KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

Isle of Wight, 1970.

10:00–11:50 Četvrtak 20.8.2020.

Isle of Wight, kolovoz 1970… Majka svih ikad održanih festivala!

Glazbeni festival održan koncem kolovoza 1970. na engleskom otoku Wight kod Southamptona pametnim je planiranjem rasporeda i termina promjenio percepciju i realizaciju takvih manifestacija u pozitivnom smislu, a istovremeno je zbog izbora vodećih imena djelovao i kao generacijska prijelomna točka.

Festivali su relativno novovjek i poprilično nezahvalan trend prezentiranja glazbe. Iako u pravilu okupljaju zvučna, popularna imena, takva se upravo zbog svoje naravi izgube u lavini sebi sličnih. Istina, takve manifestacije novijeg datuma nešto su više na oprezu, pazeći na rejting te stilsku raznolikost kako ‘headlinera’, tako i onih sastava čija je svrha, barem na prvi pogled, tek popunjavanje prostora. Stoga su, primjerice, Reading, Lollapalooza ili Roskilde, pa i naše SuperUho primjer na tuđim greškama dobro naučene i odrađene lekcije.

No, u svojim su začecima festivali često figurirali kao bez imalo logike i smisla nabacana hrpa aktualnih izvođača, čiji su loše tempirani nastupi (ponekad i u bizarnim ranojutarnjim terminima) osiguravali tek kontinuitet i popunjenost blokova, uglavnom nauštrb kvalitete i doživljaja. Prerazvikani Woodstock odličan je primjer za spomenuto, a po stupnju kaosa ne zaostaje ni Monterey serijal iz istog razdoblja.

Ipak, onaj koji se od 1968. anualno održava na britanskom otoku Wight nešto je bolje sreće. istina, imao je i taj događaj svojih loših momenata, no festival održan tijekom Bank Holidayja (koncem kolovoza) 1970. izdvaja se po pitanju više parametara, a onaj najbitniji jest savršeno odmjeren izbor i raspored nastupajućih imena.

Bitan element u slučaju petodnevne manifestacije jest i vrijeme održavanja sagledano u širem kontekstu. Godina 1970. bila je prekretnica u glazbenoj povijesti, svojevrsni trenutak čišćenja koji je reducirao tada bujnu underground scenu s obje strane oceana, odbacujući metodom prirodne selekcije one slabije, s manjim predispozicijama za uspjeh, otvarajući tako vrata istinskim zvijezdama koje će obilježiti upravo započeto desetljeće.

Takva se situacija reflektirala i na scheduleu festivala na Wightu. Pojedini su izvođači upravo ondje izveli svoj labuđi pjev (The Doors, Jimi Hendrix…), neka tada relativno svježa imena u usponu su se tu konačno afirmirala  (Jethro Tull), a već dokazani majstori samo su potvrdili svoj kultni status (Leonard Cohen, The Moody Blues…). Također, ta je manifestacija djelovala kao odskočna daska za neke novoformirane sastave koji su upravo s te pozornice krenula u svoj višegodišnji križarski pohod – ovdje mislimo na imena poput Free, te posebice na svježe formiranu supergupu Emerson, Lake & Palmer, sastavljenu od bivših članova King Crimsona, The Nice i Atomic Roostera.

Te je godne festival održan između 26. i 31. kolovoza, odlično tempirajući vikend i već spomenuti Bank Holiday, tradicionalni britanski blagdan tijekom kojega su, kako se iz imena da naslutiti, banke zatvorene, a običnim se radnicima omogućuje dan do dva plaćenog dopusta. Time je osigurana pristojna posjećenost – naravno, u okvirma kakve jedan ne baš pretjerano velik otok može podnijeti, a lokalni su ugostitelji, hotelijeri i prijevoznici zadovoljno trljali ruke. Nije zgorega spomenuti ni detalj kako publika iza sebe nije ostavila za tadašnje festivale uobičajenu after-sliku sastavljenu od gomile smeća i fekalija. Možda je u pitanju tipična britanska uštogljenost, no vjerojatnije je da su lanjske postapokaliptičke vinjete Yasgurove farme ostavile traga u kolektivnoj svijesti, a time i ponašanju prisutnih.

Jedan od pretpostavljenih problema bilo je i nepredvidivo englesko ljeto, sa svojim ćudljivim izmjenama sparina i kiša, tišina i vjetrovitih dana. Upravo je vremenska prognoza zamalo odgodila čitav događaj, i to zbog najave poprilično jakog vjetra koji bi mogao dovesti do rasipanja zvuka, pošto je sama lokacija festivala relativno ravna visoravan u središtu otoka. Ovdje se spasonosnom pokazala nedavno nabavljena scenska oprema sastava Pink Floyd, koji inače nije participirao u događaju; pošto su članovi uzeli kratki ljetni odmor u pauzi između dvije promotivne etape albuma Atom Heart Mother. No, istini je bliža činjenica da su (uz rijetke iznimke) bježali od festivala kao vrag od tamjana, što im se, s obzirom na status i ne može zamjeriti.

Naravno, jedan uspješno organizirani koncert u smislu pravilne raspodjele headlinera, tj. ključnih imena definitivno je rijetkost za dato razdoblje, odnosno kasne šezdesete i rane sedamdesete. Isle of Wight 1970. je u tom slučaju definitivno pobrao lovorike i postavio temelje na kojima će se slične manifestacije održavati u narednim godinama. Štoviše, iako ne danas pretjerano razvikan, taj festival i nakon 47 godina (uz povremene prekide) ide dalje!

Prisjetimo se, dakle, kako su festivali zvučali na početku desetljeća našeg rođenja, i to konkretno kroz ovaj specifični primjer koji je udario nove, i danas korištene standarde!

I ta sam kraj, bitno je napomenuti kako je veći broj izvođača koji su te 1970. nastupili na Wightu odlučio svoje tonske zapise s festivala objaviti kao samostalne, službene ili poluslužbene nosače zvuka. To su, dakle:

 

iow-70-elp-cover

autor: Vjeran Stojanac, 19/08/2020

, , , , , ,

Vezane objave

Arhiva

Felidae: Sublimity, Nobility and Purrfection!

09/04/2014.

Ovotjedna Vas ‘Soda Fountain’ vodi na glazbeno putovanje kroz svijet najsubliminalnijih, najgracioznijih, najljepših, najtajanstvenijih, ali i najokrutnijih živih bića – mačaka!

Landscapes of Oblivion: Forlorn Cupids & Haunted Ragdolls

10:00–12:00 Četvrtak 14.3.2019.

Soda Fountain se konačno vraća u svojem eklektičnom ruhu… Cheers!

An Introduction to “Cosmic American Music”

06/07/2016.

Pojam “Kozmičke američke glazbe” (u izvorniku, “Cosmic American Music”) prvi je uveo Gram Parsons, pokušajući tako definirati vlastitu viziju američkog glazbenog naslijeđa u formi koja spaja praktički sve te utjecaje koji su tijekom desetlejća uobličavali jedan slobodni i specifično američki izričaj. Kako bi otprilike ta slika izgledala u predodžbi radija KLFM (odnosno uredništva eXita i Soda Fountaina), poslušajte ovog četvrtka između 10 i 12 sati.

Some Tunes from Beyond the Grave

26/11/2014.

Govori se kako su oni najbolji glazbenici već davno napustili ovu dolinu suza. Koliko je ta tvrdnja istinita nas ne zanima, no današnja lista emisije Soda Fountain sastavljena od skladbi koje potpisuju ili izvode danas već pokojna imena. Uistinu, kako zvuče pjesme s one strane groba?

Tjedna rotacija

Arhiva

ÓLAFUR ARNALDS / Some Kind of Peace

NICK DRAKE / Bryter Layter (1971)

SLEAFORD MODS / Mork n Mindy Ft. Billy Nomates

OPTIMO (Espacio) / Sleepwalk

BOMBINO / Live in Amsterdam (2020)

SVEMIRKO / Skalamerija