Jeszcze Polska nie zginela! – priča o poljskom punku

31/01/2013

 

Jedno od ranih sjećanja iz djetinjstva priziva izvanredne vijesti na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Bila je sredina prosinca 1981. Neposredno pred početak još jednog izdanja tada popularnog Nedjeljnog popodneva (kojeg je u pravilu vodio markantni Saša Zalepugin – uz Ivana Hetricha zasigurno najmarkantnije lice tadašnje nacionalne dalekovidnice), ekran se na trenutak zamračio, da bi potom uslijedile scene uličnih nereda, tenkova koji su dimili poput rashodovanih Wartburga, te jedne također markantne spodobe s morževskim, zamalo crosbyjevskim brkovima koja je očito uživala u klicanju masa – tako sam barem zapamtio Lecha Walesu, problematičnog električara iz problematičnog brodogradilišta Lenjin u Gdanjsku, te ujedno predsjednika tada još problematičnijeg sindikata čije puno ime glasi Niezalezny Samorzadny Zwiazek Zawodowy ‘Solidarność’.

Slike su se brzo izmjenjivale – ekran bi na tren prikazao čovjeka medvjeđe konture (nije to bio Beorn, već Leonid Brežnjev), zatim merkatolikog sitnog i proćelavog aparatčika zlih očiju skrivenih pod prevelikim naočalama – kasnije sam doznao da je dotični general i da se zove Wojciech Jaruzelski.

Istina, čitav taj zoološki vrt mi nije puno govorio. Za merkate sam prvi put čuo tri godine docnije gledajući spektakl Ta divna stvorenja, a negdje sam u to vrijeme postao svjestan i da u Los Angelesu egzistira stanoviti David Crosby (mada će do mojeg zaljubljivanja u The Byrds proći još nekoliko godina). Što se medvjedolike figure tiče, Beorn se u moju svijest utisnuo šest godina po ovim izvanrednim vijestima, kada sam u drugom srednje pročitao Hobbita, no tada je Leonid Brežnjev već odavno bio mrtav, a SSSR i njemu gravitirajuće države polako su ali sigurno plovile ka nekim drukčijim vremenima. Ako mi je išta budilo unutarnji alarm tog prosinačkog poslijepodneva, bilo je to iskustvo koje je govorilo da prekidi TV programa nedjeljom u pravilu znače barem sedam dana bez crtića – trauma koju sam doživio devetnaest mjeseci ranije bila je još vrlo jaka. Srećom, iste sam večeri u 19.15 h ipak dobio svojeg Toma & Jerryja, a planet se nastavio okretati kako je to već propisano zakonima fizike.

 

Nedugo po početku pontifikata, Karol Wojtla, sada papa Jan Pawel II posjećuje domovinu, što je bio jedan od okidača u tom turbulentnom vremenu.

Nedugo po početku pontifikata, Karol Wojtla, sada papa Jan Pawel II posjećuje domovinu, što je bio jedan od okidača u tom turbulentnom vremenu.

 

Što se u stvari događalo?

