J. D. Morrison – Celebration of the Lizard

20:00–21:45 – 7.10.2017.

Is everybody in?
Is everybody in?
Is everybody in?
The ceremony is about to begin

Wake up!

Jedna od zamki koje nam u nasljeđe ostavlja smrt drage osobe jest i neizbježna periodička rotacija nebeskog svoda koja će životinje mitskog Zodijaka projicirati na profanu staru Zemlju i tako ostvariti privid tijeka dana, mjeseci, godina – ukratko, vremena. Uz rođendane, imendane i neke bitnije životne događaje, jednom u ciklusu moramo proći i pored datuma smrti pojedinca koji nam je u određenom smislu značio, čak ukoliko ga nismo poznavali. Štoviše, nepoznavanje jest u ovom slučaju poželjno, jer pretpostavlja usklađenost parametara i zvijezda za nastanak kulta, što god vi mislili o tome.

Bunt protiv autoriteta – tri ‘značajnija’ privođenja Jima Morrisona: 28. rujna 1963., Tallahassee, Florida; 10. prosinca 1967., New Haven, Connecticut, 29. siječnja 1968., Las Vegas, Nevada i 20. rujna 1970., Miami, Florida.

Datum emitiranja ove emisije smjestio se taman na pola puta između dana Jimove smrti i rođenja. Možda je stoga –poklapanjem zvijezda, opet – kucnuo čas za nešto temeljitiji uvid u Morrisonovu poetsku ostavštinu, odnosno barem onaj njezin dio koji je usko vezan uz glazbenu ostavštinu The Doorsa. Dvije poeme koje u pravilu padaju na pamet su An American Prayer, zajedno s još nekim ostvarenjima snimljena u govornoj formi 8. prosinca 1970., na Jimov dvadesetisedmi rođendan (preostali članovi su naknadno, 1978., dodali i prateće glazbene dionice), te Celebration of the Lizard koja je izvorno trebala zauzimati B stranu albuma Waiting for the Sun (1968.), no u konačnici je uvršten samo jedan njezin dio, skladba Not to touch the Earth. Štoviše, članovi sastava nikad nisu bili zadovoljni snimljenim verzijama (jedna je studijska konačno procurila u javnost 2003.), tako da se kao relevantna uzima ona koncertna, s albuma Absolutely Live iz 1970.

I dok je An Amercan Prayer neka vrsta generacijske žalopojke iz koje niti uz najveći trud ne možete izbiti simboliku aktualnog trenutka, Celebration… je znatno intimističkije ostvarenje koje referira na imaginarno putovanje izvedeno kroz mogući bijeg te zaključeno neminovnim povratkom.

Tumačenja su, očekivano, brojna i često u međusobnom sukobu. Treba imati na umu i to da su neki dijelovi Celebrationa nastajali zasebno (Go Insane, primjerice) te tek naknadno uvršteni u tkivo poeme. Možda je zato ovo djelo ipak najracionalnije promatrati kroz prizmu događaja iz Jimovog života, uokvirenih u jedan fiktivni bijeg kroz ‘razorene pustopoljine’ Amerike (i ne samo nje) u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Poemu je teško pratiti i praktički nemoguće analizirati bez nekih temeljnih saznanja o Morrisonovom pogledu na svijet kao i o ulogama koje je preuzimao na sceni i u privatnom životu. Izgleda da je njegova fascinacija Nietzscheom i Jungom ostavila duboki trag ne samo u Jimovoj pojavnosti, već i u glazbenoj i scenskoj slici The Doorsa.

Jim je još kao tinejdžer pročitao Nietzscheovo Rođenje tragedije iz duha glazbe, djelo u najvećoj mjeri inspirirano njegovim druženjima i razgovorima s Richardom Wagnerom. Kako autor tvrdi, postoje dva oprečna načina umjetničkog stvaranja – prvi je uzvišen, skladan kao i svoj produkt, protkan vizijama sna no i dalje racionalan. Takav se vid kreativnosti pripisuje bogu ljepote, Apolonu, i odnosi se na sve umjetničke forme koje se mogu manifestirati materijom ili riječju. Nazovimo to apolonijskom ili opisnom umjetnošću.

