
Secret Knowledge of Backroads
Kako je to već običaj četvrtkom, u 10.00 h kreće još jedno izdanje emisije Soda Fountain. Što reći ovog puta? Pa, u slučaju apokalipse birajte pokrajnje puteve, jer će oni glavni biti zakrčeni!
Isle of Wight, kolovoz 1970… Majka svih ikad održanih festivala!
Glazbeni festival održan koncem kolovoza 1970. na engleskom otoku Wight kod Southamptona pametnim je planiranjem rasporeda i termina promjenio percepciju i realizaciju takvih manifestacija u pozitivnom smislu, a istovremeno je zbog izbora vodećih imena djelovao i kao generacijska prijelomna točka.
Festivali su relativno novovjek i poprilično nezahvalan trend prezentiranja glazbe. Iako u pravilu okupljaju zvučna, popularna imena, takva se upravo zbog svoje naravi izgube u lavini sebi sličnih. Istina, takve manifestacije novijeg datuma nešto su više na oprezu, pazeći na rejting te stilsku raznolikost kako ‘headlinera’, tako i onih sastava čija je svrha, barem na prvi pogled, tek popunjavanje prostora. Stoga su, primjerice, Reading, Lollapalooza ili Roskilde, pa i naše SuperUho primjer na tuđim greškama dobro naučene i odrađene lekcije.
No, u svojim su začecima festivali često figurirali kao bez imalo logike i smisla nabacana hrpa aktualnih izvođača, čiji su loše tempirani nastupi (ponekad i u bizarnim ranojutarnjim terminima) osiguravali tek kontinuitet i popunjenost blokova, uglavnom nauštrb kvalitete i doživljaja. Prerazvikani Woodstock odličan je primjer za spomenuto, a po stupnju kaosa ne zaostaje ni Monterey serijal iz istog razdoblja.
Ipak, onaj koji se od 1968. anualno održava na britanskom otoku Wight nešto je bolje sreće. istina, imao je i taj događaj svojih loših momenata, no festival održan tijekom Bank Holidayja (koncem kolovoza) 1970. izdvaja se po pitanju više parametara, a onaj najbitniji jest savršeno odmjeren izbor i raspored nastupajućih imena.
Bitan element u slučaju petodnevne manifestacije jest i vrijeme održavanja sagledano u širem kontekstu. Godina 1970. bila je prekretnica u glazbenoj povijesti, svojevrsni trenutak čišćenja koji je reducirao tada bujnu underground scenu s obje strane oceana, odbacujući metodom prirodne selekcije one slabije, s manjim predispozicijama za uspjeh, otvarajući tako vrata istinskim zvijezdama koje će obilježiti upravo započeto desetljeće.
Takva se situacija reflektirala i na scheduleu festivala na Wightu. Pojedini su izvođači upravo ondje izveli svoj labuđi pjev (The Doors, Jimi Hendrix…), neka tada relativno svježa imena u usponu su se tu konačno afirmirala (Jethro Tull), a već dokazani majstori samo su potvrdili svoj kultni status (Leonard Cohen, The Moody Blues…). Također, ta je manifestacija djelovala kao odskočna daska za neke novoformirane sastave koji su upravo s te pozornice krenula u svoj višegodišnji križarski pohod – ovdje mislimo na imena poput Free, te posebice na svježe formiranu supergupu Emerson, Lake & Palmer, sastavljenu od bivših članova King Crimsona, The Nice i Atomic Roostera.
Te je godne festival održan između 26. i 31. kolovoza, odlično tempirajući vikend i već spomenuti Bank Holiday, tradicionalni britanski blagdan tijekom kojega su, kako se iz imena da naslutiti, banke zatvorene, a običnim se radnicima omogućuje dan do dva plaćenog dopusta. Time je osigurana pristojna posjećenost – naravno, u okvirma kakve jedan ne baš pretjerano velik otok može podnijeti, a lokalni su ugostitelji, hotelijeri i prijevoznici zadovoljno trljali ruke. Nije zgorega spomenuti ni detalj kako publika iza sebe nije ostavila za tadašnje festivale uobičajenu after-sliku sastavljenu od gomile smeća i fekalija. Možda je u pitanju tipična britanska uštogljenost, no vjerojatnije je da su lanjske postapokaliptičke vinjete Yasgurove farme ostavile traga u kolektivnoj svijesti, a time i ponašanju prisutnih.
Jedan od pretpostavljenih problema bilo je i nepredvidivo englesko ljeto, sa svojim ćudljivim izmjenama sparina i kiša, tišina i vjetrovitih dana. Upravo je vremenska prognoza zamalo odgodila čitav događaj, i to zbog najave poprilično jakog vjetra koji bi mogao dovesti do rasipanja zvuka, pošto je sama lokacija festivala relativno ravna visoravan u središtu otoka. Ovdje se spasonosnom pokazala nedavno nabavljena scenska oprema sastava Pink Floyd, koji inače nije participirao u događaju; pošto su članovi uzeli kratki ljetni odmor u pauzi između dvije promotivne etape albuma Atom Heart Mother. No, istini je bliža činjenica da su (uz rijetke iznimke) bježali od festivala kao vrag od tamjana, što im se, s obzirom na status i ne može zamjeriti.
Naravno, jedan uspješno organizirani koncert u smislu pravilne raspodjele headlinera, tj. ključnih imena definitivno je rijetkost za dato razdoblje, odnosno kasne šezdesete i rane sedamdesete. Isle of Wight 1970. je u tom slučaju definitivno pobrao lovorike i postavio temelje na kojima će se slične manifestacije održavati u narednim godinama. Štoviše, iako ne danas pretjerano razvikan, taj festival i nakon 47 godina (uz povremene prekide) ide dalje!
Prisjetimo se, dakle, kako su festivali zvučali na početku desetljeća našeg rođenja, i to konkretno kroz ovaj specifični primjer koji je udario nove, i danas korištene standarde!
I ta sam kraj, bitno je napomenuti kako je veći broj izvođača koji su te 1970. nastupili na Wightu odlučio svoje tonske zapise s festivala objaviti kao samostalne, službene ili poluslužbene nosače zvuka. To su, dakle:
autor: Vjeran Stojanac, 19/08/2020
Arhiva
Kako je to već običaj četvrtkom, u 10.00 h kreće još jedno izdanje emisije Soda Fountain. Što reći ovog puta? Pa, u slučaju apokalipse birajte pokrajnje puteve, jer će oni glavni biti zakrčeni!
Napuštena mjesta – stambene zgrade, oksidacijom uništene tvorinice, napušteni parkovi i igrališta, opustjele autoceste… Plovidba takvim pomalo distopijskim ali itekako mogućim predjelima budućnosti tema je ovotjednog izdanja emsije Soda Fountain!
Ovotjedno se izdanje Soda Fountaina emitira uobičajeno u četvrtak u 10 sati ujutro. No, taj isti četvrtak, 19. ožujka, ujedno je i posljednji dan zime. Proljeće nastupa u petak u 23.45 h, što znači da će se repriza ove emisije, koja redovito ide u noći između subote i nedjelje (23.15 – 01.15 h) već podebelo naći u novom godišnjem dobu. Naravno, izmjena godišnjeg doba je neizbježna kao i Zemljina rotacija oko Sunca. Ukoliko među vama ipak ima još pokoji zimski nostalgičar, koji s nelagodom i strepnjom gleda na produljenje dana i zatopljivanje; ovo je onda glazbena lista za njega i njemu slične!
Iako bitno tmurnije i nesigurnije od lepršavih šezdesetih, u glazbenom su smislu sedamdesete bile bitno šarenije od prethodnog desetljeća. Vrijeme je to smjene generacija i rađanja novih trendova, u prvom redu punka koji će u svojem kratkom životu postaviti temelje svoje post inačice. te kroz model novovalnog rocka definirati zvuk koji na određen način još i danas diktira pravila na nezavisnoj glazbenoj sceni.