KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Johnny Dowd

20:00–22:30 Subota 25.2.2017.

Junkyard Americana!

Johnny Dowd je čovjek koji spada među one rijetke kantautore što unatoč eklektičnom i neuobičajenom stilu ipak zadržavaju svoj nativni identitet, a rezultat sukoba tradicionalnog i modernističkog jest jedan od najoriginalnijih izričaja u suvremenoj glazbi.

 

Johnny Dowd je rođen 29. ožujka 1948. u Forth Worthu, Texas. Tako započinje praktički svaki tekst kojemu je cilj ukratko ili poduže proanalizirati život i stvaralaštvo dotične persone. No, navikli ste na pomaknutu strukturu ovih ‘najava’, i znate da autoru napisa nipošto nije cilj prepisivati sa wikipedije, niti iznositi općepoznate kronološke činjenice ionako dostupne u relevantnoj literaturi, tek uz napomenu kako su česte poredbe s Waitsom i Caveom apsurdne koliko i Dowdovi stihovi. Pokušajmo onda krenuti od geografske odrednice.

Već i ptice na grani znaju da je savezna država Texas zadnjih desetljeća iznjedrila ponajbolje američke kantautore; od Townesa Van Zandta, Willie Nelsona i Krisa Kristoffersona, preko Guy Clarka, Steve Earlea, Lyle Lovetta, Rodney Crowella, Jimmy Dale Gilmorea, Roberta Earla Keena, Billy Joe Shavera, pa do Scotta H. Birama i Justina Townesa Earlea – da spomenemo tek neke elemente te bogate lepeze.

No, ime Johnnyja Dowda se vrlo rijetko spominje u tom zemljopisnom kontekstu. Razlog tomu dijelom (no, uskoro ćete shvatiti – tek dijelom!) jest činjenica da je dotični još u djetinjstvu započeo onaj sveamerički proces mijenjanja lokacija i saveznih država – između ostalog, do pete je godine života već živio u Tennesseeju i Oklahomi. Neko je vrijeme boravio i u Kaliforniji, a u Memphis se vraća 1965., nakon razvoda roditelja, a te da bi se na koncu skrasio u gradiću Ithaca, New York.

Srećom, stara poslovica kaže da možeš potjerati stvorenje iz Texasa, ali nikad iz njega u potpunosti izbiti, istjerati taj čudnovati duh kojeg teksašani upiju rođenjem. Rekli bi pravnici, Iur Sole – pravo rodnog Sunca! Ipak, Johnny Dowd se po nečemu bitno razlikuje od imena navedenih na početku teksta.

Svi su oni, naime, stvorili prepoznatljiv stil temeljen na folku, countryju, bluesu ili pak kombinacijama navedenih utjecaja u varijabilnim omjerima. To se u određenom može reći i za Johnnyja Dowda, konkretno za njegovu ranu fazu, kada je djelovao unutar sastava Jokers s početka osamdesetih, te Neon Baptist ranih devedesetih. No, Wrong Side of Memphis (1997.), prvi uistinu samostalni album, odnosno rad koji je sada potpisan isključivo imenom Johnny Dowd donosi poprlilično drugačiju zvučnu sliku. Kompozicije izlaze iz očekivanih okvira često balansirajući na rubu prihvatljivosti, barem kada je o tradicionalnim okvirima riječ. Dowdova je nastupna ploča prožeta mračnom tematikom tipičnog southern gothica, i potpisnika ovih redaka podsjeća na Williama Faulknera u luđačkoj košulji. Može i ovako – zamislite da se radnja romana To Kill a Mockingbird spisateljice Harper Lee odvija u paralelnom svemiru gdje američki Jug utjelovljuje nekoliko zadnjih krugova pakla, i gdje Scout u naletu ludila spaljuje Boo Radleyja u krušnoj peći… jeste li vizualizurali? Onda vjerojatno polako naslućujete ambijent ‘pogrešne strane Memphisa’. Nižu se balade o ubojstvima, griješnicima i prokletstvu: Welcome Jesus, John Deere Yeller, Idle Conversation, Ft. Worth; Texas, Ballad of Frank and Jessee James, Papa Oh Papa…, skladbe tek prividno odjevene u klasično folk/country ruho, jer sama struktura pjesama u simbiozi sa neortodoksnim izborom instrumenata – sintetizator, između ostalih – kreira sasvim neočekivan i isčašen doživljaj. Možda je opus kantautora Jima Whitea, koji djelovanje započinje otprilike u isto vrijeme (i s kojim će Dowd 2006. ostvariti suradnju na projektu Hellwood) najbliža poredba?

