In Memoriam: Roger Keith ‘Syd’ Barrett (2006. – 2014.)

– – .

Sedmog se srpnja navršilo osam godina od smrti Syda Barretta, jednog od pionira progresivnog rocka, mističnog kantautora čiji su stihovi vrludali bajkovitim i uvrnutim predjelima, ‘ludog dijamanta’, slikara, čovjeka koji je spoznao tajnu, vizionara, i iznad svega – utemeljitelja Pink Floyda! Tim povodom u ovotjednom eXitu preslušajte izbor iz njegovog ne isuviše obimnog no značajnog opusa, uz snimku intervjua iz 1967., te 45-minutni BBC-jev dokumentarac o ovom velikanu!

 

Sedmog se srpnja navršilo osam godina od smrti Syda Barretta, jednog od pionira progresivnog rocka, mističnog kantautora čiji su stihovi vrludali bajkovitim i uvrnutim predjelima, ‘ludog dijamanta’, slikara, čovjeka koji je spoznao tajnu, vizionara, i iznad svega – utemeljitelja Pink Floyda!
Syd-Barrett

Roger Keith ‘Syd’ Barrett rođen je 6. siječnja 1946. u Cambridgeu. Upravo su momci poput Syda bili pokretači glazbene scene u tom gradu šezdesetih godina.

Kada je 7. srpnja 2006. šezdesetogodišnji Syd Barrett umro u svojem domu u Cambridgeu, dogodilo se nešto pomalo neočekivano – nije bilo nikakve medijske pompe. Tek nakon nekoliko dana vijesti o njegovoj smrti sramežljivo su procurile po televizijskim kanalima i naslovnicama novina. Nije toga dana bila stvar u zanemarivanju ili čak zaboravu, budući da je ipak riječ o jednoj od najkarizmatičnijih i najmističnijih osoba u svijetu rock glazbe čije je kreativno naslijeđe regrutiralo mastodontsku bazu sljedbenika i štovatelja. U pitanju je nešto drugo: puka koincidencija između odluke uže obitelji o tihom pokopu i svjesnom odlaganju izvješćivanja javnosti o tom tužnom događaju, te popriličnog medijskog kaosa uslijed obilježavanja godišnjice tragičnih terorističkih napada na London.

Moglo bi se kazati kako je ovakav odlazak bio u skladu sa Sydovim načinom života. Posljednje scensko ukazanje ‘ludog dijamanta’ bio je djelomično uspjeli koncert u rodnom Cambridgeu, sredinom 1974., nakon čega se Barrett povukao u osamu vlastite kuće, provodeći dane uglavnom se baveći slikanjem. Ali četrdesetak godina ranije, u vrijeme swinging Londona i psihodelične revolucije, taj je čovjek bio jedna od nekoliko ključnih figura na gradskoj glazbenoj sceni, ekscentrični i genijalni predvodnik sastava koji je već u korijenima naznačio kako želi biti drukčiji, napustivši ustaljene troakordne rock’n’roll matrice te započevši desetljećima dugu epopeju u potrazi za savršenim sazvučjima.

Okupljanje osnivača Floyda

Roger Keith ‘Syd’ Barrett rođen je 6. siječnja 1946. u središnjoj bolnici Addenbrooke’s u Cambridgeu, istoj onoj gdje je njegov otac, poznati sveučilišni profesor i liječnik dr. Arthur Max Barrett vodio odsjek za patologiju. Još kao dijete pokazivao je zanimaciju za teme poput slikanja i izrade maketa, koje nisu pretjerano zanimale njegove vršnjake, tradicionalno okrenute sportovima i sličnim igrama ‘nadmetanja’. Od malih nogu uglavnom se družio sa svojim znatno otvorenijim vršnjakom Davidom Jonathanom Gilmourom, čiji je otac Doug, ugledni profesor zoologije, predavao na istom sveučilištu kao i Arthur Barrett.

