Laibach IV dio – Prerokbe konca! (1988. – 1991.)

– – .

U četvrtom nastavku pratimo Laibach u fazi dekonstrukcije pop glazbe, koja se preklapa sa posljednjim trzajima bivše države. Desetogodišnjicu djelovanja obilježavaju prvim koncertom u matičnom Trbovlju, no na vidiku su tmurni oblaci rata…

 

Tko još sumnja u strašnu moć tih rogova!

/Nova Akropola/

 

Jedan je znakovit događaj s proljeća 1988. na najbolji mogući način poslužio kao sinegdoha aktualnog stanja u raspadajućoj jugoslavenskoj federaciji. Početkom godine, naime, održan je tajni sastanak Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije, i to samo s jednom točkom dnevnog reda – kako izvesti uhićenja preliberalnih novinara i ostalih otprije poznatih disidenata na području Slovenije. Vrlo vjerojatno je da su slični sastanci realizirani i povodom ne baš malobrojnih ‘otpadnika’ iz ostalih ex-Yu republika (Hrvatska i Srbija odmah se logički nameću kao savršena lovna područja), no ovaj je srećom dospio u javnost, upozorio pojedince te dodatno uzburkao ionako nemirnu društveno-političku scenu tadašnje države.

Ključnu je ulogu u obznanjivanju materijala sa sastanka imao zastavnik JNA Ivan Borštner koji je tonske zapise s istima proslijedio dvojici novinara Mladine, tadašnjeg glasila Saveza Socijalističke Omladine Slovenije – Janezu Janši i Davidu Tasiču. Koncem travnja Janša će te inkriminirajuće magnetofonske vrpce dodatno proslijediti Franciju Zavrlu, glavnom uredniku Mladine, no ti materijali ionako neće nikad ugledati svjetlost dana u tiskanoj formi.

 

Irwin: Ljubljanski proces (1988.)

 

Niz uhićenja krenuo je s onim Janšinim, 31. svibnja 1988., a kroz idućih su nekoliko dana privedeni i Borštner, Tasič te Zavrl. Unatoč promptnom djelovanju brojnih civilnih udruga, federalna vojska nije nimalo popuštala svoj čelični stisak. Izgovor je bio banalan i počivao je na jednoj metodi sasvim uobičajenoj za rad kako civilnih, tako i vojnih obavještajaca – uz same magnetofonske vrpce ‘nađeni’ su i određeni dokumenti (naknadno pridodani od strane vojnih struktura kako bi se stvorili pravni temelji za uhićenja) koji su navodno sadržavali bitne podatke o sigurnosnom stanju vanjskih granica SFRJ. Prozirno i stoput već viđeno, ali nažalost i efikasno! Igrom slučaja ili možda ne, naslovnicu narednog broja Mladine, datiranog 05. lipnja krasiti će plakat Novog Kolektivizma na kojemu Tito mačem razdire zastavu nacističke Njemačke.

 

Sporna naslovnica Mladine objavljena u vrijeme uhićenja Borštnera, Janše, Tasiča i Zavrla. Pogađate, riječ je o uradku Novog Kolektivizma!

 

Proces ‘četvorici’, ili kako je nazvan u medijima, ‘Ljubljanski proces’, započeo je 18. srpnja 1988., i to po ne baš obećavajućim uvjetima za osumnjičenike. Četvorka nije mogla birati branitelje već su im dodijeljeni po službenoj dužnosti (rekoh, obećavajuće, ha?), a sam je proces unatoč činjenici da je održan u središtu Ljubljane vođen na srpskom jeziku.

Ishod je bio više nego očekivan – sva su četvorica optuženi zbog (vidi vraga, otkud sad to!) izdavanja vojne tajne te su osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od šest mjeseci do četiri godine. Srećom, do početka dvotjednog rata za nezavisnost Slovenije (kraj lipnja 1991.) svi će već biti na slobodi. Usput rečeno, jedino je vječni oportunist i s Mjeseca vidljiv karijerist Janez Janša iskoristio ovaj slučaj za vlastitu političku promociju – dovoljno je reći kako su i poslovično cinični Laibachovci u jednom nedavnom intervjuu na pitanje o Janši odgovorili kako je riječ o individui preradikalnoj čak i za njihova shvaćanja. Preostala je trojka samozatajno nastavila svoje karijere, noseći osobni križ koji se, eto, prometnuo u neku vrstu aure.

Ovaj slučaj navodim ne samo zbog prilično vjernog uvida u situaciju u Sloveniji pred raspad Jugoslavije, već i zbog kako direktnih, tako i indirektnih veza s Laibachom. Poznato je kako je još koncem 1987. u pijanom stanju Milošević telefonski nazvao Milana Kučana, tadašnjeg lidera slovenskih komunista, zahtijevajući hitno uhićenje članova Laibacha. Također, nije nimalo upitno da je ‘lista za odstrijel’ definirana na spornom tajnom sastanku CK SKJ sadržavala i imena pripadnka Laibacha te NSK, a čitav će događaj imati snažan odjek u tadašnjem djelovanju navedenih kolektiva.

 

 

Laibach je godinu započeo suradnjom na realizaciji filmskog projekta Pobeda pod Suncem pod redateljskom palicom Gorana Gajića. Uradak koji je javnosti trebao predočiti kontroverzni sastav viđen kako kroz njihovu vlastitu prizmu, tako i s tuđeg rakursa, u svjetlu tadašnjih događaja iznova je aktualizirao neka pomalo zaboravljena pitanja s početka osamdesetih – čemu njihovo koketiranje s poviješću i simbolima, kakav je njihov odnos prema ideologiji, vlasti i umjetnosti, te, na koncu, što je u stvari Laibach. Samo ime filma također treba sagledati u kontekstu retro načela, pošto je riječ o parodiji na ‘kubofuturističku’ operu Pobjeda nad Suncem, zajedničko djelo više ruskih avangardista kojemu je Maljevič doprinjeo scenografskim udjelom.

Film će zabilježiti još jedan znakovit trenutak – uspon članova Laibacha na Triglav i omatanje zastave s motivom Maljevičevog križa u strojarskom zupčaniku oko ‘Aljaževog tornja’, skloništa na samom planinskom vrhu kojeg je biskup Jakob Aljaž podigao koncem devetnaestog stoljeća s namjerom da bude vidljiv simbol protivljenja nametnutoj germanizaciji Slovenaca. Taj će događaj bitno detaljnije biti prikazan u danas nažalost izgubljenom Retrovizijinom TV filmu o Laibachu (1989.).

 

Danas nažalost zagubljen Retrovizijin TV film

 

S time ne zaršava simbolika video radova vezanih uz Laibach, pošto je uz progresivnu liberalizaciju ex-jugoslavenskih medija u žižu interesa dospio spot Daniela Landina za skladbu Opus Dei, snimljen još 1987. Pored već uobičajene laibachovske scenografije u vidu jelena, slovenskih krajolika i planinarskih pohoda, ovaj rad prikazuje i ‘klasičnu četvorku’ ispod mitskog slapa Savice, uz jedan interesantan moment – pažljivijem gledatelju neće promaći obrnuti, uspinjući tok vode.

 

Prije će Sava poteći uzvodno nego se Jugoslavija raspasti!

            /Josip Broz Tito/

 

POTOMCI! OSTANITE SI EDINI, DA ZAMAN NAŠO NISMO KRI PRELILI! – groblje vojnika iz Prvog svjetskog rata u Ukancu kod Bohinja


Laibach istovremeno nastavlja s koncertnom aktivnošću. 04. lipnja održavaju čuveni koncert u Beču, jedan od svojih dotad najprovokativnijih nastupa kojeg je otvorio Peter Mlakar iz Odjeljka za praktičnu i čistu filozofiju pri NSK. U svojem govoru uobličenom po Hitlerovim javnim nastupima, Mlakar diže tenzije prisutnih gledatelja negirajući austrijski nacionalni identitet, odnosno nazivajući ih ‘njemačkim  sjemenom’. Bio je to početak prakse koja će se provoditi dugi niz godina na nekim od bitnijih nastupa Laibacha.

 

 

Sredinom lipnja Laibach konačno osvaja Ameriku, čije se veleposlanstvo pri tadašnjoj SFRJ umilostivilo te im izdalo dugo očekivane vize. Prva će dva američka nastupa biti održana u njujorškom klubu Hell’s Kitchen i poslovično će neupućene i neobrazovane građane Sjedinjenih država ostaviti u stanju popriličnog šoka. No, to je bila tek uvertira u niz nastupa koji će se na tlu Novog kontinenta realizirati u veljači 1989.

 

Cionistički imperijalisti su Laibachu konačno izdali dugo priželjkivane vize: Jani Novak, Milan Fras i Dejan Knez u podnožju Kipa Slobode, lipanj 1988.

Ljeto i jesen 1988. sastav provodi u Londonu, radeći na dva nova projekta, dvostrukom EP-u Sympathy for the Devil na kojemu će se u konačnici naći osam verzija istoimene skladbe The Rolling Stonesa – četiri od njih u izvedbama Laibachovih subdivizija Germania i 300 000 VK, te albumu Let It Be. Ovaj je potonji uradak zamišljen kao manje-više vjerni prikaz zadnjeg zajedničkog ostvarenja Beatlesa, uz jedan uočljiv i svjesno napravljen izuzetak: album će biti lišen naslovne skladbe!

Sympathy for the Devil jest osvrt na zamalo sotonsku karizmu pojedinih političara koji su već tada započeli proces dovođenja vlastite pastve na rub propasti. Ne ulazeći u to koliko je ovaj album najavio mračni duh ‘antibirokratske revolucije’, Gazimestana i sličnih trendova, više je nego jasno da je pakleno kolo već tada bilo pokrenuto!

 

Let It Be je pak stvoren po ponešto drukčijem obrascu. Taj je album fatalistički prikaz moguće budućnosti sastava koji je uslijed trvenja između nekoć složnog članstva došao do točke pucanja i kojega bi tek neki viši (čitaj: financijski) interesi uz eventualnu odgodu mogli održati još neko vrijeme na aparatima – usporednica između mučnog rasapa Beatlesa i stanja u tadašnjoj SFRJ je i više nego očita. Labuđi će pjev četvorke koja unatoč već isuviše jasnoj rascjepljenosti na četiri individue bez zajedničkog interesa, silom želi još koji mjesec egzistirati kao najveći rock sastav svih vremena, iako je već potrošila sve predviđene kredite, više nego znakovito preraditi kolektiv koji je oduvijek gušio svaku natruhu individualnosti, sve u ime višeg cilja. Kockice se savršeno slažu!

Većina je pjesama aranžirana, izvedena i producirana uz primjetnu dozu pompoznosti u zvuku, uz karakterističan ‘wagnerijanski’ element koji je, začudo, došao do najizrazitijeg izričaja upravo pri parodiranju naizgled jeftinog pop materijala. Uvodna Get Back (ne zaboravimo, ona u stvari zatvara izvorni album!), Two of Us, Dig a Pony, I Me Mine i Dig It svojim naglašenim ritmom i bogatim orkestracijama savršeno potvrđuju takav pristup, a Accros the Universe (još jedna kolaboracija sa subdivizijom Germanija, ili da budemo konkretniji, s Anjom Rupel iz Videosexa) jest pomalo odskakajući trenutak eterične, celestijalne glazbe koji tek prividno smiruje neurozu što izvire iz svake preostale note. I’ve got a Feeling pretvorena je u himnički komadić stadionskog rocka primjereniji Queenu, pa možda i Bon Joviju, a suptilna McCartneyjeva The Long and Winding Road praktički je dovedena do neprepoznatljivosti. Originalno veseli country blues komad One after 909 ima nešto od sirove himničnosti Opus Dei albuma, gdje majstorski gitarski solo, kontribucija Ota Rimelea, prikazuje projekt u svjetlu koje su osam godina namjerno izbjegavali – Laibach ovdje zvuči kao stereotipni hard rock bend!

 

Abbey Road; City of Westminster, NW10 - Izostanak Jani Novaka kao i drugčiji raspored po relaciji Laibach - The Beatles nam kazuje kako je 'dodjela beatlesoidnih uloga' bila tek vješto izvedena šala (fotografija: Andrew Catlin)

Abbey Road; City of Westminster, NW10 – Izostanak Jani Novaka kao i drugčiji raspored po relaciji Laibach – The Beatles nam kazuje kako je ‘dodjela beatlesoidnih uloga’ bila tek vješto izvedena šala (fotografija: Andrew Catlin)

For You Blue definitivni je vrhunac albuma, jer poći od bezbrižne Harrisonove blues skladbe, nadograditi pamtljiv Moondogov marš i transformirati ih višestruko, iz durskog u molsko/septimsko sazvučje orkestriranog vojničkog marša s codom u vidu međuigre glazbene kutije i roga, nipošto nije bio trivijalan poduhvat. Samo je finale neuhvatljivo u svojoj šokantnosti, pošto tradicionalne Maggie Mae jednostavno neće biti na albumu već će se pod njenim imenom progurati proto-techno verzija njemačkog nazdravičarskog pjesmuljka Auf der Lüneburger Heide (Na linburškoj livadi)!

Dizajn omota kolaboracija je Irwina i Novog Kolektivizma. Iako naslovnica na prvi pogled priziva tipičan Irwinov model – iza svakog člana ‘kanonske četvorke’ nazire se jedan od Dührerovih Jahača Apokalipse – koncept je bitno složeniji pošto povlači mogućnosti analogije; jer, znajući kakvom strogošću Laibach pristupa oblikovanju vizualnih komponenti svojih albuma, nemoguće je ne zapitati se nije li svaki (javni!) član kolektiva barem ironično preuzeo mjesto svojeg Beatles dvojnika. Prateći raspored mogu se povući iduće paralele: Dejan Knez – John Lennon, Milan Fras – Paul McCartney, Ervin Markošek – George Harrison te Jani Novak – Ringo Starr, no ovdje treba imati u vidu dvije činjenice. Prvo, ‘javna lica’ Laibacha u pravilu ne trebaju biti isti oni pojedinci koji učestvuju na samoj realizaciji albuma, te drugo, još bitnije – raspored Laibachovaca u odnosu na Beatlese može biti tek izvrsno realizirana sprdnja, mada nam se, poznavajući njihov (i NSK-ov) modus operandi neizbježno nameću ozbiljnije, smislene poredbe.

 

Zenitova vagon-raketa: vremenom će se Živadinovljeva falusna simbolika uspraviti te ukrutiti, spremna za finalno lansiranje u tajna njedra Univerzuma!

 

Po okončanju studijskih obveza, Laibach će nastupom u londonskom Town and Country klubu započeti europski dio turneje Sympathy for the Devil (12. – 21. 12.), dok će američki nastavak uslijediti u veljači iduće godine. Početkom ožujka realizira se događaj NSK Düsseldorf,  još jedna skupna izložba Neue Slowenische Kunsta, odnosno Irwina i Novog Kolektivizma koja će također biti popraćena Laibachovim nastupom. Zanimljivo je kako je koordinacija između NSK-ovih karika vremenom slabila, tako da pet godina po udruživanju njegovi sastavni segmenti uglavnom rade samostalno. Naravno, i dalje postoji suradnja na temeljnoj razini u smislu usklađivanja općih razvojnih pravaca, što se posebno očituje u radu Irwina, dok primjerice sljednik Gledališča Sester Scipion Nasice, Kozmokinetičko Gledališče Rdeči Pilot predvođeno neuhvatljivim Draganom Živadinovim, sve više slijedi vlastiti put, a veze s NSK su svedene na ustroj i ikonografiju – vrijedno je spomenuti Dramski Obzervatorij Zenit sa uprizorenjem Elliotovog Ubojstva u katedrali, predstavu koja je diljem Jugoslavije održavana u prenamjenjenom željezničkom vagonu. Bilo kako bilo, 1989. će godina biti vrijeme ponovne aktualizacije rada NSK na području bivše države, i to u vidu samostalnih manifestacija – doba velikih zajedničkih poduhvata poput gesamtkunstwerka Krst pod Triglavom definitivno je prošlo, no zato će se taj frakcionirani vid djelovanja savršeno uklopiti u posljednje trzaje mirnodobske SFRJ.