Još je Edward Gierek, tadašnji glavni tajnik poljske komunističke partije, prigodom novogodišnjeg govora 1. siječnja 1980. naglasio kako se država suočava s teškim ekonomskim stanjem. Očekivano, Gierek se nije dotakao istinskih razloga koji su uvjetovali rastuću nezaposlenost i inflaciju, već je krivnju prebacio na vremenske prilike, optuživši sušno ljeto 1979. te dvije uzastopne oštre zime. Bez obzira na narav ‘krivca’, već prethodno korištene mjere racionalizacije potrepština pogoršale su se, većina se artikala sada izdaje putem bonova, a slike beskonačnih redova ljudi pred dućanima, benzinskim crpkama i pekarama počinju obilaziti svijet. Pravi šok slijedi koncem lipnja, kada cijene određenih prehrambenih proizvoda, primjerice mesa, skaču i više od 60%! Katolička crkva pridružuje se sve glasnijim kritičarima režima, a radnici praktički odmah – riječ je o razdoblju od dan do dva – započinju s koordiniranim štrajkovima, primjerice u varšavskom pogonu za proizvodnju traktora Ursus, tvornici autobusa Autosan u Sanoku te tvornici komunikacijske opreme u Mielecu, a do konca srpnja ovim će se obustavama pridružiti i ključni pogoni u glavnom gradu: Mera-Centrum, Polklor te varšavska čeličana. Štrajkovi se šire na čitavu Poljsku –8. srpnja rad se obustavlja u dva avioindustrijska postrojenja; u gradu Lublinu te u PZL-u u Swindiku. 14. kolovoza u brodogradilište Lenin u Gdansku stiže bivši zaposlenik, električar Lech Walesa, u tom trenutku već četiri godine pod otkazom, te uz podršku istomišljenika utemeljuje sindikat Solidarnosc koji djeluje kao koordinatorsko tijelo brojnih, uglavnom zabranjenih nezavisnih sindikata; radnici Lenina istovremeno započinju štrajk. ‘Epidemija’ se i dalje širi, pa 18. kolovoza s radom prestaje i brodogradilište u Szczecinu. Iako krajem ljeta započinju pregovori s vlastima, koji dovode do nastavka rada u većini proizvodnih pogona, situacija se ne mijenja na bolje – očito je riječ o kupovanju vremena, a po direktivi iz Moskve najesen se smijenjuje Gierekov nasljednik na čelu poljskih komunista, Stanislaw Kania.

Ovdje je sve počelo - panorama brodogradilišta u Gdanjsku

Ovdje je sve počelo – panorama brodogradilišta u Gdanjsku

 

Solidarnost se ne miri sa statusom quo koji ništa ne riješava, te početkom prosinca proglašava novi dvadesetčetverosatni štrajk u matičnoj kući, brodogradilištu u Gdansku. Napeta situacija koja je idućih desetak dana doslovno naelektrizirala zrak bombastično je prekinuta u nedjelju, 13. prosinca kada premijer, kremaljski poslušnik i ujedno ministar obrane, general Wojciech Jaruzelski proglašava izvanredno stanje kojemu je glavni cilj konačni obračun s nezavisnim radničkim sindikatima predvođenim Solidarnošću, što praktički znači da je izvršen vojni udar.

Eto, to je dovelo do tih izvanrednih vijesti, a poprište događaja – tada realsocijalistička siva Poljska – još je čitavo desetljeće predstavljala mjesto na kojemu je Bog rekao ‘zbogom’. Imajući navedeno u vidu, prije godinu dana doživio sam popriličan kulturološki šok kada me je jedan glazbeni znalac – za potrebe ovog teksta nazovimo ga ngewave – uputio u postojanje raznolike i kvalitetne poljske punk scene. Ne, ne govorimo o koncu osamdesetih niti o razdoblju tranzicije koje je uslijedilo nakon rušenja Berlinskog zida i proruskih realsoc režima, već o vremenu kada sam pohađao niže razrede osnovne škole! Vjerovali ili ne, čak je i poslovično razvikana punk/new wave scena bivše nam države pomalo kaskala za obiljem ideja i bendova koji su u tadašnjoj Poljskoj ljubavnički vjerno pratili aktualne britanske trendove.  Punk je u Poljskoj ostvario svoju predviđenu misiju konkretnije no u bilo kojem drugom kutku svijeta – pozivao je otpor, bunt i promjene, i na neki način postao katalizatorom čitave opozicijske scene. Šokantno, ali istinito!

Začeci poljskog punka sežu dakle u drugu polovicu sedamdesetih, a prvi su nositelji novog trenda bili danas već legendarni sastavi Tilt i Kryzys.

