KRAFTWERK / Electric Café (1986.)

Razglednica iz futurističkog vakuuma

Zagreb, ljeto, 1986. Jugoton u Bogovićevoj, pažnju mi je privukla četvorka čiji je novi album upravo bio preplavio izlog dućana. Tama u kojoj lebde četiri kompjuterski ‘odrezane’ glave, nesvjesne jedna druge, svaka fokusirana na svoju imaginarnu točku u tom zadanom virtualnom prostoru. U Jugoton sam tada došao kupiti još uvijek aktualnu kazetu “Little Creatures”, Talking Headsa, jer sam obožavao njihov hit “Road To Nowhere” – međutim, džeparac koji sam na jedvite jade iskamčio od roditelja, nije bio dovoljan pa sam bio prisiljen za utjehu odabrati nešto drugo. Na posljetku, izbor je pao na Grace Jones i njezinu, tada jednako aktualnu kompilaciju “Island Life”. Ali o toj ljubavi na prvo slušanje jednom drugom zgodom.

U trenutku dok sam kupovao spomenutu kazetu, zastao sam kod tadašnje, nasred dućana standardno postavljene smeđe stalaže s izloženim aktualnim kao i ponekim zaboravljenim LP naslovima prethodnih godina – uzimam u ruke album s četiri modificirane ljudske glave, okrećem ga… uz oskudan popis od svega 6 pjesama i prvotni dojam kako se ovdje radi o četiri klona, osjećao sam laganu iritaciju u nemogućnosti da pročitam njihov identitet.Par godina kasnije, opet ljeto, školski praznici su u punom jeku, dolazim u posjetu prijatelju iz razreda… u to vrijeme moj entuzijastični brat, da bi zasvirao na električnoj gitari – a bio je (i ostao) veliki poklonik heavy metala – iz tog je razloga uništio svoj gramofon, zbog kojeg sam i ja djelimice investirao u kupnju par prigodnih LP naslova, kojima bih redovito ispirao mozak njemu, roditeljima i susjedstvu… Nakon što je gramofon preminuo nesretnim slučajem, godinama je trajala agonija nosakanja ploča kod nekog drugog i presnimavanja na kazete.

“Jesi li čuo za “Electric Cafe”?”, bilo je pitanje – prijatelj očito ni sam nije znao kako protumačiti ime izvođača, koji će tog ljeta 1988., u samo par preslušavanja zauvijek promijeniti naše mlade živote. Prije nego što mi je pokazao kazetu koju je bio posudio od jednog njegovog prijatelja, počeo je objašnjavati – “… to ti je neki bend, zapravo na kazeti su samo neke glave…” U prvi tren još uvijek nisam registrirao o čemu je riječ ali čim mi je pokazao ovitak kazete, ‘trauma’ pokušaja dešifriranja omota ploče naslovljene “Electric Cafe” nanovo mi je osvježila pamćenje.
Kreće muzika s trake – na našim licima istovremeno se javlja zbunjenost, fascinacija i želja da pojedine teme ne traju tako dugo… najčešće bi u prijateljevoj liniji (tada su u modi bile famozne “Kamacrown” kutije) zasvirala pjesma “Sex Object” – obožavao je sintetičke gudačke simulacije u toj pjesmi… Meni “Sex Object” dugo vremena nije ulazila u uho, djelujući više poput “jeftine” provokacije, no s vremenom sam pjesmu zavolio kao dio cjeline. Daleko veći favoriti mojem uhu, bile su naslovna “Electric Cafe” a posebno “The Telephone Call”. Ugodno šokiran uvodnom igrom telefonskim signalima u kombinaciji s paralizirajućim ritmom (uz neodoljiv govorni automat koji formalno najavljuje “The number you have reached has been disconnected!”), odjednom se i moja glava našla u tom futurističkom vakuumu, u vrtoglavom suosjećanju s moderatorima tako nedokučive pop-muzike. Kako prijatelj iz ove priče sebi nije bio presnimio cjelokupan album, “The Telephone Call”, “Sex Object” i “Electric Cafe” sljedećih par godina bile su jedine tri informacije o grupi s tako strogim, discipliniranim imenom… KRAFTWERK.
Do tada potpuno nesvjestan da je njihova muzika (uz jednako adekvatne ulomke Jean-Michela Jarrea ili The Art of Noise) već uvelike bila prisutna u našim ušima, bilo putem edukativnih kviz-emisija, ekonomsko-propagandnih poruka ili dječjih serija (Hitrecovi “Smogovci”), nisam znao apsolutno ništa o njima, smatrajući “Electric Cafe” tek novotarijom nastalom (i nestalom nakon) 1986. godine… Međutim stariji poznavatelji njihova lika i djela uspjeli su mi staviti bubu u uho – “Kraftwerk? To su oni što nastupaju i plešu kao roboti i nose plave (?!) košulje?”… Dakle, postojalo je nešto ‘prije’..?