 

Koncertom u ljubljanskoj hali Tivoli 30. ožujka započinje Simpatija za hudiča, jugoslavenski dio turneje koji će biti promoviran plakatom Novog Kolektivizma; varijacijom na naslovnicu albuma Sympathy for the Devil uz neke sitne no značajne izmjene – njemački je orao iz pozadine zamijenjen sa šest baklji koje dogorijevaju u zajedničkom plamenu. Uvijek prisutni elementi propitivanja izdržljivosti gledateljstva sada su dovedeni do krajnjih granica, pa je primjerice koncert u zagrebačkom Domu Sportova (09. 04.) započeo puštanjem Miloševićevog govora i nasnimljenih gusli, naravno u nelagodno zamračenom ambijentu. Sličan je scenarij ponovljen u Rijeci i Splitu, a kulminacija tog dijela turneje definitivo su dva beogradska nastupa, 27. i 28. travnja. Koristeći već isprobani provokativni model, godinu ranije iskušan pred bečkim auditorijem, Laibach pred sam nastup na binu iznova dovodi Petera Mlakara (Odsjek za praktičnu i čistu filozofiju pri NSK), koji se prisutnima obraća na mješavini srpskog i njemačkog, parafrazirajući Miloševićeve govore, dok se istovremeno na pozadinskom platnu prikazuje nacistički propagandni film o bombardiranju Beograda. Način na koji je Mlakar prezentirao svoju ‘poruku’ u tim trenucima možda je nekima izgledao tek kao sprdnja, travestija, pa i prikrivena podrška (pojedini srpski mediji su i tako tumačili!), ali s dvadesetogodišnje distance postaje očito kako je bila riječ o kodiranom dobronamjernom upozorenju. Deset godina nakon ovog koncerta, NATO će Srbiji naplatiti račune zbog raspirivanja nacional-šovinizma čime je započelo pakleno kolo razaranja i pokolja, a Laibachov se beogradski koncert pokazao čak i pomalo prediktivan – scene projicirane na platnima iza pozornice sada su postale stvarnost!

 

Braćo Srbi! Vi ste ovde Bog i Batina!

 

Nakon albuma Opus Dei te posebice Sympathy for the Devil i Let It Be postalo je očito kako je Laibach odbacio dijelove svoje nekadašnje aure, i to ne samo u glazbenom već i u prezentacijskom smislu. Završena je sonična transformacija koja je početkom osamdesetih započela ranim industrijskim kolažima, preko skladbi s naglašenim repetitivnim ritmičkim dionicama i bogatijm orkestracijama. Novi izričaj Laibacha, istina, u određenoj mjeri zadržava sve bitnije nijanse iz vlastite prošlosti, no sada je prezentiran u hibridnom navalnom zvučnom zidu pod kojim se oruđima poput retro načela te pripadne parodije i travestije analiziraju pitanja izvornika i kopije, autentičnosti i hibrida te iznad svega dekonstrukcije popularne glazbe.