S druge strane, glazba je apstraktni vid umjetnosti, neuhvatljiva i divlja forma koja se, kaže Nietzsche, povezuje s Apolonovom suprotnošću, bogom vina, opijanja i razvrata Dionizom. Može li umjetničko djelo funkcionirati u superponiranom obliku koji ujedinjuje poeziju i glazbu? To bi trebao biti opasan presedan koji je kroz povijest u više navrata pokazao svoje destruktivno lice. Nije li, uostalom, grčka tragedija i propala zbog Eshilovih i Sofoklovih pokušaja da apolonijski ukrote, ušminkaju njezinu izvorno divlju narav?  Izgleda da je proces uništenja nerazdvojan od spone poezije i glazbe – uostalom, Beethoven je urušio temelje klasične simfonije pridruživši jednom segmentu svoje Devete stihove Friedricha Schillera. Nietzsche je mogućnost  razriješenja ovog stoljećima tinjajućeg problema vidio u Wagnerovom pokušaju da vlastitom libretizacijom izmijeni narav opere vrativši je dionizijskim izvorima.

Friedrich Nietzsche u poznim danima, kada su motivi šibanja konja zamjenili briljantna umna razglabanja iz njegove mladosti

Stotinu godina po susretu Nietzschea i Wagnera, jedno će drugo, naizgled također slučajno prijateljstvo obnoviti više od dvije tisuće godina star problem iznikao u Grčkoj, kolijevci zapadne civilizacije. Razgovor Rayja Manzareka (koji je lucidno primijetio da tu, na obali Pacifika prestaje urođena vjekovna težnja bijelog čovjeka ka Zapadu – dalje je samo Ocean!) i Jima Morrisona na plaži Venicea rezultirati će stvaranjem sastava koji je svoj potencijal iskoristio kako bi zašao do samih dubina podsvjesti, kako pojedinačne, tako i kolektivne. Promatramo li školovanog pijanista Manzareka kao eksponenta glazbe, a Jima Morrisona kao pjesnika (što u stvari i jest), dolazimo do pomalo apsurdne dihotomije na relaciji apolonijsko-dionizijsko, pošto je Manzarek svojim promišljenim i smirenim pristupom ponajviše doprinjeo ‘materijalizaciji’ izričaja The Doorsa, dok je Jim bio razvratnik, šaman, nositelj plamena – dakle reinkarnirani Dioniz čije je glavno oružje, riječ, i dalje u domeni boga Apolona.

Sve će se ovo poprilično jako odraziti na sve one skladbe Doorsa koje se ne mogu svesti pod banalnu trominutnu pop pjesmu, a takvih je bilo podosta, no upravo će Celebration of the Lizard ostati izdvojeni primjer sazdan od dijalektičkih suprotnosti, uglazbljena teatralna scenska poema pod čijim se kulisama vodi bitka bez pobjednika, bitka u kojoj je život moguće sačuvati jedino bijegom. Kakvim? Zaključite sami.

Nije li uostalom Renzo Piano jednom naglasio da neadekvatno korištenje simbola zna biti opasno? Možda je u pravu, ali je i Kurt Vonnegut izjavio da simboli katkad znaju biti predivni.

Lions in the street and roaming
Dogs in heat, rabid, foaming
A beast caged in the heart of a city
The body of his mother
Rotting in the summer ground

He fled the town
He went down South and crossed the border
Left chaos and disorder
Back there over his shoulder

One morning he awoke in a green hotel
With a strange creature groaning beside him
Sweat oozed from its shining skin

is everybody in?
is everybody in?
is everybody in?

