Live 8

– – .

Iako Live8 (2005.), spektakl kojim je obilježena dvadesetogodišnjica Live Aida nije polučio šokantni uspjeh izvornika, na neki je način ipak postigao cilj, i to prije u smislu analiziranja stanja na glazbenoj sceni nego po humanitarnom pitanju. Prisjetimo se kako su stvari stajale prije deset godina!

 

U izdanju emisije eXit od 3. listopada, pružen je četverosatni sažetak događaja poznatog kao Live Aid, još uvijek najmasovnijeg humanitartnog glazbenog događaja koji je realiziran 13/14. srpnja 1985. kroz dva uglavnom istovremeno održavana koncerta u Londonu i Philadelphiji, te prenošen satelitskim putem uz uključivanja brojnih svjetskih TV postaja. U sažetku koji je popratio emisiju, naglašeno je da su naknadno održavani brojni slični koncerti, no malo se koji uspio približiti spektakularnosti i značaju te subote od prije trideset godina.

Live8_LondonIpak, bilo bi ignorantski zanemariti obilježavanje dvadesetogodišnjice Live Aida, koja je 2. srpnja 2005. uprizorena kroz veliki otvoreni koncert u londonskom Hyde Parku, uz još nekoliko manjih popratnih događaja u Philadelphiji, Berlinu, Rimu, Johannesbugu, Moskvi, Rimu, Cornwallu, Edinburghu, japanskoj Chibi te kanadskom gradu Barrieu. Osoba koja je inicirala ovo ‘rođendansko slavlje’ jest, očekivano, pokretač izvornog Live Aida, Bob Geldof, no uočljivo je da je tak mali broj izvođača koji su briljirali 1985. pružio svoj obol jubileju. Konkretno, na sceni su se iznova pojavili sam Geldof, U2, Paul McCartney, Elton John, Sting, The Who, George Michael i Madonna, dok je većina predviđenih termina pružena u međuvremenu stasalim ‘mladim lavovima’ poput Travisa, R.E.M., Coldplayja, Stereophonicsa, The Killersa, Snow Patrol i drugih. Spomenimo i neke vremešne velikane koji nisu sudjelovali u izvornom Live Aidu, no popravni su ispit položili dvadeset godina kasnije – to se u prvom redu odnosi na Annie Lennox, te posebno za tu prigodu reinkarniran Pink Floyd, u klasičnoj postavi koja je na veliko iznenađenje i oduševljenje sviju ubrojavala i Rogera Watersa.

Organizatori su si dopustili mali otklon od precizne obljetnice, pa je događaj realiziran jedanaest dana ranije, 2. srpnja, što je opet imalo svoje značenje – tih je dana, naime, u škotskom gradiću Auchterarderu održavan 31. samit osam najrazvijenih zemalja, odnosno skupine G8. Geldof je lukavo sinkronizirao susret najvažnijih svjetskih čelnika s vlastitim humanitarnim projektom, u nadi da će postići zapaženije rezultate u smislu ukazivanja na aktualni raskorak između bogatih i siromašnih. Nije upitno da je dvadesetogodišnji jubilarni koncert, pomalo provokatorski nazvan Live8 barem djelimično uspio, no sam će susret G8 ostati u sjeni terorističkih napada na sustav londonske podzemne željeznice, u jutro 7. srpnja 2005.

Clipboard01

Vjerojatno najzvučnije glazbeno ime iz skupine onih koji Live Aid nisu pohodili zbog ‘maloljetnosti’, no briljirali su dvadeset godina kasnije na koncertu Live8: REM!

Koncert je, kako se već može i pretpostaviti bio znatno kraći od Live Aida, no svejedno se protegao do iza ponoći, što i nije baš malo uzme li se u obzir da je završetak planiran za 21.30 h. Ovo je odugovlačenje posljedica želje članova Pink Floyda da budu zaključni izvođači, što je opet stvorilo zbrku, pošto je Geldof već prethodno tu ulogu namjenio Paulu McCartneyju. Imali smo dakle naguravanje dva ostarjela rogata ovna, Paula (koji se u međuvremenu nakitio titulom ‘sir’), te jedva skrpanog kultnog progresivnog sastava. Mali žilavi Škot se ipak pokazao lucidinijim pregovaračem, pošto je unatoč gigantskim ego jedinkama kao što su Gilmour i Waters ipak uspio zadržati pravo na odjavu događaja.

Sve u svemu, Live 8 nije podigao niti izdaleka toliko pompe kao njegov veličanstveni prethodnik, no zato je onaj drugi, glazbeni dio posla odradio sasvim korektno. Popis izvođača se može dakle treirati kao svojevrsni ‘tko je tko’ na međunarodnoj sceni sredinom prvog desetljeća novog milenija. To što su neka bitna imena izostavljena (ili svojevoljno odbila nastup) ionako je klasična boljka na koju nije bio imun ni Live Aid.

Za kraj spomenimo i da je koncem prošle (2014.) godine obilježena tridesetogodišnjica Live Aida, no ovoga puta bez velebnih koncertnih uprizorenja. Bob Geldof i Midge Ure su se ograničili tek na obnavljanje Band Aida, nazvanog Band Aid 30, uz sudjelovanje Bona, Sama Smitha, Seala, Sinead O’Connor, kao i članova sastava Queen, Coldplay, Elbow, Underworld i još nekih. Prigodna božićna singlica Do They Know It’s Christmas je ponudila bljedunjavu obradu izvorne skladbe, no uz prigodnu cijenu od 99 pennyja za download, odnosno 4 funte po CD-u, prikupila je barem simboličnu svotu za humanitarne svrhe – na koncu, ipak je riječ o najprodavanijem britanskom singlu te godine.

2005-live-8_2009572i

Pink Floyd u ‘klasičnoj’ postavi, reinkarniran posebno za potrebe humanitarnog koncerta Live8, ili dokaz kako i najljući neprijatelji nađu zajednički jezik ako je cilj zeznuti McCartneyja.

Također, danas u doba nekih novih medijskih kanala (youtube, društvene mreže itd) veliki koncertni spektakli nisu nužni kako u smislu senzibiliziranja javnosti, tako i po pitanju ‘filtriranja’ glazbene scene. To ne znači da je projektima takve vrste odzvonilo, pošto je, primjerice, trend održavanja velikih festivala stabilan, pa i u uzlaznoj putanji, već je jedan obrazac postao isuviše izlizan i predvidiv da bi ga se beskonačno recikliralo očekujući pozitivne rezultate.

Ništa zato, vidjet ćemo što će nam Geldof i Ure prirediti povodom četrdesetogodišnjice Live Aida. Čovječanstvo u duhovnom smislu nije baš mnogo napredovalo od 1985., humanitarne i izbjegličke krize su dio naše realnosti, tako da bi uz dozu sarkazma mogli konstatirati kako za takve priredbe ima (i biti će) potencijala.

 

16/10/2015

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , ,