KLFM

Kunst & Liebe Frequency Machine

In Memoriam: Ray Manzarek (12. 02. 1939. – 20. 05. 2013.)

Vijesti su bile kratke i striktne. U 74. je godini života otišao Ray Manzarek, glazbenik, pisac, filmski redatelj, te što je najbitnije, osnivatelj i klavijaturist sastava The Doors. No, definitivno bi trebalo reći koju riječ više!

Ray+Manzarek+Vox

Vijesti su bile kratke i striktne. U 74. je godini života otišao Ray Manzarek, glazbenik, pisac, filmski redatelj, te što je najbitnije, osnivatelj i klavijaturist sastava The Doors.

Ne treba biti vidovit i predpostaviti kako će svi mediji koji imalo drže do reputacije, a barataju pisanom ili izgovorenom riječju pohrliti kako bi od odlaska čovjeka koji je definirao glazbeni element u izrazu Doorsa napravili svojevrsnu ekskluzivu koja će se u konačnici svesti na niz biografskih podataka i poneki nemušt zaključak kako je ‘otišao još jedan velikan’. Iako je faktografija nažalost neizbježna, pa i potrebna; ovaj će tekst u prvom redu pokušati predstaviti Manzareka kao glazbenog koordinatora i inovatora, te također čovjeka bez čije bi upornosti i duboke vjere Morrisonov ne samo izvođački već i poetski genij teško došli do izražaja.

Raymond Daniel Manzarek je rođen 12. veljače 1939. u radničkom području južnog Chicaga, kao prvi od troje sinova druge generacije poljskih imigranata. Kao dječak pohađa privatne satove klavira, što je praktički početak njegova  balansiranja na razmeđi klasičnog izričaja, te blues, rock i r’n’b utjecaja koji je pedesetih konačno osvojio valove čikaških AM radio postaja. Po završenoj srednjoj školi Ray upisuje ekonomiju, no životni ga put vodi ka krajnjem zapadu, Los Angelesu gdje početkom šezdesetih upisuje odsjek za kinematografiju na University of California, Los Angeles. Moglo bi se kazati kako je studiranje na UCLA sudbinski djelovalo na Raya, pošto upravo tu susreće dvije vjerojatno najbitnije osobe u svojem životu – buduću suprugu Dorothy Fujikawa, te mladog zanesenjaka sa Floride, Jamesa Douglasa Morrisona.

Promo fotografija za nastupni album The Doorsa: Densmore, Krieger, Manzarek i Morrison Promo fotografija za nastupni album The Doorsa: Densmore, Krieger, Manzarek i Morrison

Jedno od općepoznatih mjesta u mitologiji The Doorsa se može promatrati kao isječena scena jednog fiktivnog filma (ako zanemarite plitkost i profanost iste koju je Oliver Stone naknadno uvrstio u svoj diskutabilni blockbuster): večer je ranog ljetnjeg dana 1965. na plaži Venicea u zapadnom L.A., a Ray Manzarek bezvoljno sjedi na pijesku motreći sunčev zalazak i razglabajući što i kako dalje sa upravo stečenom diplomom. Odnekud nailazi Morrison, s kojim je Ray tada održavao tek sporadične kontakte, i dvojac započinje razgovor koji će rezultirati saznanjima o obostranoj sklonosti rock glazbi, odnosno zajedničkom odklonu na klasično poimanje iste. Upravo će tu, u sumraku, Jim otpjevati uvodnu strofu i refren nečega što će ubrzo biti uobličeno u pjesmu Moonlight Drive:

Let’s swim to the moon
Let’s climb through the tide
Penetrate the evenin’ that the
City sleeps to hide

Let’s swim to the moon
Let’s climb through the tide
Surrender to the waiting worlds
That lap against our side

Sve se praktički zbilo u trenutku – dok je Jim u zatvorenih očiju i u svojevrsnom transu dovršavao zadnje stihove, puštajući da mu zgrabljeni pijesak iscuri iz šaka, Ray je već sve znao. U glavi je posložio čitav aranžman pjesme, i prijedlog o osnivanju zajedničkog benda je bio tek formanost. Svijet je naizgled ležao pred njima, no istovremeno je završavao na toj plaži. Vjekovne težnje bijelog čovjeka koji još od doba stare Perzije i Grčke urođenim instinktom teži ka hipotetičkom zapadu ovdje nailaze na barijeru u vidu nepremostivog oceana, i tu će simboliku Ray i Jim u nadolazećim danima savršeno uklopiti u vlastitu viziju.

Novopečeni sastav, još uvijek tek dvojac započinje sa probama u stanu zajedničkog prijatelja, istovremeno tragajući za dodatnim članovima koji bi se mogli uklopiti u stasajući senzibilitet projekta već krštenog imenom The Doors. Izbor pada na dva člana malo poznatog sastava The Psychedelic Rangers;  jazz bubnjara Johna Densmorea i mladog gitarista Robbiea Kriegera, koji je za razliku od većine kolega tada već posjedovao vlastiti prepoznatljivi stil pod utjecajem flamenca te bottleneck načina sviranja bluesa. Rođena je tako znakovita sudbinska formacija koju će Ray naknadno u svojoj autobiografiji Light my Fire usporediti sa oznakama četiri strane svijeta na kompasu. The Doors su bili četiri individue povezane zajedničkom misijom, no nezamjenjive u svojoj jedinstvenosti.

The Movie will begin in five Moments: Ray Manzarek i Jim Morrison The Movie will begin in five Moments: Ray Manzarek i Jim Morrison

Već prvi zajednički probni sessioni profiliraju karakteristični sound The Doorsa. Sastav sa svega dva melodijska instrumenta, te bez bas gitare koja bi ubrizgala dozu ritmičke čvrstine je suočen sa ograničenjima i eventualnim šupljinama, no upravo je Ray Manzarek onaj koji će polazne mane pretvoriti u prednosti. Njegov istovremeno agresivni i romantički zvuk orgulja (bio je to tada neizbježni Vox) se savršeno isprepletao sa nenametljivim i fluidnim pozadinskim gitarističkim tkanjima Robbieve gitare, dok je Jimov glas – u to vrijeme ne odviše daleko od nešto izraženijeg šapata – lebdio nad melodijskom osnovicom, povezujući sve elemente u pomalo mističnu mantru. Vremenom će ovakav model zaživjeti u punom sjaju: jačanjem Morrisonovog samopouzdanja, i njegovi će refleksivni tekstovi zadobiti novu dimenziju, pa će se već u proljeće 1966. Veniceom, Santa Monicom i istočnije do srca Los Angelesa proširiti glas o čudnovatom sastavu kojim dominiraju pomalo nesigurni pjevač koji još nije pronašao skrivenu potku što povezuje frontmena, seks simbola i mističnog šamana, te nad svojim instrumentom pogrbljeni, no odriješiti klavijaturist koji poput mitskog Atlasa na svojim plećima nosi strukturu zvuka benda.

Jedna malena digresija bez koje ova priča ne bi bila potpuna: druga je polovica šezdesetih još štovala stroge kanone koji su instrumente sa klavijaturom bacali u pozadinski zapećak – uostalom, njihova će afirmacija u pravom smislu riječi uslijediti tek početkom sedamdesetih, kada bljesnu nove zvijezde na nebu europske progresivne glazbe (Keith Emerson, Rick Wakeman). Ipak, Manzarek je dokazao da je po tom pitanju debelo ispred svog vremena. The Doors su upravo počeli nastupati u klubovima duž zvjezdanog Sunset Boulevarda (London Fog, Whiskey-a-go-go), i prisustni su gosti u nevjerici svjedočili kršenju kanona čime su električne orgulje postavljene u ravnopravni, pa i dominirajući odnos sa dotad nedodirljivom gitarom. Takav je odnos snaga, u sprezi sa Jimovim stihovima koji nikad nisu bili mrtva slova na papiru, već tkivo koje se svakom živom izvedbom preobličava i nadopunjuje naznačio nešto dotad neviđeno, miljama daleko od aktualne gradske scene koja je počivala sa folk psihodeliji The Byrdsa i ex-surf atmosferi Beach Boysa koji su perfekcionističkim umom Briana Wilsona upravo tada ušli u repetitivnu petlju bez vidljivog izlaza. No, time su ostalima otvorena neka druga vrata.

Istina, teško da bi Jim Morrison ikad oslobodio svoje skriveno, unutarnje ‘ja’ da nije bilo preostale tri točke na kompasu, u prvom redu Manzareka, odnosno načina na koji je dotični svoj sviralački pristup prilagođavao usponima i padovima karakterističnim za narativni slijed diktiran Jimovim stihovima.

Rani albumi The Doorsa – The Doors, Strange Days, pa i Waiting for the Sun – odišu nekom ne mračnom, već mističnom atmosferom koja polagano na površinu iznosi realni odnos snaga u bendu. Jim je pjesnik u duši, prerano sazreli štovatelj Rimbauda, Nietzschea i Burroughsa koji će se uhvatiti u koštac sa bitno jačim silama no što ih može nadzirati i držati pod kontrolom. Ali, nasuprot njegovoj dionizijskoj pojavi koja se pod cijenu osobnog sloma poigrava pojmovima kaosa i razvrata, Manzarekova očinska figura zadržava apolonijsku distancu nastojeći držati stvari pod kontrolom. Naizgled savršena dihotomija. Nažalost, Jimova će narav početi uzimati prve žrtve, a žrtvovana životnja ponuđena Dionizu, Bakusu, ili možda onm istom satriru Panu koji ga je slijedio ulicama Santa Monice prilikom jednog konzumiranja LSD-ja postaje u konačnici sam kolektiv zvan The Doors, ili barem segment međuljudskih odnosa u istom.

Scenski intermezzo: Ray i Jim na bini Hollywood Bowla Scenski intermezzo: Ray i Jim na bini Hollywood Bowla

Poznati incident u Miamiju simbolički zatvara priču o The Doors, mada će sastav (izostavimo li mlaki The Soft Parade) snimiti još dva odlična albuma; Hard Rock cafe/Morrison Hotel (1970.) i LA Woman (1971.). Morrisonova sklonost alkoholu je naočigled sviju prerasla u neizlječivu boljku, a konfrontacije sa medijima, publikom i javnošću općenito prerastaju u neizbježne produkte neizlječive opsesije mračnom stranom – istom onom koja je u ranim danima pružala neprokrčen ali siguran put ka različitosti od ustajale glazbene svakodnevnice, tako da je njegov nominalno privremeni, a u konačnici fatalistički odlazak u Pariz tek zaključio jedno poglavlje povijesti na jedini prihvatljiv način, kako to god surovo zvučalo.

Unatoč apatiji Densmorea i Kriegera koji nisu vidjeli smisla u ‘šibanju mrtvog konja’, Manzarek je bio zadnji koji je gubio nadu. Smatrajući takve probleme rješivim, donekle se složio sa prestankom koncertiranja i stavljanjem sudbine benda na led. Štoviše, nastavak karijere The Doorsa nakon Jimove smrti je u prvom redu rezultat njegova zalaganja.

Zvuči pomalo tužno, no zvjezdana karijera Ray Manzareka (kao i preostale dvojice članova The Doorsa) je okončana početkom ljeta 1971. Iako će u narednim desetljećima snimiti nekoliko samostalnih albuma, pokrenuti sastav zvukom blizak upokojenim Doorsima (Nite City), te obnoviti suradnju sa Robbie Kriegerom (projekti Manzarek & Krieger, te The Doors of 21th Century), Ray će biti svjestan činjenice da je svoj maksimum uložio u matični sastav, odnosno u kreiranje onog neponovljivog zvuka koji je odisao mistikom i prigušenim timbrom, kabaretskom spontanošću, radosnom euforijom cirkusa i tugom karminskih svečanosti, uznesenošću političkog skupa i beznadnošću događaja osuđenog na propast.

Unatoč ne baš svijetloj realnosti, nastavljao je svoje putovanje glazbenim vodama; noseći neizbrisiv križ čovjeka koji je uz pokojnog Morrisona najzaslužniji za zvuk i atmosferu sastava koji je razbio lažne iluzije šezdesetih, dokazujući kako je glazba opasno i ubojito močvarno područje koje guta one što u njezine blatnjave širine naiđu nespremni.

Umjesto patetičnih riječi o odlasku velikana (bit će ih ionako dovoljno narednih dana), recimo tek slijedeće: Ray Manzarek je napravio veliku stvar bivajući glazbenom i moralnom podrškom jednom od najneshvaćenijih rock pjesnika dvadesetog stoljeća, te istovremeno krčeći put za ravnopravno prihvaćanje vlastitog instrumenta na mapi suvremene glazbe.

 

Vijest o smrti Ray Manzareka me zatekla u jednom poprlično konfuznom trenutku, u ne baš optimističnom razdoblju samopreispitivanja i analiziranja postignutog. Stojeći na raskrižju, nisam ni uočio kako me zadnjih mjeseci sustiže naslijeđe onog sastava koji mi je još kao dvanaestogodišnjaku  predstavljao prvi samostalni izbor među prethodno nametanim stereotipima poput one svima znane neizbježne polarizacije na osovini ‘Beatles – Stones’. Taj osobni ‘proboj na drugu stranu’, odluka da se krene putem koji nije upisan u pravovjerne generacijske kanone je tada bio popraćen euforičnim saznanjem o tome kako je eklektičkim pristupom i pretapanjem izražajnih metoda moguće postići nešto veličanstveno. Glazba je u kohabitaciji sa poezijom i teatrom poprimala upravo mitske dimenzije nečega dotad nezamislivog. Kroz nešto više od godinu dana sam apsolvirao sve segmente ‘doorsologije’, pronikao u unutarnje tkivo svake skladbe, te oboružan gramofonskim pločama i engleskim rječnicima odradio križarski pohod slušnog prevođenja Jimovih stihova. Vrlo brzo sam krenuo dalje, no kako to biva, prva se ljubav nikad ne zaboravlja, tako da se glazba The Doorsa u više navrata silovito, ili kako je u ovom zadnjem slučaju riječ, potajice vraćala u moj život.

Robbie Krieger i Ray Manzarek u novom mileniju Robbie Krieger i Ray Manzarek u novom mileniju

Nije mi bilo jasno što se uistinu događa zadnih dana, i koja me to skrivena sila forsira na opetovano preslušavanje albuma Doorsa, po tko zna koji put ponovljeno analiziranje zbirki The Lords, New Cretaures i izgubljenih spisa objavljenih kao Wilderness, kao i isčitavanje službenih i poluslužbenih biografija uključujući Manzarekove i Densmoreove memoare (knjige Light my Fire i Riders on the Storm) te briljantnu Sugermanovu No One Here Gets Out Alive.

No, i bez današnje šokantne vijesti sam shvatio da se jedan krug zatvara. Manzarek je napustio obrise ovog svijeta, a ja sam na neki nesvjesni način predosjetio i pratio taj odlazak. Ili je to bila tek još jedna slučajnost, posljedica vlastite izgubljenosti u hrpi preslušanih bendova i kantautora, koja zahtjeva vraćanje nekom sigurnom i čvrstom osloncu, u mojem slučaju glazbi sastava sa kojim sam započeo svoje istraživanje.

Well, The future’s uncertain
and the end is always near

Nije upitno da će Rayeva smrt iznova zahuktati ionako nikad slegnutu prašinu koja se poput uragana kovitla oko legenede o The Doorsima, te ovaj vanvremenski sastav još jednom vratiti u fokus interesa javnosti. Problematično je nešto drugo – koliko ćemo još dugo čekati dok se ne izvrši pravedno novo vrednovanje kojim bi se ovom sastavu i njegovoj ostavštini konačno priznale dosad zanemarivane zasluge?

