Mark Lanegan

20:00–22:40 – 17.12.2016.

Pred Vama je dugo najavljivani prilog o kantautoru i (neki će reći) ‘princu tame’ Marku Laneganu.

Here comes the devil, prowl around
One whiskey for evey ghost
And I’m sorry for what I’ve done
Cause it’s me who knows what it cost

It breaks and it breathes, and it tears you apart
It bites and it bleeds
And this desert turns to ocean over me

Za razliku od najvećeg broja razvikanih glazbenih autsajdera i njihovog naslijeđa više srednje klase i roditelja knjižničara, pravnika, liječnika, i da ne nabrajamo sav taj šljam, Mark Lanegan časno potječe sa onog najdubljeg, istinskog dna. Rođen je 25. studenog 1964. u Seattleu. Roditelje ne spominje, no možemo pretpostaviti da se najvjerojatnije radi o noir stereotipu ‘majka kurva, otac alkoholičar’, ‘majka kurva i alkoholičarka, otac nepoznat’, ‘majka narkomanka, otac lokalni svodnik’… Ima tu više kombinacija i varijacija – zabavite se i ubijte ovo hladno popodne; jedna je sigurno točna. Već kao teenager živi na ulici, a sa nepunih osamnaest godina se može pohvaliti kako je već prošao kroz hladna žarenja kože, električne bolove koji se šire kičmom i udovima, sindrome suhog grla uz neugasivu žeđ i razdiranje u plućima – manje više kroz sve uobičajene sindrome heroinske apstinencije. U nekoliko će navrata ostavljati H., vraćati mu se, iznova ga ostavljati, i to će raditi strašću ljubavnika koji unatoč svim negativnim konotacijama ne može ostaviti objekt svoje žudnje. Iskrena ljubav prema sedativnom i relaksirajućem efektu heroina će ga na kraju koštati zatvorske kazne, te uvrstiti u ne baš malobrojnu skupinu glazbenika koji su robijali zbog takvog vida privrženosti (David Crosby, Steve Earle, Donovan, Lou Reed, Townes Van Zandt, Johnny Cash i brojni drugi). Ipak, takav je razvoj događaja pogodovao razvoju Laneganovog specifičnog iskrenog, neizvještačenog poetskog izričaja jer mrak, beznađe i osjećaj potonuća dublje od fekalija plavetnog kita izbijaju iz zamalo svakog njegovog stiha, vremenom se tek ponešto ublaživši.

Iako je riječ o autoru ogromnih glazbenih i poetskih potencijala, Mark Lanegan je široj javnosti i dalje poznat uglavnom po kolaboracijama sa sastavima Queens of the Stone Age i Twilight Singers. Svejedno, zadnja je dva desetljeća obilježio sa nekoliko usitinu odličnih albuma, od kojih bar dva (Whiskey for the Holy Ghost i Field Songs) ulaze u sam vrh suvremene kantautorske glazbe.

Krajem osamdesetih i tijekom devedestih, Lanegan je predvodio sastav Screaming Trees, koji se, istina, više po lokacijskom (država Washington) nego glazbenom mjerilu svrsatavao uz tzv. grunge scenu. Činjenice ipak govore drukčije – sa izuzetkom ponešto (i ponekad) tvrđeg zvuka, odnosno hard rock naslijeđa, Screaming Trees nisu imali baš previše dodirnih točki sa grungeom, niti ih se može promatrati kao vjerodostojno ogledalo Laneganovih mora i trauma. Iste će se u punom svjetlu prikazati nešto kasnije, na njegovom prvom samostalnom albumu The Winding Sheet.

Taj je uradak svjetlost dana ugledao 1990., dakle paralelno sa rastućom popularnosti Screaming Treesa, kao i kristaliziranjem onoga što će za nepunu godinu dana zaživjeti kao već spominjana gradska grunge scena. Na albumu, pored Laneganovog čestog suradnika Mike Johnsona gostuju i Kurt Cobain i Krist Novoselich. Zanimljivo je da su neke skladbe sa ovog ostvarenja (konkretno, Where Did You Sleep Last Night) zamišljene kao dio tematskog, nikad realiziranog albuma Leadbellyjevih obrada, na kojemu je, uz pomoć Cobaina i Novoselicha Lanegan u to vrijeme započeo rad. Svejedno, verzija ove skladbe će se u akustičnoj formi naći i na čuvenom Nirvaninom Unplugged in New York. Iako Winding Sheet i ne pruža neke highlighte, ipak je riječ o solidnom i ujednačenom ostvarenju koje će pristojno popločati trasu za idući uradak, fascinantni Whiskey for the Holy Ghost iz 1994.

Mark+Lanegan+Lanegan+promo

Moglo bi se reći da je upravo taj album Lanegana učinio ‘Laneganom’, odnosno profilirao u potpunosti njegov mračni i pesimistički image; o čemu dovoljno govore skladbe Borracho, Pendulum, Judas’ Touch i Kingdoms of Rain. Izmjene tihih akustičkih pasaža i masivnih, kotrljajućih zvučnih lavina kao da preslikavaju autorova mentalna lutanja iz stanja potpunog očaja do autodestruktivnog bijesa i natrag:

Jesus Christ been here and gone
What a painful price to pay
He’s left his life in a thunderstorm
Tears cold dark eyes upon
Swing pendulum, swing low
Got no place to call my own
Oh my Lord don’t you bother me
I’m as tired as a man can be
I’m as tired as a man can be

Jesus Christ been here and gone
What a painful place to leave
With frost on the limbs of a cherry tree
This cold, cold wind is buryin’ me
Swing pendulum, swing slow
Got no time to call my own
Oh my Lord don’t you bother me
I’m as tired as a man can be
I’m as tired as a man can be

Narednih će nekoliko godina posvetiti matičnim Screaming Treesima (snimiti će svoj finalni album Dust), kao i suradnji sa nekim poznatim imenima sa lokalne scene, a početkom 1998. će započeti snimanje svog trećeg samostalnog albuma, Scraps at Midnight. Relativan se neuspjeh ovog ostvarenja može opravdati traženjem mjesta pod Suncem u pomalo zahtjevnoj atmosferi koji je stvorio Whiskey for the Holy Ghost, no ni izdaleka nije riječ o lošem ostvarenju. Jednostavno, svaki je naslijednik Whiskeyja bio osuđen na mlak i sumnjičav prijem, pa tako i solidni Scraps.

Niz albuma objavljenih između 1990. i 2001. - 'Whiskey for the Holy Ghost', 'I'll take care of You', 'Scraps at Midnight', te 'Field Songs'

Niz albuma objavljenih između 1990. i 2001. – ‘Whiskey for the Holy Ghost’, ‘I’ll take care of You’, ‘Scraps at Midnight’, te ‘Field Songs’

Nepunu godinu poslije, Mark realizira svoj četvrti album, I’ll take Care of You (1998, odnosno 1999), na kojemu će manjak vlasititih ideja pokušati nadoknaditi uvrštavanjem obrada njemu dragih autora, što se pokazalo kao višestruko isplativ potez. Skladbe Bucka Owensa, Jeffrey Lee Piercea ili Tima Hardina su zadobile novo, (ako je to uopće moguće) mračnije ruho, dok je sam Lanegan konačno složio kockice u vezi nastavka samostalne karijere, napravivši to na najbolji mogući način. Raspustivši Screaming Treese, posvećuje se radu na novom materijalu, od kojeg je, kako je u to vrijeme tvrdio, mnogo očekivao. A tako je na koncu i bilo!

When I’m dressed in white
Send roses to me
I drink so much sour whiskey I can’t hardly see
And everywhere I’ve been
There’s a well that howls my name
From the one tiny sting
To that vacant fame
Oh the deafening roar
Remember that’s called a one way street
And you can’t get
Can’t get it down without crying

2001. se Mark vraća sa ultimativnim remek djelom Field Songs, zasad neprevaziđenim uradkom koji na trenutke djeluje kao potpunija, intimnija i što je najočitije, barem djelimično svjetlija zrcalna slika Whiskeyja. Usporednim se preslušavanjem uistinu mogu uočiti poveznice između ta dva odlična albuma, mada takav dojam u konačnici može biti čisto subjektivne prirode. Bilo kako bilo, Field Songs nudi pregršt energičnih rock brojeva (No Easy Action, Don’t Forget Me), psihodeličnih balada (One Way Street, Field Song, Ressurection Song), kao i skladbi koje nije moguće olako svrstati u određenu ladicu (Miracle, Blues for D, Kimiko Dream House), mada je promatran u cjelini kompaktno i zatvoreno djelo.

Let’s walk down to the water
There’s hyacinth in bloom
I spend my days
Lovin’ you
I left these fields
Because I never knew

To be a horse
To be a train
I wouldn’t have the heart
And next to the tracks
You find an apple cart
Maybe we’ll stay at home
And be together no more to move alone
Together no more to move alone
See the water It’s mixed with light
For you I’ve been shaken
Regarding the fields
Humbly mistaken

Projekt Bubblegum iz 2004, za potrebe kojeg Lanegan okuplja vlastiti prateći sastav nešto je agresivnijeg zvuka i predstavlja mali izlet u psihodelične hard rock pejzaže, možebitno naslijeđe Screaming Treesa. Unatoč pozitivnim kritikama i visokim pozicijama na listama, album ipak nije našao svoje mjesto u srcima nekih tada već tvrdokornih fanova, najvjerojatnije zbog produkcije koja ga je miljama udaljila od psihodelično/eksperimentalnog ambijenta prisutnog na prethodniku.