Kryzys, uz Tilt vjerojatno prvi poljski punk sastav. Ključni akteri ova dva imena će 1981. utemeljiti Brigadu Kryzys

Kryzys, uz Tilt vjerojatno prvi poljski punk sastav. Ključni akteri ova dva imena će 1981. utemeljiti Brygadu Kryzys

 

Predvođeni Tomaszom Lipinskim, jednim od prvih varšavskih punk ideologa, Tilt tijekom 1979. održavaju niz koncerata uglavnom pjevajući na engleskom, što je u očima režimskih dušebrižnika bilo teško zastranjenje u dekadenciju. Bend je raspušten tijekom 1980., no ubrzo je reaktiviran, te uz nekoliko faza neaktivnosti i čestih izmjena postave djeluje i dan danas. Ipak, izvorni je punk zvuk vrlo brzo ustupio mjesto poprilično melodičnom rocku s elementima jazza i reaggea. Ono što je posebno zanimljivo jest taj prvi razlaz, uvjetovan odlaskom ključnog člana Tomeka Lipinskog – o tome uskoro!

Drugospomenuti sastav karijeru započinje kao The Boors, a na sugestiju ključnog člana Roberta Brylewskog 1980. mijenjaju ime u Kryzys. Razlozi za ovaj potez su više nego očiti – koncem ljeta te godine u Gdansku se utemeljuje spomenuti sindikat Solidarnosc, čime u poljskom društveno-političkom sustavu započinje polarizacija koja će koncem iduće godine dovesti do proglašenja izvanrednog stanja, a zamalo i do ukidanja crtića kod južne slavenske braće. Slično Tiltu, Kryzys također forsiraju nekarakteristični zvuk u kojemu i laičko uho može prepoznati elemente reaggea – prisustvo trubača ionako vizualizira poprilično neortodoksnu sliku punk benda, ali ih se unatoč toj sitnoj ‘nedosljednosti’ može smatrati očevima poljske punk scene. Djelovali su u periodu između 1978. i 1982., iako je Brylewski napustio sastav već sredinom 1981.

Brygada Kryzys

Brygada Kryzys

 

Upravo će ova dva ‘odmetnika’ u srpnju iste godine utemeljiti najvažniji eksponent poljskog punka, sastav nazvan Brygada Kryzys. Pored Brylewskog i Lipinskog, tu su i basist Ireneusz Jezyk Werenski, bubnjari Slawek Slocinski i Jarek Gruszka Ptasinski te saksofonist Tomek Men Switalski. Bend će svoj prvi nastup održati u vrijeme zakuhavanja ionako krizne situacije u Poljskoj, jednog nedostupnog datuma tijekom rujna 1981., u varšavskom klubu Riviera. Mjesec dana kasnije održavaju prvu turneju po matičnoj državi, kao predgrupa britanskim punkerima TV 21. Ohrabreni pozitivnim reakcijama vlastitih zemljaka te anglosaksonskih prijatelja, koncem godine – taman u vrijeme nereda i izvanrednog stanja – članovi Brigade Kryzys putuju u tadašnju Jugoslaviju, konkretno u Beograd kako bi dali svoj obol manifestaciji Dani nove poljske subkulture. Pogađate, nije prošlo bez sranja. Na čehoslovačkoj im je granici zaustavljen autobus te zaplijenjena oprema, no bend se uspio probiti do Jugoslavije te održati dva antologijska koncerta, od kojih je jedan i snimljen. Nažalost, planovi za dulju turneju po Nizozemskoj i Jugoslaviji koja je trebala biti održana tijekom veljače 1982. izjalovili su se zbog realnih činjenica.

Odlomak iz intervjua kojeg su Brylewski i Lipinski dali ex-yu magazinu 'Džuboks'

Odlomak iz intervjua kojeg su Brylewski i Lipinski dali ex-yu magazinu ‘Džuboks’

 

Ali, ni to nije pokolebalo Brylewskog, Lipinskog i društvo. Po povratku u Warszawu planiraju održati nekoliko koncerata u glavnom gradu, no vlasti su, suočene s aktualnim stanjem, ‘skratile’ naziv na plakatima na Brygada K., izbjegavajući spomenuti krizu vidljivu iz aviona. U ožujku iste godine snimaju svoju jedinu kolekciju demo snimaka, koja će naknadno biti objavljena u formi danas već legendarne kasete Brygada Kryzys 1978. – 1981.

