KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Johnny Dowd

20:00–23:00 Subota 17.2.2018.

Dark Side of Texas!

Johnny Dowd spada među one rijetke kantautore što unatoč eklektičnom pristupu ipak zadržavaju svoj nativni identitet, a rezultat sukoba tradicionalnog i modernističkog jest jedan od najoriginalnijih izričaja u suvremenoj glazbi!

Johnny Dowd je rođen 29. ožujka 1948. u Forth Worthu, Texas. Tako započinje praktički svaki tekst kojemu je cilj ukratko ili poduže proanalizirati život i stvaralaštvo dotične persone. No, navikli ste na pomaknutu strukturu ovih ‘najava’, i znate da autoru napisa nipošto nije cilj prepisivati sa wikipedije, niti iznositi općepoznate kronološke činjenice ionako dostupne u relevantnoj literaturi, tek uz napomenu kako su česte poredbe s Waitsom i Caveom apsurdne koliko i Dowdovi stihovi. Pokušajmo onda krenuti od geografske odrednice.

Već i ptice na grani znaju da je savezna država Texas zadnjih desetljeća iznjedrila ponajbolje američke kantautore; od Townesa Van Zandta, Willie Nelsona i Krisa Kristoffersona, preko Guy Clarka, Steve Earlea, Lyle Lovetta, Rodney Crowella, Jimmy Dale Gilmorea, Roberta Earla Keena, Billy Joe Shavera, pa do Scotta H. Birama i Justina Townesa Earlea – da spomenemo tek neke elemente te bogate lepeze.

No, ime Johnnyja Dowda se vrlo rijetko spominje u tom zemljopisnom kontekstu. Razlog tomu dijelom (no, uskoro ćete shvatiti – tek dijelom!) jest činjenica da je dotični još u djetinjstvu započeo onaj sveamerički proces mijenjanja lokacija i saveznih država – između ostalog, do pete je godine života već živio u Tennesseeju i Oklahomi. Neko je vrijeme boravio i u Kaliforniji, a u Memphis se vraća 1965., nakon razvoda roditelja, a te da bi se na koncu skrasio u gradiću Ithaca, New York.

Srećom, stara poslovica kaže da možeš potjerati stvorenje iz Texasa, ali nikad iz njega u potpunosti izbiti, istjerati taj čudnovati duh kojeg teksašani upiju rođenjem. Rekli bi pravnici, Iur Sole – pravo rodnog Sunca! Ipak, Johnny Dowd se po nečemu bitno razlikuje od imena navedenih na početku teksta.

Svi su oni, naime, stvorili prepoznatljiv stil temeljen na folku, countryju, bluesu ili pak kombinacijama navedenih utjecaja u varijabilnim omjerima. To se u određenom može reći i za Johnnyja Dowda, konkretno za njegovu ranu fazu, kada je djelovao unutar sastava Jokers s početka osamdesetih, te Neon Baptist ranih devedesetih. No, Wrong Side of Memphis (1997.), prvi uistinu samostalni album, odnosno rad koji je sada potpisan isključivo imenom Johnny Dowd donosi poprlilično drugačiju zvučnu sliku. Kompozicije izlaze iz očekivanih okvira često balansirajući na rubu prihvatljivosti, barem kada je o tradicionalnim okvirima riječ. Dowdova je nastupna ploča prožeta mračnom tematikom tipičnog southern gothica, i potpisnika ovih redaka podsjeća na Williama Faulknera u luđačkoj košulji. Može i ovako – zamislite da se radnja romana To Kill a Mockingbirdspisateljice Harper Lee odvija u paralelnom svemiru gdje američki Jug utjelovljuje nekoliko zadnjih krugova pakla, i gdje Scout u naletu ludila spaljuje Boo Radleyja u krušnoj peći… jeste li vizualizurali? Onda vjerojatno polako naslućujete ambijent ‘pogrešne strane Memphisa’. Nižu se balade o ubojstvima, griješnicima i prokletstvu: Welcome Jesus, John Deere Yeller, Idle Conversation, Ft. Worth; Texas, Ballad of Frank and Jessee James, Papa Oh Papa…, skladbe tek prividno odjevene u klasično folk/country ruho, jer sama struktura pjesama u simbiozi sa neortodoksnim izborom instrumenata – sintetizator, između ostalih – kreira sasvim neočekivan i isčašen doživljaj. Možda je opus kantautora Jim Whitea, koji djelovanje započinje otprilike u isto vrijeme (i s kojim će Dowd 2006. ostvariti suradnju na projektu Hellwood) najbliža poredba?

Ovo definitivno stoji, jer štoviše, Dowd će odigrati bitnu rolu u dokumentarcu Searching for a Wrong-Eyed Jesus, nadrealnoj priči o američkom Jugu koja je 2003. nastala kao plod suradnje scenarista Steve Haismana i redatelja Andrewa Douglasa, a po motivima Whiteova albuma Mysterious Tale of how I shouted Wrong-Eyed Jesus. Scena u brijačnici je doslovice antologijska, kao i Dowdova izvedba pjesme Murder, sirovog dvoakordnog bluesa kojeg Johnny izvodi pod sivim nebom na groblju automobila.

