KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Jim White

Bilo bi pomalo ironično karijeru Jima Whitea nazvati realizacijom ‘američkog sna’, iako se ovaj vrhunski kantautor prije potpunog predanja glazbi okušao na brojnim poljima: bavio se pofesionalnim surfanjem, u New Yorku je zarađivao kao taksist i stekao diplomu iz teorije filma, a znakovite su i dvije oprečne stavke – jedno je vrijeme bio modni maneken u Milanu, a kasnije i kršćanski propovjednik diljem pustopoljina Dixielanda, odnosno biblijski mračnog, maglovitog Juga. No, preklapanje svih tih segmenata je na koncu rezultiralo jednim krajnje neobičnim i zanimljivim glazbenikom, koji je unatoč kreativnoj i osobnoj bliskosti s individuama poput Johnny Dowda ili Davida Eugenea Edwardsa sasvim svoja i specifična figura na sceni suvremene Americane!

 

Jim White se definitivno ne uklapa u uobičajenu predodžbu o suvremenom američkom kantautoru. Nije odrastao uz glazbu, uz izuzetak one crkvene, a do sve četrdesete nije ni pomišljao kako bi mu upravo skladanje pjesama jednom moglo biti životni poziv. To što je danas među vodećim istraživačima pustopoljina glazbene Americane može zahvaliti tek slučajnom slijedu događaja, ili možda pak božjoj providnosti – na kraju se ionako svede na isto.

JimWhiteRođen je sredinom ožujka 1957. u gradiću Pensacola, mjestu na obali meksičkog zaljeva gdje se Florida polako pretače u Alabamu. To što potječe iz obitelji aktivnih pentakostalaca te što mu je odrastanje prožeto izrazirim religioznim utjecajima sasvim je očekivano – Pensacola zauzima posebno mjesto na mapi bible belta, i može se pohvaliti činjenicom da ima najveći broj crkvi po glavi stanovnika. Stoga nije neobično ni to što je Jim jedno vrijeme zarađivao za život kao putujući propovjednik. Bilo je to, istina, tek jedno u nizu zanimanja koja je promjenio u potrazi za nečim što će ga privući i ispuniti. Već i ptičice na granama znaju za Whiteova dva najrazvikanija angažmana u predglazbenoj fazi: kratkotrajnu karijeru modela u Milanu, te kratkotrajno bavljenje profesionalnim surfanjem, što god to bilo. Izvori navode i posao vozača taksija u New Yorku gdje se nastanio koncem osamdesetih, kao i još nekoliko zanimanja koja kao da su preslikana iz nekog american dream životopisa. Ali to je bilo nekoć davno, u predživotu. Prije prosvjetljenja!

Rastao je dakle uz crkvenu glazbu ali je nije doživljavao na nekoj dubljoj, emotivnoj razini. Bila je upravo to što jest, nešto što se od pjesama sa radija razlikuje jedino po duhovnoj tematici, no jednako površno i neintrigirajuće. Iako je od svoje dvadesete godine pisao kratke, često banalne troakordne kompozicije, nije razmišljao o sebi kao autoru i izvođaču glazbe. Štoviše, u mladosti je ozlijedio ruku prilikom piljenja drva, čime je eventualna karijera gitarista već unaprijed bila zapečačena. No, eto, čuda se događaju. Možda se to sve zbilo zbog glazbenih i književnih utjecaja – Tom Waits, delta blues glazbenici, William Faulkner i Flannery O’Connor su arhetipska imena na Whiteovu umjetničkom nebu. Ili je sve samo stvar precizno posloženih konstelacija tamo negdje sredinom devedesetih? Jer upravo tada dolazi do preokreta u životu Jima Whitea. Na njujorškom je sveučilištu obranio diplomski rad iz teorije filma, te po Bog zna koji put zapao u jamu beznađa i depresije, kojima su se uskoro pridružili groznica i bol u abdomenu – kasnije će se ispostaviti kako je bila riječ o početnom stadiju peritonitisa. Jim se vraća u Pensacolu, i skoro mjesec dana leži u krevetu bez ikakve ideje i vizije, povremeno uzimajući akustičnu gitaru te skladajući… sve dok, kako sam kaže, nije mrdnuo dupe, ustao iz kreveta, napio se kao stoka na nekom partyju na kojemu je svirao lokalni bluegrass sastav, a Jim im se pridružio na nekim skladbama.