31. kolovoza, na obljetnicu osnivanja sindikata Solidarnosc, Tomek Lipinski brutalno je pretučen od strane nečeg što se nazivalo milicija,  no već idućeg dana Brygada Kryzys započinje niz od četiri uzastopna nastupa u varšavskom klubu Remont. Suočeni s ne baš bajnom situacijom u zemlji, kao i s činjenicom da im glave vise o niti, Robert i Tomek raspuštaju sastav. Prvi će djelovanje nastaviti u reagge sastavu Izrael (pametan potez – ta je ‘imperijalističko-cionistička’ zemlja Rusima oduvijek išla na neku stvar), dok će Lipinski relativno uspješno obnoviti Tilt.

Brygada Kryzys će se ipak ponovno skupiti desetak godina poslije, 1992., (Tomek i Robert će se sresti prilikom putovanja u Berlin na proslavu godišnjice pada Zida i odlučiti reformirati Brigadu Kryzys), te potom snimiti solidan album Cosmopolis, no to već izlazi iz okvira zadanih terminologijom ovog teksta.

Od 16. do 22. studenoga 1981. je u Beogradskom SKC-u održana manifestacija 'Mlada poljska kultura' u okviru koje su nastupili i Brygada Kryzys

Od 16. do 22. studenoga 1981. je u Beogradskom SKC-u održana manifestacija ‘Mlada poljska kultura’ u okviru koje su nastupili i Brygada Kryzys

 

Spomenuto milicijsko premlaćivanje Tomeka Lipinskog nije nikakav ekskluziv, već dio uobičajenog odnosa tadašnje vlasti prema punk rockerima koji su u pravilu smatrani društvenim i klasnim neprijateljima, zagovarateljima prozapadnih trendova. Punk je početkom osamdesetih još uvijek bio poluilegalna subkultura, čiji su pripadnici povezivani kako s Nezavisnom zajednicom studenata (Niezalezne Zrzeszenie Studentow), tako i sa sindikatom Solidarnosc. Nije bila rijetkost da su među publikom koja je pohodila punk koncerte, pa i veće festivale (poput Jarocina o kojemu će još biti riječi) bivali infiltrirani tzv. Ubeki, izazivači nereda koji su u stvari pripadali redovima tajnih službi, dok su posjetitelji i izvođači privođeni i zadržavani, pa i kažnjavani zbog banalnih razloga kao što je izgled ili korištenje engleskog jezika. Štoviše, članovima Brygade Kryzys strogo je zamjeren i nastup u tadašnjoj Jugoslaviji, koja je u očima pravovjernih komunističkih aparatčika oduvijek predstavljala svojevrsno kukavičje jaje, eksponent ‘trulog kapitalističkog zapada’.

Klaus Mittfoch

Klaus Mittfoch

 

Među prvim poljskim punk sastavima su i Klaus Mittfoch iz Wroclawa. Predvođeni karizmatičnim basistom i pjevačem Lechom Janerkom, vrlo su brzo zadobili kultni status na lokalnoj sceni, kao i vjernu sljedbu fanova. Nažalost, trebalo im je punih pet godina da bi snimili prvi, istoimeni dugosvirajući projekt, a nedugo potom su se i razišli. Svejedno, taj se njihov LP smatra jednim od najboljih uradaka na poljskoj alternativnoj sceni ranih osamdesetih. Preživio je i solidan broj koncertnih snimki koje uspješno dočaravaju njihov scenski polet i energiju, i to ponajviše zahvaljujući činjenici da su često nastupali na festivalu u Jarocinu.