Vremenom se ovom dvojcu priključila i treća osoba, dvije godine stariji dječak George Roger Waters, sin nižeg časnika Kraljevskih atriljeraca koji je poginuo u Italiji tijekom završnih operacija Drugog svjetskog rata. Upravo je glazba ono što je povezalo osjetljivog i umjetnički nastrojenog Syda, otvorenog i eksponiranog Davida te vječno zamišljenog i pomalo ciničnog Rogera – tri individue koje na prvi pogled nisu imale ništa zajedničko. Početni prodor američkog rocka, koji je svoj put ka engleskoj publici započeo preko lučkog Liverpoola, pronašao je plodno tlo među studentskom populacijom u manjim, sveučilišnim gradićima kakvi su u to vrijeme bili Oxford i Cambridge, a upravo su lokalni momci poput spomenutog trojca bili među pokretačima gradske glazbene scene.

image001

Syd nedugo po dolasku u London, koncem 1964. (King’s Road, Chelsea & Hammersmith)

Družina se privremeno raspada u prvoj polovici šezdesetih, kada dva Rogera (Barrett i Waters) odlaze u London gdje upisuju Umjetničku akademiju u Camberwellu, odnosno Politehničku školu u Regent Streetu, odsjek arhitekture. David Gilmour do daljnjeg ostaje u Cambridgeu gdje s prijateljima Rickom Willsom i Willie Wilsonom pokreće rythm’n’blues sastav Jokers Wild, koji će, unatoč činjenici da nije imao vlastitih skladbi već je izvodio obrade poznatih pjesama drugih autora, svejedno zabilježiti kakav takav uspjeh.

London kao kreativni poticaj

Dolazak u trendovski i otvoreni kozmopolis kakav je London bio šezdesetih djeluje poticajno na Sydovu kreativnost. Izlasci s djevojkama, posjeti aktualnim klubovima u kojima se spajajući američki rock i britansko naslijeđe postupno rađa nova scena, cijelonoćni tulumi i eksperimentiranje sa zabranjenim tvarima; sve je to ostavilo traga na mladom Barrettu donekle ga udaljivši od studija slikarstva, no istovremeno otvorivši ventile nekim njegovim skrivenim potencijalima. Prihvativši glazbu kao svoj osnovni izričaj, Syd će se 1964. priključiti sastavu u to vrijeme poznatom pod raznim imenima poput The Tea Sets, Sigma 6 i Screaming Abdabs. Riječ je o projektu kojega su na Politehničkoj školi utemeljili Roger Waters i njegov kolega sa studija, Nicholas Berkley ‘Nick’ Mason.

Po Rogerovim riječima, nedostatak vlastite kreativnosti pokušali su kompenzirati pozivanjem svestranog Syda, koji je već nekoliko godina na derutnoj akustičnoj gitari skladao vlastite kompozicije koje su poprilično odudarale od vladajućih kanona u vezi tonaliteta i strukture pop pjesme. Ovaj se potez pokazao kao apsolutni bingo, tako da nakon par preinaka bend sredinom 1965. zaživljava u postavi Barrett – Mason – Waters, uz još dva novopridošla imena; gitarista Boba Klosea (Sydovog i Rogerovog prijatelja iz rodnog Cambridgea), te gitarista Richarda Williama ‘Ricka’ Wrighta. Nedugo potom Rick će gitaru zamijeniti električnim orguljama marke Farfisa, dok će Klose, nezadovoljan pravcem u kojemu se zvuk benda razvija, uskoro napustiti projekt.

Syd se postupno nameće kao vodeći tekstopisac i autor glazbe, te uz dogovor s ostatkom članstva odlučuje pronaći zamjenu za neinovativne nazive pod kojima su do tada nastupali. Spojivši imena dvojice njemu dragih južnjačkih blues glazbenika, Pinka Andersona i Floyda Councila, kreirao je kovanicu The Pink Floyd Sound, potom je skrativši u danas planetarno poznato ime Pink Floyd. Nastupaju u tada kultnim klubovima kao što su bivši UFO u Mayfairu, te Roundhouse (koji je u stvari bivši prostor za servis lokomotiva) u Camden Townu.

Nick, Syd, Roger i patke: Pink Floyd krajem 1966. Sramežljivi Wright je ostao negdje u lijevom mrtvom kutu.

Nick, Syd, Roger i patke: Pink Floyd krajem 1966. Sramežljivi Wright je ostao negdje u lijevom mrtvom kutu.

Jedan od njihovih najuspjelijih nastupa, koji se ujedno tretira kao konačni proboj Pink Floyda, bio je multimedijalni koncert The 14 Hour Technicolour Dream održan koncem travnja 1967. u prostoru Alexandra Palacea u sjevernom Londonu, a kojeg je redatelj Peter Whitehead zabilježio na filmskoj vrpci pod nazivom Tonite Lets All Make Love In London. Tom su povijesnom happeningu svoj obol između ostalih dali i glazbenici John Lennon, Yoko Ono te članovi The Rolling Stonesa i Animalsa, pjesnik Allen Ginsberg, kao i glumci Michael Caine, Julie Christie i Vanessa Redgrave.

Prvijenac Floyda: The Piper at the Gates of Dawn

Ta je 1967. godina svjedočila pojavi nekih, s današnje distance promatrano, ključnih albuma u glazbenoj povijesti. Beatlesi su do maksimuma iskoristili dostupnu studijsku tehnologiju snimivši u čuvenom studiju Abbey Road svoje remek djelo Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Na drugoj se strani oceana javljaju Velvet Underground koji će svojim debitantskim albumom temeljito preispitati značenje pojma ‘urbana paranoja’, a svoja prva dva ostvarenja pružaju i losanđeleski The Doors, bend koji je na mističan način spojio poeziju i teatralno-kabaretski ugođaj. Utjecajni ali nažalost poprilično zanemareni Byrdsi snimaju jedan od ključnih albuma čitavog psihodeličnog trenda, Younger Than Yesterday, na kojemu će konačno uobličiti svoj hibrid rock i folk naslijeđa i psihodeličnih eksperimenata.

Ovu je šarenu paletu fantastično zaključio The Piper at the Gates of Dawn, prvijenac Pink Floyda, objavljen početkom kolovoza iste godine. Tom su dugosvirajućem projektu prethodila dva uspješna singla, Arnold Layne, objavljen u ožujku, te See Emily Play koji se pojavio nakon nešto više od mjesec dana, simbolički se preklopivši s koncertnim nastupom Games for May (na koji se i referira u tekstu skladbe See Emily Play ). Arnold Layne je čak i za liberalne šezdesete bio isuviše šokantna pjesma. Naslovni junak je transvestit, koji svoje ‘krpice’ skuplja sa sušila za rublje iz lokalnih dvorišta.

Po Watersovoj tvrdnji, Syd je Arnolda kreirao prema stvarnoj osobi. Naime, njegova i Sydova majka su dodatni izvor prihoda našle u iznajmljivanju soba studentima i studenticama, naročito ovim potonjim, i često se znalo događati da su njihovo donje rublje i čarape jednostavno nestajale sa sušila. Većina je radio stanica stavila ovu pjesmu na ‘crnu listu’, no takvo je bunkeriranje samo pripomoglo popularnosti iste. Na B-strani ovog singla našla se još jedna Sydova skladba, Let’s Roll Another One, no zbog protivljenja diskografske kuće EMI naslov je preinačen u prihvatljiviju verziju Candy and the Currant Bun. See Emily Play je znatno manje provokativna, možda čak i ljubavna pjesma čiji motivi prizivaju izgubljene krajobraze bezbrižnog djetinjstva u Cambridgeu.