At a certain point in the night, the bluegrass band cranked up, and someone shouted ‘sing a song to me’. I stepped into the centre of the room and went kind of blank, then heard David Byrne’s voice coming out of my mouth but singing the Roger Miller icon. The crowd seemed to love it. I was utterly perplexed, feeling like I had been possessed by a demon or something. I went back into my room and collapsed on the bed.

 Bez pretjerane pompe, na sebi svojstven ležerni način, ulazi u studio sa petnaestak dovršenih pjesama i uz pomoć šarolike menažerije poznatih imena poput Davida Byrnea ili Morcheebe snima album znakovita imena The mysterious tale of how I shouted wrong-eyed Jesus. Negdje tijekom 1997., da. Bilo bi pomalo neprikladno kazati zvijezda je rođena, no tada je započeo njegov put ka traženju suživota američkog folka i nečeg metafizičkog. Uslijedila su još dva slična projekta prožeta elementima duhovne potrage i učmale atmosfere Juga; No Such Place (2001.) te Drill the Hole in that Substrate and tell Me what You see (2004.).

ClipboardNegdje tijekom snimanja Drilla, Whiteu pristupa tada poprilično anonimni redatelj Andrew Douglas (vremenom će se profilirati u renomiranog autora horror remakea), te predlaže snimanje dokumentarca po motivima njegovih skladbi. Jim pristaje, i kao produkt njihove kolaboracije nastaje Searching for the wrong-eyed Jesus, film razlomljene narativne linije koja se proteže preko trošnih crkvi, brijačnica, dinera, smetlišta, zatvora… Pored lokalnih južnjačkih sablasti zastalih negdje u vremenu, gostuju i glazbenici mračnog, često apokaliptičnog timbra poput Johnny Dowda, The Handsome Family, Davida Eugene Edwardsa, Davida Johansena te drugih.

Iskupitelj u skučenom prtljažniku: scena iz filma "Searching for the Wrong-eyed Jesus" Iskupitelj u skučenom prtljažniku: scena iz filma “Searching for the Wrong-eyed Jesus”

Spiritualno iskustvo proživljeno tijekom snimanja ovog sonambulnog road moviea se manifestira kroz iduća Whiteova ostvarenja. Tako primjerice 2006. zajedno sa Johnny Dowdom i Willijem B. pod imenom Hellwood snima album Chainsaw of Life, a svojem se specifičnom viđenju kontemporarnog južnjačkog zeitgeista i američkog folka vraća albumom Transnormal Skiperoo iz 2008.

Godine 2011. White objavljuje Sound of the Americans, remek djelo na kojemu će pored vlastitih pjesama štovateljima ponuditi i neke obrade, primjerice Daniela Johnstona, ali i sebe samog! Album (možemo li ga tako nazvati pošto je mjesecima egzistirao isključivo u download only formi, da bi se tek naknadno pojavio kao CD?) zatvara eterična verzije njegove Bluebird, izvorno sa Drill a Hole… iz ne tako davne 2004.

Where It hits You iz 2012. bliži je pojmu klasičnog, opipljivog albuma; no ovdje je riječ o pomalo introspektivnom, refleksivnom djelu.

Stvar je poprilično prozaična: nakon ponešto prozirnog Transnormal Skiperoo (2007.). te soundtracka Sound of the Americans (2011.), Jim se, uvjerno kazano, vraća korijenima. Novi je album zbirka tmurnih razmišljanja protkanih čak i za njega popriličnom dozom komorno-akustičnog tereta, a na konzumentu ostaje kako će isčitavati tu ponoćnu kolekciju. Neke detalje ipak treba imati na umu – White je zadnjih godina prolazio uistinu teško životno razdoblje koje je rezultiralo razvodom od dugogodišnje supruge, tako da će se duboki ožiljci autorovih preispitivanja koja povremeno graniče sa samosažaljenjem itekako isticati na ovom uradku, čak ako ih slušatelj nastoji izolirati i zanemariti.

