LOU REED & JOHN CALE / Songs for Drella (1990.)

Na poleđini svojeg prethodnog samostalnog albuma ‘New York’ (1989.), Lou Reed je dopisao: “You can’t beat two guitars, bass and drums”. Načelno stoji, no isto tako nikada gitara i klavir/klavijature nisu tako skladno, nadopunjujuće zvučali kao na tom čudesnom nekrologu za Andyja Warhola, uratku nazvanom ‘Songs for Drella’!

 

Da kojim slučajem nije bilo Andyja Warhola, pitanje je kako bi se razvijale karijere Lou Reeda i Johna Calea, odnosno bi li istih uopće i bilo. Možda ova izjava zvuči pretjerano, no ako bolje razmislite, itekako drži vodu.

The Velvet Underground su te davne 1966. bili tek jedna lokalna atrakcija njujorškog Lower East Sidea. Neke ideje im se ne mogu poreći. Uostalom, bespredmetno je negirati tada još skriveno sjeme genijalnosti jednog Lou Reeda te posebice Johna Calea koji je tada već bio donekle afirmirano glazbeno ime pošto je surađivao s La Monte Youngom, Jonom Hassellom, nedavno preminulim Tonyjem Conradom i drugima u okviru eksperimentalnog projekta Dream Syndicate (ne brkati s kasnijim losanđeleskim Paisley Underground sastavom).

Uglavnom, početkom 1966. The Velvet Underground djelovali su kao slabo poznata rock četvorka koju je od gomile sličnih projekata razlikovala tek sklonost eksperimentu i kakofoniji.

Tada na scenu stupa Andy Warhol predlažući Velvetima angažman u vidu sastava koji bi svojom glazbom popratio performanse i video projekcije u njegovom Factoryju (molim ne brkati s Tonyjem Wilsonom!). Istina, dotični je imao svoje uvjete koji se baš i nisu svidjeli članovima The Velvet Undergrounda. Konkretno, inzistirao je na uvrštavanju svoje štićenice Christe Päffgen (Nico) u tkivo benda. Bilo kako bilo, Lou i ostatak društva je, suočen sa svim tim prednostima koje nudi suradnja s Warholom, popustio a ostalo je legenda.

Warhol je umro 22. veljače 1987., a njegovi bivši puleni nisu promptno reagirali. Istina, bilo je tu izjava za medije, posebice od strane Lou Reeda, ali mnogi su ex-Velvetovcima zamjerali relativno mlake reakcije na odlazak čovjeka koji ih je lansirao u stardom.

Velvet-Underground-the-velvet-underground-25381466-500-337

Andy Warhol i Lou Reed, 1967.

Ne, nije uopće bilo upitno da će Andy dobiti dostojnu posvetu od strane ljudi kojima je, s aktualne točke gledišta, nemjerljivo pomogao. Stvar je u tome da se Lou Reed nije želio sam upustiti u taj poduhvat, a pohvatati konce bivših suradnika nije bilo jednostavno. U vrijeme Andyjeve smrti Lou je već radio na rudimentarnim skicama svojeg remek-djela New York (taj će album biti objavljen početkom 1989.). Srećom, povezao se s Johnom Caleom, kolegom koji je svojim inovatorskim pristupom svojski obojio prva dva albuma The Velvet Undergrounda te se dvojac bacio na rad.

Njihov zajednički album, nazvan Songs for Drella (ime je izvedeno iz dva Warholova nadimka, Dracula i Cinderella), nastajao je tijekom prosinca 1989. i siječnja 1990., a objavljen je 11. travnja 1990. Andy je dakle konačno dobio dostojan tribute!

Imajući u vidu osobnu prirodu projekta, Lou i John su apriori odbacili mogućnost sudjelovanja dodatnih studijskih glazbenika ograničivši korištena oruđa na vlastiti uhodani instrumentarij, gitaru i klavijature. Koncepcija je osmišljena kao imaginarno glazbeno putovanje kroz Andyjev život; od njegova rođenja u imigrantskoj slovačkoj obitelji skrašenoj u Pittsburghu, Pennsylvanija, preko pionirskih njujorških dana pa do trenutka kada će aseksualni i rahitični slavenski vizualni umjetnik konačno ponijeti titulu ‘oca pop-arta’ i postati jedna od ključnih zvijezda Manhattana s čijih se ulica ne vide one nebeske, ne toliko zbog smoga i svjetlosnog zagađenja koliko zbog činjenice da su ‘zvijezde’ upravo tu, na tom otoku!

Fly me to the moon
fly me to a star
But there are no stars in the New York sky
they’re all on the ground

/Lou Reed & John Cale, Open House/

Album otvara istovremeno ironična i u smislu malih američkih gradića skoro pastoralna Small Town, svojevrsna posveta Warholovom djetinjstvu, pjesma koja evocira neodređeni samotni motiv s neimenovanog platna Edwarda Hoppera, no koja ujedno naznačuje neuklapanje u provincijalne kanone, nagovještavajući u djetinjstvu tek tinjajuću žudnju za promjenom koja će se uskoro razbuktati.