Zagreb, proljeće, 1990. Tadašnji buvljak koji se protezao duž zagrebačkog Cvjetnog trga i Bogovićeve, s ponudom naslova rabljenih LP-ploča (za pojedine primjerke, činilo se kako je i tada bilo potrebno izdvojiti maltene jedno mjesečno primanje). Branimir, danas ponosan suvlasnik jednog od nekolicine zagrebačkih second-hand dućana – “Dobar zvuk”, tih je godina također bio prisutan na tim buvljacima. Zastao sam radoznalo ispred njegova dva kvadrata asfaltnog prostora s kartonskim kutijama prepunim dragocjenog muzičkog blaga. Na njegovo pitanje tražim li nešto konkretno, zbunjeno ga pogledavši, istog trena izvalio sam, pomalo arogantno – ‘… nešto od Kraftwerk?’. Imajući u glavi zvuk i sliku jedine ploče koju sam u tom trenutku poznavao, nisam mogao sakriti izbezumljen pogled dok je iz kutije izvlačio njihove druge dvije ploče, za mene tada već “davno objavljene” – “The Man Machine” i “Autobahn”. Zaključak pri pogledu na jarko crveni omot “The Man-Machine” s konkretnijom fotografijom grupe, bio je doslovno – “Ajme, što su ružni…”
Doživjevši kreativni vrhunac albumom “Computer-World” koji je “Električnoj kavani” prethodio čitavih 5 godina, Kraftwerk su osjetili da su izgubljeni. Nove ideje nisu im se učinile dovoljno efektne i konstantni pokušaji da osvoje novu utrku s vremenom pokazali bi se uzaludnim. Danak je uzela biciklistička nezgoda i potom dug oporavak Ralfa Hüttera zbog čega je verzija albuma zamišljenog kao “Techno Pop” morala pričekati (unatoč tome što je izdavač nepostojećem naslovu već bio odredio i kataloški broj). Međutim, naknadne i konstantne izmjene, odbacivanje ideja i nanovo počinjanje s razradom samo su produbili frustracije pojedinih članova grupe. U trenutku kad je javnost konačno dobila priču zvanu “Electric Cafe”, željeni trenutak novog velikog praska ih je zaobišao a mukotrpan dugogodišnji rad na svega 6 pjesama rezultirao je prvo odlaskom Wolfganga Flüra a potkraj 80ih slijedit će ga i Karl Bartos. Spomenuti dvojac sudjelovao je u postavi Kraftwerk na najznačajnijim njihovim albumima u razdoblju 1974. – 1986. Karl Bartos je upravo u pjesmi “The Telephone Call” po prvi i jedini put sudjelovao i kao glavni vokal. Po odlasku Flüra i Bartosa, Ralf Hütter i Florian Schneider nastavljaju biti stvaralački nukleus grupe u koju su od 1990. naovamo dolazili i odlazili, kako bi Hütter često isticao, “muzički radnici”. Danas u postavi više nema ni Floriana Schneidera dok konstantu proteklih dvadesetak godina uz Hüttera čine Henning Schmitz, koji svoje prve korake s Kraftwerk bilježi kao jedan od tonskih snimatelja upravo na albumu “Electric Cafe”, te Fritz Hilpert koji će se grupi pridružiti na ulasku u devedesete (službeno naveden na retrospektivnoj rekonstrukciji zvanoj “The Mix”).
Razlog frustracijama Kraftwerk dodatno leži i u činjenici kako se tih godina pojavilo mnoštvo zvukovnih zanesenjaka koji su svoje duhovne očeve vlastitim muzičkim idejama dobrano prestigli. Prema riječima Karla Bartosa, Kraftwerk su se istinski uplašili kad su čuli, primjerice temu “Beat Box” grupe The Art of Noise. Tu su bili i
Telex, koji su također dugi niz godina izdavali sjajne inovativne elektro-disko ploče na kojima su vješto pomirili utjecaje Giorgia Morodera i Kraftwerk – Telexov “Wonderful World” (1984.) u tom je pogledu također predstavljao “prijetnju”, potencijalno pokolebavši düsseldorfsku četvorku u nastojanju da prvotno zamišljenim albumom radnog naziva “Techno-pop” (isprva “Technicolor”) dosegne svoju novu željenu kreativnu razinu.