the ceremony is about to begin

Opći kaos koji otvara poemu lako je razumljiv, uz presumpciju kako referira na Ameriku šezdesetih, a bijeg ka jugu će kod mnogih izazvati prizemne, ali svejedno vrlo vjerojatne asocijacije na Mexico. Zeleni hotel sam po sebi ne bi bio problem, no njegovo navođenje slijedi bijegu iz grada (kojeg je u tom slučaju nemoguće promatrati kao nekakav snovidni ili zrcalni L.A.). Podsjetimo se – od 1968. Morrison je imao unaprijed bukiranu sobu u motelu Alta Cienga, nedaleko križanja North La Cienge i bulevara Santa Monica. Obližnjih je nekoliko blokova predstavljalo čitav potrebni mikrokozmos ne samo Jima nego i ostalih članova Doorsa. Tu se nalazio studio kompanije Electra, zatim mala dvokatnica koja je sastavu služila za vježbanje i odrađivanje administrativnih poslova te Monaco, još uvijek postojeća prodavaonica alkoholnih pića. Istina, koncem šezdesetih vanjske su fasade motela bile obojane u smeđe (danas su zelene – netko se sjetio dobro unovčiti posao), no soba koju je Jim koristio imala je zelene zidove.

WAKE UP!

 

Wake up!

You can’t remember where it was.
Had this dream stopped?

The snake was pale gold glazed & shrunken.
We were afraid to touch it.
The sheets were hot dead prisons.
And she was beside me, old,
She’s no young.
Her dark red hair.
The white soft skin.

Now, run to the mirror in the bathroom,
Look!

She’s coming in here.
I can’t live thru each slow century
of her moving.

I let my cheek slide down
The cool smooth tile
Feel the good cold stinging blood.
The smooth hissing snakes
of rain…

Ne želeći dolaziti u konflikt s drukčijim tumačenjima, ovaj ću pasus pretpostaviti kao svojevrsni bridge, odnosno intermezzo. Buđenje, začudo, nastupa tek nakon početka hipotetičkog bijega. Nije li gmaz bio tek dio sna ili možda vizije pod utjecajem LSD-a (što sugeriraju neki stihovi poput ‘ne mogu živjeti kroz svako sporo stoljeće njezinih pokreta’), ostaje nepoznanica, no ženska osoba crvene kose i blijede puti nepobitno je Jimova djevojka Pamela. Ok, od čega bježimo? Od američke, ne baš bajne realnosti? Možda bijeg od činjenice da su određeni članovi The Doorsa svake godine ponavljali liječnički pregled kako bi izbjegli služenje stroju za ubijanje u Vijentamu? Jim je ionako to lako sredio, jer je već nakon prvog pregleda dobio nešto što se u našem žargonu naziva ‘žutom knjižicom’, na što tatica admiral nedvojbeno nije bio ponosan. Ili je možda Jim bježao od mračne strane vlastite osobnosti, one iste koja je na koncu nadvladala te ga odvela u propast? To bi već bilo logično tumačenje. Dakle, u kojem smo stadiju bijega?

Once I had a little game
I liked to crawl back in my brain
I think you know the game I mean
I mean the game called “Go Insane”

Now you should try this little game
Just close your eyes forget your name
forget the world, forget the people
and we’ll erect a different steeple.

This little game is fun to do.
Just close your eyes, no way to lose
And I’m right here, I’m going too
Release control, we’re breaking through

A Little Game, odnosno Go Insane, prethodno već viđena i posluhnuta pjesma (izvođena je na ranijim koncertima, a nalazila se i među šest demo skladbi The Doorsa) figurira kao još jedan ‘prijelaz’, no ovoga puta opravdava taj epitet – idemo ka drugoj strani.

Zadnje natruhe logičkog, materijalnog svijeta padaju pred fluidnim izvijanjima nadrealističkih struktura. Jedini suvisli zaključak jest ‘bijeg se nastavlja’. Gotovo neprimjetno, bjegunac postaje neka vrsta vođe, a oko njega se okuplja nedefinirana, ali ipak osjetno prisutna sljedba. Prolaze li oni opustjelim vrtnim predgrađima devastiranim do ruba kaosa ili pak psihičkim putanjama koje ih vode do dubine u kojoj leži praiskonski mit?