Usput kazano, Jarocinski se festival od 1971. redovito održavao u okolici istoimenog gradića u središnjoj Poljskoj, nedaleko Poznana, i definitivno je bio najveći alternativni glazbeni događaj u okviru tadašnjih država Varšavskog pakta. Prvih je deset godina vođen pod nazivom Wielkopolskie Rytmy Mlodych, odnosno Velikopoljski ritmovi mladeži, a od 1980., dakle od ekspanzije punka, mijenja naziv u Ogolnopolski Przeglad Muzyki Mlodej Generacji w Jarocinie, što se može prevesti kao Svepoljska mladogeneracijska glazbena revija u Jarocinu. Padom komunizma, Jarocin pomalo gubi disidentsku karizmu i pripadnu auru, tako da se početkom devedesetih u potpunosti gasi, da bi 2005. bio revitaliziran, no ni izdaleka s onim značajem kakvog je imao u svojim pionirskim danima.

Upravo tako, u vrijeme svojeg highlighta (1981. – 1986.), ovaj je trodnevni festival okupljao i do tridesetak tisuća ljudi, dok se zavidan broj snimaka punk koncerata može donekle zahvaliti agilnosti organizatora i izvođača, no mnogo više paranoji tadašnjih vlastodržaca koji su si na taj način osiguravali eventualni ‘dokazni materijal’.

Kontrola Wladzy odnosno Kontrola vlasti je sastav nešto manje rigidan od prethodno spomenutih, a utemeljen je u kolovozu 1981. Iako je riječ o izdanku punk scene, prisustvo ženskog vokala u kombinaciji s ponekad čak i veselim melodijama dovelo je do toga da ih se često, mada bezrazložno, uspoređuje s B52. Nisu snimili vlastiti nosač zvuka, no skladba To bezdie konec (To će biti kraj) uvrštena je na kompilaciju Porzucona Generacja (Izgubljena generacija). Slično Klausu Mittfochu, dio live snimki Kontrole Wladzy sačuvan je zahvaljujući nastupima na kultnom Jarocinu. Godine 1985. nastavljaju djelovanje, no pod novim imenom – Kosmetyki Mrs. Pinki, te uz glazbeni izričaj koji s punkom više nije imao nikakve veze.

Tekst o punk sastavu Dezerter, objavljen sredinom osamdesetih u poljskom glazbenom magazinu Muzyczna scena. Kažu da, ako poznajete dva slavenska jeziika, niti treći ne bi trebao biti problem. Pokušajte!

Tekst o punk sastavu Dezerter, objavljen sredinom osamdesetih u poljskom glazbenom magazinu Muzyczna scena. Kažu da, ako poznajete dva slavenska jeziika, niti treći ne bi trebao biti problem. Pokušajte!

 

Unatoč štrajkovima, uličnim neredima i rulanju plinskih turbina ruskih tenkova, 1981. je po glazbenom pitanju bila i više nego savršena godina. Postojeći su sastavi pružali svoj maksimum, a na sceni se javilo i nekoliko novih, obećavajućih imena, među kojima se posebice izdvajaju Abbadon i Dezerter.

Abbadon su u početku koristili ime Partyzantka Miejska (najrealniji bi prijevod bio ‘urbana gerila’), a debitiraju na Jarocinu 1983. Dvije godine poslije za francusku etiketu New Wave Records objavljuju svoj prvi album, Wet ZaWet, koji se, uz debut Klausa Mittfocha, smatra za jedno od najboljih poljskih punk ostvarenja, no primjerke ploče je bilo teško, pa skoro i nemoguće nabaviti u matičnoj državi. Nedugo potom dolazi do frakcioniranja unutar benda – dio članstva ostaje dosljedan čvrstim korijenima koji su naginjali hard core izričaju, no brojnija sekcija teži melodioznijem punk rocku. Nažalost, ova će dvojba koncem osamdesetih rezultirati raspadom Abbadona.

