KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

MARC ALMOND / The Velvet Trail

‘The Velvet Trail’ je, unatoč suradnji s Chrisom Braideom prvi autorski album Marca Almonda nakon punih pet godina. To ne znači da u međuvremenu odrađene kolaboracije nemaju svoju vrijednost, no lijepo je znati da ovaj vrsni autor iznova drži ključeve karijere u vlastitim rukaama. Čak i ako ovaj album doživimo kao neku vrstu rekapitulacije dosadašnjeg stvaralaštva, pa i moguće podvlačenje crte pred otvaranje nove faze ili pak ono dugo najavljivano povlačenje s glazbene scene, neki se detalji jednostavno ne mogu ignorirati: radiofoničnost i pop pitkost koji ne umanjuju originalnost i lucidno zamišljen koncept, već naprotiv. U rečeno se uvjerite preslušavajući aktualni Album tjedna; ‘The Velvet Trail’!

 

Pet godina nakon vanvremenskog Varietea pred nama iznova stoji The Velvet Trail, konačno tipični autorski album Marca Almonda. Istna, Marc se u međuvremenu nije prepustio krreativnom tupilu, već je, naprotiv, objavio tri albuma kojima se na žalost ne može, barem ne u potpunosti pripisati njegovo autorstvo. Tako je Feasting With Panters iz 2012. kolaboracija s Michaelom Cashmoreom, bivšim članom i povremenim suradnikom sastava Current 93, koji je za ovu priliku bez pretjerane Marcove pomoći uglazbio prijevode pjesama Jeana Geneta, Paula Verlainea, Arthura Rimbauda i Jeana Cocteaua.

Ten_Plagues_Marc_AlmondBitno je zanimljiviji The Tyburn Tree (Dark London) iz 2014,., rezultat Almondove suradnje s Johnom Harleom, glazbenim eklektikom i multiinstrumentalistom. Kako se iz imena albuma da naslutiti, ovaj projekt zalazi u mračne zakutke kako realnih, tako i urbanih legendi prvog svjetskog metropolisa. Kroz Marcove stihove ovdje tako marširaju Jack the Ripper, razbojnik Dick Turpin, viktorijanski ‘alien’ Spring-heeled Jack, te čuveni vampir s groblja Highgate. Uprizorenja radnji također nose tamno znamenje – spominje se labirint opijumskih pušionica u Limehouseu, nedaleka cesta Rattclife Highway poznata po brojnim nerazjašnjenim ubojstvima, kao i brojne druge lokacije koje obojene konstantnom fluktuacijom pripadnika polusvijeta i onog natprirodnog. Unatoč vrsnim Almondovim teksotvima koji ovom albumu pridodaju šarm jedne ‘penny dreadful’ drame postavljene u derutnom, sablastima prožetom teatru na Drury Laneu, ne treba smetnuti s uma kako je Harle ipak autor kompletne glazbne pozadine, te stoga prvopotpisani na omotu.

The Dancing Marquis (također 2014.) opet nije u potpunosti Almondov album, pošto je, uz nekoliko covera, prožet kolaboracijama s već dokazanim suradnicima popit Michaela Cashmorea (Current 93) i Neala Whitmorea (ex Sigue Sigue Sputnik), a finalnu noto ovom uratku daje za Almonda netipična produkcija Tonyja Viscontija.

No zato s albumom The Velvet Trail stvari konačno sjedaju na svoje mjesto. Almond je jednostavno odlučio uzeti kompletne konce u svoje ruke, potpisujući tekstualno i glazbeno autorstvo skoro svih uvrštenih kompozicija. Također, izbor srodnog autsjadera Chrisa Braidea  kao suradnika lucidno je rješenje, čime je spriječeno već pomalo poslovično zasjenjivanje Almonda karizmatičnim suradnicima na prethodnim albumima. Braide je, naime, kantautor čije se stvaralaštvo nominalno svodi pod synth pop nazivnik, ali zalazi i u slabo istražena glazbena područja, unatoč činjenici da je kao producent, gostujući glazbenik, pa i koautor skladbi prethodno uglavnom surađivao s predstavnicima mainstreama (uzmite ovaj ‘mainstream’ uvjetno!) kao što su Beyonce, Sia, Kate Pierson, Vicky Beckham, Lana Del Rey, David Guetta i brojni drugi.

Rezultat ove suradnje, koja, ponovimo to još jednom, Almondu vraća dignitet i primat jest neočekivano dobar album. S jedne strane, Marc je temeljito prelistao svoju skoro već četiri desetljeća prisutnu glazbenu pjesmaricu, izlučujući zamalo pa alkemijskim postupkom upravo one elemente koji ga u očima većine štovatelja karakteriziraju. No, tu je i blagi korektivni Braideov utjecaj, koji će sve te, katkad i suprostavljene stavke kanalizirati i ujednačiti. Tako na koncu postaje sasvim svejedno potpisuje li glazbenu pozadinu pojedine skladbe Almond ili Braide; pošto je traženi omjer obostranog utjecaja uspješno homogenizirao instrumentalni kostur i vezivo tkivo koje s jednakim uspjehom nosi znakovite Almondove poetske vizije.