Ovo definitivno stoji, jer štoviše, Dowd će odigrati bitnu rolu u dokumentarcu Searching for a Wrong-Eyed Jesus, nadrealnoj priči o američkom Jugu koja je 2003. nastala kao plod suradnje scenarista Steve Haismana i redatelja Andrewa Douglasa, a po motivima Whiteova albuma Mysterious Tale of how I shouted Wrong-Eyed Jesus. Scena u brijačnici je doslovice antologijska, kao i Dowdova izvedba pjesme Murder, sirovog dvoakordnog bluesa kojeg Johnny izvodi pod sivim nebom na groblju automobila.

Ukoliko je Wrong Side of Memphis najavio Dowdovu samostalnu karijeru, predstavivši već poznatog autora u novom, prigušenijem svjetlu, album Pictures from the Life’s other Side ide korak dalje. Ovdje Johnny već okuplja prateći sastav, koji ga uz određene iznimke prati i dan danas (primjerice na trenutačnoj europskoj turneji koja, očekivano, zaobilazi morlačke krajeve), što mu omogućuje daljnja eksperimentiranja u zvuku. Iskreno, jeste li sposobni predočiti teksaškog kantautora čije se kompozicije mogu obilježiti jazz festivale, ili se pak provući kroz tipičnu funky, pa i hip-hop DJ listu, svejedno ostajući u nativnoj folk domeni?

Albumi koji se nižu čitav novi milenij (spomenimo tek Temporary Shelter, Pawnbroker’s Wife i Cemetry Shoes), zaključno sa dva zasad posljednja koji se taman promoviraju u našem sjevernom susjedstvu (No Regrets i Do the Gargon) možda i ne donose nekakav primjetan napredak u odnosu na očekivani Dowdov zvuk, no to i nije nešto čemu bi trebalo prigovoriti, pošto je njegov opus u cijelosti već pomaknut iz songwriterskog  mainstreama. Istina, na pojedinim se ostvarenjima Johnny u određenoj mjeri vraća klasičnom izričaju (klasičnom u smislu kompatibilnosti s ljudima čija imena, ponavljam, bodu oči na početku ovog napisa), no to su rijetki trenuci opuštanja, pošto će se on već narednim albumom vratiti u vlastite vode spajanja naizgled nespojivog.

O Dowdu ne treba pisati litanije, pošto je njegov štih potrebno (i jedino moguće) doživjeti slušnim čulom. Stoga se, štovani slušatelji, udostojite preslušati mali, dvosatni izbor iz opusa ovog vrhunskog i neobičnog kantautora, jer ćete samo tako biti u stanju donijeti osobni objektivni sud. A Dowdov je opus itekako vrijedan temeljitog preslušavanja, posebno ukoliko spadate u skupinu puritanaca koji s prezirom i gnušanjem gledaju na suživot tradicionalnog i eksperimentalnog. Jer, u tom bi slučaju Johnnyjeve skladbe mogle na Vas djelovati iscjeliteljski i prosvjetiteljski!

autor: Vjeran Stojanac, 24/02/2017

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

King Dude

20:00–22:30 Subota 14.10.2017.

Thomas Jefferson Cowgill. Dread of him, bastards!

Radiohead / Gram Parsons / Calexico

27/09/2012.

Dašak atmosfere sa nastupa Radioheada održanog 26. rujna u talijanskom Codroipu, sjećanje na Grama Parsonsa, prerano preminulog tvorca koncepta Kozmičke američke glazbe, novi album Calexica, Algiers.

Lou Reed – Perfect Night: Live in London / The Fall – Live at the Witch Trials

26/02/2015.

Pred vama je još jedno ne isuviše pretenciozno izdanja eXita – nazvomo to zasluženmim odmorom. Riječ je o dva albuma koja povezuje kultni status autora, dvadeset godina razlike, te riječ LIVE u nazivu.
No, dok je u slučaju Lou Reedovog ‘Perfect Night: Live in London’ uistinu riječ o koncertnom zapisu, ‘Live at the Witch Trials’ The Falla nije live album, već prvo studijsko ostvarenje Marka E. Smitha i ekipe. Ipak, u neku se ruku može smatrati uživo odsviranim djelom, pošto je praktički tako i nastao – tijekom jednog dana u studiju, bez dodatnog vremena za šminkanje i nasnimanje. Cheers!!!

Bill Callahan – Have Fun with God / Son Volt – Live ’99 / Nirvana – Live at Reading ’92

24/01/2014.

U ovotjednom eXitu Vas očekuje zadnje ostvarenje Billa Callahana, te dva hvale vrijedna koncertna zapisa iz devedesetih – nastup Nirvane na Reading Festivalu 1992., te kompilacijska snimka svirki sastava Son Volt iz 1999. Treba li tražiti više od toga?

Tjedna rotacija

Arhiva

ROSA / Aqua Di Sale

VA / Shio-No-Michi Vol.2 (1994)

BOMBAY BICYCLE CLUB / Is It Real

d0d0 / Anthology Mix

LET 3 / Živi Kurac

Haustor – Treći svijet (Jugoton 1984.)