 

Dezerter se pokazao kao bitno dugovječniji projekt – ovaj sastav neprekidno djeluje pune 32 godine! Slično brojnim drugim imenima s poljske punk scene, ni oni nisu bili imuni na promjene imena. Naime, utemeljeni su kao SS-20, što je naziv sovjetske krstareće nuklearne rakete dometa oko šest tisuća kilometara. Iako su cenzorske škare tada bile sasvim uobičajena stvar kada je riječ o stihovima mladih bendova, upravo su SS-20 bili neka vrsta žrtvenog janjeta, pa su njihove skladbe često bespotrebno razvlačene i masakrirane, a nastupi zabranjivani. Iživljavanje je doseglo vrhunac kada je netko iz liberalne vrhuške umislio da je ime sastava izabrano kako bi provociralo poljske domoljube, sugerirajući im sovjetsku nadmoć i prevlast. Članovi benda su početkom 1983. ovom pokušaju eutanazije doskočili promjenom imena, tiskajući plakate na kojima su bili potpisani kao Dezerter, The Zerter ili De-Zerter.

Svoje su vatreno krštenje obavili na Jarocinu 1982., nakon čega njihova karijera teče bez izrazitih uspona i padova. Svejedno, prvi će album Underground Out of Poland biti objavljen tek 1987!

Čistokrvni punk bez pretjeranog razbijanja glave politikom i sličnim glupostima - Dzieci Kapitana Klossa

Čistokrvni punk bez pretjeranog razbijanja glave politikom i sličnim glupostima – Dzieci Kapitana Klossa

 

Dzieci Kapitana Klossa je poljski ekvivalent onim bjelosvjetskim sastavima koji su svoj primarni punk izraz bojili ska komponentom, i jedno su od rijetkih tadašnjih imena koje nije dolazilo iz nekog od velikih urbanih središta poput Gdanska, Lodza ili Warszawe, već iz nepoznatog baltičkog ljetovališta Sopota, koje se, istina, može pohvaliti najdužim drvenim molom u Europi – točno 512 metara. Svoje su trogodišnje djelovanje zaključili koncem 1986., ne ostavivši iza sebe praktički nikakav demo ili studijski zapis, ili se barem tako mislilo. Srećom, dobri stari Jarocin ni ovoga puta nije zakazao, tako da je njihov specifični zvuk ostao zabilježen na vrpcama iz 1985.

Nekim čudom, ili možda dobrom voljom ključnog dvojca – gitarista Olafa Deriglasoffa i basista Slawomira Srodeka – godine 1993. odnekud su izronile kvalitetne koncertne snimke iz kluba Trans u Szczecinu, te su promptno objavljene kao jedini album djece kapetana Klossa.

A ako se pitate tko je taj kapetan Kloss, odgovor je jasan. Ime sastava je dobro odrađena parodija/zajebancija na roman Djeca kapetana Granta francuskog znanstvenofantastičnog pisca Julesa Vernea u kombinacji s poljskom televizijskom serijom Kapitan Kloss, koja govori o pokretu otpora u vrijeme nacističke okupacije. Inače, ova je serija ranih osamdesetih emitirana i na tadašnjoj Televiziji Zagreb, no najvjerojatnije se nije preklapala sa sudbinskim događajima u prosincu 1981.

 

Made in Poland, odnosno, kako su ih zvali; "poljski Joy Division"

Made in Poland, odnosno, kako su ih zvali; “poljski Joy Division”

 

