Matt Elliott

23/2/2017., Tvornica Kulture, Zagreb

Here comes a storm
The dust & papers dance around the room
It tells of a storm
The sky is a painted viscous swirl of troubled hues
There’s a storm
The branches rock & dance & creak & wave
We’re in for a storm
I’ve got this headache that I’ve had for days
Here comes the rain
The first few drops caress & gently dance
They light up your face
You smile in wonder looking through the eyes of a child once again
But soon the gentle drops become the deadly wolf of a gale
Our voices become lost beneath the chaos

/Matt Elliott, The Calm Before/

Matt Elliott (fotografija, David Chalmin)

Tog je 23. veljače Mali pogon zagrebačke Tvornice kulture pohodilo možda stotinjak posjetitelja. Upravo onoliko koliko se i može očekivati uzme li se u obzir lokalni broj istinskih štovatelja britanskog kantautora Matta Elliotta.

Uistinu, ovaj samozatajni glazbenik nije naročito poznat u širim krugovima, barem ne u ovoj aktualnoj dark folk inkarnaciji. Nekoć, dok je koketirao sa elektronskijim sazvučjima pod imenom Third Eye Foundation, mogao je još i računati na svojevrsnu podršku masa, no milenijskim obratom ka akustičnijem i donekle depresivnijem zvuku kao da je nestao sa lista poželjnosti. Srećom, to je samo privid, pošto je svoj kultni status zadržao među malobrojnim ali ortodoksnim sljedbenicima. Zagrebački je koncert upravo to i dokazao!

Postavljena je pozornica odavala krajnje minimalistički dojam, kakav uostalom odgovara Mattovom izričaju svedenom na temeljnu zvučnu sliku koja se unatoč određenim stilskim ‘ukrasima’ temelji na ogoljenoj i u svojoj depresivnoj impresiji zamalo fatalističkoj jednostavnosti. Nema tu ništa neobično – Matt Elliott je one man band. Nastupa sam. Putuje sam. Vjerojatno i spava te jede sam. Možda zvuči turobno, ali sve te elemente možete isčitati iz zvučne i tekstualne kulise njegovih pjesama. Znali smo, jer smo zadnjih godina opetovano preslušavali Drinking Songs, Failing Songs, Howling Songs… Zagreb je dakle tek potvrdio ono što je bilo očito.

Ne sjećam se koncerta (barem ne u okružju ionako intimističkog Malog pogona) koji je ponudio takav izravan odnos između izvođača i publike, unatoč skučenoj i naizgled usiljenoj komunikaciji. Dvadesetak (ako i toliko) centimetara uzdignuta pozornica i prvi navalni red fanova, udaljen od Matta tek metar do dva odavali su dojam bliskosti, no sam je sadržaj izvođenog gradio svojevrsni ‘stakleni zid’. Ali, taj čovjek tako funkcionira. Uronjen je u prozračno i tugaljivo tkivo vlastitih skladbi, te u nedostatku scenske potpore ‘osuđen’ sam na sebe (rekli bi mnogi – srećom da je tako!).

Elliott je pristunima ponudio solidan presjek svojeg stvaralaštva i nema smisla dvojiti da se njegovi živi nastupi odvijaju na upravo takav način. Izveo je tek devet skladbi – sedam u temeljnom bloku te još dvije kao encore, no time je u potpunosti ispunio ta dva meditativna sata. Koncert je otvoren petneastominutnom skladbom The Right To Cry sa albuma Only Myocardinal Infraction Can Break Your Heart iz 2003., a upravo je takav suživot nominalno ‘dugačkih’ kompozicija sa onima kraćima koje (shvatite ovo uvjetno) njegov iskušani model.  Ove ‘kraće’ (ne, nema tu izvedbe kraće od desetak minuta) figuriraju kao pomalo šaljiva intermezza u Shakespeareovim tragedijama i mada su tek ‘umetak’, predstaljaju bit njegovih scenskih nastupa. Ipak, višeminutne su žalopojke uočljivije, čak i ako Matt ne želi da odeđene skladbe odnose primat nad ostatkom materijala. Primjerice, The Kursk, mračna epopeja o jezivoj sudbini posade istoimene ruske podmornice figurira kao prvi peak, dok je srceparajuća I Only Wanted To Give You Everything očito drugi potporanj. U međuvremenu se možete smijati, opijati za šankom ili pak plakati zbog činjenice da u listu nije uključena vanvremenska I Name this Ship The Tragedy, Bless Her And All Who Sail With Her. So It Goes.

Prisutni su uočili da se Matt zdušno igra gitarskim pedalama i efektima kreirajući pozadinsku pratnju u vidu reciklirajućih loopova. Ovaj nam je model poznat već četrdesetak godina, zaslugom gospodina Roberta Frippa, no katkad je neizbježan, kao primjerice u ovom slučaju. Gitarski će ‘čistunci’ ovo nazvali blasfemijom (iskreno, propustio sam nekoliko minuta koncerta razglabajući sa jednim od takvih o eventualnoj nužnosti popratne tehnologije), ali Elliott zdušno pokušava dočarati dojam sličan onome kojeg je utisnuo na studijskim izdanjima i to mu ne možemo zamjeriti.

 Nakon odrađenog seta Matt se nakratko povlači sa pozornice, no uskoro se vraća pod zgasite, monotone snopove crvenih reflektora. Bis je rezerviran za dvije poznate skladbe iz onog tamnijeg predživota koji je prethodio zasad posljednjem albumu The Calm Before: Dust, Flesh and Bones sa albuma Broken Man, te Also Run sa Failing Songs. Želi li nam izvođač time kazati kako je sporadični tračak optimizma registriran na The Calm Before tek greška u koracima i da će se osobno vratiti bolnim preispitivanjima suživota samoće i kreativnosti? Izgledno, no ne treba nas zabrinjavati. Matt Elliott očito najbolje djeluje u svijetu kojemu je osobno postavio vizure i granice, a nama kao krajnjim konzumentima tog stvaralaštva protkanog meteorološkim smjenama eskalacija i depresija, prolaska hladnih i toplih fronti nad uskovitlanim oceaom ostaje samo čekati idući album te još koje možebitno zagrebačko uprizorenje njegovog kako kreativnog tako i izvođačkog genija.

Do iduće oluje!

Setlista:

1 The Right To Cry
2 Zugzwang/I Put A Spell On You
3 The Kursk
4 The Calm Before
5 Wings & Crown
6 I Only Want To Give You Everything
7 Bang Bang (My Baby Shot Me Down)

Bis:

8 Dust, Flesh And Bones
9 Also Run

 

Povezani članci: Prolazak hladne fronte

Autorstvo medijskih priloga: KLFM (Vjeran Stojanac – fotografije, Zdeslav Benzon – video)

25/02/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , ,