INmusic 2016. – two girls, two stories

– – .

13443091_10154218872828670_6760273838065757036_o

INmusic je proslavio svoj 11.-i rođendan, odlučile smo se i ove godine otići na Jarun i poslušati što nam nudi. Pripremile smo vam svoj doživljaj festivala, a u emisiji donosimo neke od izvođača koji su ove godine uveličali festivalsko izdanje.

Petra
Nakon Indirekta nastavila sam s INmusicom kojemu je ovo 11. rođendan. Ispunjena dobrom vibracijom Umaga i s nadom da će se tako i nastaviti u Zgrebu. Naravno da sam imala svoje favorite, dane sam rasporedila prema dobri dani i loši, na kraju je tako i bilo, ali srećom imali su Toranj, Teslu i Bowiea.
Za mene festival ne počinje u trenutku kada kročim na festivalski prostor, već s ukrcavanjem u tramvaj za Jarun. S vrućeg i nogometnim tenzijama nabijenog Trga hvatam tramvaj i krećem. Preko Savskog nasipa šetam sama, ali ustvari nisam sama jer mnogi su kao i ja krenuli na festival iako smo propustili pokojeg izviđača koji je dobio najgoru moguću uru, na samom početku da izvodi svoju diskografiju malobrojnoj publici.
Nažalost propustila sam Belgijance FuGu Mango koje sam imala prilike poslušat na Indirektu, pa ne žalim previše, al sam zato stigla na The Coral. Prerano za jedan tako kvalitetan bend, još je prvi dan, naša publika je ipak nedisciplinirana, nije bio ni solidno popunjen prostor ispred Main stagea, jer čak i oni koji su šetali uokolo, išli po pive nisu smetali u svojim prolascima. Predivan uvod u festival, uživala sam u svakoj pjesmi.
Na World stageu su nastup započeli Monoswezi, u prolazu mi se nije dopalo to što sam čula i odlučila sam se prošetat festivalom, da vidim ima li išta novo na lokaciji, kakva je ponuda hrane i dodatnog sadržaja. Hrana je uvijek ista, sve je to fast food u različitim oblicima, cijenovno su skupi dosta, pa sam se odlučila čekati kad stvarno ogladnim i pojest jednu stvar. Najveće iznenađenje mi je bilo pri kupnji vode, cura otvori bocu ispred mene i baci mi čep u neku veliku crnu kesu, sljedeći dan sam ipak mudrija od njih.

Srela sam prijateljicu i sestru joj, odlučile smo se instalirat ispred Main stagea, popričat i sačekat tih 15 minuta Jake Bugga da izađe na pozornicu. Koncert je započeo akustično novom pjesmom, nakon čega je krenuo sa starim uspješnicama i polako uvodi nove pjesme s 3 studijskog albuma, meni za dušu pjevao je Love, Hope and Misery, mogao je slobodno i par puta za redom izvesti. Izveo je set od 23 pjesme, nažalost nije bilo bisa ni pjesme Broken, neću žaliti, za mene je to bilo koncert kako sam i očekivala i dobila sam malog Jakea onakvog kakva je, izgledom nezainteresiran i povučen u svoj svijet, dok s druge strane jako mu je stalo do publike i onoga što publika ima za reći.
DSC_3890
Kako je završio Bugg, na World stageu, dražoj pozornici od ove glavne jer još uvijek imaš osjećaj da su bend i publika više povezani, krenu je sa svirkom Django Django, svojim elekrtoindie ritmom rasplesali su prisutne, napravili su pravi i jedini party tu večer. Iako ne kao i Digitalisam prije 2 godine, čiji svaki posjet Hrvatskoj završi kao najbolji party na kojem sam bila.
Projekt koji je najavljen kao headliner Gutterdammerung feat. Henry Rollins u meni nije izazvao želju da provedem vrijeme na glavnoj pozornici. U šetnji od jedne do druge kupole u kojoj se nešto održavalo, najdraži mi je bio Toranj s Teslom i Bowiem koji je odisao energijom ta dva genijalca, tako je završio moj prvi dan.