Insert iz Morrisonovog eksperimentalnog 50-minutnog filma ‘Hwy (Highway)’

Pojedini kritičari u tom kontekstu spominju postapokaliptične scene iz romana Only Lovers Left Alive američkog SF pisca Davea Wallisa, inače jednog od Jimovih dražih suvremenih autora. On će sam izjaviti da se središnja slika Slavlja guštera vrti oko bande adolescenata koji su iz grada pobjegli u slobodna prostranstva pustinje. Svake noći se nakon večere okupe oko vatre, pjevaju i pričaju priče. Možda i plešu? Iz zabave, kako bi potakli grupni duh. Također, Jim navodi da je cilj ove poeme prizivanje mračnih sila, no čitava se ta poetska scenografija ne bi trebala uzimati preozbiljno. ‘Kao kad igraš lik negativca u westernu’, nastavlja on. ‘To ne znači da si to ti. Sve bi to trebala biti ironija’.   

Way back deep into the brain,
Back where there’s never any pain.

And the rain falls gently on the town.
And over the heads of all of us.
And in the labyrinth of streams
Beneath, the quiet unearthly presence of
Nervous hill dwellers in the gentle hills around,
Reptiles abounding
Fossils, caves, cool air heights.

Each house repeats a mold.
Windows rolled.

A beast car locked in against morning.
All now sleeping
Rugs silent, mirrors vacant,
Dust blind under the beds of lawful couples
Wound in sheets.
And daughters, smug with semen.
Eyes in their nipples.
Wait!
There’s been a slaughter here.
Don’t stop to speak or look around
Your gloves & fan are on the ground.
We’re getting out of town
We’re going on the run
And you’re the one I want to come.

Spoznaja o nesavršenosti tog drugog, izabranog puta najednom izbija na površinu. Solucija više nema – ostala je tek ona prisutna od samog početka. Divlji i neplanirani bijeg kroz pustoši uma i simbola koje je nametnulo dvadeseto stoljeće. Zloguka atmosfera i naznake sveopćeg kaosa uobličene su kroz stihove jedinog dijela Celebrationa objavljenog u studijskoj formi za trajanja Jimova života:

Not to touch the earth,
Not to see the sun.
Nothing left to do,
But run, run, run.
Let’s run.
Let’s run.

House upon the hill,
Moon is lying still.
Shadows of the trees
Witnessing the wild breeze.
Come on baby, run with me.
Let’s run.

Run with me.
Run with me.
Run with me.
Let’s run.

The mansion is warm,
At the top of the hill.
Rich are the rooms
And the comforts there.
Red are the arms
Of luxuriant chairs.
And you won’t know a thing
Till you get inside.
Dead president’s corpse
In the driver’s car
The engine runs
On glue and tar.
Come on along,
Not going very far.
To the East to meet the Czar.

Run with me.
Run with me.
Run with me.
Let’s run.

Some outlaws live
By the side of a lake.
The minister’s daughter’s
In love with the snake.
Who lives in a well
By the side of the road.
Wake up, girl!
We’re almost home, yeah.

Sun, sun, sun.
Burn, burn, burn.
Moon, moon, moon.
I will get you
Soon, soon, soon.

I am the lizard king,
I can do anything.

Nipošto nije slučajno aludiranje na neka od ključnih politički motiviranih ubojstava u recentnom periodu. Ukoliko je metak ispaljen sa šestog kata skladišta knjiga u Dallasu zauvijek poremetio mirnoću i ujuljkanost američkog sna (kao što će ga teroristički napad na New York i Washington 11. rujna 2001. zauvijek pokopati), onda je pokolj ruske carske obitelji nakon Revolucije označio definitivni kraj svake sigurnosti, bila ona definirana kao individualna, obiteljska, nacionalna, klasna. Sada već utjelovljeni vođa, bjegunac, najednom odlučuje prekinuti putovanje koje se naizgled proteže do kraja vječnosti. U tom se kontekstu može razmatrati i prizivanje krajnjeg kaosa kroz slike nebeskih tijela u divljem, ekstatičnom plesu.