 

Detalj iz videa za Sympathy for the Devil

Uklapanje Laibacha u nekakve suvremene pop trendove i tokove nikad se dakle nije niti zbilo; bio je to tek privid, odnosno posljedica činjenice da čak i jedan lucidan i do detalja promišljen projekt mora pratiti zahtjeve tržišta ukoliko želi egzistirati na istom. Ipak, o eventualnom povlađivanju kompanijama nema riječi – tiskovne konferencije bez subverzivnog šarma jednog nastupa u TV Tedniku (1983.), ali i dalje s istim deklamacijama, te niz video uradaka koji se u udarnim terminima vrte na MTV-ju prije su rezultat onoga što je navedeno još u Manifestu iz 1982., te nekim kasnijim dokumentima. Laibach je preventivno iskoristio mogućnosti novih medija, spriječivši tako mogućnost da isti budu upereni protiv njega. Video uradci poput Accros the Universe te posebice Sympathy for the Devil ponajbolje govore tome u korist.

 

Rock: Nepopustljivi ste u svojoj (ne)komunikaciji sa javnošću, a vaše su izjave agresivne kao i vaša glazba: zašto stalno ponavljate istovjetne odgovore?

Laibach: Nepopustljivost u izjavama je sretno odabrana riječ: to ionako smeta drugima a ne nama, a povijest nas uči da ustrajno ponavljanje čak i najveću laž pretvara u istinu!

            /intervju za srpski glazbeni časopis Rock, 1988./

 

27. je rujna 1989. Skupština Slovenije, kao prva od tadašnjih jugoslavenskih republika, donijela ustavne amandmane u svrhu striktnog definiranja slovenske suverenosti, dok će točno tri mjeseca poslije biti donesen izborni zakon koji će uskoro omogućiti raspisivanje prvih slobodnih višestranačkih izbora. U siječnju 1990. u prilično napetom ozračju održan je posljednji, četrnaesti izvanredni Kongres Saveza Komunista Jugoslavije. Slovensko se izaslanstvo žestoko protivilo nastojanju očuvanja unitarne Jugoslavije po načelu ‘jedan čovjek – jedan glas’, zalažući se istovremeno za uvođenje višestranačja te konfederalizaciju države. Pošto su srpski komunisti pod Miloševićevom paskom odbili sve ove prijedloge, Slovencima nije preostalo ništa drugo nego da kolektivno napuste zasjedanje, u čemu ih je slijedila i naša delegacija. Odlazak Milana Kučana, Sonje Lokar, Cirila Ribičiča i ostalih slovenskih predstavnika iz dvorane značio je ne samo kraj komunističke partije na federalnoj razini, već je simbolično najavilo konačni razlaz jugoslavenskih republika. Na slovenskim višestranačkim izborima održanim 08. travnja premoćno pobjeđuje koalicija DEMOS, široka lepeza stranaka u rasponu od zelenih preko socijaldemokrata pa do demokršćana, čime je i službeno zaključena četrdesetipet godina duga vlast komunističke partije.

 

Te je 1990. konačno svjetlost dana ugledao tonski zapis glazbe koju je Laibach skoro tri godine ranije napisao za potrebe predstave Macbeth u izvedbi hamburškog kazališta Deutsches Schauspielhaus, a u kojoj su i sami nastupili kao statisti. Kvantitativno, to je dotad njihov najkraći album (oko 32 minute), a sadržavao je samo jednu instrumentalnu kompoziciju podijeljenu na jedanaest stavaka. Činjenica da je glazbeni materijal nastajao nedugo po radu na soundtracku za Krst pod Triglavom više je nego očita – neki su ‘loopovi’ s fragmentima Liszta i Šoštakovića iznova uporabljeni u novom kontekstu. Iako ne pretjerano zapažen od strane kritike, Macbeth je vrlo brzo postao najkontroverzniji uradak Laibacha, barem kad su mišljenja štovatelja u pitanju. Ovoga puta nije bilo sredine – neki su ga promptno odbacili smatrajući ga tek komercijalnim mamcem sastavljenim od odbačenih materijala, dok su ga drugi proglasili dotad najzrelijim i najboljim Laibachovim djelom!