Zvuk je ovoga puta prisutan i dubok, tako da unatoč minimalističkom okružju dominira vibrirajućom tminom koja izvire iz svih dvanaest skladbi – u kojoj je mjeri to posljedica spomenutih Whiteovih kriza, ili pak možda rezultat producentskog umijeća Johna Keanea (tek da spomenemo njegove suradnje sa imenima poput R.E.M.-a, Cowboy Junkies ili Grant McLennana), biti će lakše dokučivo nakon daljnjih preslušavanja. Da sve ne ostane na depresivnim premisama, karakteristični Whiteov humor je i dalje prisutan, ovoga puta možda i neizbježan u funkciji ispušnog ventila.

Zasigurno najefikasniji način zalaženja u ovo složeno intimno djelo je (uz neizbježno preslušavanje, koje se, naravno, podrazumijeva) isčitavanje naslova skladbi, no nemojte silom tražiti konceptualnu potku – ona će se, kao i kod većine Whiteovih albuma već sama vremenom nametnuti.

jim-white2Jim White se (nije zgorega još jednom ponoviti) ne uklapa u nametnute stroge kanone koji glazbenike svrstavaju u posebne ladice. Preinovativan i do zla vraga crnohumoran za tradicionaliste, isuviše fluidan i neuhvatljiv sljedbenicima southern gothica, krajnje refleksivan i mračan da bi bio prihvaćen od strane prosječnog glazbenog konzumenta – ali koga briga! Oni koji su u vječnoj potrazi za smislom koji ionako nikad neće biti dokučen ili pak oni drugi što preziru ustaljena bauljanja zacrtanim dosadnim glazbenim stazama će ga prihvatiti, a možda i kanonizirati. Ostali ionako nikad nisu niti će biti Whiteova pastva, a takvi su nezanimljivi!

 

NAPOMENA: koncem 2014. Jim White u suradnji s bluegrass sastavom Packway Handle Band iz kultnog Athensa, GA, snima EP The Sawyer Sessions, a početkom tekuće 2015. izlazi i zajednički album Take It like a Man. Pošto ova ostvrenja, slično projektu Hellwood (Jim White, Johnny Dowd, Willie B) ne spadaju u Jimovu autorsku domenu već u polje kolaboracija, pripadne skladbe nisu zastupljene u ovom prikazu.

 

autor: Vjeran Stojanac, 26/03/2015

, , , , , , , , , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Miraculous Mule – Deep Fried / Lyle Lovett

15/05/2014.

Opet smo zajedno nakon prošlotjedne stanke! U ovom izdanju eXita možete preslušati lanjski, nastupni album londonskog psych/blues sastava ‘Miraculous Mule’, predvođenog karizmatičnim Michaelom J. Sheehyjem, a u nastavku i presjek dosadašnje karijere/stvaralaštva kantautora Lyle Lovetta !

Potop! / Soul Coughing – Live

07/06/2013.

Zadnjih vas dana dave sa vijestima o katastrofalnim poplavama u Europi i USA? To je cijena evolucije – oduzela nam je škrge, inače bi bilo sve OK, a pojedinci su srećom i opjevali poplave, nalete vode i slične nevolje, tako da emisija ima smisla. A u drugom dijelu emisije, jedan koncertni zapis legendarnih ‘Soul Coughing’!

David Gilmour

04/09/2015.

Iako je u svojim stvaralački najplodnijim godinama stoički tavorio u sjeni egomanijaka Rogera Watersa, David Gilmour je ne samo drugi temeljni stup kultnog sastava Pink Floyd, već i gitaristički genij te vrstan kantautor, što je dosljedno pokazao na svojim samostalnim uradcima. Zasigurno i onaj najnoviji nazvan “Rattle That Lock”, koji će biti objavljen 18. rujna, a promoviran na turneji koja 12. istog mjeseca započinje u Puli neće podbaciti!

Ray Manzarek / Trobecove Krušne Peći

24/05/2013.

Odlazak Ray Manzareka, klavijaturista i utemeljitelja sastava The Doors, te ponovno okupljanje kultnih Trobecovih Krušnih Peći prigodom promocije sabranog materijala iz osamdesetih, središnje su teme ovotjednog izdanja emisije eXit.

Tjedna rotacija

Arhiva

ROMARE / Home

DEMON FUZZ / Afreaka! (1970)

FUTURE ISLANDS / For Sure

Too Slow To Disco

JORGE BEN / à l’Olympia (1975)

PARNEPAR / Dobar dan, izvolite