku glazbenu scenu u nastajanju. Strategija se pokazala uspješnom, pošto već sredinom šezdesetih respektabilan broj afirmiranih sastava već koristi melotron – dovoljno je spomenuti Zombiese, kao i upravo stasajući The Moody Blues, čiji će klavijaturist, Mike Pinder postati jedan od glavnih svećenika melotronske religije. Ipak, najveću je reklamu melotronu napravio John Lennon, koji je početkom 1965, u samom vrhuncu beatlemanije naručio jedan primjerak ovog instrumenta. Njegovi se zvuci mogu čuti već na skladbi Tomorrow Never Knows sa albuma Revolver (1966), a korištenje melotrona za čuveni uvod (flaute) te za pozadinsku pratnju u Strawberry Fields Forever  spada u domenu legendarnog!  Bez pretjerivanja, jedan od ključnih albuma suvremene glazbe, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band bi zvučao znatno drukčije, usudio bih se kazati i siromašnije da John, Paul i George Martin nisu obojili njegovo tkanje melotronskim sazvučjima!

Očekivano, Beatlese su slijedili sastavi sličnog usmjerenja, tako da je melotron vrlo brzo obogatio zvučnu sliku The Rolling Stonesa i Kinksa, što je posebno uočljivo na skladbama 2000 Light Years from Home prvospomenutih, odnosno Phenomenal Cat i Sitting by the Riverside potonjih.

Još jedan antologijski zvuk melotrona jest simulacija polijetanja rakete na pjesmi Space Oddity, sa istoimenog albuma Davida Bowiea iz 1969.  Za ovu danas kultnu sekvencu zaslužan je tada anonimni mladi klavijaturist Rick Wakeman, koji će se godinu dana kasnije pridružiti sastavu Yes. Naravno, Rick je nastavio koristiti voljeni instrument, čiji zvuk čini bitan dio glazbene strukture njegovog samostalnog ostvarenja Six Wives of Henry VIII, kao i albuma Close to the Edge i Tales from the Topographic Oceans Yesa. Ova iznimka postaje pravilo, tako da melotron svoje mjesto pronalazi kod svih bitnijih progresivnih sastava sa konca šezdesetih i početka sedamdesetih. Tako ga, primjerice, Richard Wright iz Pink Floyda koristi na pjesmama Julia Dream, Atom Heart Mother, A Saucerful of Secrets i Sysyphus, dok je prvu fazu King Crimsona nemoguće zamisliti bez melotrona – ona bogata orkestralna punoća u pozadini skladbi poput Epitapha, The Court of the Crimson King i In the Wake of Poseidon jest melotronski registar 3 violins u kombinaciji sa zvukom MK II istog. Istovremeno, Steve Hackett koji je u Genesisu zamijenio Tonyja Banksa pridonosi melotronskim backgroundom na albumima Nursery Crime, Foxtrot i The Lamb lays Down the Broadway. Interesantno, jedini progresivni sastav koji nije značajnije koristio ovaj instrument bio je upravo onaj čiji je zvuk u potpunosti bio temeljen na klavijaturama – Emerson, Lake and Palmer!

How it works!

Ironijom sudbine, britanski se melotron kao usavršena verzija američkog chamberlina vratio u njegovu izvornu domovinu još u šezdesetima. Brian Wilson ga koristi na albumu Pet Sounds Beach Boysa, a rabili su ga i Jefferson Airplane (Surrealistic Pillow). Možda najupečatljivija primjena melotrona na Novom kontinentu jest ona iz 1973, na Lou Reedovom albumu Berlin, čijem je sablasnom i mračnom zvuku ovaj instrument poprilično pridonio (Lady Day, Caroline Says II, The Bed, Sad Song). Aranžmane je kreirao, te melotron odsvirao Bob Ezrin, producent ovog i još mnogo drugih odličnih albuma, koji nažalost, kako kaže jedan veliki autoritet, ima jako nisku cijenu. Šteta za čovjeka.

Tehnološkim razvojem, u osamdesetima, digitalni sintetizatori postaju jednostavniji, manji i jeftiniji, tako da, nažalost, ta dekada donosi zamiranje melotrona, pošto više nije bilo potrebe sa analognim snimkama realnih instrumenata koje je nudio. Također, uređaji nove generacije su u potpunosti temeljeni na poluvodičkoj tehnologiji, što ih je činilo znatno praktičnijim za rukovanje od analognog melotrona čiji su glavni djelovi, poput vakuumskih cijevi i magnetskih traka bili veoma osjetljivi na udarce, vlagu i temperaturu. Svejedno, Bernard Sumner, jedan od ključnih zagovaratelja sintetizatora, u generacijskoj himni Decades koja zaključuje album Closer Joy Divisiona koristi upravo melotron. Razlog? Traženi zvuk nije mogao postići sa sintetizatorima, koliko se god trudio!