Albumi 'Balald of Broken Seas', 'Sunday at Devil's Dirt' i 'Hawk', zajednički uradci Isobel campbell i Marka Lanegana

Albumi ‘Ballad of Broken Seas’, ‘Sunday at Devil’s Dirt’ i ‘Hawk’, zajednički uradci Isobel Campbell i Marka Lanegana

Po odrađivanju uspjele svjetske turneje, Lanegan se okreće nekim novim vodama. Albumom Ballad of Broken Seas (2006) započinje suradnju sa pjevačicom i kantautoricom Isobel Campbell, bivšom članicom škotskog indie pop sastava Belle and Sebastian. Ova se suradnja, koja u najboljim trenucima podsjeća na zvjezdane momente Lee Hazlewooda i Nancy Sinatre ili čak Serge Gainsbourga i Jane Birkin pokazala punim pogotkom, tako da su uslijedila još dva slična albuma, Sunday at Devil’s Dirt (2008), te zadnji u nizu Hawk, izdan kolovoza 2010. Istina, nema nekih stilskih razlika između navedenih naslova, niti isti nude barem natruhe razvoja, no Laneganu i Campbellici to i nije bio cilj – mnogo je vjerojatnije da su igrali jednu pomalo zakulisnu Bonnie & Clyde igru, ali nema im se što zamjeriti, pošto su na tim trima ostvarenjima oboje utkali neke od svojih najboljih pjesama. Na koncu, čitava je ta suradnja uspjeli dokaz kako desetljećima nakon gore spomenutih žensko/muških kolaboracija neke nove istog tipa ne moraju biti neprobavljivo smeće poput She & Him projekta iza kojeg stoje M. Ward (što mu pobogu bi?) i Zooey Deschanel.

Isobel Campbell i Mark Lanegan

Isobel Campbell i Mark Lanegan

Ukoliko spadate među one koji ovu trilogiju ne vrednuju kao dio regularnog Laneganovog opusa (potpisnik ovih redaka ih pak tretira kao istovremene samostalne albume Marka Lanegana, te Isobel Campbell), onda ste svjedočili zasad najdužoj Markovoj pauzi između dva ostvarenja. Upravo tako – između Bubbleguma (2004.) i Blues Funerala (2012.) prošlo je ravno osam godina!

Iako se taj Laneganov album zvučno naslanja na agresivnost prethodnika (ovu riječ shvatite uvjetno – upravo smo razglabali o tome kako glasi kanonski redosljed Markovog opusa), već na prvi pogled djeluje dublje, zrelije i što uz navedene pridjeve zvuči kao oksimoron; pitkije! Tajna se krije u pažljivom doziranju elemenata karakterističnih za Whiskey for the Holy Ghost i Field Songs i njihovom suživotu sa novomilenijskim žešćim zvukom.

Mark+Lanegan+mak

Izgleda da je Mark još jednom pronašao djelotvornu formulu, a kako i do kada će je koristiti, ovisi o njegovim planovima.

Uglavnom, drugo je desetljeće novog milenija očito kreativno vrijeme za Lanegana. Blues Funeral je bio tek početak niza izvrsnih ostvarenja i tu je zgodno je spomenuti singl The Lonely Night u kolaboraciji sa Mobyjem, album Black Pudding koji također nije samostalni uradak, već produkt suradnje sa Duke Garwoodom, te još jedan singl odnosno EP, onaj božićni sa konca 2012. (Dark Mark Does Christmas).

Da, zahuktalo se. Nedugo nakon Black Puddinga, Lanegan te iste 2013. objavljuje album obrada tuđih skladbi nazvan Imitations, ovaj put uz ključnu pomoć starog suradnika Mikea Johnsona. Zanimljivo je da to nije prvi Markov uradak takve vrste – sjetite se uostalom I’ll Take Care of You iz 1999. Iduće će 2014. izaći novi Markov samostalni urakad (još jednom potpisan kao Mark Lanegan Band), Phantom Radio, popraćen dodatnim singlom (ili je to EP?) No Bells on Sunday. Iako ukupan dojam ne premašuje neka prethodna antologijska izdanja (Whiskey for the Holy Ghost, Field Songs, Blues Funeral), pojedine skladbe izvlače ovaj uradak i to u prvom redu vrhunska, predivna I am the Wolf.

Kako stoje stvari, Lanegan ne gubi inspiraciju i volju, već naprotiv stvara odlična djela, iz godine u godinu sve zrelija i bolja! Izgleda kako za takav vid uspjeha uistinu bilo neophodno platiti cijenu krajnje niskog starta!

 

15/12/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,