Ukoliko je Wrong Side of Memphis najavio Dowdovu samostalnu karijeru, predstavivši već poznatog autora u novom, prigušenijem svjetlu, album Pictures from the Life’s other Side ide korak dalje. Ovdje Johnny već okuplja prateći sastav, koji ga uz određene iznimke prati i dan danas (primjerice na trenutačnoj europskoj turneji koja, očekivano, zaobilazi morlačke krajeve), što mu omogućuje daljnja eksperimentiranja u zvuku. Iskreno, jeste li sposobni predočiti teksaškog kantautora čije se kompozicije mogu obilježiti jazz festivale, ili se pak provući kroz tipičnu funky, pa i hip-hop DJ listu, svejedno ostajući u nativnoj folk domeni?

Albumi koji se nižu čitav novi milenij (spomenimo tek Temporary Shelter, Pawnbroker’s Wife, Cemetry Shoes, No Regrets, Do the Gargon i Thats your Wife at the Back of my Horse), zaključno sa dva zasad posljednja koji se taman promoviraju u našem sjevernom susjedstvu (Execute American Folklore i Twinkle Twinkle) možda i ne donose nekakav primjetan napredak u odnosu na očekivani Dowdov zvuk, no to i nije nešto čemu bi trebalo prigovoriti, pošto je njegov opus u cijelosti već pomaknut iz songwriterskog  mainstreama. Istina, na pojedinim se ostvarenjima Johnny u određenoj mjeri vraća klasičnom izričaju (klasičnom u smislu kompatibilnosti s ljudima čija imena, ponavljam, bodu oči na početku ovog napisa), no to su rijetki trenuci opuštanja, pošto će se on već narednim albumom vratiti u vlastite vode spajanja naizgled nespojivog.

O Dowdu ne treba pisati litanije, pošto je njegov štih potrebno (i jedino moguće) doživjeti slušnim čulom. Stoga se, štovani slušatelji, udostojite preslušati mali, trosatni izbor iz opusa ovog vrhunskog i neobičnog kantautora, jer ćete samo tako biti u stanju donijeti osobni objektivni sud. A Dowdov je opus itekako vrijedan temeljitog preslušavanja, posebno ukoliko spadate u skupinu puritanaca koji s prezirom i gnušanjem gledaju na suživot tradicionalnog i eksperimentalnog. Jer, u tom bi slučaju Johnnyjeve skladbe mogle na Vas djelovati iscjeliteljski i prosvjetiteljski!

autor: Vjeran Stojanac, 15/02/2018

, , , ,

Vezane objave

Arhiva

Jackson C. Frank

20:00–22:20 Subota 2.6.2018.

Jackson C. Frank jedan je od onih poluanonimnih kantautora čiji su kratki zvjezdani bljesak i tek jedan snimljeni album iz 1965. ipak ostavili dublji utjecaj no što se isprva čini!

Live Aid

02/10/2015.

Koordinirani spektakl ‘Live Aid’, održan prije nešto više od trideset godina, 13. srpnja 1985. preklapajučim i satelitskom televizijom prenošenim koncertnim nastupima u Londonu i Philadelphiji nije samo razbuktao humanitarni zanos među vodećim glazbenim imenima, već je u praksi implementirao neke nove tehnologije koje se danas uzimaju zdravo za gotovo, a također je ‘filtrirao’ scenu ukazavši na sumrak dotadašnjih idola, kreativce u naponu snage te na nova, nadolazeća imena. U ovotjednom izdanju emisije eXit, u trajanju od cca 280 minuta preslušajte sažetak tih danas antologisjkih 16 sati koji su, barem na deklarativnoj razini promijenili svijet.

Dylan Thomas/Julian Cope – Peggy Suicide

08/11/2013.

Danas, devetog studenog se navršava točno 60 godina od smrti velškog pjesnika Dylana Thomasa, koji je na nadolazeće generacije utjecao u bitno većoj mjeri no što na prvi pogled djeluje. Ovaj se utjecaj manifestira primarno kroz pjesnike beat generacije, te posljedično kroz viziju brojnih sastava koji u svojim stihovima navode određene Thomasove motive, no nažalost i u tragičnoj kulturi smrti i autodestrukcije znakovite za rock scenu.

Rowland S. Howard

20:00–22:00 Subota 4.1.2020.

Onda… sjećate li se Rowlanda S. Howarda?

Tjedna rotacija

Arhiva

ROSA / Aqua Di Sale

VA / Shio-No-Michi Vol.2 (1994)

BOMBAY BICYCLE CLUB / Is It Real

d0d0 / Anthology Mix

LET 3 / Živi Kurac

Haustor – Treći svijet (Jugoton 1984.)