Open House govori o počecima Warholovog umjetničkog rada, odnosno o prilagođavanju megalopolisu i njegovim uvjetima. Trankvilična smirenost melodije ide u korak s ‘postavljanjem pozornice’, odnosno ‘pripremom terena’. Zvuči obećavajuće? Vjerojatno se tako i Andy osjećao kada je ranih pedesetih stupio na tlo Manhattana.

Prvi se Warholovi uspjesi razglabaju kroz dvije glazbeno dijametralne skladbe, Style It Takes i Work. Prva, u Caleovoj vokalnoj izvedbi, nastavlja plovidbu vodama zamalo nebeske uljuljanosti, dok njezin antipod Work naglašava svu tu nervozu i frenetičnost ranog Andyjevog rada. Bili su to uostalom pionirski dani Factoryja, koji je tada još bio smješten u istočnoj 47. ulici (uskoro će biti prelociran u Decker Building na Union Squareu).

Model koji podrazumijeva izmjenu vokalnih dionica između Lou Reeda i Johna Calea karakterističan je i za ostatak albuma, koji protiče u interpolaciji faktografske stvarnosti i oniričnosti koja otvara ona skrivena vrata prisutna u svim inkarnacijama Factoryja, u svim fazama Warholovog stvaralaštva.

Naći ćete tu reference na epizodu s The Velvet Underground (Images), na srećom neuspjeli atentat iz 1968. kada ga je radikalna feministkinja Valerie Solanas pokušala likvidirati (I Believe), kao i na brojne druge događaje iz bogatog životopisa oca pop-arta, a bilo ih je bezbroj, čak ukoliko u obzir uzmemo detalj kako Andyjeva zvijezda tijekom sedamdesetih te posebice u ranim osamdesetima polagano tamni.

Ovo posvetno remek-djelo završava skladbom koja se bavi naznakama mogućeg kraja, Hello, It’s Me:

“Pop goes pop artist,” the headline said
“Is shooting a put-on, is Warhol really dead?”
You get less time for stealing a car
I remember thinking as I heard my own record in a bar

They really hated you, now all that’s changed
But I have some resentments that can never be unmade
You hit me where it hurt I didn’t laugh
Your Diaries are not a worthy epitaph

Oh well now Andy – guess we’ve got to go
I hope some way somehow you like this little show
I know it’s late in coming but it’s the only way I know
Hello it’s me – goodnight Andy…

Da je uistinu riječ o kraju, odlasku, potvrdit će nam zadnje dvije izgovorene riječi na albumu, fraza koja se izdvaja iz okvira zamiruće glazbene podloge. Nema tu ništa mističnog niti patetičnog, tek relativno umorni Louov glas koji nam pomalo bezlično kaže:

Goodbye Andy

Songs for Drella nije tipičan glazbeni album. Nije ni dio kreativnog života kakvog su Lou Reed i John Cale planirali. Koncipiran je i realiziran smjerno, planski, ali opet ne zbog određenog hira svojih tvoraca, već zbog nužnosti, čak i ako poštovanje prema voljenom pokojniku uopće možemo nazvati ‘nužnošću’.

Svejedno, savršeno se uklopio u šaroliko glazbeno tkivo na prijelazu iz osamdesetih u devedesete, a nemali je broj štovatelja spomenute dvojke koji ga uvrštavaju u sam vrh njihovog stvaralaštva. Nažalost i idući će projekt Lou Reeda, album Magic & Loss (1992.), biti svojevrsna žalopojka za preminulom prijateljicom i prijateljem (spomenimo tek njihove nadimke, Doc i Rita). Rak uostalom ne bira mjesto i vrijeme. Na koncu i Lou Reed je u jesen 2013. podlegao njegovoj oštrici. Warhol je jedan od onih rijetkih izuzetaka koji su bolji svijet ugledali zahvaljujući zatajenju srca. Da, bilo je to 22. veljače 1987. No, tada je već čitav svijet znao tko je bio gospodin Warhol i čime je zadužio civilizaciju.

Na poleđini svojeg prethodnog samostalnog albuma New York (1989.), Lou Reed je dopisao: You can’t beat two guitars, bass and drums. Načelno se slažem, no isto tako nikada gitara i klavir/klavijature nisu tako skladno, nadopunjujuće zvučali kao na tom čudesnom nekrologu za Andyja Warhola, uratku nazvanom Songs for Drella!

Songs for Drella - cover

Lou Reed & John Cale: Songs for Drella (1990.)

01 Smalltown   02:04
02 Open House   04:18
03 Style It Takes   02:54
04 Work   02:38
05 Trouble with Classicists   03:42
06 Starlight   03:28
07 Faces and Names   04:12
08 Images   03:31
09 Slip Away (A Warning)   03:05
10 It Wasn’t Me   03:30
11 I Believe   03:18
12 Nobody But You   3:46
13 A Dream   06:33
14 Forever Changed   04:52
15 Hello It’s Me   03:13

 

Vjeran Stojanac

 

12/04/2016

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,