The Velvet Trail je koncipiran kao djelo u tri čina, a svaki se otvara instrumentalnim pasažima (Act I, II i III). Prvi se stavak donekle oslanja na najranije momente Marcove karijere, konkretno zvuk karakterističan za Soft Cell fazu, a spomenuto naročito dolazi do izražaja u skladbama Bad to Me i Scar. Drugi, pak, zalazi dublje u sam koncept uratka, sugerirajući moguće značenje baršunaste niti iz naslova (Minotaur), dok će ugođaj kompozicija The Pain of Never i Demon Lover kod poznavatelja maestrova opusa prizvati u sjećanje rane trenutke njegove samostalne faze (albumi Mother Fist, The Stars We Are ili Enchanted).

Zaključni stavak započinje s When the Comet Comes,  izvrsnim radiofoničnim duetom relaiziranim s američkom kantautoricom Beth Ditto, čiji se životni put, pa i aktivisitčki modus operandi jako dobro upotpunjuje s onim Almondovim. Skladbe koje slijede; Life in my own Way, Winter Sun te naslovna The Velvet Trail same su po sebi pop perfekcija, a to što prizivaju izgubljeni duh poznih osamdesetih i ranih devedesetih, barem kad je Almondov opus u pitanju, može biti samo jedan veliki plus koji ubrizgava dodatni šarm jednom pametno zamišljenom i odlično realiziranom projektu. Odjavni instrumental banalnog naziva Finale će vas još jednom podsjetiti na činjenicu da se od prošlosti ne živi, te da je Marc Almond, unatoč u više navrata najvaljivanom povlačenju sa scene još uvijek tu.

Možda je The Velvet Trail tek rezime, odnosno podvlačenje crte nad jednom fazom stvaralaštva kao neizbježan čin koji prethodi otvaranju novih vrata. Koji će biti Marcov iddući potez i hoće li se zadržati na glazbenoj sceni, pokazati će vrijeme, no isti taj album dokazuje da je autor sposoban zauzeti ključno mjesto u kreativnom postupku, koje mu ionako i pripada. Suradnici su uvijek dobrodošli, posebice ako je njihov upliv limitiran u granicama normale. A Marc Almond i sam ima još toliko toga ispričati koristeći medij kojega je dobrim dijelom definirao vlastitim rukama – pomalo neuobičajen hibrid pop pjesme, šansone, cabareta i tragikomedije!

marc-almond-ten-plagues-lst087012

 

Marc Almond: The Velvet Trail (Cherry Red Records, 2015.)

01 Act One (Instrumental)
02 Bad to Me
03 Zipped Black Leather Jacket
04 Scar
05 Pleasure’s Wherever You Are
06 Act Two (Instrumental)
07 Minotaur
08 Earthly
09 The Pain of Never
10 Demon Lover
11 Act Three (Instrumental)
12 When The Comet Comes (duet with Beth Ditto)
13 Life in My Own Way
14 Winter Sun
15 The Velvet Trail
16 Finale (Instrumental)

 

Vjeran Stojanac

 

 

autor: Vjeran Stojanac, 16/03/2015

, , , ,

Vezane objave

Arhiva

M. CRAFT / Blood Moon (2016.)

20/07/2016.

Ovoga nam puta u okviru Albuma tjedna stiže jedno čudnovato izdanje, treći uradak kantautora Martina Crafta (odnosno M. Crafta), “Blood Moon”.

LITTLE SIMZ / GREY Area

15:00–16:00 Subota 28.12.2019.

Ovog tjedna u terminima koji su inače rezervirani za album tjedna sviramo album godine po izboru KLFM kolektiva.

Mungolian Jet Set – Mungodelics

15/09/2012.

Pål “Strangefruit” Nyhus i Knut Sævik, glavni egzekutori psihodelicnog disko kulta i dalje kopaju po Funkadelic temeljima i predstavljaju zasebno…

SINK YA TEETH /st

15:00–16:00 Subota 12.1.2019.

Svježi, uvjerljivi i zavodljivi post-punk-dance prvijenac cura iz Norwicha.

Tjedna rotacija

Arhiva

ALGIERS / There Is No Year

THE NATIONAL / High Violet (2010)

SHE SHY / Mir

FILA BRAZILLIA / Brazilification

ELBOW / Live at Jodrell Bank

KRV U STOLICI / Krv u stolici