Neuvrštavanje ovih pjesama na prvi album naišlo je na protivljenje ključnih ljudi EMI Recordsa, no Syd i ostatak sastava uporno je inzistirao na konceptu sastavljenom od sasvim novih, prethodno neobjavljenih skladbi. U konačnici je album (inače nazvan po jednom poglavlju bajke Kennetha Grahamea, Wind in the Willows) sadržavao jednu Watersovu skladbu (Take Up Thy Stethoscope and Walk), dvije potpisane cjelokupnim članstvom (Pow. R. Toc. H. i Interstellar Overdrive), dok preostalih osam pjesama sasvim zorno prikazuju tadašnji Barrettov autorski genij.

Album je prožet pjesmama uobličenim u formi bajki koje govore o međuplanetarnim putovanjima, izmijenjenoj percepciji pri djelovanju LSD-a, prednostima i manama života patuljaka, jahanju na jednorogu, poljskim strašilima, sablasnim sijamskim mačkama, putovanju kroz telefonske žice… Nažalost, oštrica prenaglo pridošle slave počela se lomiti na krhkom i već drogama načetom Sydu. Njegovo prethodno povremeno uzimanje LSD-a prelazi u pravu maniju, dovodeći ga u stanja neuračunljivosti i nesuvislosti. Prva američka turneja Pink Floyda, koja je uslijedila krajem ljeta, samo je pokazala pravo stanje stvari.

Syd kao teret Floydima

Dok je ostatak sastava održavao tonske probe i pripremao se za nastupe, Syd je negdje u backstageu, ili još češće kilometrima daleko od dvorane, uživao u društvu groupie djevojaka, uglavnom u poprilično jadnom drogiranom stanju. Ako bi se i pojavio na koncertu, većinom bi mlitavo stajao na pozornici dok su mu ruke nezaposleno visile iznad gitare, te tupo buljio u publiku, a u nekim ‘boljim’ momentima čak bi i zasvirao, no tada ponavljajući isključivo jedan akord.

Stvar bi tu i tamo spašavao David O’List, gitarist sastava The Nice koji su ovu američku turneju odrađivali zajedno s Floydima. Preostala je trojka shvatila kako stvari više ne mogu ići takvim tokom te su ozbiljno počeli razmišljati o novom gitaristu i pjevaču, koji bi svojim umijećem barem donekle zamaskirao Sydovu psihičku odsutnost. On je pak sa svoje strane jako dobro shvaćao stanje stvari – čak je u tom razdoblju napisao nikad objavljenu skladbu Vegetable Man, u kojoj se osvrnuo na svoje ‘mane’, no jednostavno nije mogao ili želio ići dalje.

cos-kmp-barrett-in1

Pink Floyd u kratkotrajnoj fazi petorke (kraj 1967./početak 1968.). S lijeva na desno: Mason, Barrett, Gilmour, Waters, Wright(

Po povratku u Englesku, Roger Waters, koji se već tada proklamirao kao samozvani lider Pink Floyda, ostatku benda (pa i samom Barrettu) predlaže da pozovu tada aktualnog i cijenjenog gitarista Jeffa Becka, no taj nije želio riskirati sigurnost koju su mu pružali njegovi Yardbirdsi. Stoga izbor pada na Davida Gilmoura, talentiranog gitarista te Sydovog i Rogerovog prijatelja iz djetinjstva, i taj će potez imati dalekosežne posljedice ne samo na Pink Floyd već i cjelokupnu britansku pa i svjetsku rock glazbu.

Jedno su vrijeme (jesen 1967.) Floydi djelovali kao petorka, no Sydovo se prisustvo sve više počelo nametati kao teret. Prestao je pisati pjesme, a na pozornici se pokazivao kao sve veća smetnja, osoba skršena psihoaktivnim tvarima koja ne radi ništa već se glupasto smijulji, baulja i zapinje po kablovima dok ostatak grupe nastoji izvući glazbeni maksimum iz ne baš lagodne i pomalo karikirane situacije. Kada je u veljači 1968. objavljen drugi album Pink Floyda, A Saucerful of Secrets, sadržavao je samo jednu Sydovu skladbu, pomalo znakovito smještenu na sam kraj ploče.

U stihove te pjesme nazvane Jugband Blues utkano je podosta gorke satire i samoironije. Skladba započinje Sydovom akustičnom gitarom i tekstom:

It’s awfully considerate of you to think of me here
And I’m much obliged to you for making it clear
That I’m not here.
And I never knew the moon could be so big
And I never knew the moon could be so blue
And I’m grateful that you threw away my old shoes
And brought me here instead dressed in red
And I’m wondering who could be writing this song.

Nakon refrena i jednog poprilično kakofoničnog pasaža limenog orkestra (Syd ih je dovukao u studio te rekao da sviraju nešto atonalno, što im god padne na pamet) slijedi nagli prekid iz kojeg kao konačni epitaf velikom kantautoru izranjaju stihovi:

And the sea isn’t green
And I love the queen
And what exactly is a dream
And what exactly is a joke?

Sada je i najvećim optimistima postalo jasno kako je veličanstvena ali kratkotrajna i poprilično bitter end epizoda Syda Barretta u okviru Pink Floyda definitivno završena. Preostala će četvorka (Waters, Gilmour, Mason, Wright) od tog trenutka postati sasvim drukčiji sastav te se posvetiti pisanju rock povijesti. No, nikada se u cijelosti neće uspjeti osloboditi fluidne ali više imanentne nego transcedentne sablasti Syda Barretta.

Samostalna glazbena karijera

Prestanak suradnje sa sastavom kojeg je manje više sam osnovao i lansirao u visine nije značio i kraj bavljenja glazbom za Syda. Nakon kratkog povlačenja u zelenu tišinu Cambridgea, krajem ljeta 1968. vraća se u London gdje započinje radove na onome što će postati njegov prvi samostalni album, The Madcap Laughs. Riječ je uglavnom o pjesmama nastalim tijekom njegove plodne faze (uglavnom 1966. i dijelom 1967., prije nego su se počele manifestirati posljedice pretjeranog uzimanja LSD-a), te nekoliko njih napisanih po napuštanju Pink Floyda. Uslijed Sydovog promjenljivog raspoloženja, snimanje se razvuklo na cijelu iduću 1969. godinu. Po riječima većeg broja ljudi koji su dali svoj obol tom albumu, suradnja s njime postala je praktički nemoguća pošto bi pri svakoj izvedbi pojedine pjesme mijenjao akorde, tempo i slične karakteristike.

Stegnut rokovima nametnutim od strane izdavačke kompanije, Barrett se ujesen iste godine našao u vremenskom škripcu, prinuđen da album dovrši u što hitnijem roku. Širokoj lepezi poznatih glazbenika poput Roberta Wyatta i Hugha Hoppera, pridružuju se i David Gilmour te Roger Waters, obojica već otprije angažirani na projektu. Pošto su i sami kaskali za vlastitim obavezama (u to su vrijeme dovršavali dvostruki studijsko/koncertni album Ummagumma), nametnuli su kreativan ali poprilično nervozan ritam rada te je The Madcap Laughs dovršen kroz svega dva dana.

image004

Syd ispred svojeg doma u Cambridgeu, 1978.

Kada je 3. siječnja 1970. album konačno ugledao svjetlo dana, većina je obožavatelja bila neugodno iznenađena. Više nije bilo ni traga međugalaktičkoj psihodeličnoj lepršavosti koja je krasila prvijenac Floyda, The Piper at the Gates of Dawn, već su sve skladbe odrađene po monolitnom obrascu koji je uključivao Syda na akustičnoj gitari te standardnu ritam sekciju.

Unatoč ovoj spartanskoj formi, melodije i ideje nisu izgubile na svojoj kvaliteti, čak je ovaj intimističkiji pristup u prvi plan postavio dosad zanemarenu tekstualnu komponentu. Omot albuma je posebna priča. U vrijeme dovršavanja snimanja Syd je živio u iznajmljenom stanu u Wetherby Mansionsu kod Earl’s Courta. Pritisnut potrebom iznalaženja grafičkog rješenja, obojio je pod stana u ljubičaste i žute pruge te fotografiju sebe nad vlastitom umotvorinom iskoristio kao sliku za prednju koricu ploče.

Clipboard

Studijsko naslijeđe Syda Barretta: Piper at the Gates of Dawn, A Saucerful of Secrets (Pink Floyd), te Madcap Laughs i Barrett (samostalni radovi). U montažu nisu uvršetni rani singlovi poput Arnold Layne ili See Emily Play.

Nepunih mjesec dana po izlasku The Madcap Laughsa,  Syd se vraća u studio gdje uz pomoć Davida Gilmoura i Richarda Wrighta snima prvih nekoliko pjesama koje će se još prije kraja godine naći na njegovom drugom albumu nazvanom jednostavno Barrett. Snimanje je proteklo relativno mirno, bez ekscesa kakvim su obilovale porođajne muke prethodnog albuma, tako da je materijal bio spreman već početkom ljeta. Istovremeno je Syd nastupio u BBC-jevoj radio emisiji Top Gear, odsviravši pet pjesama te iznenađujuće suvislo odgovarajući na pitanja voditelja, čuvenog Johna Peela. No, mini turneja koja je uslijedila samo je još jednom podsjetila na činjenicu da Sydov um definitivno luta nekim drugim, samo njemu vidljivim putevima. Album je konačno objavljen 14. studenog, te sa izuzetkom kratkog snimateljskog sessiona (BBC, veljača 1971.), predstavlja posljednji studijski zapis Syda Barretta. Kasnija će nastojanja Petera Jennera, bivšeg managera Pink Floyda, u namjeri da Syda vrati u studio (1974.) propasti.

Pješice od Londona do Cambridgea!

Koncertne aktivnosti neko vrijeme još nisu zamrle. Vrativši se u Cambridge, 1972. održava nekoliko nastupa u dva gradska kluba, Dandelion Coffe Baru i Corn Exchangeu. Nastupio je i iduće, 1973. u okviru večeri jazza i poezije u organizaciji Jacka Brucea iz grupe Cream i Pete Browna. Nastup nije bio najavljen i malo je tko prepoznao gitarista koji je stajao u Bruceovoj sjeni. Kasnije je Brown pročitao poemu posvećenu upravo Sydu, predstavivši ga kao ‘jednog od najvećih britanskih kantautora’, dodavši: ‘On je ovdje s nama u Cambridgeu’. Kako urbana legenda kaže, dotad nezapaženi Syd je ustao iz publike poručivši: ‘Ne, nisam!’. U svakom slučaju, tipično Barrettovski odgovor!

Mnogo je poznatija priča o Sydovom neočekivanom posjetu svojim bivšim kolegama. Tijekom proljeća 1975. članovi Pink Floyda su u Abbey Road studiju dovršavali album i više nego simboličnog naziva Wish You Were Here, na kojemu se između ostalih nalazi i monumentalna kompozicija posvećena Sydu Barrettu, Shine On You Crazy Diamond. Neočekivani gost je bez problema prošao pored vratara kojemu se uredno predstavio, no bilo je to poprilično veliko iznenađenje za sastav. Krupnu osobu obrijane glave nije bilo lako poistovjetiti s nekadašnjim prijateljem. Došavši sebi, započeli su razgovor sa Sydom koji im je sav ushićen ispričao kako je nabavio novi veliki hladnjak sa zamrzivačem te kako jede mnogo svinjskih kotleta.