Pop-skupine sredinom osamdesetih, stasale na temeljima punka i novog vala – Scritti Politti (Fred Maher bio je uključen u rad na ploči “Electric Cafe”), Propaganda, ABC, OMD, New Order ili Frankie Goes To Hollywood pod producentskom palicom Trevora Horna, samo su neka od imena, čije su ploče postavile nove standarde i njihovim kreatorima osigurale titulu besmrtnih tehno-inovatora. Depeche Mode 1983. godine potpomognuti producentom Garethom Jonesom osvanjuju sa svojim industrijskim pop remek-djelom ‘Construction Time Again’ a Cabaret Voltaire s dva izuzetna elektro-pop dragulja “The Crackdown” iz 1983. te posebno “Micro-phonies” iz 1984. doživljavaju vlastitu renesansu, nanovo obogativši pravila igre – iako će i oni, poput Kraftwerk, u drugoj polovici osamdesetih iskusiti sličan problem promatrajući svoje učenike kako ih nemilosrdno prestižu.

Naravno tu se vratimo i na ranije spomenutu Grace Jones. Njezin konceptualni, strogo minimalistički imidž koji kulminira kroz seriju odličnih video-brojeva objedinjenih kao “One Man Show”, osmišljen od strane genijalnog Jean-Paula Goudea, komotno je mogao biti pod utjecajem Kraftwerk, posebno Gracein nešto kasniji album u suradnji s Nileom Rodgersom – “Inside Story”. Tu su i vječiti tehnološki osvještenici Laurie Anderson i Peter Gabriel, uz Herbieja Hancocka i Billa Laswella (albumi “Future-Shock” i “Sound System” kao i nešto kasniji “Perfect Machine”). Album “Zoolook” Jean-Michela Jarrea zvuči opasno blisko nekoj inicijalnoj ideji Kraftwerkovog “Technicolora” / “Techno Popa” (Jarre je jednu od tema s tog njegovog albuma čak i naslovio slično – “Ethnicolor”). U takvom okruženju, Kraftwerkovi pokušaji, ako je suditi prema danas dostupnim, famoznim demo-verzijama pojedinih tema, zaista ne bi puno napravile. I “Tour de France”, njihov jedini službeni materijal poslije “Computer-World”, realiziran tek u obliku singla 1983. godine, unatoč interesantnoj ideji, zvuči umorno i pomalo istrošeno. Za nove ideje očito je trebalo kudikamo više vremena da sazriju. Ali za Kraftwerk vrijeme se bilo pokazalo kao njihov najveći neprijatelj. No muzički gledano, konačna verzija “Electric Cafe” nije mogla zvučati superiornije nego što jest te bezpogovorno nastavlja oduševljavati i danas.

