KLFM

Iako se čitav opus britanskog novovalnog sastava Japan može tretirati kao uspjela eklektična fuzija svedena pod art rock nazivnik, vrhunac su njihovog izraza zasigurno dva finalna albuma, Gentlemen Take Polaroids (1980.) i Tin Drum (1981.), posebice ovaj potonji.

To ostvarenje donosi naznake promjena koje će do punog izraza doći u kasnijoj samostalnoj fazi Davida Sylviana, primjerice izraženije korištenje elektronike te vidljiv zaokret globalnom svjetskom glazbenom naslijeđu, primjerice  azijskom/orijentalnom.

Vječno cjepidlačna kritika ovaj je album neočekivano pozitivno ocjenila, ne libeći se hvalospjeva poput manirističkog kubističkog popa (Paul Grimstad) ili neobičnog, jedinstvenog djela koje izbjegava svaku kategorizaciju (The Quietus). Nažalost, bio je to labuđi pjev Japana – gitarist Rob Dean napušta sastav još tijekom snimanja, tako da Sylvian preuzima vodstvo u svoje ruke pa se Tin Drum na određenoj razini može promatrati i kao njegovo samostalno djelo.

Zanimljivo je i to da je polovica skladbi – četiri od ukupno osam – objavljena u formi singlova, a sam je album izuzetno dobro prošao na top ljestvicama, dok ga je BBC proglasio za album godine.

Japan: Tin Drum (Virgin Records, 1981.)

01 The Art of Parties 4:09
02 Talking Drum 3:34
03 Ghosts 4:33
04 Canton 5:30
05 Still Life in Mobile Homes 5:32
06 Visions of China 3:37
07 Sons of Pioneers 7:07
08 Cantonese Boy 3:44