Ranih je osamdesetih Zapad doživljavao Laibach kao neku vrstu disidentskog cirkusa, i takav je stav prevladao sve do konca desetljeća. Istovremeno, Laibach je na domaćem terenu lukavo iskorištavao sve ‘prednosti’ jednopartijskog sustava, poigravajući se sa živcima dušebrižnika, provocirajući zabrane i uhićenja, i iznad svega betonirajući svoj kultni status. No, radikalne su promjene koje su započele svrgavanjima istočnoeuropskih režima te kulminirale rušenjem Berlinskog zida prijetile ostaviti duboki trag i na državi koja je skoro pola stoljeća predstavljala most između Istoka i Zapada, izbjegavajući klasificiranje pod bilo koju stranu ‘željezne zavjese’.

 

Laibach u energani Trbovlje, 26.12. 1990. (fotografija: Antonio Živkovič)

Promjene su očito bile neminovne, ali sve se počelo odvijati prebrzo i nadasve prenasilno, a Laibachovcima koji nisu u biti bili teoretičari već vješti tehničari koji su vlastitim djelovanjem stvorenu teoriju primjenjivali (ili su manje upućeni tako vidjeli stanje stvari) na mekom socijalno-političkom terenu to nije baš najbolje sjelo, koliko se god oni trudili drukčije prikazati tadašnju situaciju. Valjalo se nositi sa stvarnošću, odnosno činjenicom da ta šarolika multietnička država koja je desetljeće ranije predstavljala idealan prostor za pokuse sada polako tone u kaos i praktički postaje neupotrebljiva. Preostalo je samo jedno – izvršiti finalnu provokaciju i samostalnost Slovenije bar figurativno prikazati kao posljedicu desetogodišnjeg djelovanja Laibach Kunsta. Jedan je korak već urađen – zastava NSK se na Aljaževu stupu već zavijorila,  tri godine prije slovenske, a drugi će korak biti uvjetni ‘povratak korijenima’. Tijekom listopada, studenog i prosinca 1990. Laibach održava tzv. industrijsku turneju po slovenskim rudarskim i industrijskim gradovima koja kulminira spektakularnim nastupom u Trbovlju, 26. prosinca. Bio je to prvi koncert u matičnom gradu, održan upravo deset godina nakon zabranjene manifestacije Rdeči revirji, i simbolično nazvan Deset godina slovenske nezavisnosti. Ovdje je riječ o vještom poigravanju terminima i obljetnicama, pošto je početak prosinca značajan dan u kronologiji Laibacha (samoubojstvo Tomaža Hostnika 21. 12. 1982., gerilski koncert u ljubljanskoj dvorani Malči Belič točno dvije godine poslije – vidjeti prvi i drugi dio), a upravo su tog dana, dakle 26. prosinca 1990. javnosti obznanjeni pozitivni rezultati slovenskog referenduma za nezavisnost provedenog tri dana ranije. Manifestacija je održana u čuvenoj, tada već zatvorenoj trbovljanskoj energani, poznatoj i po nekoć najvišem dimnjaku u Europi (360 metara!), u gotovo polarnim uvjetima – vani je temperatura dosezala i do minus petnaest stupnjeva, a niti unutra nije bilo bitno toplije. Publika je stoga okrijepljena vrelim čajem i alkoholnim pićima, no članovi sastava su vjerni vlastitom fanatizmu nastupili goli do pojasa!

 

Ostvarili smo naš cilj – Jugoslavija se raspada, a Njemačka ujedinjuje!

 

Raspadom Jugoslavije Laibach definitivno gubi disidentsku auru u očima promatrača sa Zapada, mada ona već nekoliko godina i nije bila toliko bitna. Trebalo je dakle pronaći novu platformu djelovanja.

Tenkovi JNA u Ormožu, lipanj 1991.

Dok su Sloveniju raketirali zrakoplovi JNA i dok su na graničnim prijelazima gorjela vozila teritorijalne obrane i armijski tenkovi, Laibach je u londonskom studiju Worldwide započeo rad na svojem idućem projektu koji će ga prikazati u sasvim drukčijem svjetlu te tako podijeliti njegovu dotad poprilično koherentnu štovateljsku bazu.

 

09/11/2012

autor: el5egundo

Tags: , , , , , , , , , , , , ,