U tom pogledu neizbježno je osvrnuti se i na izuzetan video-uradak nastao u suradnji Kraftwerk s Tehnološkim institutom u New Yorku, čiji su Rebecca Allen i Steve Di Paola zajedno s timom suradnika domišljato iskoristili plastične glave notornih duplikata članova grupe. Prema informacijama Rebecce Allen, njihov stvaralački proces bio je mukotrpan jer tih je godina tehnologija u video-produkciji također brzo napredovala i zbog razlika računalnih programa kroz koje je spot za ono što će postati “Musique Non Stop” postupno oživljavao, na finalnu verziju se jednako dugo čekalo. Krajnji rezultat nije izostao i Kraftwerk su dotičnim spotom dobili futuristički najjasniju sliku od sebi – u obliku 3D animacije svedene na rudimentarne elemente kojoj se, unatoč ‘primitivnom’ grafičkom tonu za današnje prilike, iznova ne možemo nadiviti. Kako se razvija muzička strana spota, lica pojedinih članova postupno
dolaze u život, počevši s rudimentarnim mrežnim prikazima koje potom popunjavaju sivo-plavi i ružičasti pikseli. Naprosto je nevjerojatna anatomska perfekcija 4 cjelovite prilike koje ujednačenim robotskim kretnjama plešu u svojem tamnom virtualnom prostoru kakav sugerira sam naslov albuma.
Precizna minimalistička muzika i art-prefiks cijele video priče učinili su da ovaj spot zaživi u sklopu zasluženog stalnog umjetničkog postava u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (među ostalima, rame uz rame s video-uratcima Coil i Cabaret Voltaire). Uz video-uradak, Rebecca Allen zaslužna je i za oblikovanje svih popratnih promotivnih materijala vezano uz album, uključujući i njegov ikonički omot.

U pogledu studijskog albuma, konačan rezultat definitivno je ispao nešto između – “Electric Cafe” kao da je tražio i pronašao sebi idealan prostor izolacije. Prema mišljenju nekih nepromišljeno naslovljen, mlak album kojem je komercijalni podbačaj uz nedostatak ideja bio suđen upravo i odabirom samog naslova (naslovna pjesma dodatno je kritizirana kao prepiska “Trans Europe Express”). Meni osobno, “Electric Cafe” ostao je kudikamo draži odabir za naslov u odnosu na provjereniji “Techno Pop”. ‘Nepravdu’ se naknadno ‘ispravilo’ 2009. godine, kad je ovom albumu u sklopu serije antologijskih remastera Kraftwerk vraćeno ‘dostojanstvo’ uvjetovano izvornim naslovom. Međutim, svjesni kako se ovdje radi tek o prepakiranom izdanju već poznate cjeline, “Electric Cafe” preimenovan kao “Techno Pop”, sada nažalost djeluje kao falsifikat – tim više što umjesto izvorne i daleko superiornije albumske verzije pjesme “The Telephone Call”, dio cjeline čine krnja singl-verzija i njezina isprazna varijacija na temu, “House Phone”.
Prvotnim odabirom naslova “Electric Cafe” kao manje očitog, Krafwerk su možda promašili koncept ali zaokruženost priče i intriga nisu izostale. Tehnološke nadogradnje dostojno su pratile grupu iz albuma u album svih tih godina, stilski pomaci svakog pojedinog ostvarenja Kraftwerk, pa tako i “Electric Cafe” kao posljednje konkretnije ‘nove’ cjeline, zapanjujući su. Koliko god to jedni pobijali pričom o nedostatku inspiracije ili razočaravajuće malom protoku novih ideja u tako dugom periodu stvaranja, “Electric Cafe” kao cjelina predstavlja impresivan moment u kojem sasvim dosljedno koegzistiraju avangarda (triptih “Boing Boom Tschak” / “Techno Pop” / “Musique Non Stop” uz naslovnu “Electric Cafe”) i pop-senzibilitet (“The Telephone Call” i “Sex Object”). Činjenica jest da možda bez svesrdne pomoći Françoisa Kevorkiana, “Electric Cafe'” ne bi zvučao ni približno oštro i precizno – možda se ne bi ni dogodio. Kevorkian, koji je nesumnjivo najzaslužniji u finalnom brušenju ove ploče, omogućio je Kraftwerk da suvremenicima uzvrate još jednim sjajnim, ispredvremenskim pokušajem.

Kraftwerk: Electric Café (Kling Klang, 1986.)

01 Boing Boom Tschak 2:57
02 Techno Pop 7:42
03 Misique Non Stop 5:45
04 The Telephone Call 8:03
05 Sex Object 6:51
06 Electric Cafe 4:20

26/12/2018

autor: Ivan Antunović

Tags: ,