Postavši vođa dostojan poštovanja, bjegunac će odbaciti posljednju masku, onaj ultimativni plašt i sebe obznaniti kao svemoćnog gušterskog kralja.

Otkud baš takva alegorija? Morrison je u više navrata naglašavao kako je iskonski, primordijalni strah od zmija, guštera i drugih gmazova nemoguće izbrisati iz kolektivnog nesvjesnog. U povijesnom biološkom kontekstu, veliki gmazovi izumiru kako bi naknadno ustupili svoje mjesto inteligentnim sisavcima.

No, ovdje je riječ o nečem drugom – Morrison se igra arhetipima. Prešavši – što opet treba shvatiti simbolički, ali i izvan okvira same poeme – četiri Jungove stepenice duhovnog sazrijevanja, on će u konačnici najaviti povratak u točku iz koje je putovanje i započelo. Sljedba je već narasla. Svima će biti izrečena imena kraljevstva.

Svi su pozvani, sva bića.

We came down
The rivers and highways.
We came down from
Forests and falls.

We came down from
Carson and Springfield.
We came down from
Phoenix enthralled.

And I can tell you
The names of the kingdom.
I can tell you
The things that you know.

Listening for
A fistful of silence.
Climbing valleys
Into the shade.

Povratak ipak krije mnoge zamke. Hoće li proces sazrijevanja ostvaren tijekom ‘putovanja’, kroz evoluiranje bjegunca u gušterskog kralja, biti dovoljna garancija sigurnosti. Nije li ‘grad njegova rođenja’ neko drugo mjesto, barem u duhovnoj domeni odvojeno od polazne točke? Nije osporena mogućnost po kojoj Morrison u suludoj igri znakovljem i značenjima u stvari referira na tzv. R kompleks, zakržljali ‘reptilski’ dio ljudskog mozga koji je po riječima neuropsihijatra Paula D. MacLeana odgovoran za neke od ‘najnižih’ poriva, uključujući teritorijalna razgraničenja, borbe oko partnera, agresiju, dominaciju i slično, ali – vrlo zanimljivo – i za ritualno ponašanje!

Ovim pitanjima ne treba razbijati glavu. Mrači se, pada noć. Povucimo se u šatore, prepustimo pustopoljinama sna, i sutra ćemo se probuditi kao novi, iznova rođeni ljudi.

For seven years I dwelt
In the loose palace of exile,
Playing strange games
With the girls of the island.

Now I have come again
To the land of the fair,
And the strong and the wise.

Brothers and sisters of the pale forest,
Children of Night,
Who among you will run with the hunt?

Now night arrives with her purple legion.
Retire now to your tents and to your dreams.
Tomorrow we enter the town of my birth.
I want to be ready.

Napomena:

Pripadna je zvučna kulisa posložena na sljedeći način:

  • A Vast Radiant Beach (from Lost Paris Tapes)
  • Celebration of the Lizard – Live version (from Absolutely Live)
  • The End (Live in Detroit)
  • The Hitchhiker (from Lost Paris Tapes)
  • Orange County Suite (recorded at Electra Studios, february 1969)
  • Far Arden Poem (from Lost Paris Tapes)
  • Rock is dead (recorded at Electra Studios, 25/2/1969)
  • An American Prayer
  • All Hail the American Night (from Lost Paris Tapes)
  • When the Music’s Over (Live in Detroit)
  • Celebration of the Lizard – Studio Recording (Waiting for the Sun Sessions)
  • We Can Resolve the Past (from Lost Paris Tapes)

Celebration of the Lizard je koncipirana kao glazbena poema u sedam stavaka:

  1. Lions in the Street
  2. Wake Up!
  3. A Little Game
  4. The Hill Dwellers
  5. Not to Touch the Earth
  6. Names of the Kingdom
  7. The Palace of Exile

06/10/2017

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , ,