John Cooper Clarke, ‘The Bard of Salford’

20:00–22:00 – 25.11.2017.

Zove se John Cooper Clarke i najveći je pjesnik u domeni onoga što kolokvijalno nazivamo popularnom glazbom. Nema veze sa Cohenom i Morrisonom, a s Curtisom tek donekle. Ipak je vrh! Provjerite zašto!

Zove se John Cooper Clarke. Po vokaciji, a i po pitanju vremena kada je započeo svoje djelovanje, pripadnik je punk subkulture, mada je sam punk vremenski ograničen na kratko razdoblje u drugoj polovici sedamdesetih. Za sebe će sam kazati da je pjesnik, što definitivno ima smisla. Štovatelji ga honorarno nazivaju ‘salfordskim bardom’. I to ima smisla.

Prije no što nastavimo priču o Clarkeu, zapitajmo se u kakvom su odnosu popularna glazba i poezija,što god pod ovom potonjom podrazumijevali.

Većina glazbenika je tu zbog glazbe, a pisana riječ je tek ‘poztivni višak’, nešto što je potrebno kako bi nahranilo tkivo skladbe te omogućilo vokalno izražavanje na razini stupanj-dva višoj od neartikuliranog deranja. Istina, postoje izuzeci – umjetnici kojima je stih značio podjednako ako ne i više od glazbe koja u tom slučaju često, mada ne i nužno postaje kulisa. Po tom se pitanju logički nameću imena poput Leonarda Cohena, Nicka Cavea, Jima Morrisona, Stevena Patricka Morrisseyja, Marka Lanegana i Iana Curtisa. No, i dalje je dvojbeno je li riječ o pjesnicima koji su pisali zbog poezije same po sebi ili tek glazbenicima koji su nečim trebali popuniti sonične rupe u vlastitim kompozicijama.

U redu, Cohen i Morrison odudaraju od takve klasfikacije – njih možemo nazvati pjesnicima u pravom smislu riječi. Uz sve spomenuto, u njihovo društvo ulazi i John Cooper Clarke.

John Cooper Clarke

On je proletersko dijete. Odrastao je na prljavštinom i ugljenom prašinom protkanim ulicama Salforda, tog nekoć zasebnog industrijskog grada koji je naknadno sa Manchesterom sačinjavao konurbaciju, da bi danas postao tek sjeverozapadni dio velikog M., ‘ono’ na drugoj strani rijeke Irwell. Jednom je izjavio kako nije bilo razlike verati se po salfordskim stablima ili pak puzati kroz dimnjak, jer bi u oba slučaja izašao čađav i prljav. To valjda dovoljno govori o gradu i njegovoj radničkoj potki. Neka ga, uskoro će se takva iskustva uobličiti u hvale vrijedne stihove.

Clarkeov se glazbeni (i naravno,poetski) prodor bilježi, kako je kazano, u vrijeme ekspanzije punka. Bio je prisutan onom kultnom mančesterskom koncertu Sex Pistolsa iz 1976., događaju kojemu su nazočili i Pete Shelley, Howard Devoto, Ian Curtis, Steven Patrick Morrissey, Mark E.Smith, Mick Hucknall, Alan Erasmus, Martin Hannett, Tony Wilson, Peter Hook i da ih sve sad ne nabrajamo  – u tu svrhu možete pogledati 24 Hour Party People. Kao i ostalima, ta je večer očito bila trigger koji je nešto izmješao u neuronskim vezama njihovih mozgova potpoločavši tako put vjerojatno najplodnijem britanskom glazbenom rasadniku kasnih sedamdesetih, osamdesetih i ranih devedesetih. Clarke je očito skužio kako njegovi socijalnom tematikom,ironijom i sarkazmom obojeni stihovi mogu zaživiti u nešto drugačijoj formi, odnosno uz glazbenu pratnju. Koliko god prepotetno zvuči, u tom je trenutku zvijezda bila rođena!

Tijekom osamdesetih Clarke je nastupao sa pratećim sastavom Invisible Girls, nekom vrstom mančesterske supergrupe koju su u raznim inkarnacijama sačinjavali Pete Shelley (Buzzcocks), Martin Hannett (legendarni producent Joy Divisiona), Steve Hopkins, Viny Reilly (The Durruti Column), Wayne Hussey (Sisters of Mercy, The Mission), John Maher (Buzzcocks, ne brkati ga sa Johnom Maherom odnosno Johnnyjem Marrom iz The Smithsa), te Paul Burgess (Jethro Tull, The Icicle Works). Zanimljivo je da je isti sastav na jednom albumu pratio i Pauline Murray, britansku punk/newwave pjevačicu,bivšu članicu Penetrationa.