Ukratko, digitalna tehnologija nikad nije u potpunosti uspjela zamjeniti sablasnu akustiku i prostornu opipljivost melotronskih tonova, pa se u devedesetima, u vrijeme brit pop ekspanzije, pa i američkog grungea iz studijskih spremišta izvlače prašnjavi primjerci chamberlina i melotrona. Korištenja karakteristična za spomenutu dekadu su u prvom redu ona na albumu OK Computer Radioheada (Exit Music, Lucky), te na skladbi Milk sastava Garbage, kao i na Wonderwallu, ultimativnom hitu Oasisa! Trend se nastavlja i danas, tako da aktualne perjanice progresivnog zvuka, kao što su Porcupine Tree i već spomenuti Radiohead opetovano koriste ovaj specifični, unikatni i hvale vrijedan instrument. Nažalost, to izgleda nije dovoljno da industriju glazbene opreme (uz časne izuzetke) natjera na ponovno pokretanje serijske proizvodnje melotrona, tako da mlade snage željne eksperimentiranja ovise isključivo o primjercima arhiviranim u glazbenim studijima i muzejima.

Birotron

Interesantno je kako su tek rijetki entuzijasti pomišljali na usavršavanje mana koje je melotron, unatoč svim prednostima, ipak imao. Sredinom sedamdesetih, amerikanac David Biro konstruira svoju verziju ovog glazbala, i to na način da problem ograničenog trajanja pojedinog tona (osam sekundi) rješava umetanjem zatvorene trake (loopa) umjesto linearne. Svoj je izum demonstrirao Ricku Wakemanu, u backstageu nakon koncerta Yesa u San Franciscu (turneja Close to the Edge, početak 1974.). Rick je Davida nagovorio na upuštanje u komercijalni poduhvat, odnosno pokretanje serijske proizvodnje novog instrumenta, nazvanog Birotron. Svoje su primjerke predbilježili i Elton John, Linda i Paul McCartney, pa čak i Keith Emerson, ”mrzitelj” klasičnog melotrona. No, problemi u konstrukciji te manjak sredstava uzimaju svoj danak, tako da je do gašenja Biroove tvrtke došlo koncem sedamdesetih, a on sam završava na ulici, kao beskućnik. U konačnici, proizvedeno je samo desetak primjeraka ovog glazbala – jedini danas u funkciji (bar koliko je poznato) je u posjedu Ricka Wakemana, a tridesetak nedovršenih Birotrona je sredinom devedesetih, prilikom čišćenja skladišta završilo na otpadu! Zbog svega navedenog, Birotron je danas vjerojatno najraritetniji i najskuplji glazbeni instrument. Istina, tražitelji dlake u jajetu su Birotronu našli sitnu manu – zbog kontinuiranog zvuka nije postojao početni udar u tonu, tako je ovo glazbalo zakazalo kod reprodukcije zvukova instrumenata čiji se karakteristični zvuk smanjuje i gubi nakon prvotnog attacka (gitara, piano, razne udaraljke). Ukoliko pak želite čuti kako je zvučala ta sofisticiranija i ‘nježnija’ verzija melotrona, imate samo jedan mogući izvor – Tormato, album kojim je Yes godine 1978. započeo svoju silaznu putanju. Usput rečeno, upravo je dobri stari melotron savršeno nadopunio električne i crkvene orgulje na prethodniku Tormatoa, albumu Going for the One – pritom mislim na središnji dio skladbe Awaken!

Iako je melotron danas uglavnom pojam iz glazbene povijesti, pojedinci mu ipak nastoje vratiti dio zaslužene slave. To se u prvom redu odnosi na imena poput Radioheada, sastava u čijem se vlasništvu nalazi primjerak iz serije M400, Paula McCartneyja čiji je MKII  stalni dio koncertne klavijaturističke postave, Toma Waitsa koji je ponosni vlasnik još jednog chamberlina Music Master i melotrona M400, ili pak jednog od vodećih teoretičara i praktičara ovog instrumenta, Ricka Wakemana. Također, treba cijeniti entuzijazam tvrtki poput Streetley Electronics koje ga povremeno, uglavnom po privatnim narudžbama proizvode u manjim serijama. Budućnost melotrona možda nije blistava, no u daleko je boljem položaju od svoje usavršene verzije, birotrona koji je, kako se to često navodi, doslovno postao mit, i čiji rijetki preživjeli primjerci egzistiraju u privatnim kolekcijama, a na dražbama dostižu cijene koje se mjere miljunima funti ili dolara!

27/01/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: ,