U tom se kontekstu može referirati na razne aspekte, poput simbioze rocka i teatra, uvođenja ritualnih elemenata u scenski nastup, dotad nezabilježenog pristupa korištenju klasičnog rock instrumntarija,  prvih uspjelih primjera tekstualne improvizacije, kao i pokušaja manipuliranja masama, pa čak i na The Doors kao preteče punk pokreta koji je definitivno razorio i iznova posložio kockice suvremene glazbe. Jer, punk jest započeo 1976. u londonskom Sohou, no simbolički se kao izraz bunta protiv konformizma i establišmenta profilirao desetak godina ranije na plažama Venicea u Los Angelesu.

A pokojni je Manzarek bio jedan od ključnih aktera tih zbivanja.

Vjeran Stojanac, 21. 05. 2013.

 

 

Neke reakcije na odlazak Ray Manzareka:

I was deeply saddened to hear about the passing of my friend and bandmate Ray Manzarek today. I’m just glad to have been able to have played Doors songs with him for the last decade. Ray was a huge part of my life and I will always miss him.

Robbie Krieger

 

There was no keyboard player on the planet more appropriate to support Jim Morrison’s words. Ray, I felt totally in sync with you musically. It was like we were of one mind, holding down the foundation for Robby and Jim to float on top of. I will miss my musical brother.

John Densmore

 

I met Ray briefly during the course of my musical travels in the industry. Of course I was aware of his music, his composure and academic style.’The Nice’ played The Whisky on Sunset just after The Doors had played there in 1967/68. Their buzz was all around the establishment during those days and will always be.I’m currently working on a Doors tribute album to be released by Cleopatra Records around October this year. Many friends of mine are submitting tribute recordings, Rick Wakeman, Billy Sherwood etc.I’m pleased that Ray was aware of this before his passing, and hope he enjoys it, upstairs.

Keith Emerson

 

Very sad to hear of the passing of Ray Manzarek – The Doors were a huge influence on all of us when we started out, especially on Ian. RIP.

Peter Hook

 

autor: Vjeran Stojanac, 21/05/2013

, , , ,

Vezane objave

Arhiva

Povratak Njemačke u preplanulom tonu

12/02/2017.

“Geniale Dilletanten” – Supkultura u Njemačkoj 1980-ih
Izložba, 4. 2. – 18. 2. 2017., Pogon Jedinstvo/Močvara

NEMAŠ KARTU? IMAŠ PRIJATELJE!

24/04/2014.

Od 23. travnja do 25. svibnja ili do isteka zaliha u sklopu akcije, svaka ekipa od pet ljudi koji zajedno kupuju ulaznice za EXIT ili EXIT avanturu dobit će šestu ulaznicu za još jednog člana društva gratis.

In Memoriam: Kurt Cobain (05.04.1994. – 05.04.2014.)

04/04/2014.

O smrti se nema ništa pametno niti lijepo kazati. Pa niti o obljetnici nečije smrti, pogotovo ako cijenite tu osobu. Zato danas, na dvadesetogodišnjicu vlastitim izborom odrađenog odlaska Kurta Cobaina mislite o nečem drugom, primjerice o onome što je taj čovjek ostavio iza sebe. Malo po malo ćete shvatiti kako je vezivanje uz predefinirani glazbeni trend koji je tada harao Seattleom i okolicom besmisleno, jer su Kurtovi uzori pripadali mnogo šarolikijoj sceni. Uglavnom, prije ‘independent & experimental’ nego ‘grunge’!

Crippled Black Phoenix – Tvornica Kulture, Zagreb

07/04/2012.

Zagrebački je koncert Crippled Black Phoenixa najbolje pokazao tko u današnjem svijetu bezlične i isforsirane glazbe te komercijalnih projekata nosi luč progresivnog zvuka!

Tjedna rotacija

Arhiva

Moses Sumney / græ

BADLY DRAWN BOY / The Hour of Bewilderbeast (2000)

MILDLIFE / Rare Air

KENNEDY / Shine A Light On

The Beatles Live – Last setlist and beyond ( .. at the Hollywood bowl 64/65 )

ŽEN / Blender