U isto je vrijeme Clarke u Salfordu živio s Nico (da,upravo tom Nico!).Bilo je to vrijeme njegove uznapredovale heroinske ovisnosti i izbor partnerice se po tom pitanju čini i više nego logičan. Njezina smrt godine 1986. jest tužan događaj,ali se pokazao spasonosan za Johna – počeo je s na koncu uspješnim izvlačenjem iz junkie pakla.

Nastavio je sa sporadičnim djelovanjem, mada u nadolazećim razdobljima manje nastupa uz glazbenu pratnju. Na koncu, ipak je pjesnik! U novom je mileniju nastupao sa Rickyjem Goldshowom, utemeljiteljem kultnih Blue Orchids, a u Joy Division biopicu Control glumi samog sebe, recitirajući na pozornici svoju pjesmu Evidently Chicken Town.

Alex Turner i njegovi Arctic Monkeys ga obožavaju i smatraju ključnim uzorom, do te mjere da su na omotu CD singla Fluorescent Adolescent stavili njegovu pjesmu Out of Control Fairground, a poemu I wanna be Yours su i uglazbili te je objavili na albumu AM iz 2013.  Pohvalno za Alexa i majmune!

July 2013: Clarke je počasni doktor! Uz dužno poštovanje i prihvaćanje dresscodea kakvog nameće The University of Salford, takvu stendalovsku red/black kravatu nikad ne bih stavio – prije bi se objesio o nju. Holy Shit!

Godine 2013., Clarke je konačno uplovio u akademske vode. Dobio je zasluženi počasni doktorat na salforskom Sveučilištu. Lijepo je što je živ i zdrav.

A i vrijeme je da se u ovo vrijeme poremećenih vrijednosti i lažnih pjesnika čovjek poput njega ponovo trgne. Valjda ima mnogo toga ‘lijepoga’ kazati o Borisu Johnsonu, Michaelu Goveu, Nigelu Farageu, Theresi MayJacobu Rees-Moggu i ostalim pre i post brexitovskim desničarskim elementarnim nepogodama koje poput tajfuna razaraju nekoć predivno Britansko otočje!

What a thrill – who’d have thought it? Now I’m a doctor, finally my dream of opening a cosmetic surgery business can become a reality!

Beasley Street

Far from crazy pavements –
The taste of silver spoons
A clinical arrangement
On a dirty afternoon
Where the fecal germs of Mr Freud
Are rendered obsolete
The legal term is null and void
In the case of Beasley Street

In the cheap seats where murder breeds
Somebody is out of breath
Sleep is a luxury they don’t need
– a sneak preview of death
Belladonna is your flower
Manslaughter your meat
Spend a year in a couple of hours
On the edge of Beasley Street

Where the action isn’t
That’s where it is
State your position
Vacancies exist
In an X-certificate exercise
Ex-servicemen excrete
Keith Joseph smiles and a baby dies
In a box on Beasley Street

From the boarding houses and the bedsits
Full of accidents and fleas
Somebody gets it
Where the missing persons freeze
Wearing dead men’s overcoats
You can’t see their feet
A riff joint shuts – opens up
Right down on Beasley Street

Cars collide, colours clash
Disaster movie stuff
For a man with a Fu Manchu moustache
Revenge is not enough
There’s a dead canary on a swivel seat
There’s a rainbow in the road
Meanwhile on Beasley Street
Silence is the code

Hot beneath the collar
An inspector calls
Where the perishing stink of squalor
Impregnates the walls
The rats have all got rickets
They spit through broken teeth
The name of the game is not cricket
Caught out on Beasley Street

The hipster and his hired hat
Drive a borrowed car
Yellow socks and a pink cravat
Nothing La-di-dah
OAP, mother to be
Watch the three-piece suite
When shit-stoppered drains
And crocodile skis
Are seen on Beasley Street

The kingdom of the blind
A one-eyed man is king
Beauty problems are redefined
The doorbells do not ring
A lightbulb bursts like a blister
The only form of heat
Here a fellow sells his sister
Down the river on Beasley Street

The boys are on the wagon
The girls are on the shelf
Their common problem is
That they’re not someone else
The dirt blows out
The dust blows in
You can’t keep it neat
It’s a fully furnished dustbin
Sixteen Beasley Street

Vince the ageing savage
Betrays no kind of life
But the smell of yesterday’s cabbage
And the ghost of last year’s wife
Through a constant haze
Of deodorant sprays
He says retreat
Alsations dog the dirty days
Down the middle of Beasley Street

People turn to poison
Quick as lager turns to piss
Sweethearts are physically sick
Every time they kiss
It’s a sociologist’s paradise
Each day repeats
On easy, cheesy, greasy, queasy
Beastly Beasley Street

Eyes dead as vicious fish
Look around for laughs
If I could have just one wish
I would be a photograph
On a permanent Monday morning
Get lost or fall asleep
When the yellow cats are yawning
Around the back of Beasley Street

24/11/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , ,