Glazbeni festival održan koncem kolovoza 1970. na engleskom otoku Wight kod Southamptona pametnim je planiranjem rasporeda i termina promjenio percepciju i realizaciju takvih manifestacija u pozitivnom smislu, a istovremeno je zbog izbora vodećih imena djelovao i kao generacijska prijelomna točka.
Festivali su relativno novovjek i poprilično nezahvalan trend prezentiranja glazbe. Iako u pravilu okupljaju zvučna, popularna imena, takva se upravo zbog svoje naravi izgube u lavini sebi sličnih. Istina, takve manifestacije novijeg datuma nešto su više na oprezu, pazeći na rejting te stilsku raznolikost kako ‘headlinera’, tako i onih sastava čija je svrha, barem na prvi pogled, tek popunjavanje prostora. Stoga su, primjerice, Reading, Lollapalooza ili Roskilde, pa i naše SuperUho primjer na tuđim greškama dobro naučene i odrađene lekcije.
No, u svojim su začecima festivali često figurirali kao bez imalo logike i smisla nabacana hrpa aktualnih izvođača, čiji su loše tempirani nastupi (ponekad i u bizarnim ranojutarnjim terminima) osiguravali tek kontinuitet i popunjenost blokova, uglavnom nauštrb kvalitete i doživljaja. Prerazvikani Woodstock odličan je primjer za spomenuto, a po stupnju kaosa ne zaostaje ni Monterey serijal iz istog razdoblja.
Ipak, onaj koji se od 1968. anualno održava na britanskom otoku Wight nešto je bolje sreće. istina, imao je i taj događaj svojih loših momenata, no festival održan tijekom Bank Holidayja (koncem kolovoza) 1970. izdvaja se po pitanju više parametara, a onaj najbitniji jest savršeno odmjeren izbor i raspored nastupajućih imena.
Bitan element u slučaju petodnevne manifestacije jest i vrijeme održavanja sagledano u širem kontekstu. Godina 1970. bila je prekretnica u glazbenoj povijesti, svojevrsni trenutak čišćenja koji je reducirao tada bujnu underground scenu s obje strane oceana, odbacujući metodom prirodne selekcije one slabije, s manjim predispozicijama za uspjeh, otvarajući tako vrata istinskim zvijezdama koje će obilježiti upravo započeto desetljeće.
Takva se situacija reflektirala i na scheduleu festivala na Wightu. Pojedini su izvođači upravo ondje izveli svoj labuđi pjev (The Doors, Jimi Hendrix…), neka tada relativno svježa imena u usponu su se tu konačno afirmirala (Jethro Tull), a već dokazani majstori samo su potvrdili svoj kultni status (Leonard Cohen, The Moody Blues, The Who, Donovan…). Također, ta je manifestacija djelovala kao odskočna daska za neke novoformirane sastave koji su upravo s te pozornice krenula u svoj višegodišnji križarski pohod – ovdje mislimo na imena poput Free, te posebice na svježe formiranu supergupu Emerson, Lake & Palmer, sastavljenu od bivših članova King Crimsona, The Nice i Atomic Roostera.
Te je godne festival održan između 26. i 31. kolovoza, odlično tempirajući vikend i već spomenuti Bank Holiday, tradicionalni britanski blagdan tijekom kojega su, kako se iz imena da naslutiti, banke zatvorene, a običnim se radnicima omogućuje dan do dva plaćenog dopusta. Time je osigurana pristojna posjećenost – naravno, u okvirma kakve jedan ne baš pretjerano velik otok može podnijeti, a lokalni su ugostitelji, hotelijeri i prijevoznici zadovoljno trljali ruke. Nije zgorega spomenuti ni detalj kako publika iza sebe nije ostavila za tadašnje festivale uobičajenu after-sliku sastavljenu od gomile smeća i fekalija. Možda je u pitanju tipična britanska uštogljenost, no vjerojatnije je da su lanjske postapokaliptičke vinjete Yasgurove farme ostavile traga u kolektivnoj svijesti, a time i ponašanju prisutnih.
Donovan, Isle of Wight Festival, 1970.
Jedan od pretpostavljenih problema bilo je i nepredvidivo englesko ljeto, sa svojim ćudljivim izmjenama sparina i kiša, tišina i vjetrovitih dana. Upravo je vremenska prognoza zamalo odgodila čitav događaj, i to zbog najave poprilično jakog vjetra koji bi mogao dovesti do rasipanja zvuka, pošto je sama lokacija festivala relativno ravna visoravan u središtu otoka. Ovdje se spasonosnom pokazala nedavno nabavljena scenska oprema sastava Pink Floyd, koji inače nije participirao u događaju; pošto su članovi uzeli kratki ljetni odmor u pauzi između dvije promotivne etape albuma Atom Heart Mother. No, istini je bliža činjenica da su (uz rijetke iznimke) bježali od festivala kao vrag od tamjana, što im se, s obzirom na status i ne može zamjeriti.
Naravno, jedan uspješno organizirani koncert u smislu pravilne raspodjele headlinera, tj. ključnih imena definitivno je rijetkost za dato razdoblje, odnosno kasne šezdesete i rane sedamdesete. Isle of Wight 1970. je u tom slučaju definitivno pobrao lovorike i postavio temelje na kojima će se slične manifestacije održavati u narednim godinama. Štoviše, iako ne danas pretjerano razvikan, taj festival i nakon 47 godina (uz povremene prekide) ide dalje!
Prisjetimo se, dakle, kako su festivali zvučali na početku desetljeća našeg rođenja, i to konkretno kroz ovaj specifični primjer koji je udario nove, i danas korištene standarde!
I ta sam kraj, bitno je napomenuti kako je veći broj izvođača koji su te 1970. nastupili na Wightu odlučio svoje tonske zapise s festivala objaviti kao samostalne, službene ili poluslužbene nosače zvuka. To su, dakle:
Live at the Isle of Wight 1970 (Leonard Cohen album, and DVD later) Live at the Isle of Wight (Taste album) Live at the Isle of Wight Festival 1970 (The Who album) Live at the Isle of Wight Festival 1970 (film), The Who concert film Live at the Isle of Wight Festival 1970 (The Moody Blues album) Live at the Isle of Wight Festival 1970 (Emerson, Lake & Palmer album and video) Blue Wild Angel: Live at the Isle of Wight by Jimi Hendrix Nothing Is Easy: Live at the Isle of Wight 1970 by Jethro Tull (album and DVD)
Live at Isle of Wight Festival(eXit edit):
01 Leonard Cohen – Introduction
02 Leonard Cohen – You Know Who I Am 03 Leonard Cohen – Intro To Poems
04 Leonard Cohen – The Stranger Song
05 Leonard Cohen – The Partisan
06 Leonard Cohen – Famous Blue Raincoat
07 Free – Intro
08 Free – Fire & Water
09 The Who – Water
10 The Moody Blues – Melancholy Man
11 The Moody Blues – Are You Sittin’ Comfortably
12 Moody Blues – Dream
13 Moody Blues – Never Comes The Day
14 Tiny Tim – There’ll Always be An England
15 Donovan – Catch The Wind
16 Miles Davis – Call It Everything
17 Jim Morrison by John Tobler – Interview
18 The Doors – Break On Through
19 The Doors – Ship Of Fools
20 The Doors – The End
21 Jethro Tull – My God
22 Jethro Tull – Bouree
23 Jethro Tull – Nothing Is Easy
24 Jethro Tull – We Used To Know/For A Thousand Mothers
25 Emerson, Lake & Palmer – Interview
26 Emerson, Lake & Palmer – The Barbarian
27 Emerson, Lake & Palmer – Pictures At An Exhibition
Prvi je dio ovotjednog izdanja emisije eXit posvećen radio postaji KEXP iz Seattlea, koja je posljednjih nekoliko godina ugostila brojna značajna imena s aktualne glazbene scene. Izbor je, barem za početak pao na Lee Ranalda i njegov projekt The Dust, utemeljen po razilaženju Sonic Youtha. U nastavku možete preslušati presjek djelovanja britanskog sastava Gallon Drunk, jednog od onih nepravedno zapostavljenih imena čije je djelovanje očito lakše uspoređivati s drugima, nego potražiti njihove vlastite atribute, kojih definitivno ne nedostaje!
Red manje poznate strane Calexica pred zagrebački nastup, red Steve Earlea i red Townesa Van Zandta – eXit se vraća svojim korijenima. Zar ste uopće sumnjali?!
Jackson C. Frank jedan je od onih poluanonimnih kantautora čiji su kratki zvjezdani bljesak i tek jedan snimljeni album iz 1965. ipak ostavili dublji utjecaj no što se isprva čini!