Sunce je učinilo svoje, ušla sam u krivi tramvaj, a htjela sam podržati mlade Riječane The Black Room koje sam gledala na Indirektu, ali kasnim i na Britance Barns Courtney. Nije loše ono što sam čula, ali za mene dečko koji stoji za mikrofonom je bilo jako nervozan i nisu mi se svidjeli njegovi komentari, te sam odlučila krenuti dalje. Zaustavila sam se kod OTP Green Zone gdje je Ivan Šarić imao svoj stand up, odlučila sam si priuštiti dozu smijeha, jer onako nisam polagala nade za dobar dan na festivalu. Ivan je kriv za još koju boru oko očiju.
Poslušala sam Orkestra Mendoza, jedan od članova je i član grupe Calexico, svojim egzotičnim ritmovima su rasplesali publiku koja je bila vidno zadovoljna predstavljenim. Tada je uslijedio insajderski šok, Kike je poslala poruku da Skunk Anansie je otkazala nastup zbog bolova u leđima, nisam mogla baš vjerovat da je istina, jer sam znala da su ljudi došli samo zbog nje na festival, a i pogledom se moglo vidjeti kako se rijeka ljudi pomiče prema glavnoj pozornici. Izmijenili su raspored, Kawasaki 3P je nastupao na glavnoj pozornici, a nizozemska grupa My Baby je održala dva nastupa u istoj večeri, jednom na World stageu, a drugi na Hidden stageu u svom prvotnom terminu. My Baby je bio iznenađenje večeri i definitivno su zaslužili da ih se ponovo pozove i pleše na ritmove njihove glazbe.
13483273_10154221717968670_5518180076959277683_o
Za veliku većinu ljudi najveća zvijezda ovogodišnjeg INmusica je bila Florence + The Machine, rekla sam da je neću gledat, ali to je jače od mene, pošto sam na prostoru festivala uputila sam se i zauzela mjesto daleko od pozornice, rekla bi na sigurnoj udaljenosti, pokraj mene se slijevala rijeka ljudi koji su htjeli uhvatit što bolje mjesto i što bliže pozornici. Četiri ili pet pjesama sam provela sama i više slušala nego gledala, jer me visina spriječila da ista vidim, što to Florence izvodi i zbog čega ljudi padaju u trans na spomen njenog imena. Našla sam se s Kikom, ona je tila malo bliže pozornici, meni osobno je bio lošiji zvuk što sam stala bliže, tj manje mi je paralo uši ono što sam slušala. Divno je bilo promatrati ljude koji su plakali i doživljavali ko zna kakvo obraćenje tijekom koncerta, kada bi gledala na pozornicu žena je svaki put trčala gore dole po njoj, što mi je bilo fascinantno, ali patetični govori između pjesama su me dotukli. Pred kraj je otpjevala i par pjesama koje sam prepoznala kao “ove sam čula”. Opet se nismo sprijateljile, a dala sam joj šansu, ne može niko reći da nisam.
Treći dan propuštam dozu smijeha s Ivanom, ipak nastupaju legendarni Wilco. Na Wilcu srećem Galia i Martinu, sigurno mjesto s ljudima koji s poštovanjem slušaju starce. U jednom trenutku gitaristu se nešto dogodilo, a dok su mu ljudi iz tima popravljali, ostat benda je improvizira, a tada stupa na snagu Galiev komentar ‘ova improvizacija ti je najbolje šta ćeš ikad čuti, zato i jesu najbolji bend’, obožavam njegove komentare za bendove. Odsvirali su svašta, ali ja sam čekala i naravno da nisam dočekala You and I. Malo sam bila razočarana zbog te pjesme, ali svakom pjesmom sam putovala po Londonu, jer jedan od posjeta tom gradu je proteka tako što sam slušala njihove pjesme.
Odlučila sam preskočit World stage i prošetati do Hiddena i poslušat Sleepyheads koji su energičnom i zanimljivom svirkom u meni unijeli respect i ponos. Nisam poslušala do kraja, jer ipak na Main stage dolazi moj miljenik Luke i njegov bend The Kooks. Pomislila sam da sam uhvatila najbolju poziciju, ali onda shvatim da ovi ispred mene su svi malo viši i stojimo točno ispred Luke i nema šanse da ga lipo vidim. Seaside je uvodna pjesma, koju dok pjeva zamišljam da smo na moru, a ne usred kontinenta i žalim što ih nismo doveli na more. Kako su se nizale pjesme, tako moje virenje u nadi da ću vidjeti lipo pozornicu prestaje i odlučim uživat u glasu i svim tim divnim melodijama koje dopiru do mene. Vjerujem da ovima oko mene nije bilo lako, ali ne žalim ni trenutka, još je bilo malo i vruće taj dan, tako da na kraju koncerta sam slobodno mogla skinuti maicu i iscjediti znoj iz nje.
13621732_10154297244243536_578551432_o
Odlazim poslušat Yeasayer i vidim sve iz The Kooksa kako isto prate koncert, naravno kao ovisnica o bendu sam iskoristila trenutak za razmijenit dvije tri riječi, i eto kad ne mogu ništa drugo zatražit jednu sliku za uspomenu. Priznajem da je neko ima rakijicu kraj mene a bi mu je popila jer nisam hrabra kao što možda izgledam. Sljedeće priznanje je da neman točan pojam kakvi su bili Yeasayer, moj mozak je bio na drugoj lokaciji.
PJ Harvey i prateći bend su izašli na pozornicu, suvereno vladali pozornicom. Vidi se da je to uigrana ekipa od glazbenog dijela do izgleda na pozornici.

Sumarum ovogodišnjeg izdanja festivala je da se imala previše slobodnog hoda i gubljenja vremena, otkazivanja nastupa. Za trčanje s jednog na drugi stage uopće nije bilo potrebno, jer je cijelo vrijeme izgledalo da se sve može stići. Dok volim koncerte i festivale, uživati ću u svakom trenutku sreće.

Kristina
Nakon dugogodišnjih odlazaka na Inmusic festival u ulozi posjetiteljice željne dobre glazbe i zabave, odlučila sam ostvariti svoju drugu želju i ambiciju, a to je rad na festivalu. Priča sa mojim poslom kao asistentice ‘hospitality’ menadžera za Main Stage i World Stage je počela 2015.godine. Naš tim je odlično funkcionirao prošle godine tako da smo nastavili suradnju i ove godine.
Radni dan bi mi počeo oko 7 ujutro kad dolazi produkcija, menadžeri i svi ti asistenti bez kojih bendovi očito ne mogu. Oni malo ‘gnjave’ nas, mi malo njih, uvijek dođe do nekih promjena i nenadanih situacija, zna biti stresno, te smo treći dan festivala uglavnom svi ‘ludi’, neispavani, ali nekim čudom još uvijek nasmijani, optimistični, i profesionalni. Prvi dan festivala je najlakši, još smo svi prisebni i odmorni, super funkcioniramo i bez problema obavljamo poslove. Najviše se veselim koncertu The Corala i Django Django. Zadnji put kad sam vidjela kako izgledaju The Coral je bilo 2002. kad su izdali spot za pjesmu In the morning, tako da i kad su došli nisam ih povezala s onim mladićima iz spota. Sve u svemu, vrlo dragi i nezahtjevni ljudi za koje mislim da zaslužuju kasniji termin na festivalu. Uspjela sam uzeti pauzu i poslušati dio koncerta kojeg su kvalitetno odradili. Tijekom večere prepoznajem Belgijance Fugu Mango koji su održali sjajan koncert na Indirekt festivalu, a vjerujem i na Inmusicu. To je najopušteniji i najveseliji bend kojeg sam imala priliku upoznati, pa koristim priliku i radim intervju s njima. Taman mi službeno završava smjena i idem zajedno s veselim Belgijancima na Django Django. Bila je neka strka zbrka s njima tijekom dana, neki nesporazumi na koje su svi zaboravili gledajući ih kako daju sve od sebe na pozornici. Tolika energija koju su davali oni publici, ali i publika njima je odlično zaokružila prvi dan festivala. Bubnjar The Corala mi govori kako je zaplakao u Tesla meets Bowie tornju tako da odlazim i ja na dozu veselo tužnih emocija s kojima završava i moj prvi radni dan.
Drugog dana festivala me ništa posebno ne raduje, tako da se skroz mogu posvetiti poslu kojeg je tog dana bilo i previše jer ipak nam dolazi jedna od najvećih zvijezda današnjice, Florence Welch. Njezin tim, s kojim sam ugodno iznenađena, je od jutra tu i svi zajedno pripremamo sobe za bend, produkciju i glavnu zvijezdu. No, nije tu samo Florence, tu su i oni ‘manji’ bendovi koji po mom mišljenju odrađuju najbolje koncerte na festivalu.

Blast from the past #thecoral #dreamingofyou #band #live #british #highschool #tune @inmusic_festival

A video posted by Kixxi (@kristinamccandless) on


Drugi dan je obilježilo trenutak kad je menadžer Skunk Anansie sa suzama u očima rekao da Skin ne može nastupati. To se dogodilo pred sam početak zakazanog termina koncerta jer su se svi svim silama trudili da se koncert održi, ali ponekad ni najbolja volja nije dovoljna da se nešto ostvari. Nisam znala što se događa van backstagea i kako će posjetitelji reagirati, a i ubrzo čujem od PR-a da su neki ljudi napali festival i govorili kako se to sigurno znalo prije, i kojekakve besmislice. Vrlo je težak to bio trenutak i za cijeli Skunk Anansie tim, festival i za cure iz PR-a. Bend je izašao na pozornicu i priopčio loše vijesti fanovima, što je bio pravi postupak za ovakvu iznenadnu situaciju. Kawasaki 3p postaje zamjena za Skunk Anansie, odnosno njihov nastup počinje ranije od zakazanog, te momci postaju veliko iznenađenje festivala i odlično vladaju Main Stageom ispred kojeg dolazi sve veći broj ljudi i uživa u glazbi ‘tripovaca’. Što se tiče gospođice Welch, okupila je nikad veći broj ljudi na Jarunu i po prvi put pokazala svoj veseli duh i karakter zagrebačkoj publici. Gledala sam je na Sziget festivalu i nikako mi se nije dopala, ali sam joj odlučila pružiti drugu priliku i ovaj put me pozitivno iznenadila sve do dijela kad je počela sa svojim monologom o ljubavi, zajedništvu i ostalim patetičnim izjavama. Jednostavno, zvuči neiskreno i bolje je da samo nastavi skakati i pjevati jer joj to ide jako dobro.
Za razliku od drugog dana, posljednji dan festivala je po mom ukusu i ne znam što bi prije gledala, a i hoću li imati vremena sve pogledati. Ne znam tko mi je bolji, Wilco, Yeasayer, The Kooks, Shearwater. Sve odlični ljudi s kojima je užitak raditi. Odlazim do sobe od Kooksa i vidim setlistu. Odlično, sviraju samo hitove i svoja najbolja ostvarenja što je i bilo za očekivati s obzirom da im je ovo prvo predstavljanje hrvatskoj publici. The Kooks su bend kojeg sam slušala u srednjoj školi i čije su pjesme Naive i She moves in her own way svi pjevali, a Luke Pritchard nam se znao prošetati u snovima. To je bila mladenačka zaluđenost na koju sam i zaboravila. Moram priznati da sam bila ‘preopterećena’ s njima taj dan i da sam stalno razmišljala je li im nešto nedostaje u sobama koje bi naravno vrlo često pregledavala. Malo sam se bojala da će biti prezahtjevni i da će mi ‘pasti u očima’. No, kad su momci došli shvatila sam da su najopušteniji i najprizemljeniji bend ovogodišnjeg line up-a, nešto slično kao Paolo Nutini prošle godine. Ušli su u svoju sobu, pustili glazbu, pjevali, uživali, družili se sa ljudima, a nakon nastupa otišli uživati u festivalu i ostalim koncertima. Taj dan su skoro svi bili takvi, vrlo pristupačni, susretljivi što nama odmah olakšava posao.

Sjajnim nastupima su nas počastili Wilco, PJ Harvey koja ima najbolji tim ljudi s kojima radi, Yeaseyer čijem se pjevaču Anandu zahvaljujem jer je nagovorio mene i kolegicu da odemo na koncert grupe Shearwater koji su za mene bili najveće iznenađenje festivala sa najboljim nastupom ovogodišnjeg Inmusica. Svirali su na Hidden Stageu pred pristojno ispunjenim prostorom i sve nas oduševili.


Raditi na festivalu nije lako i nije za svakog, ali nije ni teško ako voliš glazbu i taj cijeli svijet koji se oko nje vrti. Tu je mnogo teških i emotivnih trenutaka, nekad pomisliš da ne možeš više, ali kad vidiš svoju šeficu koja ta 3-4 dana uopće ne spava i još uvijek obavlja svoj posao efikasno i sa smješkom na licu, kao i svi ostali na festivalu (od booking menađerice, producenta, PR-a do stage menađera), sabereš se i nastaviš dalje davati sve od sebe da cijeli festival prođe što bolje. A kad odeš na koncert (u pauzi, ili nakon radnog vremena) i vidiš ljude koji uživaju, plešu, pjevaju, plaču, energiju koja se stvara na relaciji glazbenici-publika, sve je odmah lakše i uhvati te tuga kad sav taj ‘cirkus’ završi i jedva čekaš slijedeću godinu.

09/07/2016

autor: tomislav gracin

Tags: , , , , , , , , , , ,