Koncem 1978. Syd definitivno napušta London (potvrđena je varijanta kako je ovaj posljednji put propješačio osamdesetak kilometara između dva grada!), te se povlači u rodni Cambridge gdje živi s obitelji u svojoj rodnoj kući. Vraća se staroj ljubavi – slikarstvu, a zanimaciju nalazi i u novootkrivenom hobiju, vrtlarenju. U isto vrijeme odbacuje nadimak ‘Syd’ pod kojim je i postao poznat te nastavlja koristiti kršteno ime Roger. Znatiželja novinara koji su se vrzmali po Cambridgeu u nadi da će doći do neke pikanterije vezane uz Barrettov privatni život ostala je bez ploda. Jedina ruta na kojoj je Syd mogao biti uočen bila je ona svakodnevna, do obližnje prodavaonice u kojoj je uzimao mlijeko, kruh i novine. Ipak, ovakva je neizvjesna situacija pothranjivala nadanja i vizije mnogobrojnih štovatelja koji su se zavaravali kako je sve ovo samo maska te da Barrett godinama potajno radi na vlastitom opusu s kojim će se vratiti i zablistati u datom trenutku.

Syd je zadužio mnoge buduće glazbenike

Interes za lik i djelo, pa i eventualni povratak Syda Barretta eskalirao je nakon nastupa ponovno ujedinjenog članstva Pink Floyda (Waters, Gilmour, Mason i Wright) na koncertu Live8 kojim je 2. srpnja 2005. u londonskom Hyde Parku obilježeno dvadeset godina od kultnog Live Aida. Nažalost, ono što mnogima tada nije bilo znano, kroz godinu će dana doći na naplatu. Syd je, naime, već nekoliko godina bolovao od dijabetesa koji se počeo manifestirati kroz popratne pojave. Jedna od njih, rak gušterače, ugasiti će njegov život 7. srpnja 2006.

O naslijeđu Syda Barretta i njegovu utjecaju na generacije i generacije glazbenika je već toliko toga rečeno, i uistinu nema smisla naglašavati ono što je očito. Uostalom, jedan je kritičar to najbolje sažeo u izjavu kako bi navoditi autore koji svoj kreativni impuls duguju Sydu praktički izgledalo kao pisati članak tipa Who is who in rock music. Možemo spomenuti Nicka Drakea, Roy Harpera, Juliana Copea, Chrisa Knoxa, Marca Bolana, Davida Bowiea, Marca Almonda, Robyna Hitchcocka, Kurta Cobaina, Daniela Johnstona, Willa Oldhama, Michaela Stipea, Stephena Malkmusa, Thomasa Truaxa, Lou Barlowa… ne, nema uistinu smisla nabrajati, jer to je ionako tek vrh ledene sante!

Možda je najmjerodavniji stav njegovih bivših kolega, Rogera Watersa i Davida Gilmoura. Prvi je tijekom dvije posljednje odrađene turneje (In the Flesh i The Dark Side of the Moon) redovito izvodio skladbe Syda Barretta ili one Pink Floyda koje direktno referiraju na njega, projcirajući pitom slajdove sa Sydovim likom na pozadinskom platnu, a ne treba smetnuti s uma kako i Pink, glavni junak The Wall koncepta pored Watersovih autobiografskih crta sadrži i dosta Sydovih atributa. S druge strane, David Gilmour, čovjek koji je Barretta jednom davno naučio prve akorde te tako dobrim dijelom odgovoran za realizaciju njegovog genijalnog opusa također odaje počast preminulom prijatelju, često izvodeći skladbe Astronomy Domine, Arnold Layne i Dominoes.

A umjesto nekakvog isforsiranog i nepotrebnog zaključka, tek nekoliko stihova koji govore sami za sebe:

A movement is accomplished in six stages
And the seventh brings return.
The seven is the number of the young light
It forms when darkness is increased by one.
Change returns success
Going and coming without error.
Action brings good fortune.
Sunset.

The time is with the month of winter solstice
When the change is due to come.
Thunder in the other course of heaven.
Things cannot be destroyed once and for all.
Change returns success
Going and coming without error.
Action brings good fortune.
Sunset, sunrise.

 

NAPOMENA: izvorni je tekst prethodno objavljen na portalu VB.net, a autor ga je za ovu prigodu djelimično modificirao i prilagodio.

 

Vjeran Stojanac

 

11/07/2014

autor: Vjeran Stojanac

Tags: , , , , , , , , , ,