Punk je u globalnom smislu bio tek kratki bljesak koji je, istina, odredio glazbenu budućnost. Post punk je, kao njegov logički sljednik, još od konca sedamdesetih nijansirao zvuk svih novoformiranih ali i već postojećih glazbenih imena – imajte pri tom na umu Siouxsie and the Banshees, Magazine, The Fall, Bauhaus i hrpu srodnih bendova koji svoje korijene imaju u punku. Trend se, očekivano, s određenim vremenskim otklonom afirmirao i na istoku. No, dok je većina tadašnjih poljskih sastava forsirala čistokrvni ili tek ponešto ublaženi garažni punk, u Krakowu je 1984. utemeljen kolektiv čudnog imena Made in Poland koji stvara ritmičko melodijske strukture na jasnom tragu Joy Divisiona, The Curea ili Killing Joke. Štoviše, za ovaj se sastav ustalila fraza ‘poljski Joy Division’. Iako su tijekom tri godine karijere snimili svega šest pjesama, i njih izvlače iz zaborava koncertne snimke – pored već poslovičnog Jarocina, tu je i zapis iz Rock Arene u Poznanu 1985. U ovom, novovalnom kontekstu mogao bi biti spomenut i sastav Madame, inače blisko povezan s Made in Poland.

 

Pokušavši proniknuti u vlastitu zloguku viziju po kojoj je totalitarizam neizbježan kraj neparlamentarne socijaldemokracije, engleski je pisac George Orwell 1948. objavio danas planetarno poznatu distopiju čiji je naslov izvukao iz obrtanja dvije zadnje znamenke u godini nastanka. Uz sve ostale utjecaje diljem svijeta, ta je knjiga inspirirala i četvero adolescenata iz Rsezsowa na jugoistoku Poljske, predvođenih Piotrom Liszczem i Krzysztofom Barom koji početkom 1985. utemeljuju sastav u tom trenutku pomalo anakronog imena 1984. Priroda njihove glazbe od početka je bila predmetom oko kojega se kose stavovi i mišljenja. Iako je riječ o tipičnom primjeru ranog post punka na tragu manchesterskog zvuka – utjecaj The Falla i Joy Divisiona je neupitan, čak i više no u slučaju sastava Made in Poland, a i sama tematika pjesama napušta područja krika, bijesa i bunta te se usredotočuje na ekpresiju intimnih stanja i raspoloženja – kritika je u pravilu bila nemilosrdna i iznad svega neupućena. Tako su 1984. svrstavani u cold wave, punk pop, pa pod čistokrvni rock. Razlog ovome je najvjerojatnije činjenica da je, za razliku od ostalih eksponenata punka i novog vala, ovaj sastav poživio te egzistira već skoro tri desetljeća, pri čemu su stilske promjene i primjetni odmaci od izvornog punk zvuka i više no očekivani i opravdani.

Punk bend Ivo Partizan, nazvan po hrvatskom narodnom heroju Ivi Loli Ribaru na festivalu u Jarocinu, 1986. Kritičari su ih opisivali kao hibrid brechtovskog teatra i Joy Divisiona.

Punk bend Ivo Partizan, nazvan po hrvatskom narodnom heroju Ivi Loli Ribaru na festivalu u Jarocinu, 1986. Kritičari su ih opisivali kao hibrid brechtovskog teatra i Joy Divisiona.

 

Ovu kratku šetnju po poljskoj punk sceni zatvoriti će prikaz jednog pomalo čudnog sastava. Prva stvar koja upada u oči jest definitivno njihovo enigmatično ime, Ivo Partizan. Stvari polako sjedaju na mjesto kad shvatimo kako je riječ o referenci na narodnog heroja Ivu Lolu Ribara. Zašto baš on? Pa, članstvo sastava nije nikad iznosilo podatke o detaljima tog izbora, no bili su više nego voljni svoju glazbu definirati kao spoj Joy Divisiona i Bertolda Brechta. Imajući u vidu da je Brecht u prvom redu bio dramaturg te da se nije bavio komponiranjem, najvjerojatnije misle na brechtovski cabaret – Bertold je, naime, autor jednog kultnog libreta i većeg broja pjesama koje je uglazbio Kurt Weill. Stoga bi točnija definicija glasila ‘spoj Joy Divisiona i Kurta Weilla’.

Ivo Partizan dolaze iz gradića Mogilno u središnjoj Poljskoj, tako da su od početka – osnovani su 1984. – slično Klausu Mittfochu i Dzieci Kapitana Klossa postavljeni izvan središta scene; no, to ih nije omelo u nastojanju da postanu jedan od najboljih, ali i najmanje poznatih poljskih post punk sastava. Tijekom trogodišnjeg postojanja odsvirali su svega trinaest koncerata, a većina njihovih snimki duguje svoju egzistenciju (treba li uopće ponavljati?) festivalu u Jarocinu.

Bend je od samog početka bio predmetom nesuglasica i kontroverzi, dijelom upravo zbog imena, ali i zbog naziva pojedinih pjesama, kao što je primjerice Josef Mengele koja očekivano govori o zloglasnom nacističkom liječniku iz Oswiencima/Auschwitza, koji je po oslobođenju Poljske (shvatite ovo uvjetno – Poljska je svoju potpunu slobodu dosegla tek rušenjem komunističkog režima) pobjegao u Južnu Ameriku gdje ga je časni Mossad bezuspješno tražio. Usput rečeno, ta pjesma (ovisno o izvedbama) traje između šest i osam minuta što je čini definitivno najdužom skladbom u povijesti poljskog punka, odnosno post punka.

Monotoni nizovi stambenih blokova karakterističnih za Warszawu i druge gradove sa one strane željezne zavjese. Godina je 1984.

Monotoni nizovi stambenih blokova karakterističnih za Warszawu i druge gradove sa one strane željezne zavjese. Godina je 1984.

 

I ovdje otprilike prestaje ovo naše glazbeno putovanje. Druga je polovica osamdesetih obilježena postupnom liberalizacijom – uostalom, glavni tajnik središnjeg komiteta sovjetske komunističke partije, a samim tim i čelna osoba Varšavskog pakta, postaje Mihail Gorbačev, a poznato je da su njegove zasluge kroz Perestrojku i Glasnost ubrzale rasap željezne zavjese i čitave te stege koja je čeličnim stiskom povezivala zemlje smještene istočno od nje. Nedvojbeno da je poljska glazbena scena u tom razdoblju dodatno napredovala, no više nije bilo one državne pozadine osjetljive na punkersku ironiju i provokacije. To bi se stanje donekle – ali samo donekle – moglo usporediti sa situacijom u kojoj se Laibach našao nakon raspada SFRJ te demokratizacije njenih bivših republika, ali to je sasvim druga priča koju su vjerni eXitovci ionako apsolvirali do pojedinog slova.

No, jednom, dok su tenkovi krstarili ulicama Warszawe i Gdanska, dok je zapijenjeni medvjedoliki Brežnjev prijetio iz sigurne udobnosti zidina Kremlja, i dok je sindikat Solidarnosc djelovao kao polulegalna, službenom režimu suprotstavljena opcija, ovakav je razvoj događaja itekako imao smisla, i neupitno je odradio svoj dio posla na stvaranju bolje budućnosti, koja je uz sve pozitivne pomake nažalost donijela i bitno lošiju glazbu.

Brodogradilište u Gdansku i dalje egzistira, mada bez imena Lenjin, i bez kultnog električara koji je u međuvremenu obnašao najviše funkcije, pa čak i onu drugog poljskog predsjednika. Zanimljiva je i činjenica da je David Gilmour svoju On the Island turneju iz 2006. finalizirao upravo na tom mjestu, odajući tako počast događajima od prije četvrt stoljeća i žrtvama koje je danak vremena i sudbine hladno naplatio. Možda bi bilo bolje da su za takve jubileje izabrani akteri nekadašnje poljske punk scene? Tko zna… David se bolje uklopio u tranzicijske tokove diktirane zakonom kapitala, valjda…

Bilo kako bilo, Jeszcze Polska nie zginela!

 

CTRL + Q to Enable/Disable GoPhoto.it